Hedonizam

5) Shopping...Ne kupujte previse. Problem nastaje sa tezinom prtljage na avionskim salterima prilikom povratka, a svaka kila prekomjerne tezine moze biti vrlo skupa. U ekonomskoj klasi je dozvoljena tezina 20 kg po osobi. Radije potrosite novac za kakav dobar restoran, izlet ili neku drugu atrakciju, a ne na nesto sto ce vrlo vjerojatno zavrsiti u kakvoj ladici, skupljati prasinu na polici u kutu. Mnogi suveniri dobro izgledaju na policama lokalnih ducana, no kod kuce gube svaki smisao. Suvenire treba pazljivo odabrati, proslo je doba plasticnih gondola iz Venecije koje sviraju na navijanje. Osobno kada dodjem na neko egzoticno mjesto dogodi mi se da kupim sliku ili neku manju skulpturu, no mora mi se jako svidjati da mi se isplati nositi i konacno da je dovoljno dobra da ju kod kuce negdje izlozim. Obicno upotrebna vrijednost kupljenog suvenira opada sa udaljenosti od ducana.iDrugi dio shoppinga na koji se gubi prilicno puno vremena je kupovanje krpica, cipela i slicnih odjevnih predmeta. Savjet je da ono sto je jeftino toliko i vrijedi, a sansa da ce se neka sarena krpica nositi po gradu (osim za karnevala) je vrlo mala. Boljih stvari ima za kupiti i kod nas. Mozda su deset ili dvadeset posto jeftinije (ili skuplje) no pitanje je da li se bas mora ta majca kupiti u Singaporeu kad je ista takva u zagrebackom ducanu.  Osim novca trosi se i vrijeme na trgovine ili robne kuce koje su svuda u svijetu slicne. Obicaj sumanutog kupovanja nasih turista  vuce jos iz doba komunizma kada su kod nas trgovine bile prazne, a mi bili zeljni svega i svacega. Sto god kupili poslije treba nositi, naime Juzno Africka vina ima za kupiti i u Mercatoru, ne treba u ruci nositi tri butelje od Capetowna do Zagreba.Posebno poglavlje je zasluzila fals roba, odnosno jeftine kopije. Kad se netko vrati iz Bangkoka, a na ruci osvane Rolex, sve je jasno. Pitanje je sto se zeli time postici. Neki tvrde da se na taj nacin rugaju cijeni pravog Rolexa, no sat je sam po sebi ruzan, a nosenje kopija puno govori o onome koji to nosi. Slicno je i sa copy majcama, LV torbicama, Fendi cipelama, lacosticama na kojima je rep krokodila okrenut prema dolje i Spuder zimskim jaknama. Ne treba zaboraviti da se sva ta falsana roba moze kupiti i na nasim trzicama, istinina ne na Dolcu, ali na Hrelicu sigurno.

4)Cesto je najveci kamen spoticanja u nekoj drugoj kulturi ili narodu usporedjivanje. Ne usporedjujte tudju kulturu sa svojom. Ne usporedjujte tudju hranu, nacin oblacenja ili obicaje, cijene ni cistocu. Uz ribe se pije pivo, caj i uglavnom voda jer vina nema u Azijama i Afrikama, osim skupog uvoznog. Cesto nema ni maslinovog ulja jer ni masline ne uspjevaju u tom podneblju. Ustavri vina i maslinovog ulja ima u skupim restoranima koji mahom sluze evropsku kuhinju, no da li je cilj probati lokalnu kuhinju ili?? Doci u Vientiane, glavni grad Laosa i traziti talijanski restoran? To mi se dogodilo prosli mjesec, no kljenti su tako htjeli. Cilj putovanja je ucenje, stjecanje novih iskustava, a ne uvjeravanje samog sebe ili nekog jadnog lokalca kako je nas standard zivota bolji ili losiji. Ucimo od drugih kako bi lakse otvorenog srca prosli kroz buru zivota, stoga otvorite se novim iskustvima, kakva god da bila. Neke stvari su kod nas bolje, neke nisu. U Hrvatskoj se zive bolje nego sto zivi 80% svjetskog pucanstva, no nekima je i bolje sto znamo i prije putovanja. Postoji posebna kasta putnika - Prosvjetitelja koji su u stanju zadaviti svakog koga uhvate pricama o domovini, o politickom stanju nacije i proslom ratu. Osim nekoliko osnovnih informacija, ljude u stranim zemljama to bas previse ne zanima. Slicna situacija bi bila kad bi upoznali nekog Afrikanca u Bogovicevoj i zamislite da vam dva sata  prica o sukobu izmedju predsjednika Mbabwe i Sukurija o kojima nemate posjima, a niti vas bas previse zanima. Nase skolstvo, kakvo god da bilo, nam daje vrlo siroko obrazovanje. Mi znamo o mnogim zemljama mnogo vise nego sto oni znaju o nama, a najvise znaju zbog nogometa i Hrvatske reprezentacije na svjetskim prvenstvima.

3)Dan duze ili dan krace? Vjecna dilema prilikom planiranja putovanja. Zbog danasnjeg tempa zivota, posla, brige, ali i cesto osjecaja nesigurnosti kod putnika putovanja se cesto cine preduga. Situacija se bitno mjenja kada putovanje pocne, a pri kraju uvijek fali jos jedan dan. Taj dan koji bi proveli u besciljnom lutanju sada vec poznatog grada ili jednostvano odmarajuci uz hotelski bazen ili na plazi. Putovanja su cesto nalik na teski fizicki posao. Pakiranja, odlasci u zracne luke, nosenje prtljage, nove destinacije, drugaciji klimatski uvjeti, a pogotovo izleti. Sve je to na neki nacin sres. Najveca greska neiskusnih putnika je natrpavanje programa koji ne ostalaju slobodan dan za odmor i prilagodjavanje vremenskim razlikama. Bolje provesti pet dana u jednom zanimljivom gradu nego u pet dana obici citavu zemlju. Nekim turistima je glavna preokupacija poslati sto vise razglednica sa sto vise mjesta i to istim ljudima, kako bi im bili zavidni. Dan vise na putu je bolje nego dan manje. Nakon svega, treba se i odmoriti jer svrha putovanja ipak nije da se fizicki iscrpljeni vratite doma.

2) Treba putovati sam ili u biranom drustvu. Putovanje u grupama je samo za neznalice i za koji se ne osjecaju sigurnim bilo zbog nepoznavanja jezika ili straha pred nepoznatim. Naravno da je jednostavnije kada vas kao kofer usmjeruje vodic na Hrvatskom, no u grupama se vise traca suputnike i hvali kupovinom nego sto se upija novi svijet. Putovanja su ucenje i zivotna skola snalazenja u nepoznatim situacijama, putovaje s grupom uskracuje za uzitak otkrivanja nepoznatog. Istina postoje i odlicno organizirane grupe sa vodicima koji poznaju destinaciju kao svoj dzep, no i tada je pametno povremeno se izdvojiti i posjetiti mjesta od osobnog interesa. Individualna putovanja su uzbudljivija, no priprema prije puta je izuzetno vazna. Najposjecenije turisticke atrakcije u nekom gradu ili nekoj zemlji su uglavnom i najzanimljivije. Nesto kao Best of. Tek nakon pregleda tih najturistickijih mjesta na koja svi idu se moze upustiti u istrazivaje onih drugih na koja ne zalaze svi. Hemingway, svjetski putnik iz proslih vremena je uvijek tvrdio kako svako mjesto treba posjetiti najmanje tri puta. Jednom sam, jednom sa prijateljima i jednom sa partnerom. Svaki puta ce isto mjesto, grad ili plaza izgledati drugacije, posjetiti ce se drugacija mjesta pa ce i dozivljaj biti drugaciji.

Ukusi su razliciti pa tako i zelje, ambicije, ono nesto sto nas gura u odredjenom smjeru pa tako i mjerila vrijednosti. Svatko zna ili bi barem trebao znati sto mu je najvece mjerilo vrijednosti. Mene od djetinjstva prati zelja za putovanjima...
Kad sam bio mali, a davno je to bilo, najveca zelja mi je bila proputovati svijetom. Danas kad sam veliki, a moj sin mali, slobodno mogu reci da mi je to uspjelo. Naravno da nisam bio na svim mjestima na koja bih zelio ici, ali ima vremena. Duh lutalice uvijek ostaje u meni.
Izracunao sam da sam na raznim putovanjima proveo vise od osam godina  zivota. Tri odpada na skijanje po raznim skijalistima, recimo dvije na putovanja Evropom, a ostalo na razne destinacije na svim svjetskim kontinentima. Stotine prekooceanskih letova, jer su zbog posla i obveza moja putovanja u pravilu duga desetak dana do dva tjedna, razna druga prijevozna sredstva, tisuce kreveta po boljim ili losijim hotelima, hrana svakog moguceg porijekla, oblika i okusa te ljudi razlicitih rasa i obicaja ostavile su dubok trag u mom trazenju mjesta pod suncem. Svako putovanje je skola, za mene najveca, veca od mog faksa kojeg se vise ni ne sjecam, veca od svih ljubavi i ljutnja. Putovanja su kao droga, kad sam postao ovisnik mnogo toga sam u zivotu organizirao prema njima. Prije par godina sam osnovao turisticku agenciju, radim ono sto volim i time sam ostvario svoj san. Po svijetu se manje vise svugdje osjecam ko doma, prilagodjavam se u najvecoj mogucoj mjeri lokalnim obicajima, gledam oko sebe otvorenih ociju i otvorene duse. Nema mjesta rasizmu, podcjenjivanju niti netrpeljivosti. Svi smo mi ljudi bez obzira koje boje koze i kakvih politickih uvjrenja ili vjeroispovjesti. Obicaji su nam razliciti jer odrastamo u razlicitim kulturama.
Kao sto je mudar Paulo Coelho jednom izjavio: «Dobar mornar se postaje jedreci kroz oluje, a ne za bonace.». Putovanja su upravo to. Jedrenje na razlicitim vjetrovima pustinja, prasuma, dalekih mora i cudnih gradova. Iskustvo putovanja me naucilo mnogo cemu pa odlucih podjeliti s vama neke prakticne savjete. Kako najbolje iskoristiti boravak na nekoj egzoticnoj destinaciji, jer ruku na srce, cim se maknemo od doma sve postaje novo, strano i egzoticno? Lekcije sam uglavnom ucio na svojoj kozi i one dobre i one lose pa u nadi da ce nekom moja iskustva biti od koristi. Bio sam u najboljim hotelima Azije, spavao u satorima Serengettija, dobio na kocki u Vegasu i bio opljackan na ulicama Ria. Odlucio sam u desetak nastavaka prenjeti ponesto iskustvenih mudrosti:
1) Organizacija putovanja, odnosno priprema je vrlo vazna. Sto vise toga treba znati o mjestima koja se posjecuju. Od prakticnih stvari tipa klimatskih uvjeta do valutnih tecajeva i lokalnih obicaja. Takva znanja su mnogo bitnija od poznavanja povjesti ili lokacija najboljih robnih kuca. Kratko receno sto vise informacija o destinaciji manja mogucnost problema. Putovanje se moze organizirati preko neke turisticke agencije, sto moze biti bolje ili putem interneta, sto moze biti jeftinje, ali ne nuzno. Turisticka agencija koja poznaje sto radi i prodaje je svakako bolji i komforniji nacin, a cesto i jeftiniji. Cijene na netu su odavno izjednacene, konacno ni hotelijeri nisu glupi pa zasto bi prodavili jeftinije nego sto mogu preko agencija. Problem je pronaci agenciju preko koje se moze organizirati, recimo rafting na Zambeziju, stoga sto velika vecina djelatnika, pogotovo u velikim agencijama nije mrdnula sa svoga saltera pa nema blage prispodobe o tome sto prodaje i kuda salje putnike. Najbolje je provjeriti na vise mjesta. Kao preporuka putnog stiva moj prvi izbor je uvijek bio neki od vodica Lonely Planet edicije. Ima i drugih dobrih no u tima sam uvijek znao pronaci i poneku zanimljivu pricicu te prilicno korektnu preporuku restorana i hotela.

Svojevrmeno na pocetku ili pri prvim pokusajima duhovne gimnastike i razvoja, ucili su me da shvacanje krece iz one misli da su nam drugi krivi ili zasluzni za ono sto nam se dogadja.
Sljedeca stepenica je bila shvacanje, ne nisu mi drugi krivi, sam sam si kriv. Ako zelim da mi bude bolje, da zaradim vise novaca, imam vuse vremena ii bilo sto drugo, onda to moram i sam zasluziti. Kao sto Isus jos davno rece, pomozi sebi pa ce ti i bog pomoci. Osvjestivsi tu misao krenuh u osvajanje, zaradjivanje, ostavrivanje materijalnih snova. Sve je to dobro islo, no jednog dana shvatih da mi novi auto ne pruza neku preveliku srecu. Da, fora je par mjeseci, no ipak je to samo pleh na kotacima. Mrtva stvar, nista vise.
Onda shvatih da je sve tako kako mora biti. Nitko tu nije ni kriv ni zasluzan, to je duhovni put shvacanja. Moj je bio kroz hedonizam i tako izgleda da ce biti i dalje. Kroz ljude, kroz razgovore i komunicirajuci s ljudima u razlicitim situacijama.
Sve price o asketizmu, skromnosti i slicnim odricanjima ne nekom zamisljenom duhovnom putu su samo price. Svatko mora pronaci svoj put, kakav god da bio. Nitko nije autoritet da ocjenjuje ili sudi. Budi to sto jesi.

Istina je da je sve u zivotu relativno pa i sam zivot. Kad je dobro sve je dobro i normalno da je dobro. Kad nesto krene lose ili se nesto nepredvidjeno lose dogodi odmah se uznemirimo.
Trebali bi znati da to nesto lose utjece na nas mnogo vise od onog dobrog. Jaca karakter, donosi iskustvo, potice nase mozdane vijuge na rad, na izmisljanje, na trazenje izlaza, na razne kombinacije. Znaci lose je dobro, a dobro i nije tako dobro kako izgleda na prvi pogled.
A mi? Umjesto da smo zadovoljni da imamo iz tog loseg priliku za ucenje, postajemo bolji i plemenitiji, mi bi da je opet dobro, mirno , da se ne talasa. A stanje dobroga moze biti opisano i kao letargija, nazadovanje. Nista se ne dogadja. Opustimo se i mislimo kako ce to dobro zauvijek trajati jer smo to zasluzili. Bez obzira da li smo zasluzili ili ne. Objektivno. Dobro ne traje zauvijek. ono je prolazno bas kao i lose. Stoga zivot jest zanimljiv.
Poput mora punog valova. Kad je bonaca, dosadno je.
 

Dolazi vrijeme odmora, godisnjih, praznika...kako vec bilo.
Gdje i kako? Sto uopce znaci dobar i kvalitetan odmor. Da li je to zabiti se u neku pustost otoka i odmeditirati tjedan, dva?
Mozda u auto kamp s brdom frendova?
Na neki ekskluzivni otok u jos eksluzivniji hotel?
Ukusi su razliciti, a i pitanje novaca je uvijek prisutno no to nije tema. tema je sto mi zelimo raiditi na odmoru i kako zelimo a nam bude. Sto je idealan odmor?
Meni osobno je zelja da mi na odmoru bude bolje nego doma, nego na poslu, nego citave godine. Zelim ici u skupi hotel na recimo Maldivima da me dvore i maze i paze, a da ja nemoram o nicemu razmisljati. To jedno tjedan dana, nakon toga bi ipak htio otici negdje medju ljude, u neke nove krajeve da upoznam druge ljude, civilizacije, ideje, da nesto naucim.
 

Cudni smo mi ljudi. Zelimo si sve najbolje u zivotu, ali vrlo cesto ne poduzimamo nista da bi nam tako bilo. Zelje, puste zelje, a gdje je realizacija?
Zelimo si neke fine skupe materjalne stvari, ali pitanje je koliko vremena trosimo i koliko intelektualnih kapaciteta angaziramo da bi zaradili dovoljno novaca da si te iste stvari kupimo?
Zelimo si drage i oku ugodne partnere, dobre i pouzdane, a zavrsimo sa ne bas onakvima kakve smo zeljeli.
I opet ostaju zelje, nadanja...a realizacija snova?