snovi

 
Utješila su me sva ta nadanja. Oživjela sam obgrlivši svoje snove rukama. Sada kada te nema ponovo razmišljam. Uhvaćeni trenuci ćutanja odjeka tvojih koraka. Još kada bih mogla čuti ti glas prošlo bi ovo stanje nepodnošljivog čekanja. Je li to ljubav ili nešto drugo? Osjećaji su tako slatki. Baš kao tvoja navika. Pa..oslobodi me moja ljubavi, spoji nas zajedno. Ja se sjećam, toliko te volim, a gdje si ti i tvoji privlačni dodiri? Kada zatvorim oči je li to moj odmor? Da li je slučajan susret potreban za san? Pohlepna sam toga sna, vjeruj mi, ionako nema odgovora na pitanja koja u noći postavljam nebu, mjesecu i zvijezdama.. ako ne možeš osjetiti, vidjeti, čuti danas, ako ne možeš nikada nećeš razumjeti jer događa se prebrzo. Možeš dodirnuti, mirisati, okusiti..osjećaji su tako slatki, baš kao tvoja navika. Sjećanja bljeskom prolaze mojim mislima. Žrtva sam prošle noći. Nestajem s njima u daljini. Jučer zaboravljam, sljedeće jutro budim se kada je sunčano i svake minute bojim se rasti jer ne mogu osjetiti te, jer ne mogu čuti tvoj smijeh.. ipak dovoljno je to što te volim i nada da ću na kraju sna ipak doprijeti do tebe..
 

* Hoćemo li ikada stići sakupiti tisuću ždralova?
Samo oni koji u srcu nose neku tajnu, mogu je pročitati i u tuđoj duši. Otkriješ li svoju tajnu vjetru, ne prigovaraj mu što ju je otkrio stablu.
To je ta promjena. Sada mogu igrati grubo, ništa me ne zabrinjava, gledam te u oči, ne zapitkujem…možda, izvana, no iznutra je sve po starom. Naslućujem i dalje značenje svih onih izgovorenih riječi očitovanjem svoga lika u dubini tvoga pogleda. Dok smo bili bliski činilo mi se da ih ne čuješ, no sada kad sam toliko daleko osjećam sve te male znakove pažnje i sitne darove što mi svakodnevno poklanjaš. Da, čudno je samo to kako se stvari odvijaju mimo nas. Još uvijek znam što osjećaš. To je ono što se ne mijenja. Neko tanko opravdanje za sve što činiš. Iskreno, pitam se čemu tolika patnja, taj strah, potištenost? Kome to koristi? Ima li drugih načina, pitam se? Ima li drugi način za sve što jesmo? Za sve što nas okružuje? Pa nije li samo jedna istina ili je i ona, u međuvremenu, dobila jedno bijelo i jedno crno lice? Jedino što znam i što neskromno mogu tvrditi je da nismo zaslužili biti sami pokušavajući potisnuti sav taj teret što dublje praveći mjesta za neke druge dane, nečije tuđe noći. Osmijeh, riječ, miris, same male stvari dovoljne su da nam kasnije bude žao. Glupo je kada zavoliš nekoga do srži njegovih nemarnih pokreta. Bio si omiljena meta moga nemirnoga oka. I to je to. Ništa. Ništa. Stružem samo malo još neistrošenih iluzija što su ostale na površini. Sada mogu igrati grubo, ništa me ne zabrinjava, ništa ne zapitkujem, možda izvana, no iznutra je sve po starom.
Nađi me gdje klizim mjesečevom vjeđom...
 

*Henri i ja..
 
Više volim da putujem brodom nego avionom. Plaše me neki ludi snovi vezani uz let. Više volim valove što nemirno udaraju o stranu broda… ljuljanje, lom, pjenu i bistrinu modrine..A let je samo let. Putovanje vezano pojasom..navala adrenalina.. stisnuti nokti o kožu sjedala.. no, kad poletiš, visoko, gore si, i ne misliš na pad jer ako padneš gotovo je - ako doživiš brodolom… preživiš. Tako mislim, i mislim na pogled koji dotiče obale i mislim na šetnju palubom i onaj okus mentola u ustima, blistavog lica..dim i društvo samo pridonose čaroliji putovanja… putovanju…
 
On je volio letjeti. Letjeti bez konačnog pada. Igre bez konca…Igre u kojima pad u  neotkriven svijet morskih dubina izgleda isto kao pustiti se ponad plavog oblaka i izroniti ruku ispruženih u križ te vrisnuti od zadovoljstva. To je volio. I žene. Žene koje bi bile očarane njegovim podvizima u visinama. Žene koje su voljele njegov nabijen nagon bez želje da mu otmu dušu. Taj ostatak samo njega vlastitog izgubljenog u šumama s ludim očima životinje koja gleda u vatru..
 
Njegova priča:
Izvadio sam pivo, otvorio ga i sjeo da popijem. Glavna stvar, smislio sam, bilo je pronaći pravu ženu. Ali kako? Podigao sam se i krenuo ivicom jezera. Tada sam začuo zvuk, kao od vodopada. Krenuo sam u šumu, idući prema zvuku. Morao sam verati oko nekih stijena, preko neke rupčage. Zvuk je postojao sve bliži i bliži. Muhe i komarci vrvjeli su svuda po meni. Prokrčio sam put kroz neku šikaru i evo ga: moj prvi u životu, stvarni bogomdani vodopad. Voda je samo lila niz planinu i preko ivica stijena. Bio je divan. Voda je padala i padala. Ta voda je odnekud dolazila. I nekuda odlazila. Mora da su bila bar tri-četiri potoka koja su vodila do jezera. Na kraju sam se umorio od gledanja i riješio da se vratim. Riješio sam da se vratim drugim putem, prečicom i izgubio se..
 
I nismo se puno razlikovali. Unatoč različitim putovanjima često smo bili jedno. Susreti praćeni osjećanjem nježnosti, potoci priča do kasno u noć…no, -
Valovi dalje udaraju. Svijet se okreće. A život je nadalje poput sigurnog broda savršen..savršen…
 

*Est, gu'est-ce que tu fais, une belle fille comme toi, et cultivée, dans cet endroit…
C'est la vie.
 
Izmjene ritmova, navala adrenalina, masa pred tvojim očima, podignutih ruku prema bogu, lideru, osnivaču pokreta. Didaktičke strasti u tajnama cyberhic kulture gazi ti cipelama. Hardcore techno, gabba, jednoličan i mehanički zvuk: dumdumdumdumdumdumdum, te puniji trance, nešto kao; ncancancancancancanca vješto probijaju kožu do vlastitih mišića i bez imalo sluha možeš postati vrhunski plesač, a najvjerojatnije je to onda kada sam pomisliš da upravo jesi takav bezobzira što onaj koji te gleda u tom trenutku jedva očekuje neke druge mikseve, bijeg iz gomile koju više ne razumije, mir doma u opuštenijem ambientu: tin…plin…tirirriri…plin…
Iza te daleke prošlosti postoji nada da ću uspjeti pronaći neku alternativu u tome svemu koja će me ispunjavati kao što je izmjena ritmova, DJ-a, raznih ljudi, brija i ufuranosti u neku novu religiju još nedavno mogla. Nadam se jer želim pronaći sličnu umjetnost koja će me toliko poticati da se njome ogrnem ne razmišljajući o njenim lošim stranama. Jer što je umjetnost ako nije čista vjera da baš ono što radiš činiš najbolje u okruženju svih najboljih od najboljih.
Običan sam prodavač, mislioc samo za sebe, slikar koji baca svoje prve radove, pisac koji na ovaj način iznosi tek neke vlastite crtice u web jer je uspio koristit word na kompjutoru te stisnut sve ostale tipke i pustit ih u zrak.
Jutros me iz tek prvog sna probudio glas mi bivšeg, bivšeg. U životu je tek pokoji bivši. Netko ih ima više, netko manje, ja ih imam dva. Dva koji su obilježili moj život i rasli sa mnom, Ostali su samo dio mene. Mrmljao je nešto kako mu je drago bilo vidjet me nakon toliko godina na istom mjestu za koje nas vežu tolike uspomene..i kako bi se volio nastaviti družiti. Nisam razumjela što mu je značilo da ide na Jakuševac odbaciti sve smeće zaostalo u gepeku od auta. Ali znam da je bio smiješan. Smirujuće je znati da u životu stalnih mijenja, postoji Svemir kojim upravljaju nepromjenjivi zakoni.

 
Vrtim broj, jednom, drugi put i zbunim se, bacam slušalicu.. u glavi je samo jedna riječ. Nastavak prečujem. Loš znak. Dišem u dlan, pokušavam se smiriti. Ponavljam tekst nešto o tome da mi nedostaje, da mi samo javi da znam da je stvaran.. Čudna je ta čežnja. Andersenova sam djevojčica sa šibicama koja oklijeva zapaliti posljednju jer možda i nije vrijedno tolikog truda, niti sam ikada upoznala Andersena da mu objasnim kako se kukavičje jaje sreće uselilo u mene baš onda kad sam najmanje očekivala. Nemam energije za borbu. Iluzija je postala toliko stvarna da je mogu uhvatiti i ubaciti u videorekorder. Ne treba mi tvoj glas. Bit ću tako gola i bez pletenog pulovera. Tako gola i ne nužno sretna. Drugačije ne znam. Ne ide na pola. Ni do pola, ne ide. I think we should wait… well..
 

 
Svaki put kada vidim neki bus poželim da sam u njemu, i da putujem negdje gdje god i on ide ili još dalje do kraja. Negdje gdje nema sata, budilice, obaveze, posla, ustaljenog ritma, negdje gdje će me samo neki niz događaja potaknuti na djelovanje. Pronašla sam papirić negdje u nekom zabačenom kutku torbice na kojem je pisalo:
'Strast, pa ispod - je najveća prijetnja, bez obzira na to koliko misliš da si razumna. Nitko nije zaštićen. – trenutak kada se razara struktura na kojoj si izgradila svoju duševnu ravnotežu.'
Tko je to napisao? Od kuda to u mojoj torbici na ovom komadu nekog nedavno cijelog komada papira? Zanimljivo, kažeš da je netko odrastao prije, netko kasnije, a netko nažalost prekasno. Koji je to točno trenutak? Sjećam se kako je bilo dobro popeti se na prekrižene noge mog starog i povikati: điha, điha, konjiću!! Pretpostavljam da je uvijek bilo po njegovom jer meni  te igre nikada nije bilo dosta. Iako me često puta njegova samouvjerenost zasmetala, divila sam se njegovoj otvorenosti, u trenutku odbačenoj eleganciji i spremnosti na igru. No, mogao je uz strpljivost biti uporniji, to sam očekivala. Kulturna nužnost izolira čovjeka od njegovih unutarnjih svakodnevnih osjećaja. Nego, na drugoj strani papira drugom bojom piše, evo čitam sa zida na kojeg dospijevaju sve te čudne stvari koji mi na neki način postaju jako važne, da je život sličan redu u samoposluživanju: spor, neugodan, i pun nepodnošljivih ljudi. I  Mislim da bi se napetost mogla rezati nožem. Čitati, odgovor, brisati i dalje. Između opcija. Volim kako se igraš mojom kosom, namatajući jedan pramen oko svoga prsta. Zamaraju me činjenice, detalji, običaji, pitanja, kako, kada i gdje. Gledajući u ležaljku mogla bih za sada odložiti misli i naprosto samo: Uživati.
 

Dugo nismo vidjeli sunca, ti i ja. Zar je to ono što ostaje na kraju? Nudiš mi razloge za kraj? Grad posve gol, ulice bez srama, samo šutnja, moj strah i hladan vjetar što ljubi tvoj prozor. Rekao si da mrziš mrak, no da li si zato jučer gledao u nebo kako raste, pupa, cvjeta; kako se širi i puca? Da li si zato rukama skupljao lišće i njima zatrpavao moje tragove? Stisni šaku, lupi snažno, uradi što hoćeš – nije mi stalo. Igra riječi, malo smijeha, prazne duše i još jedan razlog – za kraj… Ne želim biti izvor gozbi, izvor izdaje, pokornosti, boli i ljubavi. Sita sam svih sumnji, razapinjanja, nadanja, slatkih riječi i čekanja. Ne mogu dalje, netko se ispriječio između sna i očaja. Izgovori istinu bez uljepšavanja. Pusti neka se riječi tope na tvojim nepcima, neka ti usne oblikuju ono što sam već otprije znala. Nema iznenađenja, nema osude i grijeha. Večeras znam da će vožnja biti lagana kao neosjetljiva pobjeda. Bez tebe ostajem čvrsta kao stijena koja ne pušta kamenje u ponore. Bez tebe me ništa, baš ništa ne može dotaći. Bez tebe će me sav pritisak razoriti! Boli li to i tebe, ljubavi? Tjera li i tebe taj pritisak da izdržiš samo još ovaj jedan jedini dan? Panično tražim spas u voljenju drugog, no ti i ja znamo da to nije ljubav. Tako se preživljava, oteže dan od jutra do mraka…
Dugo nismo vidjeli sunca, ti i ja. Ulice pokunjene u našim očima kao interijer neke siromašne zbirke. Gdje su nestale mamurne zore, samo moje i tvoje? Gdje ti je nestao osmijeh? Al' ipak bez srama - sjećaš se zar ne, te savršene nostalgije ovoga grada? Sve te klupe bludnih parkova, sati dosade, laprdanja i smijeha. Bez tebe, tražim njihov smisao i samo ponekad te sretnem u prolazu…jer, Život neće da me prođe, ja te volim, mala. Možda niti ne postojiš, ali znam da te volim. Možeš misliti da nemam ništa, ali ja imam sve. Svu maštu što mi treba da me možeš vidjeti, a nisam tu. Shvatio sam svoju nemoć i vidio svoju snagu bez prilike da je pokažem svima njima. Vidio sam svoje svjetlo i put kojim sam morao krenuti jer s druge strane bila je praznina. Praznina svakodnevnih događaja samouvjereno dobrih duša. Zato što sada vidim, neće me nikada biti ovdje, sada. Dam si volje da produžim dalje dok noć me proždire strašnom crninom. Sivo kao beton, kao stotinu puta do sada, podmuklo i krezubo nasmiješen bez pardona. Pa zar stvarno da sjebemo etiku?  Da Ispod grada jabuke nikad ne istrule. Destruktivnost je dah iluzije što postajem nevidljiv. Oprosti mi što te zamaram stvarnošću ili možda glupošću paranoičnog iluzioniste zapletenog u sintetičnu mrežu patetičnosti ovoga svijeta. Pitam se, žališ li za trenucima beznađa i neostvarenim snovima kretena što ti kleče pod koljenima na sveti dan? Ili, jesi li bar neku izlizanu ljubav izgubila negdje usput? Izbriši mene iz svog ogledala, baci pogled mimo u blažene! Zar nezamislivo nismo mogli nestati u mašti pobjedive jedinke, svatko za sebe, u jedno? Uvijek pred zaključanim vratima zaboravljam na ljudski govor i pitam se gdje smo bili, što smo našli, a što izgubili…i znam da kada je trebalo nisam znao naći pravu riječ…
Noć je polako odmicala sve više. U daljini budio se grad i prva svjetla uspavanih ne sluteći da ih netko iz daljine promatra. Odljuljala sam se prema ogledalu čvrsto držeći čašu u rukama. Namazala usne, popravila raskuštranu kosu. Sjećam se kako me gledao dok sam prilazila nesigurnim koracima, s vrtlozima u očima. Zastala sam pred njim u tankoj suknjici na cvjetiće, spremna, mekih koljena, zadihana, lagano otvorenih usta. Izbliza su njegove crte lica bile mekše. Pune, čulne usne, lagano kose polinezijske oči, tamna put pržene kave.
- Sjedni - rekao je glasom hrapavim od cigareta. Polako je rukom prošao preko svih mojih sto sedamdeset centimetara, skupa s natikačama.
- Čekao sam te - rekao je mirno, kao da je to nešto najrazumljivije.
- Aha - nasmiješila sam se.
- Stvarno.. Da nisi došla potražio bih te. Zagonetan smiješak, oči su zablistale. Njegov je dlan bio topao i vlažan kad je stisnuo moju ruku. I već smo bili tamo...
 
 

Misli
 Ulaze i izlaze, skaču nošene tvojom unutarnjom strujom, sretne i mokre svjesne svojega carstva. Carstva za jednu noć, kraljevstva  za jedan poljubac. Ni zvijezde ni zemlja neće ostati iza njih, tek sjećanje, nesigurno i samotno, jedine bitne i doista proživljene ljubavi.
Zatvaram oči. Poželim biti rak, a to je zato što se samo oni usuđuju baciti naglavačke preko raspuklina među stijenama, s vrhova čija je dužina stotinu puta veća od njihovih tijela.
 Zamišljam glazbu  kao luk duginih boja s kojega polako i savjesno, gulim sloj za slojem, sve dok ne dođem do onoga užitka stvorenog samo za mene, neka me ponovo odnese u one dane kad si me još zvao svojom. Sjećam se kako, zašto, gdje i kada, ali ne bih mogla opisati pojedinosti. Bilo je kako je moralo biti, kako sam uvijek željela da bude. Nitko nije napisao prizor: nalagala mi ga je želja vlastitim glasom. Nedostaju nam osobe koje volimo. Nedostaje nam onaj dio nas koji su odnijele sa sobom. S tim akordima u uhu i grudima napetim od tolikog uzaludnog čekanja, zatvarala sam oči i prelazila malo-pomalo široka prostranstva nostalgije. Ne možeš plakati zatvorenih očiju. Zatvorenih očiju ne vidiš da je soba prazna, da su nestale ploče i stripovi. Vremenom su mi se otvarale rupe u svijesti i note su plesale mojim neuronima. Mogla bih zatvoriti oči dok pišem, a i onda bi tekle riječi: nemam temu, samo ritam.
 Mislim na njega i na to kako neću zaboraviti nijedan jedini dan. Sjećanja spremljena bez reda i kategorije, od njih se sastoji moj pravi identitet, moj pravi život, pretpostavljam. U mislima pokušavam rekonstruirati dodir njegova čvrstog vrata i njegovih savršenih ramena, miris njegovih košulja, boju njegova glasa. Dok god se mogu prisjetiti svake pojedinosti znam da ga neću potpuno izgubiti. Ta me pomisao smiruje, baš kao da ponavljam litaniju, zapamti da moraš nešto obožavati. I ne bi mi na pamet pao veći dokaz ljubavi, nisam poput Malibee koja se bacila kroz prozor kad je umro Calixto ili Ofelija koja se bacila u rijeku misleći da je Hamlet ne voli, Polifem pjevajući Galatei do smrti dok je uplakan lutao poljima i rijekama.
 Vjerujem da je ovo dovoljno jer neprestano mislim na njega. Svjesno ili anestezirano. Svaka se nota kao bodež probija u moju utrobu, a ti mi ubodi toplinom obavijaju srce koje samo što ne eksplodirala i raspadne se na tisuće raspršenih komadića. Glazba kipti u meni, galopirala mojim venama, zaustavljala svijet, a u svijetu i mene samu, pravu mene koja se svim silama želi probuditi iz sna sretna i ispunjena entuzijazmom…
 Cesta je vijugala kroz smeđa polja, a večer je padala na zlatni pelud. Žito je vijugalo na vjetru blagim žutim valovima. U daljini, na obzoru, ponosno se uzdizao grad, zastrašujuće zdanje od cementa i betona, prijeteće, golemo i sivo. A moj brod nakon dalekih plovidba ulazi u matičnu luku. Zrake svjetlosti prodiru kroz zastore i pletu paučinu na podu kako bi me podsjetile da je vani dan, još jedan dan kojeg moram preživjeti…
 'Slušajte vi tamo, mogli bi voziti malo pažljivije, ja još nisam napisala oporuku i nemam životno osiguranje.'
Zovem se Sybilla, moja kosa je crna poput ebanovine.
Stvorena za opstanak. Programirana za nastavak.
 
Hvala L. Exterbarrie, na predivnim riječima u kojima sam se pronašla..
 
 

 
Reci i učinit ću sve što poželiš. Samo ne želi ništa. Jer nije to isto kao čekati i vidjeti. Ništa je ništa. Kao želim sjediti tu i ne raditi ništa. Ne čekati da se vratiš kući. Ne bojati se povratka. Doista odlična ideja – ne raditi ništa. Budem li dovoljno čekao da vidim možda ništa neću ni trebati činiti. Niti odlučiti. A budem li imao sreće netko drugi će odlučiti, izabrati i učiniti umjesto mene. S druge strane možda neću imati tu sreću. Nisam ja kriv. Nisi ni ti. i gotovo. Nekoga će boljeti, a nitko neće biti kriv. (ne želim pričati o tome). Ako sjednemo ovdje i još malo pričekamo da vidimo možda nećeš morati odlučiti, a ja ništa učiniti.
Možda ti nakon nekog vremena i priznam da te volim. Kažem oprosti, nisi ti ta koja je trebala odlučiti. Znam da je tako. Barem da onda nestane to čekanje da vidiš i vidim ocean o kojem sam stalno razmišljao. Ostati ili otići. Ne kraju se svodi na isto. Tko je donio ta pravila uopće. Ta pravila nisu za nas. Trebamo sami donositi pravila svaki dan. Da, tako je. Nego, ponekad moraš prekršiti pravila da bi popravio stvar.
Znam da ćeš biti dobro i da znaš brinuti o sebi. Znam da ne držiš do toga biti potreban. Niti do mene. Nepotrebno je u ovom trenutku reći da te ne trebam. Imaš se pravo ljutiti na mene. Upozorila si me da ti samoća ne ide od ruke, a ja sam se odavno izgubio.
Od samog pogleda na tebe, boli. Čak ni ne žalim što te volim.
' pogledao sam zvijezde i pomislio kako bi bilo grozno kada bi im čovjek okrenuo lice, nasmrt se smrzavajući, a da ne ugleda pomoć ni samilost u svom tom svjetlucavom mnoštvu..'
 

Trebam te. To su bile prve njegove riječi. Trebam te jer sam toliko usamljen da unatoč ljudima koje poznam to ne može biti istina, ali je tako i priznajem ti to, sada, makar ne znam kako ćeš odgovoriti ili reagirati na ovo pismo…trebam nekoga tko razmišlja kao ti, na koga mogu računati baš u ovakvim trenucima kad mi je teško i kada nemam s kime to podijeliti…vjerovanje da ćeš mi odgovoriti i biti ovdje bar na ovaj način, drži me na životu u duhovom smislu..nekoga kome mogu pokloniti svoje snove. Misli, pjesme… u mom si životu ostavila trag kao nešto lijepo, toplo i mirisno, makar te nikada nisam ugledao i doživio to na onaj pravi način, dodirom tijela, koji u ovom trenutku i nije najvažniji…tvoje riječi me smiruju, tvoje misli me uljuškaju u svaki novi
san i ponekad poželim da taj san ne prestane nikada.. da zauvijek sanjamo i u tom snu budemo podrška jedno drugom…između nedostajanja i nedostajanja, pojaviš se ti i svojim osmjehom rastopiš tugu kao prvi snijeg na svojim predivnim usnama… ne idi…jer svaki put kada odeš ostajem sam, a to je ono što ne podnosim. Trebam te…

Jedan osjećaj
sada mi se nudi.
Davno izgubljen,
sada pronađen
napokon me budi.
Oživljava me i daje mi snage,
da nastavim živjeti
znajući da postoji,
netko kao ti.
Nisam shvaćao što mi značiš,
zbog toga krivim sebe.
Nakon što si mi oslobodila dušu
počinjem napokon shvaćati
i istinski voljeti, samo tebe.