Ljubavno pismo svim svojim ljubavima

Poštovani moji dečki svih kalibara i ostali!
Budući da u profilu nije predviđeno umetnuti više od 500 znakova/odgovoru, a ja na zadnje pitanje koje glasi otprilike: Imate li još šta dodati? želim nadodati još ponešto, evo nastavljam ovdje...
U tom odgovoru stoji da sam fino odgojena i znam kuvat jaja. Kategorički i dalje tvrdim da je to i istina.
Nadalje, još želim reći da sam poučena iskustvom napisala Lav Lettr, poljubila ga žarko-crveno namazanim usnicama umjesto klasičnog potpisa, te ga stavila u (praznu) bocu rakije šljivovice, a sutra ću bocu pustiti da luta jednim od jezera Maksimirske šume, u nadi da će ga naći Mali Zeleni 2668. godine, i obogatiti se nakon što odgonetne naše hrvatsko pismo, koje glasi:
32.11.2005.
PREDMET:  Oproštaj
Dragi moji, neoženjeni i oženjeni, mladi, oni u krizi srednjih godina i metuzalemi!
Vrijeme je da vam sa velikom žalošću i suzom u oku saopćim da vas napuštam!
Kratko smo se poznavali, ali kvalitetno!
( Kvaliteta uvijek ispred kvantitete, kažem ja umilno rospiji prodavačici u Pačotiju, dućanu u koji zalazim svaki tjedan bar dvaput, da vidim jesu šta lijepoga stavili na police... Da ju malo smekšam, svaki put joj najavim proviziju koju će dobiti kada doista naiđem na odgovarajuće cipele.)
Kvalitetno smo se poznavali! A sada punih ustiju urlam na sav glas da me muškarac mojih snova napokon  pronašao živu u moru umjetnih plavuša i grudi, i taj je fatalni susret bio sudbonosan kao što se i priliči grandioznoj ljubavi!
Vama vrlo znatiželjnima, a dobro znamo da svi volimo zaviriti u intimnost tuđih života, pogotovo ako se radi o nečem lošem  ((Ma  ajde, neću pretjerivati, zadovoljavamo se i sa dobrim informacijama. Tada svak' veli: Mrzim ih guts,  ali se nadam da će i meni jednog dana tako krenuti, još i bolje!)), ispričat ću potanko kako se to udesilo:
Neki dan stojim ja tako u Privrednoj banci u Ilici, u cipelama na najvišu moguću petu od krokodilove kože koje su koštale samo 17 979,00 kuna (povoljno na rasprodaji kod Šanera, iliti  At Šaner's Basement, na engleskom, ako to pomaže produktivnijoj promociji njegovog  poduzeća ovim putem - ipak sam ja kuma dućana, pa dobijem još 90% off, poradi ovakve usluge). 
Golemi red u malom klaustrofobičnom prostoru banke, nervoza me pere.
Ja iza neke ušminkane babe, od oka, onako, 29, ocvala, al se dobro drži. Ma nemreš sakrit pred znalačkim okom, neka bivša fufa što se skriva iza postarijeg odvjetnika muža.
E, a ko pomno prati rupe u našem zakonu, zna da danas dobro (sa tendencijom na još bolje)  idu tužbe zbog povrede digniteta, po uzoru na američki model.
Pa se onda tu, kada se već ne može dobiti famozna Zelena karta, jerbo nas je još uvijek većina vrlo nalik, dovoljno je po boji kose, na one daaaalekoistočnjake ((IstinaBog, mnoge se žene ofarbaju plavo, ali to nije krinka zbog vize, nego svi znamo zbog čega. Razlog naime stoji, plavuše se doista bolje zabavljaju - međutim, ovim putem apeliram na te iste žene - ako im muževi dozvole da čitaju i nešto nauče - prirodno je opet na cijeni, drage moje, ne dajte naa-se  /osim ako on ne odriješi kesu/, uostalom ne stoji svakoj šuši baby blond, ta je nijansa dar prirode)), pa se tu onda, živi američki san customized na naš način!
Maaaa daaaaaj, ja velim,  i bolje - pa ne kažu bez veze oni poznati stihovi, uz brzi plesni korak: Prokleta Amerika,...;....!! Dalje sam zaboravila riječi, al znate na koju mislim.
Nego, da ne odstupam preveć od zadane nam teme:
Tako vam ja stojim iza nje, vidim zvjerka me onako zmijski s leđa, kako samo žene znaju... Ma i  muškarci zvjerkaju, o naravno, da ne bude zablude! ...ali  znate kako, ko kaže da ne zna, laže! Ne treba učit ribu plivat oli muškarca zvjerkat ne-svoju ženu!
((  E, samo, sad sam se sjetila, al to je sasma druga stvar: svi zvjerkaju simpatično, osim onih muškića koji s gađenjem zaskoče sirotu brkatu računovotkinju na kopirki u maloj sobici u firmi, da nitko ne vidi, pa otkriju da je mlađoj kolegici, key account menađeru i još k tome dobrom komadu, plaća veća od njihove čak za dvijekuneitrijspetlipa, i ti su gori od žena udava... A  štaš', velike napuhane zvijeri, istovremeno sitne duše! Međutim, nisam nikad čula da ih ta stavka spriječi u pokušaju da obljube istu, s namjerom da ju kasnije odj...., barem radi maleckog trijunfa, kakav je i njihov. Isto tako nisam nikad čula da je ijedan uspio u toj namjeri. ))
Kad je mislila da fokusiram nekog tamo penzića, pogleda ona malo bolje moje plavo oko, i  skuži da ju poznam već odavno, dok je još živjela kod nas u kvartu Donja Pušća, par svjetlosnih ulica udaljena od mene... A ako nije u to vrijeme znala onu: Dobar glas daleko se čuje!, sad sigurno zna, s obzirom kako ju milo gledam!...ili se kaže loš glas?
Više ne znam, zbunila sam se, jer poslovicama su me šopali kad sam bila neznatno mlađa... Pogotovo onom, a  ta  mi je oduvijek bila mrska, kaže,  incognito, ergo sum! Kaaaj? Ludi filozofu, give me a break!
JESAM - jerbo su me uočili svi na špici i okolici prošle subote, dobro da sam stigla na vrijeme u udarni termin!
Da, gdje sam ono stala...? Aha, ova, crna ovca našeg sela... Sistemom pokvarenog telefona, zvanog Susjeda-u povjerenju-Susjedi, već sam ja s 10 godina znala kud ta izlazi, kad odlazi/kad dolazi, s kim izlazi/s kim dolazi, što je obukla koji dan i druge priče....
I gle gdje je sad! Skriva se od bivših susjeda i proklinje dan kad je poslušala mater koja ju je savjetovala, uz neznatnu proviziju: Gledaj da se dobro uvališ. Nemoj mislit da ću te ja hranit cijeli život, skup' s mužem. Vidiš kakvo je vrijeme došlo. Poslušaj svoje srce i odaberi ispravnog.
Diskretno zakolutam očima da mi ocrnjena susjedica to i primjeti, i usmjerim pogled ravno, evo sad sam ja na redu, neću se zamarat tuđom prošlošću i životom...
Uostalom, preveliki sam vjernik da sudim o drugima bez da ih upoznam u dušu.
Pogledam iza sebe, da vidim ako me još netko slučajno nije primjetio, i na kraju reda vidim nekog prejebenog, markantnog, visokog tipa. Poluduga crna, kovrčava kosa, svijetle izražajne oči boje rendgena. Cijelo tijelo mi zadrhti u nevjerici!
Učini mi se da sam doživjela flash back (...flash gordon, kako se već kaže). Ili mi se upravo pred očima odigrala gotovo ista scena iz onog klasika Sirota mala bogatašica! Ona kad timaritelj konja Antonio uđe u staju i zatekne bogatu, dobru i nježnu ljepoticu Isabelu kako po podu vuče za kosu zločestu sestru? Nemoguće, za ne povjerovati!
Pomislim: Ma sigurno sanjam! Iz kojeg svetog sela na planeti Zemlji je ovaj doselio baš tu, u moj bijeli, romantični grad?
Tada začujem u daljini recepcionerku na šalteru kako se dere: Broj 1000 000, po milioooonti put, vi ste faking na redu, j....Vam p.. m....!!!!!
Dooooobro, štaa se pjeniš?, odgovorim joj mačaksto, visokim, zavodničkim, nazalnim tonom.
Kažu, danas treba šarmirati i muškarce i žene, s obzirom na porast trendy lezbijstva, nikad ne znaš kad će ti zatrebati.
Žena uzme moju osobnu, pogleda me ružno (da, žabo krastačo, to sam JA na slici i nisam grebala po datumu rođenja), i kaže: Na ovom računu na kojem sam ovlaš primjetila da nije vaš, nego ste opunomoćeni od strane nepoznate osobe, imate beskonačno mnogo zlatnih poluga. Ali  moram izbrojiti ručno da budem sigurna.
Zateturam, bacim se i kolabriram na podu prije nego je moj anđeo, isti Samson, stigao potrčati tri metra da me spasi.
Nakon nekog vremena otvorim oči, dignem se plaho, pogledam okolo da vidim jesu li svi zabrinuti i kažem: Sve je u redu, oprostite što sam vam zadala ovakvu brigu, doista mi je iznimno žao! Molim, posluga! Da, vi, gospodine s pištoljem zataknutim u gaće, čaša vode iz automata svakom, i tortica! Ma da vas sve počastim, kako ste divni sugrađani! Dat ću to u novine!
Tada nježno pogledam recepcionerku: Ne morate se zamarati, poslušam ja vlastiti savjet glede lezbijki i općenito međuljudskih odnosa,  dajte te poluge vamo, brzo, bez brojanja, pa ako vam koja i ostane, neka, nisam ja cicija. I značajno joj namignem.
Ona se kiselo osmjehne, da mi ne pokaže sreću i divljenje baš u potpunosti.
Ja naprtim budućeg ljubavnika s vrećom punom plijena, svima mahnem bijelom rukavicom koju sam namjerno ponijela od kuće (intuitivno sam znala da će mi zatrebati), i zaputim se put kuće svoga budućeg muža.
Zamislim se...U  pismu nije priložio ništa osim tajne adrese, broja bankovnog računa i punomoći ovjerene kod javnog bilježnika, te ovjerenih kopija vlasničkih listova svih nekretnina koje je ikada posjedovao, a od kojih neke i danas posjeduje.
Ma sve će biti čist' OK, pomislim, slijedećih pet godina ziher neću sresti nikog poznatog, ko ova jadnica mene maloprije, a  ako nekim čudom  i sretnem koga, gledat ću ga s visina, kao, nisam nikog vidjela od golemih sunčanih očala marke Dior.
Posjedujem onaj golemi model što ti pokrije cijelo lice, crne boje, s velikim zlatnim šljokastim slovima, ispisanima po vertikali stakala na razini šarenice oka. Baš taj sam kupila ove sezone, jer me podsjeća na najdraži mi horor svih vremena, imenom  Muha. Ima prvi, drugi i treći dio, a ja se ne mogu odlučiti, koji mi je bolji.
I inače sve kupujem u skladu s asocijacijama na određeni film, jer, pasionirani sam filmofil i kolekcionar. Znate, reći ću vam, film je uvijek prikaz stvarnog života na platnu. Pogledajte samo glumca Ramba! Joj, kad smo kod njega, neki dan sam ga srela u Grazu, njegovom rodnom gradu, dok je potpisivao autograme u Sparu, dućanu koji trguje živežnim namirnicama.
Inzistirao je na kratkoj kavi s nogu na kiosku s hrenovkama, koji se nalazi tik ispred H&M-a na samom Hauptplatz-u  ((Tamo se inače skupljaju potomci nekolicine bogatih austrijskih roditelja, al furaju stil  buntovnik bez razloga. Ono što je zanimljivo, svaki si dan na licu mjesta međusobno farbaju druge pramenove (samo ne koriste farbu za kosu, nego sprej za grafite).  I spavaju u svježim kartonskim kutijama koje montiraju uvečer.))
Rambo, inače jedan od boljih mi glumaca,  taj je dan bio baš naporan, ali obećao je da će mi dati par sati on-line instrukcija iz predmeta Put od ogledala do političara svjetskog glasa, po istoimenoj knjizi istog autora.
Kaj god, baš se brinem bezveze, kažem si ja sad par puta u hodu. Ma, do moje kandidature za predsjednicu već će se i sve zlobne priče slegnuti! Tada ću ja napraviti veliki kambek!
Zastanem par koraka, da težak-ljubavnik ne skuži da izgledam sasvim pristupačno kad se smijem, pa mi ne uvali pola tereta a nedoBog možda i razmisli da me ostavi.
Tad, ozarena lica, odvalim grohot, naglas, od srca! Sve se ori, otprilike nekako glasno kao i kod mene dok vam pišem ovo ljubavno pismo!
Neka ciganka gatara, već sam ju par puta vidjela da proriče sudbu na ulici za par kuna, prekriži se sedam puta i potrči brzo od mene smjerom Kozari Bok, prestrašena izraza nakvarcana joj lica! E, to se zove loša prosudba potencijalnih klijenata!
...Dakle, suma sumarum, da ne duljim i dosađujem, odlazim (s iznimkom kratkih konzultacija, samo u nuždi), ali vaša (a i moja) sreća u nesreći je ta da se vidimo na rezultatima predsjedničkih izbora 2010., gdje ću vam razdragano, u svom stilu, mahati i slati pusice na prvom programu hatevea u 00:01,  u 00:09 ću se preobuć u neš'  sexy, te dati par intervjua na novoj i rtl-u (poslije ću vidjeti doma što se usnimilo na videu, za svaki slučaj ako se kasnije predomislim pa predsjedničko mjesto zamijenim malo zabavnijim, voditeljskim), a slijedeći dan sve vas pozdraviti sa šareno osvijetljene tribine na Trgu, i zahvaliti vam na materijalnoj potpori, a ako baš moram, i na moralnoj, diplomatskih manira radi.
Vi ostali, hvalaBogu malobrojni, koji ste  se već sad, u ovo ključno predizborno vrijeme, propustili predbilježiti za podršku mojoj kampanji, niste poželjni na Trgu te godine.
Popis sa vašim imenima naći će se na A6 formatu, plastificiran, i smješten u ruke svakog od zgodnih mladih dečkiju iz osiguranja (koje držim privatno, jako smo povoljni, ako nekom treba za kakav domjenak).
Dakle, možete odmah zatražiti azil u već spomenutoj Americi. Sretno ispred onog tipa, profesionalnog šibičara sa nekadašnjeg sajma automobila na Sveticama, koji se preko veze zaposlio u dotičnoj ambasadi kao konzul, trebat će vam!
Ja sam imala loša iskustva s njim kad sam prije par godina naumila napraviti isti potez...Konzul Jozo je na majicu, koju je u to vrijeme nosio svaki dan ispod sakoa, naštampao transparent: Iz opanka ponosno u cipelu - koja će te šutnuti natrag u bijeli ZG grad. Marš, nezahvalniče! I da ti se ovo više ne ponovi!
I da vidiš, istraživanja su pokazala da je trend iseljavanja mladih ambicioznih stručnjaka naglo opao.
Sramim se sad reć, ali malo me je zagolicao taj njegov macho stav i stil, kombincija kulture i šakom o sto'. Pa sam i ja odlučila primjeniti taj stil vođenja, naravno verziju  pour femmes.
Od ove zemlje napraviti ću Kubu II,  još jednu oazu pjesme i plesa! I sama ću zapjevati svaki vikend (a ponekad i preko tjedna, kada radne obaveze budu dopuštale), u nekom od popularnih kafića, noćnih klubova ili striptiz-barova, onako kako sam vježbala u kadi, meni inače jako dragu pjesmu mladosti, koja traje zauvijek: Prvi poljubac davno zaboravljen, prvi dernek tko zna gdje...! I  ostale hitove!
I  više nikada, nitko od vas neće poželjeti izaći iz ove zemlje, ma ni na skijanje! Amen!