TreasurePlanet

svima sve sve sve najbolje!!!
puno sreće, veselja, kolača, sarme(sutra ili još večeras), bakalara, cuge, sexa i svega ostaloga što si poželite
prva nagrada za najbolju blogericu je već podijeljena tj. pojedena - SARMA (2 TANJURA), a pripala je - RUSKOJ LUTKICI :) :) :)
A OSTALO GORE NAVEDENO ĆEMO SI SAME PODIJELITI MEĐUSOBNO :)
POZDRAV: CC, Pike, Saggi, LSD, trap, donna, dagu, majstorici, konstanti, haveu, blogerici u nestajanju, kljastom,
i ostalima koji se šunjaju ovuda :) :)
mah mah mah: _myra_, solace, daki, daca_, SoulLady,samantha_05, papa_test.. (ovdje je pravi tulum nickova)
 
Hidden
 
 
 
 
 

Ljubav nas podiže tamo gdje pripadamo...
Gdje pripadamo? Tamo gdje je ljubav. Nije tantra, razmišljam, tako jednostavno i istinito. Pomislim da je ljudima dosta nje i da mogu preživjeti bez njenog dodira, pa se osvrnem oko sebe i uvidim da nije tako i da se nadalje zbog nje dosta često ponašamo kao budale. I ta čudna, stvarna, bol. Za nekoga sa strane iznenada bi postali idioti. Nema lijeka, osim ako znate nekoga tko razumije kako vam je i tko bi vam znao pomoći jer ono što se događa jednome od nas, događa se svima. Zašto ja razumijem tvoje osjećaje, a tako si različit od mene ili zašto smo po tom pitanju svi tako isti. Manje-više opet, da. Individualnost se ovdje lomi od tijela do tijela, od razlike do razlike, raspoređene u velikoj sintagmi tijela. Ja ću razumjeti tebe ti mene ne. Možda, ima i takvih slučajeva. Stojim da razumijem tebe i ti mene. Naši životi nisu toliko različiti iako nam se sviđa drugačije misliti o tome. Bio sam uplašen i ništa nisam volio. Htio sam samo sjediti u sobi sa spuštenim roletama. Uživao bih u tome, bio sam pomalo uvrnut. Kao što ponekad pomislim i za sebe jer volim pisati u muškom rodu kada govorim ili pišem o ljubavi. Pravim se da znam što želim trenutno napisati, da ne bi vi pomislili ili rekli: vidi ova nema pojma o čemu piše! Ali, da.. teško je to: otvoriti se i svaka čast njima koji to uspijevaju skriveni iza lažnih imena. Tako govori ON na otvoren i zabavan način. Ima sposobnost da te nasmije makar te tih trenutaka grizle neke stvari poput glodavca. ON to raspline u sekundi. Makar, njemu nedostaje ONA, iako su sada napokon NEOVISNI.
I tako...
Sve se mijenja i te promjene osjećam. Vrti se i otkucava, prodire i prožima svaki atom bivstva, svaka sekunda postojanja uzdiže se i propinje, skuplja, uvlači i nestaje. Sad sam sretan, sad sam spokojan, miran i ispunjen u dodiru tipke osjetom prsta zarobljen zauvijek. Neizbrisiva linija tajne nepovratnog i krhkog pisma lišeno podrijetla, imena, posjedovanja (no dobro ajd ako neko hoće nek si ga zeme) poput nekog dražesnog uvojka što naglo skreće s lica i uvija oko sebe sama. Bačeno ni za što i ni za koga. Ulovljena snimljena slika bez nekog posebnog mirisa i okusa, neočekivano ponovljena bez ičega za što bismo se ulovili. Što li je dakle naše lice zaustavljeno u ogledalu ako je ono prazna, na dodir hladna i neizbrisiva površina?
Možemo i tako misliti…
Između snova i stvarnosti ti si najljepše što mi se ikada dogodilo.
Najljepši su trenuci koje sami stvorimo. Oni koje možemo prepoznati tako da ih podijelimo s drugim. Na vrhu onog prsta kojim pokazujemo drugima kako je voljeti, a da ni sami nismo svjesni da i mi možemo jednakom snagom biti ti, ONI koji jesu. Savršeno predvidljivi kada su drugi u pitanju, a ne MI. Jednom sam osjetila svu silinu nemogućih pitanja, misleći da je lako, okrenula sam se osjećajima, preko svih granica ljubavi. Nažalost nije bilo dovoljno. Neki su tada samo rekli, krasna si, jesam li sebi tada bila, vjeruj mi nisam. Nisam niti sada jer i dalje čeznem za neopipljivošću onoga što mi se jednim trenutkom činilo savršenim, a onda tko sam da važem tuđe osjećaje, tko sam da sudim, tko sam da volim ono što možda drugi ne vidi, ne osjeća i ne pita. Izgovarajući riječi, bivamo predmetom obožavanja, onda, a možda i sada, a da nismo niti svjesni kako nas drugi vide. Jesi li ikada iskreno volio, ili bar osjećao stisak zagrljaja dok sam tamo stajala onakva kakva jesam? Bila sam sretna. Znam što je to, kakav se osjećaj boli pružao kičmom dok si me uvjeravao u ono što ne treba reći. Pokazuješ li to sada drugima, nije važno. Imati, nemati, biti i nestati. Uživajmo u onome što je uvjerljivo, opipljivo, trajno. Sretna sam jer si znao prepoznati potrebu za biti, tada, i nikada više. Sjećanje ostaje poput praznine vlastite sulude čežnje, zgrčeno, bolno, ali lijepo. Ponekad se samo pitam, koliko traje dok potpuno ne zaboravimo okuse, mirise, opipe onoga koga smo voljeli...i sjeti li se i ON toga na rubu neke čudne svijesti ili je dovoljno uporan da zaboravi. Slika snova i stvarnosti. Neizbrisiva površina. Znam o čemu pričaš i dok šutiš. Gledaš li odraz sebe, nje, mene...kako je ponekad teško boriti se s duhovima...a opet kako je lijepo moći voljeti. Tko smo nego lica onih koji prolaze i dolaze, onih koji traže i lutaju.
Da, još uvijek kažem, bilo je to za sjećanje. Nešto najljepše što mi se tada moglo dogoditi.

Jesam li jutros uhvatila dio tišine samo za sebe?

Onako uz kavu, razmišljajući o svim sitnim detaljima jedne nedovršene slike.
Slike što već godinama umorno, neusklađenih boja, toplo hladnih kontrasta stoji naslonjena na zid, nikad dovršena, a opet tako, poput kakva podsjetnika pokreće još jedan dan.
Biram detalje, možda onaj lakši, kojeg mogu upamtiti unatoč svih praznina.
Koji me trga svojom nepodnošljivom jasnoćom. Ne moram misliti, samo osjetiti poteze plošnih formi tek nanesenog sloja boje kojom umjetnik savršeno oblikuje tu neku neprepoznatljivu privlačnost znajući da ćemo je upamtiti istoga trena, ako ne po dobrom, a onda po upornom traganju za tim već davno prekrivenim slojevima koje tako majstorski vješto prekrivaju sve naše tuge i boli.

Kistom klizeći, mrlja na mrlji još jednog oblika nestaje, promjenom smjera, gubitkom razuma, zatvorenih okvira koje je netko davno ukrao.



Kako se čovjek lako izgubi…
Kako se čovjek lako izgubi u malim stvarima. Možemo satima hodati od stola do ormara, od ormara do kreveta i ne naći izlaza.
Možemo čak zaboraviti gdje se nalazimo, pa pokušat izbacivati strelice u neki ormarić na zidu.
- Hej! Ormaru! – vrisnuti glasno.
- To sam samo ja! - ili možemo samo leći na pod i gledati prašinu.
I u tome je neko nadahnuće.
To je najbolje raditi u skladu s vremenom.
No, teško je odrediti rokove, jer kakve prašina ima rokove?
Još je bolje gledati u lavor s vodom. Uvijek je korisno i poučno gledati vodu.
Čak i ako se tamo ništa ne vidi.
Mi smo jednom gledali vodu, ništa u njoj
nismo vidjeli i ubrzo nam je postalo dosadno.
Tješili smo se da smo ipak učinili dobro djelo. Savijali smo prste i brojili. - A što smo brojili – nismo niti znali, jer kakav je to račun u vodi?
… sasvim obične besmislice - pomognu udaljiti me od monotone svakodnevnice..

dobro ti jutro, ljubavi…

Sanjala sam noćas da si drugu ljubio..zbog neke čudne zime padao je prvi snijeg..sakrije se umornim očima..more tihu bonacu svira..pod prstima trag u pijesku, mašem brodovima…u daljini svijetli
grad, sakrij se sa mnom u toplu postelju..sakrij me tijelom od zime i pahulja.. kroz okna dva neka
blista pospan grad.. poželim te zarobiti...eh, da se vrijeme može zalediti, pa ih sjećanjem
otopiti…


dobro jutro, ljubavi...

 
Poželiš li me ponekad opet primiti za ruku, poljubiti u obraz i samo ispričati priču naslonjen negdje na zid kojim si me ogradio da sačuvaš djelić istine o sebi. Ne laži mi više nego što želim i mogu čuti. Dovoljno smo rekli da nismo više u stanju izgovoriti niti jednu istinu koja nas ne bi možda povrijedila. Nježnim uzdahom očekujem svaki tvoj pozdrav besmislen, a opet drag jer me se sjetiš toga trena. Put biva jasniji kada ne gledaš kamo hodamo. Riječi nježnije kada šutimo. Dodirni obraze, rukama pridrži utjehu moju, nijemo, slijepo tražimo sličnosti udaljavanja. Hoćemo li biti tamo kada se jednom opet sretnemo pogledom na putu koji nema putokaze. Zavirimo u svoje misli. Osjetimo li drhtaj, tu smo. Zavirimo u sjećanja, osjetimo li tugu, daleko smo.Tuga kojom smo si dovoljno boli zadali još uvijek visi negdje obješena za uzglavlje praznog kreveta. Jastuk mek. Plahte hladne. Gdje nestane topline kojom smo mogli biti ono što drugi nisu. Putujem. Još danas gledam, sutra više ne vidim. Nestaju oni koji su nam jednom mogli reći ono što mi nismo. Zagrli me. Ostani. Odlazim bez oprosta riječi jer ispred ne vidim, a iza se više vratiti ne mogu. Pokaži mi da mogu i moći ću. Znat ću da osim tebe postoje drugi koji mogu izgovoriti jasno i glasno sve ono što jednom poželjeh čuti. Kažeš nisam čula, a ne pitaš se jesi li rekao dovoljno jasno i glasno ono što si samo strahom prikriti  znao. Pokaži smjelost vlastita puta, i ja ću samo biti onaj dio kojeg više nitko neće trebati jer je nestao putem tvog puta izgubljenih snova. Primi ruku pomirenja i nježnog prijateljstva. Putokazi su oni koji ostaju još dugo za nama, za onim izgubljenim trenucima koje više niti mi ne prepoznajemo, ali drugi vide. Trenucima vlastita sna, nedovoljno iskrenog, ali vječnog.
 
 
Eh, tako je glupo i prazno biti danima bez tebe, ljubavi. Puno je toga učinjeno zauvijek, a opet malo toga što bi moglo promijeniti tragove kojima smo krenuli na put držeći se za ruke. Toliko ti toga želim reći, a zastajem na prvu misao, kao granicu koju ne mogu prijeći. Kao da misao ne želi van iz tijela, već želi ostati tamo gdje si i ti, duboko u meni. Moja koža, tvoji dodiri, ples koji ne prestaje tvojom šutnjom jer je riječ zauvijek premala da dodirne između prostora dijelove vremena kojim smo vezani. Želim samo da znaš, nema dana da ne pomislim na tebe, niti noći da ne legnem u postelju grijući svoje tijelo tvojim mislima. I svaki put se nadam da novi dan neće odnijeti njih, tvoje misli, kao što je odnijelo i tebe. Tko će od nas ljubavi, prvi čuti korake ispred prozora, dok noć odnosi snove? I tko li je od nas dvoje spreman uzvratiti pogled?
 

 
Čudno je to poželjeti biti samo prijatelj, pa prijatelji se vole i poštuju. Samo među nama dovoljno je razloga za biti takav. Ništa ružnoga, niti lijepoga ne trebamo reći. Prepuštanje onom što će biti. Znaš kada poželiš sve reći i zaista možeš, a da ne povrijediš drugoga i da ti taj drugi ne zabode nož u leđa. Da, čudni su ti odnosi koji ponekad prijeđu tu neku granicu muško-ženskog prijateljstva i kada onaj jedan očekuje nešto više. Čemu to, zašto to, pa počinje neko vrijeđanje, pa onda i te situacije što tko misli, ma, užas. Ne, ako smo prijatelji, budimo samo to i ništa više. Nema muljanja, laganja, nema volim te, nema mrzim te, samo smo tu, i da, budimo iskreni. Onako nježno iskreni, potpuno iskreni, kako samo prijatelji mogu biti. Ako je moguće. Ako nije rastanimo se bez boli. Bez rastezanja agonije i čežnje neke koja nema nikakvu potvrdu s druge strane.
Dovoljno smo svjesni prepoznavanja dobrog kao i lošeg kod ljudi, pa i nas samih. Neka ovo ostane među nama. 
 

tamo negdje daleko u svijetu
neke naše budućnosti,
sretnoj, tužnoj, nije važno
/ono što su započeli i oni prije nas/ Jesu li završili?
Tko to zna?
Možda zvijezde?

Lijepo da smo bili i da ćemo biti otvaranjem misli, slušanjem osjeta,
ti, ja, tu, tamo, samo nama znano.

Zvukovima tišine pričamo i dodirujemo tijela koja nestaju svemirom skrivenih misli. Koraci tišine naslućenih otklona mogućnosti novih ulazaka da bi još samo jednom poletjeli.

Čuješ li odjek
mojih riječi
što zovu divljine
tvojih priča.

Tamo gdje su i oni bili prije nas.
To stranac u nama luta.

Lutaš li noću i gledaš zvijezde? Zakloni me pogledom,
zaustavi me pokretom.
Zvijezde susreta pomaknut će ono što drugi nikada nisu otkrili.

Kao što su i govorili oni,
skriveni u tajnim odajama,
stvaramo svjetove svjesnih misli, osjećaja, zbivanja tmine, dana i neke daleke budućnosti.

Dlanom mahnem i ne vidiš me,
i moje prve misli k tebi,
kao zadnje.