povijest jedne gluposti

"molim kojekakve prostake da mi ne pišu!" - citat iz jednog ž profila (kavalirština mi ne dopušta da dotični imenujem).
Sjedim ja tako sam u dalekom svijetu i u miru hotelske sobe škicam profile, kad evo ti ga na! Gornji citat mi se smije iz jednog od otvorenih profila. I ja ostadoh bez teksta! Sam sebi se začudim, al fakat je tak - ostao bez teksta potpunoma.
A baš sam imao poriv javiti se dotičnoj... bez obzira kaj se ne smatram kojekakvim prostakom, već sasvim posebnom i neobičnom vrstom spomenutih, dotična izjava dotične osobe me ubila u pojam totalno...
Pa kaj si ta misli da bu tu našla finog i uglađenog gospona s manirima? Pih!!!

koje sranje!! osjećam se jadno kao nikad u životu. one priče, tipa bit će ti drago kad vidiš da možeš bez tog otrova; bravo, to je mudra odluka i sl... koje sranje!! kak je to mudra odluka? pa već se šest dana žderem iz minute u minutu, kad god namirišem dim i vidim nekog da puši, dođe mi da skočim na dotičnog i otmem mu ne samo tu cigaretu, već i sve koje ima kod sebe i zapalim si ih odjednom. živčan sam ko pas, nemrem se skoncentrirat na ništ pod milim bogom... baš sjajno. a i mudro. wow!! i nije da mogu bez tog otrova. NE MOGUUU!!! A moram. I znam da ću izdržat, jer moram radi zdravlja, radi sebe, radi male koja je još mala, a želim da bude velika i ima tatu još neko vrijeme... Inače, vrag me ne bi dobio da se ostavim tog gušta. I vi, vi rijetki koji pušite, a ne lupa vam na zdravlje, vas mrzim iz dna duše. da znate.

prvi put u zivotu su me cinkali za spolno uznemiravanje na poslu. za istac.
naime, ima jedna kolegica s kojom se zekam na svakodnevnoj osnovi. i danas se sretnemo, a njoj bradavice strse bas onak... i rekoh: cuj, tebi il je jako zima, il ti je jako drago kaj me vidis. pita ona: tko ti je to rekao? lijepo joj kazem: tvoje sise... a ona trk k sefu i udri me opanjkavat... gadura!!!

davno... pojavila se kao iskra na iskrici. pričala mi je o svom gradu, stijenama na jednom posebnom mjestu i posebnim valovima koji se za juga razbijaju o njih podno gradskih zidina. nisam ih vidio. a jugo je opet krenulo. sjetilo me na upaljenu iskru.
uvijek ces biti kapetanica mog srca

uuuaaaahhhhh, ziiiijeeeevvv... buđenje. da... nekak se poklopilo s početkom srednje škole. prestale su djetinjarije, počelo se događati nekaj ozbiljnije. dvoglava zvijer je krenula poprimati buduće obličje...
i dalje je kaj se tiče obiteljskog okruženja sve manje-više funkcioniralo kak treba. sinak jedinac se spominjao uz kavu na poslu u prilično pozitivnom kontekstu - škola je funkcionirala (najbolji način za začepit starcima gubec), na obiteljskim okupljanjima se ponašalo, ali... uvijek taj "ali"
ali, kako rekoh, zvijer je počela puštati pipke. začeo se paralelni svijet... osnovnoškolsku škvadru upotpunila su nova lica, počeli su ozbiljniji izlasci... subotom neizostavna zebra: (zagrepčani, znate kaj je to, se sjećate?), doba italo-diska i kanade, koleđice i švercane lacoste, talijanke... deset dinara u džepu, taman za upad, kutiju stoše i jednu pivu, a za drugu je trebalo užicati... curice u balerinkama i haljinicama pod kojima se počela nazirati zrelost... lanci i bokseri u međukvartovskim tučnjavama... eh, da i oni prvi tulumi...stiskavci uz "wish you were here" i slično...
i onda je došlo ljeto između prvog i drugog srednje, a s njim i ona. zvala se sabina, njemica, bila je godinu dana starija i bili smo u istoj rentanoj kući na jednom malom, malom otoku i družili smo se par dana i otišli smo šetati van naselja i počeo je padati mrak i sjeli smo i pričali i pričali i pričali i počeli se čudno gledati i pričali i pričali i primili se za ruke i pričali i pričali i ljubili se i pričali i pipkali se i pričali i sjela je na mene i trajalo je prekratko da bih se uopće snašao i pitao sam ju "what happened?" i rekla je "nothing much. was it your first time?" i rekao sam "yes" i nasmijala se i rekla je "congratulations, you've became a man"... i ponavljali smo te šetnje svaki dan i učila me šta, kako i kad, a ja sam se zatelebao i za vijeke je pospremio na posebno mjesto...
i vratio sam se u školu kao druga osoba. tulumi su se nastavili i škvadra se uglavnom opijala, dok sam ja pod dojmom ljeta zaključio da je pametnije posvetiti se drugim aktivnostima... naravno, bilo je još tu i pijanih trenutaka s gubitkom pamćenja i pokoja tučnjava i redoviti izlasci u mošu i kafiće oko škole, ali svijet se uglavnom počeo okretati oko onog mračnog predmeta želja. s vremenom se proširio glas, pa nije bilo problema s kojim se većina vršnjaka sretala, znate ono kak uloviti komada i to... mene se same pronalazile, a jedina čvrsta točka cijelog tog razdoblja bila je susjeda plava, četiri godine starija i iskusnija s kojom sam usavršavao tehniku manje-više redovito. osim toga, otkrila mi je i ozbiljniju muziku i naučila me piti i smotala mi je prvi joint i bila je zapravo moj zloduh...
naravno, cijelo vrijeme je onaj drugi, fini i mili dečko ispunjavao sve obiteljske, školske i društvene obveze kak se i pristoji i stvarao sve dublji ponor između doktora J. i mistera H. i baš mu je dobro išlo...

prvih 14 godina sam spavao. no, možda ne baš spavao i možda ne cijelo vrijeme, ali kvragu i detalji. vjerujem da je bilo lijepo, koliko se može biti siguran u snove. prečesto buđenje rezultira zamagljivanjem onog što se u snu činilo jasno i nedvosmisleno. ono čega se sjećam uključuje prosječno djetinjstvo u prosječnoj obitelji srednjeg sloja, kojoj se život vrtio oko milog i dobrog djeteta, u ispunjavanju svih njegovih djetinjih potreba koje su se mogle sagledati iz perspektive prosječnih roditelja srednjeg sloja: ljetovanja, skijanja, odlasci u shopping u trst, izleti u dvorce hrvatskog zagorja, roštiljade u vikendicama nebrojenih prijatelja, rođaka i kolega, tečajevi stranih jezika u varšavskoj, opere u hnk, kićenje božićne jelke, berbe grožđa u ujakovim goricama, bicikl za odličan uspjeh na kraju trećeg razreda, frapei i palačinke s medom u pčelarskoj centrali u gajevoj... i tako to. mir, tišina, žabokrečina. dugo, dugo...
a onda se počelo bližiti jutro, doba buđenja. i krenuli su valovi, isprva samo lagano mreškati površinu prosječne svakodnevice prosječne obitelji srednjeg sloja s dobrim i milim sinom jedincem i to nije bilo bogznakaj, ali se ipak počelo događati. kak ujutro stigneš u školu za deset minuta, a za doći doma ti treba sat vremena? kakva ti je to dernjava na gramofonu - skidaj to čudo ili barem stišaj, kaj si budu susjedi mislili? čuj, zvao te nekakav tuljan dok si bil u dućanu. pa kakve ti to prijatelje imaš, kaj oni nemaju normalna imena, nego tak - tuljan? ej stara, kam je nestal novi start? jesi ga ti kam metnula ili ga je opet maznul mali? disko? kakav disko? od sedam do devet? si normalan, kaj ti pada na pamet? sa 12 godina, usred tjedna i za vrijeme školske godine? ne dolazi u obzir!!!!
ono doba pred buđenje, onaj nekakav polusan prije samog buđenja, to je tak konfuzno. jeza. znaš da san prolazi, da ćeš se skoro probuditi, a ipak još ne uspijevaš potpuno razlučiti šta se stvarno događa oko tebe, a šta pripada snu. a buđenje neminovno slijedi...