BIlo jednom u ...

 
Nisam znao, kada sam ih izgovarao, da
ove reci mogu da dopru i do Tebe. Ali,
desilo se, i ko zna ko je za to zasluzan
ili kriv.
To su samo reci: ljudske, neposredne,
proste, reci koje sam izricao u
tidini svoje sobe, uvek u cetri oka.
Diskretno.
Sada su tvoje oci  nad njima.
Mozda je, iza reci, i ostao poneki pogled,
nenamerno utisnut u njihovo znacenje,
pa sada, posredno, zurimo jedan
u drugoga - bez da smo to ikada hteli.
Ko zna... mozda ce reci da prekinu vezu.
Jednake su sanse da je stvore.
Mozda cemo se, negde iza poslednje
reci, slatko nasmijati, ko radosni
putnici  koji su jedini preziveli brodolom
misljanja, i sada znaju veliku,
svetu, obicnu tajnu:
Dragocenost ljudskog zivota...
Cudesnost ljudskih mogucnosti...
Bujnost postojanja samog po sebi...
 
Zivi tu tajnu. Slobodno. Pred svima.
To je jedini nacin - znam da znamo - da
se bude mudro indiskretan.

Klececi stojim ispred zgrade suda. Dobio sam pozivn od onih sto klece. Kao basmebrigas ni ne pitam kuda Ni u kom ce smeru krv da mi potece.
 
A ravno sam dusan za sve sto ce teci, Govorim i sebe otvaram kao vrata.
 
Kakvu li ce kaznu porota izreci Jednom veteranu bemislenog rata? 
 
Sagledavsi smrt, shvatam: nema je. Java je tek vlas bujne kose sna. Mir, dosadan sebi, ra|a ratove. 
 
Vaga pravde postaje samo jedan tas Pa se jasno vidi ko je sudija.  
To sto slusa presudu prepoznaje glas. 

... noc jednog tantrickog ucenika.... Stub srama. Strah. Jeza me prolazi. 20 ljudi sjedi i posmatra me. Gol sam. Gledam ih. Sta li me ocekuje? Sta ce biti? Strah i trema se pojacavaju. Sjedim kao da sakrivam svoju golotinju. Otkiven, sam, beznadezan. Znam sta biva u tim trenutcima. Vidim ih kao zveri, koje cekaju da me rastrgnu. A negdje u pozadini znam da su to prijatelji. Znam da me ne zele povrediti. Znam, ali ipak i dalje se bojim. Strah ne postoji, sve je iluzija. Govinda me upita: “Zasto glumis?” Misao trtlja pomjesana sa emocijama. Sta reci? Sta da kazem? Sta ce prihvatiti kao istinu? Znam da ih ne mogu slagati, barem ne na grubljoj razini. Oni vide laz. Oni je osjete. A i ON je tu. On koji prodire kroz mene kao kroz prozirno staklo. Vidi sve. Zna sve. Jeli On Bog? “Zato sto se bojim.” odgovaram. Barem mislim da je iskreno. Ma i jeste iskreno, ja se bojim. “Cega?” upita Minakshi. “Cega,” pomislih. Tup osjecaj. “Cega se bojim?” “Da me ne povrede.” rekoh. “Ko da te ne povredi?” opet ce Minakshi. “Ljudi. Bojim se ljudi. Glumim zato sto se bojim biti ono sto jesam.” “ A sta je to sto ti jesi?” upita ON. “Ranjiv, emotivan, otvoren.” “A kada glumis, sta glumis?” opet ce ON. “Glumim da sam jak, da se ne bojim. Da nemam emocija i da me niko ne moze povrediti.” “Ima li u toj glumi straha?” nadovezuje se Madhava. Cutim, gledam.. sta reci.. “Ima.” “Od cega?” opet ON upada prodiruci. “Da me ne prozru. Da ne vidi moju ranjivost. I onda im lazima skrecem misli na nesto drugo. Lazem da ne bi vidjeli mene.” “A zasto moras da sebe gradis na lazima i glumi?” nadoveza se Kriya... “Da, zasto?” upitah sam sebe. Strah ne postoji, sve je iluzija. Praznina.. glupa praznina.. sada kada mi treba sva moc razmisljanja i brzina uma.. nema je.. nestala je. Kao da je nikada nije bilo. Cutim i posmatram. “Zbog prihvatanja. Zato sto znam da imaju koncept na kojem nekog prihvataju.” “A koji je to koncept?” rece Kriya. “Koncept da moras biti kao oni. Da moras biti jak jer si muskarac. Da ne smijem pokazivati emocije. Da moram odgovarati na njihov podrazaj. Da moram biti pametan. A ne glup. Da moram biti samouvjeren, a ne plasljiv. Da ne smijem da se bojim. I ja im to dajem.” govorim. Pauza od nekoliko trenutaka. Znam da sada smisljaju da me razbiju. Sta im reci? Kako izaci citav iz ovoga? Uplaseno gledam. I znam da znaju da se bojim. Ali nema veze.. ipak negdje iza nekog pogleda primjetim da se i on boji, da me razumije. Nasmijem se. “Zar nemas izbor? Zar ne mozes izabrati kakav ces biti?” Negdje iz kraja prostorije dobaci Narajan. “Imam. Ali sam naucio da ako sam radostan i sretan, oni me ne primjecuju. Oni samo vide bol i jad. Za njih ne mozes biti sretan. I ja im dajem to sto zele.” “A zasto” ubaci ON. “Da zasto? Ne znam.. “ pomislih. “Zasto im dajem to?.....” “Da me prihvate. Da me ne odbacuju. Bojim se biti odbacen. Zigosan.” Cutnja.. i dalje u meni praznina.. i pomalo kao da mi je svejedno sta ce da pitaju.. i gdje da zagrebu.. “Znaci ti zelis da im prodas sliku Jivana koji to nije?!” “Da.” “Zasto” “Jer se bojim usamljenosti. Bojim se biti sam.” rekoh. “Mislis li da oni isto to ne prodaju drugima? Da se oni ne boje?” rece Samvid. “Znam da se boje, i da sve prodaju kao i ja. I sve lici na prokleti cirkus. Svi svima pljescu kada odigraju ulogu okoline i svi svakog napadaju kada neko zonglira u som trosku.” Uzimam kafu sa stola i palim cigaretu. Strah ne postoji, sve je iluzija. ON me gleda. I kaze: “Nisi pitao jeli smijes to?” Vracam kafu i cigaru. Mrzim ga. “Zasto ne smijem?” upitam ga. “Sta mislis?” Ne znam.. ma znam.. “Zato sto na taj nacin bjezim od ove situacije. Sakrivam se iza pusenja i pijenja kafe.” “Da, ali sada smijes zapaliti i piti kafu.” Gledam ga.. ko koga ovdje zajebava. Opet uzimam kafu i cigaru. Palim je. Posmatram se. Jebote.. pa sam sebe sazaljevam. Prodajem sam sebi sazaljenje u iscekivanju da ce neko da ga primeti. I da se takodjer sazali na mene. Zar nikada ne prestaje gluma. U stvari glumim sazaljenje, kao nacin bjekstva iz krizne situacije. Kao nacin da ih natjeram da me vole i prihvate. Ali oni me ne mrze, oni ne ne odbacuju.. zasto glumim? Zasto imam potrebu da kontrolisem situaciju na taj nacin? “Da, zasto?” upita ON prozrevsi moje misli. Gledam ga.. “Ako ja vas kontrolisem vi ne mozete mene. Kontrolisi da ne bi bio kontrolisan.” “Zar mislis da te neko ovdje kontrolise? Na cemu gradis to misljenje?” “Ne znam.. ne znam.. Pa zar me ti ne kontrolises? Zar ovo maloprije sa kafom nije kontrola?” pokusavam da se izvucem njegovim priznanjem. “Ne.” “A sta je ako nije kontrola?” “Pokusaj da TI uvidis sta radis.” “A sta radim?” “Bjezis.” “Od koga? “Od sebe. Od suocavanja sa sobom. Sa drugima. Gradis iluziju sebe na lazima i glumi. Mislis ako ti prvi prodas iluziju sebe da drugi nece shvatiti da je to gluma i laz vec da si ti neko koga oni treba da postoju i razumiju. Iz straha i nemoci, to isto ti njima prodajes da se oni osjete ispred tebe takvim. Sebican si. Zelis sve za sebe. Zelis da te vole i priznaju, a ne dajes nista, sem lazi i iluzije. A zasto? Zato sto nista i nemas.” “Nisam sebican. Dajem im sebe.” “Siguirno?” Opet cutim.. kao da njemo priznajem da je u pravu. Nije u pravu.. dajem im sebe.. a u isto vrijeme uzimam od njih ono sto mi treba. Boze.. pa to je kao trgovina. Ja uzimam .. oni uzimaju.. Pa ko daje? Strah ne postoji, sve je iluzija. “Pa zar ima iko ko nije sebican?” upitam ga. “Ima, ali ONI nisu kao svi oko tebe. Oni su neprimjetni. Ne vidis ih. Iako su kraj tebe. Nemas s cim da ih vidis. Nemas oci koje vide.” “A zasto?” upitam “Zato sto da bi TO mogao da vidi moras biti TO. A jesi li ti TO?” “Nisam.” skruseno odgovaram. “U svetu u kojem se nalazis” nastavlja “ne postoji nesebicnost. Postoji samo sebicnost. Ali ipak ta sebicnost se moze pojaviljavati na dva nacina. Involutivna i evolutivna sebicnost. Involutivna sebicnost je kada samo uzimas i nista ne dajes. Povremeno prodje ideja da nekom pomognes, ali i to ucinis za svoje zadovoljstvo. Da bi na neki nacin prikrio svoju sebicnost. Kao i potrebu da te smatraju humanitarcem. Covjekom velikog srca.” “Evolutivna sebicnost je i dalje sebicnost, i dalje uzimas od drugih ono sto ti treba, ali u isto vreme si svestan da si sebican i sebe otvaras ka drugim da i oni od tebe uzmu ono sto im treba. To je kao simbioza. Dajes i uzimas. Ali svesno. Na taj nacin pomalo rastes. Uvidjas igru. Uvidjas da svi igraju, ali niko nije svestan. Postajes trezven. Treznis se, suocavas sa onim sto si, kao i sa onim sto su drugi. I za razliku od prve sebicnosti svestan si a i drugi su svesni da je sve to samo sebicnost i gluma. U prvoj sebicnosti niko nije svestan. Svi svima pljescu i pretvaraju se ljudima.” “Svet koji poznajes je prve vrste sebicnosti. Isto tako poznajes samo pojedince ili male grupice koji shvataju i koriste evolutivnu sebicnost. Prvi hrle sve brze u propast, a toga nisu svesni. Izmisljaju ekoloske pokrete, ne da zastite prirodu i okolis, vec da zastite istrebljivaca iste. Drugi se bude. Ne osnivaju ekoloske pokrete. Pokusavaju sebe da osveste i jos mozda po nekog kraj sebe. Jer znaju da je zdrava sredina plod zdravog pojedinca.” rece Gledam ga. Gleda me. Strah ne postoji, sve je iluzija. “Pa onda smo svi zrtve sredine.” rekoh “Ne. Nisi zrtva sredine vec si zrtva svoje interpretacije sredine. Tvoje misli i tvoji osjecaji su tvoja sredina. Takodjer, i to sto mislis da jesi, tvoj stvoreni ja – je tvoja sredina. Sve su to energije sa kojima si u konfliktu. Protivnik, neprijatelj je tvoje prosudjivanje situacije u trenutku. Ako si pazljiv uvidjas to. I prestajes da glumis. Da lazes. Pre svega prestajes da lazes sebe.” “Bitan je nivo svesnosti, a ne to cega si svestan. Kad si svestan, onda si u stanju da sve vidis “kao to sto jeste”, zato tada nicem ne pridajes znacaju i samim tim ga ne bojis subjektivno. Jednostavno vidis. Znas. Tvoja reakcija je primerna izazovu. Ne preuranjena, ne pod pritiskom ubjedjenja. U stvari vise nema reakcije. Postajes akcija.” “Da bi to naucio. Ostvariti moras odnose u kojima ce ti se stvari razotkriti direktno u svojoj punoci. Moras osjetiti. Moras se podrediti njihovoj osobnosti. Bez ega. Sasvim nezasticen, bez straha, bez svrhe, bez odusevljenja. Samo posmatraj, to je tvoja priroda. Posveti paznju, a istovremeno posmatraj osjecanja koja izaziva u tebi. Zabrinutost, radoznalost, nestrpljenje; svemu sto je izvan i unutar tebe. Posmatraj ne dajuci znacaj onom sto vidis. Ne boji vidjeno. Paznja nije koncentracija. Prirodna paznje je kao plivanje sa tokom. Otvoren si. Ranjiv.” “A kada plivas, ne opires se. Svaka situacija losa ili dobra, svaki dogadjaj, svako osjecanje je dio toka.” “Pocinjes da prepoznajes. A prepoznavanje je spoznaja. Sopstvo koje svedoci je sopstvo koje prepoznaje. Sopstvo koje spoznaje je sopstvo koje svedoci.” Strah ne postoji, sve je iluzija. Gledao me i cekao. Shvatam. Sve sto radim je zbog neznanja o prirodi sveta. O mojoj prirodi. Sve sto drugi rade je isto neznanje. A to nas ne vodi nikud. Kazem mu. Smije se. “Strah je reakcija na gubitak poznatog. Ne nepoznatog. Nepoznato ne znas i ne mozes da formulises sta ono donosi. Ja se bojim gubitka poznatog sebe, ega. Jer znanje o sebi gradim na mislima i emocijama, kao na misljenju i shvatanju te samim tim i ocekivanju okoline. Znaci poznavanje mene, je u stvari reakcija, ne znanje. Ja dobrovoljno gusim sebe, da ne bi dozivio linc drustva. Na kraju imam “trbuhozborca”. Otvaram usta drustvo prica. Rad ne sebi je borba za sebe, onako kako ti kazes.” “Strah je reakcija da ne budem ono sto jesam. Strah je umjetna tvorevina stvorena od strane drustva radi kontrole.” kazem. “Da i ne. Psiholoski strah, koji osjecas je ono sto ti je drustvo nametnulo. Postoji i stvarni strah, da ga tako nazovemo. On se oseca u trenutcima fizicke opasnosti. On je reakcija tijela na povredu i smrt. Obrambeni mehanizam tela.” “No, i strah je iluzija. U stanju povisene svesnosti on ne postoji. Postoji samo sagledavanje situacije. Ali ne i reakcija na nju. Samim tim dobivas mogucnost da se snadjes da sagledas situaciju neomedjen, slobodan od straha.” Strah ne postoji, sve je iluzija. Sjedili smo u sumi na groblju i pricali. ON, Minakshi, Samvid, Kriya i ja. Svijeca je bila na stolu. Pili smo pivo i neobavezno pricali. “Kako se covek moze osloboditi od straha?” upitao je Samvid. “Sagledavanjem prirode straha. Uvijek postoji samo jedan strah. A to je strah od nestajanja. Prestanka postojanja. Svi ostali se razvijaju iz ovog osnovnog straha. Evo sjedimo na groblju. Gledamo ono sto nas sve ocekuje. Dezintegracija. Nestajanje. Kako se osjecate kada to posmatrate?” “Nelagodno.” zakljucujemo. “Zasto?” upita i pogleda Kriyu. “Kao da sam izgubila smisao zivota. Zivis da bi umro. A to izaziva bojazan. Znam, ili barem mislim da jos necu umrijeti i zato taj strah nije velik. Skoro da i nije strah. Ali je nelagoda. A nelagoda je jedan vid straha. Sve unutar mene se gradi na taj nacin kao da cu zivjeti vjecno. Kao da nema kraja. A ovo mi pokazuje da kraj postoji. I u svemu tome nekako nema smisla uopste zivjeti.” “Hoces reci da smisao zivota vezan za smrt?” “Da. Jesam li u pravu?” “Ne. Smrt naizlged daje samo smislenost nekim djelovima zivota, a to su obicno najnebitniji djelovi. Borba za slavu, novac, porodicu.. ne za zivot. Zamisli sada da ne mozes umrijeti i da ti je dato svo vrijeme vjecnosti. Sta osjecas?” “Radost.” “Radost izvire iz bica. Ono ne moze izvirati iz ega. Ego se boji smrti. Um se boji smrti. Ne bice. Ono zna da ne umire niti se radja. Ono jeste. Spokojno, spontano, radosno, zivuca stvarnost. Smrti se boji ono sto je smrtno unutar vas. A to je um i ego. Ne vi. A svrha rada na sebi je otkrivanje toga koji se ne boji. U stvari bolja rijec je razotkrivanje. Radost koju osjecate izvire iz bica, a to pokazuje da imate bice. Da vi jeste to bice. Ali veo iluzije o sopstvenoj vrednosti i vaznosti vas sprecava da vidite. Poistovjetili ste se sa mislju i emocijom. I to je ometajuci faktor. Jer mislite da ste ta misao i ta emocija. A niste. Da mozete biti pet minuta iz ovih ociju koje vas gledaju, znali bi ste a samim tim se i oslobodili. Iz vas bi izasla hrabrost kao reakcija na vidjeno i veoma brzo biste rijesili ono sto vas sprecava da budete.” “Ja vas vidim zaista hrabre. Jer to i jeste. Mnogo je hrabrosti potrebno da se suocite sa sobom. A to nema svako.” zakljucuje. “A sta je sa reinkarnacijom?” upitah. “Kojom reinkarancijom? Znas li koliko ljudi dobija priliku za reankaranciju?” “Ne.” “Od 3 do 10 % trenutnog ljudskog broja. Ostali ili padaju, manjina se uspinje na sledece ravni. Ostali nestaju. Pakao nije negdje on je ovdje. Kao i raj. Zamisli da tvoja sledeca inkarnacija bude u stijeni koja je svesna svog postojanja. I svog zivota. Svjesna gdje se nalazi i sta je. Kao i toga da je tu iz nekog razloga. To je pakao.” Strah ne postoji, sve je iluzija. “Pa ko dobija mogucnost reinkarnacije a samim tim i napredtka?” “Oni koji se trude da napreduju. Oni koji imaju za cilj poboljsanje sebe, oni koji razviju evolutivnu sebicnost. Oni koji nesto rade na sopstvenom samousavrsavanju. Pa sta to bilo. Najobicnija meditacija kao i najjaci rad na sebi.” Sjedimo i cutimo. Svako u svojim mislima a ON nas gleda. Mislim da svi imamo istu misao. Moram da radim, moram da se osvestim. Necu da nestanem. Strah ujedno postaje saveznik. Bijedan saveznik, ali daje pogon za dalje. Smije se.. Svi se smijemo.. nema nelagode.. samo smijeh.. Strah ne postoji, sve je iluzija.

.... jutro niko ne moze da mi oduzme! Svako jutro ustajem, oblacim se, umivam. Izmedju tog troga, odigrava se film sna koji jos uvijek nije prestao sa kratkim misaonim upadicama i losim raspolozenjem. Naravno, posle umivanja, kao da je voda odnijela polovinu tih mentalnih i emotivnih upadica, pomalo osvjezen kuham kafu, cekajuci da voda uzavre kuziram nestrpljnje koja se pomalja negdje duboko iz podsvesti. “Svako jutro ista prica... “ – zakljucujem vec pomalo mrzovoljan i nervozan. Ah napokon kafa je skuhana i sjedam pomalo ozaren da sa uzivanjem srknem koji srk kafe i sa zapaljenom cigaretom, prepustim se produzenom snu.. No, djavo neda mira, dolazi stara i sjeda sa druge strane (isto onako mrzovoljna kao ja pre pet minuta) i sipa sebi kafu, pali cigaretu i bulji prazno kroz prozor. Mudro prepoznajem stanje njenog uma. I zakljucujem sam za sebe: “Sad ce samo sto nije... “ Opet me hvata nelagoda jer znam pocetak konceptualizacije njenih misaonih strujanja. Svako jutro ista prica. On pocinje, mudre misli o teskoci zivota, zacinjene stalnom borbom oko 20 u mjesecu sa parama i hranom. Tesko je. Zna se.. Ali.. Sto nas je bog kaznio da se svaki mjesec i svaki dan borimo sa neimastinom. Sam sebi govorim: “Proci ce. Jos samo malo.” Vec vidno ubrzavam pusenje cigare i pijenje kafe. Ona kao da to negdje prepoznaje i zapocinje predavanje o parama, cijenama u trgovini, komsiji koji je kupio drva a mi jos nismo. Svako jutro ista prica. Tjesim se, jos pet minuta i odoh na posao. Smijem se u sebi, jedva cekajuci da pobjegnem iz tog mentalno emotivno zatrovanog prostora. Promrmljam joj nesto mudro u stilu: “Takav je zivot.” i bjezim na vrata.. sretan, radostan, nekako vidno opusten, sto sam uspio izbjeci dublje “zivotne istine” zi usta mojih milih end dragih roditelja. Svako jutro ista prica. “Ali jutro niko ne moze da mi oduzme.” Zakljucujem sam za sebe sjecajuci se kolege i jednog jutra u pola sedam. Idem prema poslu. Nije daleko, nekih 45 minuta od kuce. Necu autobusom. Necu da proustim ovo divno jutro i njegove darove. Setam i gledam. Uzivam u zraku, mladom suncu, svom zadovoljstvu sto sam pobjegao iz kuce. I samo setam. Idem. Kraj mene prolaze mrzovoljne face, cudno me gledaju. nasmijem se negdje u sebi, saznanju da me gledaju zbog srece i radosti i znam da im nije jasno kako neko ujutro moze biti tako OK. Svako jutro ista prica. Grad kao i obicno, svi jos uvijek uspavani, i kao neka mantra budjenja i obaveza ustajanja – mrzovolja. Nekako mi se cini da na trenutak vidimi njihova pra lica, koja ce za koji tren ulaskom na posao, da se promjene. U stvari ne samo ulaskom na posao, vec ulaskom bilo gdje. Znam da ce za koji tren sva ta ozbiljno – mrzovoljna lica da zameni ljubaznost, sreca, saosjecanje.. i ko zna sta iz serije dragih nam end milih emocija i dubokih razumevanja istina covjeka nasuprot nas. Ili mozda onog unutar nas. Svako jutro ista prica. Ali jutro niko ne moze da mi oduzme. Ponavljam u sebi, zeleci da se izbacim iz toga tripa. Sjedam u kafic da popijem kafu i zapalim na miru. Bez icijeg ometanja. Dolazi konobar i kaze: “Sta ces?” Malo zacudjen zapitam se .. jeli to njegova konstatacija na jutarnji ili zivotni smisao, ili je pitanje sta cu da pijem. Vjerovatno ovo drugo. Narucujem kafu kratku sa mljekom i kolu sa ledom. Naravno sladju kafu. Zivot je ionako gorak pa moram barem kafu da zasladim. Dok sve to biflam primjecujem da me gleda onako ispod oka, kontajuci koji sam smor. No, istiskam iz glave to saznanje i cekam tu kafu sa okusom jutra. Svako jutro ista prica. Ali jutro niko ne moze da mi oduzme. Dolazi kafa, tj. dolazi konobar i onako tresne mi sve ono na stol, sa “ljubaznim” – Izvoli.. platim mu sve u nadi da ce sada da ode. Ali ne.. NEEEE.. on zastaje i pita me kako sam. Ja mu sa osmjehom odgovaram dobro, a kako si ti... ??? I greska.. prokleta greska koju svako jutro ponovo ponovim. Krece mucna trijada misonih bljeskova pretocenih u smisleni govor. “Ma dobro je brate, samo da sam mogao malo dulje da spavam... da nisam morao na posao.. Zena me udavila jutros... Nema se para... “ i slicno... Gledam ga kao razumljivo. I promrmljam drugu duboku zivotnu misao ovog jutra. “Sta ces, zivot je tezak.” Obojica to zakljucujemo i on za divno cudo odlazi do drugog gosta i cela scena se ponavlja. Ja zadovoljan, napokon pijem svoju dobro zasladjenu kafu i kolu. Svako jutro ista prica. Ali jutro niko ne moze da mi oduzme. DA ne duzim prolazi jos dvoje ili troje poznanika i svima ista ili slicna prica. Zapitam se koji se klinac zbiva, da nesto nisam propustio. Ili moja stara ima tajni odasiljac i svima govori gdje sam i sta da mi kazu. Pomalo mi sve ide na jetru.. ali .. ne dam se.. Ustajem i odlazim, dolazim nakon nekoliko minuta na posao. Ah. Napokon. Kontam sad cu sjesti za komp i uzeti neki dizajn da radim i opustim se. Ali... Radne kolege me zovu na kafu, za divno cudo svi se necemu smiju, pricaju gluposti cist da im prodje jutarnja kafa. Ja se pridruzujem misleci napokon malo zajebancije. I krecem da izvaljujem gluposti, onako sreta sto ne moram da ukljucujem mozak. Ali.. neda djavo mira. Opet iz sve te zajebancije krece prica o politici, o smislu svih tih igara, o zenama i djeci, i svi me mudro gledaju.. i zakljucuju. “Blago tebi, nemas djece nemas zenu, slobodan si da raadis sta hoces ...” i slicno. Ja se nasmijem i kazem im ko im je kriv sto su pozurili. Pokusavajuci da se opet vratim na zezanciju. Ali.. osjecam kako mi sve po spisku broje.. jebajga nisam mislio da ce se uvrediti na to. Nekako zavrsava i to, zapocinje posao. Radimo nas cetvorica u jednoj prostoriji. Tisina. Samo kliktanje misa i tipkanje po tastasturi. Mila tisina. Predivno. Na jednom ekranu mi posao koji zavrsavam na drugom avant browser sa net konekcijom. I pisem se malo sa ljudima na forumu, pa malo radim. U prostoriji i dalje tisina prekidana savakih par minuta ili sat dva.. sa udarcem u ekran kolege kojeg je izivcirao program koji je ilegalan i jos mikrosoftov pa nece da radi kako treba. Koja upucena psovka Gejtsu za windows ili racunaru ili poslu i slicno. Ali to je normalno, svakodnevno, tako da nikome nije cudno. Na forumu licnosti sakrivene iza nickova prsipaju dnevnu mudrost zivota, sveznajuci smislenost zivotne igre. POmalo se zakace jedi sa drugima i ja kao svaki dobar administrator foruma uletim na prekinem to. Ali.. uvijek neko ali.. dosadilo njima sto ih prekidam u svakodnevnim prepucavanjima i praznjenjima jednih na druge i dizu galamu na mene. Kao sada ja kriv sto su oni nadrkani. Ignorisem to, zakljucujuci.. Svako jutro, oopsss, svaki dan ista prica. Ali dan niko ne moze da mi oduzme. Nekako se sve to zavrsava i idem na pauzu da nesto ubacim u usta i popijem kafu. Na gornjem spratu zadovoljne face, ljubazna lica radnih kolega, i ja ponesen tim idem za njima dok me oni i ne registruju do njihovog radnom mjesta da nesto uzmem. I onako iz prikrajka dok me jos nisu registrovali, primjetim kako cim su zamakli iza ugla ljubacno end drago im lice se pretvara u masku uzasa.. grimasu bola, izoblicilo se do krajnjih granica. I odjednom uvidjam.. da je to pravo lice.. a ne ono maloprije. Brzo se sklanjam iza zida i posmatram ostale.. Cim izmaknu iz grupme masturbacije, svim lice isto. Zabrinuto, stisnuto, zgrceno.. preplaseno, ljubomorno, sa mrznjom i zaviscu. Polako se isuljam na terasu. I pijem kafu.. Ah fino i toplo vrijeme. Napokon. Ove kise me izludile. Cujem korake iza ledja i ugledam kolegu koji jos nije skuzio da sjedim na terasi.. lice mu.. da vise ne ponavljam.. cim me ugleda, osmjeh mu zauzima lice, radost mu preplavljuje bice.. sretan sto me vidi. Jebote, zar tako djelujem na ljude. Pomislih. Sjeda do mene i pita ima li posla. Pomalo iznenadjen kazem da ima. Pa valjda zna, sjedi samnom u kancelariji do mene. Shvatam, pitanje radi pitanja. Nista licno. Sve samo posao i gluma. I ja se pridruzujem. U pocetku svestan toga, no polako zapadam u neki letargican san. I ja pocinjem kao on da isijavam blazenstvo i radost susreta sa ljudskim bicem, razumnim i otvorenim. I budim se iz tog sna nakon nekoliko minuta.. ne znajuci sta sam radio proteklih sat vremena. Kroz sjecanje izgmili gomila gluposti koje sam rekao i slicno. Stresem se od uzasa. Na forumu isto sranje. Odem na drugi, a tako jos gore. Iskljucim forume i odem na neke stranice o duhovnisti i slicno. Citam. I nije mi jasno. Ljudi raspravljaju o smislu i besmislu, o ljubaznosti i ljubavi. O chakrama i kundalini, o tehnikama pranajame.. i slicnim nam end dragim tehnikama budjenja. Citam i ponovo me sve to povlaci u igru. Nakon nekoliko minuta se razbudjujem i zakljucujem koji klinac to radim, kada to ne moze da te probudi. Kada je to samo jos jedna zvaka usnulih neandertalaca o snu budjenja. Tu budjenja nema. Pobjegnem. Udahnem duboko i zakljucim: Svaki dan ista prica. Dan niko ne moze da mi oduzme. Napokon, jedna docekano, ustajem iza kompjutera jer je kraj radnog vremena, i gasim ga. Pomalo sam nervozan. Razmisljam o svemu i svacemu. O sebi, smislu zivota, o buducnosti, o proslosti. O svojoj sadasnjosti i kome sam skrivio sto mi je ovakav zivot. Mrzim boga i naroda. Zalim se samom sebi na posao, na ljude, na sudbinu. Krivim sve. Od staraca, drustva, boga, adjela i demona.. SVE Onako vec pomalo mrzovoljan izlazim van i izbjegavam kolege koje hoce da me povezu do grada. Iza sve te ljubaznosti i saosjecanja krije se misao “sto pre da pobjegnem od njih”. Nekako ima uspjevam objasniti kako zelim prosetati, zbog kicme. Povjeruju. Smijem se u sebi na dobro smisljenom odgovoru i lazi koju sam im prodao. Setam. Opet izmorena lica, umorna i zabrinuta. Jebiga ponedeljak je. Vjerovatno zbog toga. Ma jok.. nije zbog toga.. ljudi su smorovi. Sami sebi nabijaju rogove. Zakljucujem. I hodam. I kontam, i ne kontam o cemu kontam. Svejedno, misli hrle same za sebe, nisu pod mojom kontrolom. Reagujem na njih. Emocije me preplavljuju. Bijesan na nemoc nad obicnim jebenim mislima. Skuzim i da nemam kontrolu ni nad emocijama. Bijes se jos vise pojacava. Nervozan sam. U svoj toj predstavi na platnu unutrasnjeg bioskopa dolazim do grada. Opet sjedam u kafanu da popijem kafu. Dobro, vjerovatno zbog navike. I opet onaj konobar. “Hej, sta ima?” upita. “Pa evo nista. Sa posla.” odgovaram pomalo mrzovoljno. Na sto on zakljucuje kako je bilo brdo posla i da sam umoran od toga. Ja ga onako bezazleno pogledam i zamalo da planem. Ali se suzdrzim. Barem ne na glas. U sebi mu jebem sve po spisku. “Koji kurac tebe zanima sta sam ja radio. Kao ti zabrinut. Seronjo ljudska...” nastavljam u sebi. Sve dok nekako sve to se ne isprazni i primjetim da sam sjedio sat vremena i pio kafu i sta ja znam sta s njom. Ustajem. Odlazim.. Bjezim. Idem kuci u mir svoje sobe, da jedem i da malo upalim kompjuter da malo surfam netom, da vidim sta ima na forumu. Da pustim neku muziku i slicno. Nekako se dopeljam do kuce. Sjedam za stol, dok na televiziji u dnevnom boravku, trtljaju neke spanske rijeci i moja stara sva ispijena gleda u ekran. Stari sjedi na drugom krevetu i isto gleda seriju. Vidim ispijen, pogleda praznog. Ma moram malo da ih zezam. “Jel majke ti, koja ti je to serija danas?” upitam staru. A ona: “Sta koja je serija, cijeli dan sam rinatal pokuci, valjda mogu malo da gledam i televiziju. U stvari sta tebe interesuje sta ja gledam. Valjda imam pravo na to. Kad mij eovakav zivot mogu barem da gledam ljude kako ZIVE na televiziji. A ne da se patim ko crnac za nista.” Izmedju bujice reci upita me: “A ti jesi li dobio placu, ili ti onaj gad nije jos dao?” Ja joj odgovaram da placa kasni, sto je i normalno. Jebiga svugdje ista prica. Ona nesto mrmlja u fazonu: “Od cega cemo da prezivimo.. umrecemo od gladi.. “ i slicno. Jedem ljutito i bjezim u sobu. Ah MIR. Palim radio i glupak na Big radiu nesto trtlja o nekim teroristicim napadima, prosipajuci svoju mudrost i vidjenje trenutnog stanja – (citaj sranja). Pustam muziku na kompu. Svaki dan ista prica. Dan niko ne moze da mi oduzme. Zakljucujem. Legnem u krevet. Onako da malo odmorim. Da me prodje sva ova mrzovolja i sranje. Budim se. Vec je 9 sati navecer. Noc se spusta. Ustajem nikakav. Smozden, mrzovoljniji nego prije. Uvucem se u kupatilo da se istusiram da me sve to prodje. A nedam se ja. hahaha.. nedam.. Tusiram se i kontam u sebi.. shvatam da se opste nisam osvezio. Voda je presla preko mene a mene nije bilo. Izlazim.. grabim neku knjigu sa police.. sjedam na biciklo i vozim do parka. Usput pozdravljam izpijene idote.. ljubazno naravno.. i sa osmjehom na licu. PARK.. svako sa svojim coporom. Gledam ih. Djeca.. Zene.. Muzevi.. pokoji par se ljubaka na klupi.. heheheh.. zakljucujem.. proci ce vas.. hehehehe.. onako zlovoljno se smjeskam.. Niko nikog ne primjecuje.. Super.. Uzmimam limenku kole.. jebote uvijek pijem kolu.. ali nema veze.. u otvaram je. Uzimam knjigu i obasjan svjetlom iz neke ulicne rasvijete citam. “Zivot je sada.” Mudre reci. Prepune stranice mudrosti.. zadovoljan iscitavanjem zbog nemoci iskoristavanja procitanog materijala, pocinjem da zamisljam svjetliju buducnost, radost, koje nema.. Neko me grabi iza ledja.. skacem ko oprzen. Kad ono sestra sa zetom i klincom. Ljubazno se end drago izljubimo. Par klasicnih ljubaznih reci.. sa osmesima. Ona sjeda dok zet leti za klincom. “Pa sta ima?” klasicno glupo pitanje upucujem joj. AVAJ ne samo to.. opet sam rekao glupost.. NEEEEEEEEEEEe Krece.. zahuktava se.. nema kocnica.. BOZEEEEEEEEEEEEEEE.. Nekako se izmotam iz zagrljaja sestro-zetovo-djecijeg zagrljaja i emocija radosti i smjernosti.. i sjedam na bajk sa izgovorom da moram nesto doma da uradim i bjezim. hehehehe.. zlonamjerno se smijem.. jesam vas zajebao.. bjezim .. guslam na biciklu u panici. Svaku noc ista prica... Noc niko ne moze da mi oduzme. Ulazim an prstima u kucu, da me ne primjete da sam dosao. Ali.. oni su na oprezu. Cekaju satanu da dodje kuci.. pa da joj reknu koju pametnu.. Optuzuju me za posao, za srecu, za nesrecu. Nesposobnost.. nemoc.. bijes.. sve sam ja kriv, oni meni krivi, bog nam svima kriv.. aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa... Nekao se izmotam od toga, i opet u dobru staru sobu. Na televiziji neki americki film.. Akcija.. naravno.. opet neki pametni i sposobni Brus Vilis spasava svijet od propasti. Ja se pitam.. koji mu je kurac. Pa koji svet spasava.. i od cega.. sve je vec propast.. i shvatam. Prodaju nam iluziju. Pucaju na nase emocije.. saosjecanje.. da zaboravimo stvarnost. Gasim TV. Na netu, zajebancija.. malocice pre spavanja... Forum radi punom praom. Trudim se da ne citam svaku.. vec pokoju i prodajem sebe kao radosnog i dragog muskarca. Prodajem masku, snazne i vjeste osobe. Znalca. mocnog covjeka koji drzi lance svoje sudbine u rukama. Dobro mi ide. Na kraju se zakacim oko neke gluposti sa nekim i gazim racunar. Legnem u krevet. Napokon odmor. Ne mogu zaspati. Cijeli dan mi se mota po glavi. Sta sam rekao, ko je sta rekao, kako je neko reagova, zasto je tako, kako sam ja reagovao.. i slicno.. Nekako pre nego sto me u toj mucnoj trijadi misli i emocija, san savlada.. misao: Svaki dan ista prica. Jutro niko ne moze da mi oduzme. Budim se.. AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA NE.. ponovo novi dan.. Pa sta je smisao ovog zivota???

Život je stari kuckin sin Stalno se raspravljam sa njim Život je ofucani Holivudski film Svi smo mi malo dramili, cutali il' galamili U tom spektaklu Neki su rodjeni za maske Neki statiraju do daske Ja sam pozitivno-negativan tip I kao svi iz stare škole Radim sve slow motion Igram bez dublera, sve sam Što nije prakticno, to znam Pomalo šmiram, pomalo briljiram Partner sam raznim licima Zvezdama i naivcima, u tom spektaklu Možda i nisam neki biser Ali sam barem svoj režiser Sam za sebe smišljam zaplete i kraj Koristeci uglavnom laku tehniku slow motion Život je stari kuckin brat Sve manje sa njim vodim rat Jer sve mi više lici na pešcani sat U svakom zrnu neki dan U svakom danu neki san i keep on smiling Necu da o tom' pišem roman K'o svaki prosecan grandoman Bicu sretan ako dovršim svoj stih Jer sati i minuti nisu culi za slow motion

“Zasto, zasto..... zasto toliko zavisim od zena? Zasto ih toliko zelim, a u isto vrijeme odbacujem? Sta me to njima priblizava, a zasto onda bjezim?” misli su se rojile po glavi, bez ikakvog reda. Nista mi nije bilo jasno. Veni, vidi, vici.. jel’ to smisao mog promiskuiteta?
Ona je plakala.
Gledao ju je..
“Da li je zali? Ili je to samo trik? A sto bi ju zalio? Sazaljenje prema nekom pokazuje da sam ja bolji od njega. A ja od nje nisam bolji. Ne. Gori da, ali ne i bolji.”
Slajali smo i ja sam je posmatrao. Zasto place? Treba joj biti drago sto me se resava. Samo sam joj bol nanosio. Nesto takvo kao ona ne treba da bude sa necim ovakvim kao ja. To dvoje je nespojivo. Dobro, ne mogu poreci da mi nije bilo fino, i previse fino, ali moram dalje. Ne mogu da se zaustavim ovdje. Ona mi je postala prepreka.
Kako jedna zena moze da razume ono sto muskarac moze da trazi? Kako?
Kaze da me voli... NE.. NE ... NE... i NE.. ona mene ne voli. Ona i ne zna ko sam ja. Ne vidi me. Vidi samo ono sto zeli da vidi kod mene. Ne mene.
I dalje sam je gledao pomalo izgubljeno.
Pobogu, pa sama mi je rekla da je samonom samo da ubije vrijeme. Sta se sada zbiva.
Ne, ne voli me.. koja ljubav.. ljubav je hormonalna prevara. San sentimentalnih robova. Emotivno seksualni ugovor. Tu sam da bi ti govorio ono sto sama sebi ne mozes reci sto sama ne mozes prihvatiti, tu si da bi mi rekla da sam nesto sto nisam. Tu smo da bi jedno drugom umanjili strah od samoce.. usamljenosti. Da bi jedno drugom dali znacaj. Kako ona to ne razume? A pricala mi je da razume. Boze, stvarno mi je tako rekla. Mislio sam da razume, da zna. Trebao sam je na par dana, par noci.. da utalim glad potrebe, da pobjegnem od suocavanja sa sobom. Pa zar i ona to nije rekla pre 3 mjeseca.
Pobogu, 3 mjeseca je previse. Na jednom mjestu, sa jednom zenom.. sa jednim muskarcem. Sto je previse, previse je. Vrijeme je da idemo dalje. Da krenem svojim putem. Ne mogu biti vise ovdje. Ne mogu biti sa njom.
Sam za sebe smišljam zaplete i kraj
Igram bez dublera, sve sam.
 
“Sta sam skrivila, sta je bilo pogresno??? Volim te.. zelim biti s tobom... “ rekla je..
Nisam znao sta reci. Pobogu zeno, nista nisi kriva.. nista nije bilo pogresno.. sve je bilo predivno..
“Nisi nista kriva.. predivna si.. ti si zena s kojom bi mogao provesti zivot.. ali.. ne mogu stati.. a sa tobom bi stao.. i nestao.. predao se.. a samim tim zavrsio rad na sebi. Ne mogu to. To mi je iznad svega. Ne mogu se predati zaboravu.. ne mogu..” rekoh joj. LJubav nisam smio spomenuti.. ne mogu je toliko povrediti.. dosta je i ovo.
Pridjoh da je zagrlim... odgurnula me...
“Gade.. iskoristio si me.. prevario.. sve tvoje reci su bila samo prevara, gluma.. isti si kao i on.. Htio si da ti se predam, a sada ides.. mrzim te.. mrzim.. “ okrenula se i pocela da trci.. Htio sam krenuti za njom.. Stao sam..
Nemocan.. Sta da radim.. ???
Stojim.. gledam.. ne razumem.. sad me voli, sad me mrzi.. pa rekla je da razume.. rekla je da shvata da smo samo u prolazu.. dok se ne ...
“BOZE.. pa lagala je..” sjevnu mi kroz misli. Ostao sam bez reci.. bez misli.. “Pa sve sto je pricala i sto je “razumila” bilo je zbog mene. Izbrisala je svoje kontove samo da bi me imala....” ocaj se mesao sa bjesom.. “zasto je lagala? zasto nije priznala???”
Gledao sam za njom.. nisam znao sta uciniti.. Ici za njom.. ili pobjeci..
Sam za sebe smišljam zaplete i kraj
Igram bez dublera, sve sam.
 
Noc. 3 ujutro. Sam na plazi.. sjedim i gledam. Ada Ciganlija je bila predivna bez ljudi. Mir.. Sam sa sobom.. Poslednji parovi su otisli.. sutra je novi radni dan.. Opet obezbjedjujem lika koji je kreten. Opet sam u tom poslu. Bacam se pod metak beogradskih idiota da bi zastitio jos jednog. Znao sam da moram da radim.. A taj posao je u ovom trenutku bio najbolji. Uzimali su nas izbjeglice iz Hrvatske i Bosne za svoje prljave poslove. Placali nas mizerno.. I svi smo to znali..
“Da li si bio na ratistu? Sta si bio? Jesi li ubio? Jesi li pucao na ljude..????” to su bila glavna pitanja.. onda neki prokleti test inteligencije.. ko da je on trebao.. ko da su trazili nadljude.. Ako na njemu ne prodjes.. ispadas iz igre. Koja glupost. Na kraju te bace na beogradski sajam da izbacujes napuhane klince sa nozevima i pistoljima koje se jos uvijek boje da upotrebe, sve do jedanput. Na kraju kada se pokazes kao neko “dobar” ili bolje reci neko dovoljno glup da radis taj posao.. prebace te na obezbjedjenje poslovnih psrostora i na kraju da radis nekog tipa.. za iste pare. Beogradjani su radili bolje poslove, kulturnije, za mnogo vise para. Nas su iskoristavali..
Ah... sutra opet sve iznova.. novi lik.. nova zaduzenje.. novi kraj.. pa dokazivanje klincima iz kraja ko je glavni.. ah.. dokle?
 
Mjesec je plivao na vodi. Kao da mi se smije.
POmislis na Valentinu.. Praznina..
Koja je ona u nizu? 50?? 80?? Ne sjecam se vise.... davno sam prestao da brojim. Ulazio i izlazio iz veza ko u tamvaj.. MIjenjao sam zene svaki dva tri dana.. Pa bjezao.. jer nisam imao snage prekidati sto sam zapoceo. Ili je to bio strah.
Ma ne.. ja se ne bojim.. ja smijem svima reci sta mislim.. ja ... ja.. sta ja..? Bojim se. Kad cu to sebi priznati.
Mijenjam zene jer se bojim.. a bjezim jer je strah jos veci.. Ne mogu samisliti da me neko ima. Da me neko posjeduje. Radje bi stao pod metak nego ostao sa nekom zenom u ozbiljnijoj vezi. Smrti se ne bojim.. ali se bojim ..
“BOZE .. bojim se zena..” sjevnu mi. Nemoguce.. !!!! To je nemoguce. Ja se ne bojim zena.. Cega bi se bojao?? Cega?
Posmatram.. gledam.. iznenadjen onim sto sam mislio.. sto me snaslo.. Nemoguce.
“Pa imao sam brdo zena, ja se ne bojim.” zakljucih.. ali istodobno shvatih da je taj zakljucak bio samo bjeg od razumevanja situacije i sebe..
Sam za sebe smišljam zaplete i kraj
Igram bez dublera, sve sam.
 
Zazmirih.. prepustih se noci.. praznina se pretvori u osjecaj zadovoljstva, radosti.. predaje.. Udisem sebe.. izdisem sebe.. Ja sam ta noc..
Kako je jednostavno biti jedno sa prirodnom..
S ljudima to ne mozes.. Uvijek neko ocekivanje..
Il’ ne mogu da prihvatim da i ja ocekujem od njih.. kao i oni od mene?
Ma nebitno.. uzivam.. necu da razmisljam o tome.. nema te zene koja me razume..
... ili ima..
“E neces.. neces mi pokvariti ugodjaj... e neces...” razbih naizgled kontinuiran sljed misli.. opet se prepustih noci..
Neko sjeda kraj mene.. osjetim.. cujem..
Ma nema veze.. Sta me briga. Pod kosuljom mi je pistolj.. dovoljno sam brz i jak da savladam prosjecnog protivnika.
Nastavih da meditiram..
“Nadam se da ti ne smetam, ako ti se pridruzim?” cujem zenski glas..
“Aaaaaaaaaaaa.. samo mi jos to treba.. “ pomislis za sebe.
“Ne, naravno.. slobodno” rekoh ne otvarajuci oci.
Proslo je par minuta.. “Dobro je. Cuti.. ne smeta mi... “ pomislih.
Ali ajvaj.. sto mi trebalo to da pomislim..
“Noc je predivna.” rece.
“Da, jeste..” odgovorih... a pomislih “BILA je predivna”
“Nisi odavde. Ne vidjam te.” rece.
Jel to bio zakljucak, pitanje ili nesto trece. OK.. hajd da pricamo..
Okrenuo sam se prema njoj.. i pogledao je.
Bila je to zena od nekih 35 ili negdje tu, godina.. Crna, srednje visine.. lica fino oblikovanog sa blagim crtama. Finog tijela.
Sjedila je sa glavom na podignutom koljenu i gledala me.
“Ooo.. ovo nije prosjecan protivnik.. vec natprosjecan.. “ pomislih..
“Ne nisam. Zivim na Zvezdari...” prebacih mudro.. heheheh..
“Nisam mislila na Beograd. Vec da nisi iz Beograda.”
“Nisam.. Dosao sam pre 5 mjeseci.. iz Banja Luke.. A tamo sam dosao iz Hrvatske.”
“Ah.. i mislila sam.” rece.. Cuj kao da mi pise na celu odakle sam.
Shvatih.. igra... Ajd dobro.. Prihvatih je..
“A ti odakle si?”
“Vozdovac. Rodjena ovdje.. zivim ovdje.. i vjerovatno cu umrijeti ovdje.” rece.. sada jeloptica u njenim rukama..
“Da cujemo sledece mudro pitanje.. vjerovatno sta si u horoskopu? – hehehehe” nasmijah se u sebi..
“Ja sam Adriana”.. rece i pruzi ruku.. rekoh joj ko sam.. mislim ime.. naravno.. i pomislih koje je sledece pitanje.
“Svako vece sam ovdje. I nisam te primjetila. Zato sam se zacudila kada sam vidjela da neko sjedi na obali.” nasmijala se..  Fin osmjeh..
“Prvi put sam ovdje na obali. Predivno je vece.. a i mjesec je pun. A kada je on pun.. ne mogu da spavam.. ko zna mozda sam vukodlak” rekoh kroz smeh..
Namsijala se..
“Mozda, onda si neki zgodan vukodlak.”
“Opa.. znaci tu smo sreco.. trazis zgodnog vukodlaka.” pomislih i nacerih se.. glupa reakcija.
Eh da sam tada znao ovo sto sada znam.. skocio bi u vodu i preplivao na drugu obalu.. bejzeci glavom s obzirom.. da ostane na ramenu..
Sam za sebe smišljam zaplete i kraj
Igram bez dublera, sve sam.
 
Sve u svemu.. stan joj je bio simpatican.. Jednoiposoban stan.. profinjeno uredjen.. Sa stilom.. Nema sta. Vidi se da zenska ima stila..
“Cek jel to bio kont za mene ili za stan.. “ prostruji glavom. Nasmijah se u sebi.. ah muska sujeta..
Sjedili smo i prcali.. neke gluposti.. Vani se vec razdanjivalo.. Jos malo i morao sam na posao.
“Moglu li se posluziti telefonom?” upitah ju.
Nazvao sam kolegu, probudio ga i tiho mu objasnio u cemu je stvar i da me zameni ujutro.. Znao sam da ce pristati.. ipak ovo je Boegrad.. a tu kolege jednog drugog menjaju kada se ukazu takve prilike ili ti neprilike.
Ono sto je dobro jeste da vecina zena koje te startuju zele samo seks.. i nista vise.. tako da to nije bio problem.. zelimo iste stvari.. Sve cisto i jasno. Predivno..
Ne znam kako.. ali krenula je prica o duhovnosti.. o razumevanju... o odnusu zena i muskaraca.. i slicno.. A ja sam pomislio.. nista od seksa.. eh.. da sam znao..
Prica je isla dalje.. Dodjosmo do nekih imena koje oboje znamo.. i opet se pojavi u prici ON.. pa nije valjda da i njega zna.
Rekla mi je da je s njim provela 3 godine.. i oda ga napustila.. Ja sam jos uvijek sa njim.
“Koicidinecija” pomislih.. Il’ mozda nije.. Da je ON nije poslao.. Ali otkud bi ON znao gdje sam veceras. Sve mi je jasnije bilo da od seksa za jedno vece nema nista. Ali dobro.. nije mi bilo zao.. Bilo ga je sinoc.. i preksinoc.. i noc pre preksinoc.. i bas previse.. ovih dana..
Sjetih se da sam s njim pricao o tome.. i da mi je rekao da iskoristavam zene za svoj ugodjaj.. i da bi mogao dobiti od Zivota po nosu.. Da samo tako nabijam sebi negativnu karmu. I kao i uvijek nije vise komentarisao.. moje dogadjaje samo se nasmijao.. nekako podmuklo.. ne znam.. ko zna sta je vidio.. ko zna..
“Koje ti je ime bilo kod njega?” upitah ju.. u nadi da je znam.. ili da sam cuo nesto o njoj.
“Devadasi.. “
“Bozanska kurva... “ zakljucih naglas. I kao znacajno ju pogledah. Nasmijala se..
Odjednom me prostruji osjecaj da je taj smijeh nekako bio previse znalacki.. previse svoj.. previse znacajan..
“Ko je ona?” po prvi put pomislih te veceri.. ah.. da je barem bio poslednji put.. da sam barem pobjegao iz stana.. kao i nekad do tada.
Gledala me previse znalacki.. kao da me ON gleda.. Nesto cudno je strujalo.. iz tog pogleda.. u isto vreme majcinski.. a u isto vreme strogo ocinski.. U sto li sam se sada uvalio samo da mi je znati.. Na trenutke ovo nije zena.. ovo je zver.. u zenskom telu..
Misao o bjegstvu je bila sve cesca.. trebao bi se nekako izmuvati da odem.. ali kako???
Sam za sebe smišljam zaplete i kraj
Igram bez dublera, sve sam.
 
Jesam li..???
Je li sam za sebe smisljam zaplete i kraj.. ili sam upao u igru.. necega veceg i smjelijeg.. otvorenijeg i podatnijeg.. opasnijeg, zrelijeg i inteligentnijeg? Igram li bez dublera.. ??
E ispred ovog nema dublera.. Ovo nije zena..
“Jesi li imao tantricku maithunu?” upita me.
“Ne, jos uvijek nisam. Radio sam Lingam i Joni Puju.. ne maithunu. Znas kako to ide kod njega.” rekoh joj.. spustajuci odbrambene mehanizme..
Iz ovog se ne moze pobjeci.. ovo je nesto smo me kontrolise.. manipulise.. i vodi gdje zeli.. U isto vreme me topi.. prodire i oslobadja..
“Znam.. “ nasmijala se.. “mozda tu gresi. Dok sam bila njegov ucenik nisam to primjetila. Kada sam ga napustila i nasla drugog ucitelja.. shvatila sam da i ON ima greske.. da i ON gresi po pitanju seksualnog rada. Predugo drzi ljude na uzdi.. a narocito zene.. ali to je njegov nacin.. tako ON radi. Sada smo prijatelji.. ponekad se cujemo.. “ rece.
Pomislih da se nisu culi i u vezi mene.. Ko zna..
“Ipak nisi centar univerzuma.. da bi se neko dogovarao u vezi tebe.” pomislih.
“Nego, hoces da radimo tantricku meditaciju?” upitala me..
“Sto da ne.”
Sjeli smo jedno nasuprot drugog.. goli.. uhvatili se za ruke.. i gledali u oci..
Nacin na koji se radi ta meditacija, koja ima za cilj osjecanje energija.. predaja partneru.. sirenje ljubavi.. i slicno.., izvodi se tako da dvoje sjede jedno nasuprot drugog, najbolje goli.. ali po izboru, gledaju se u oci i drze za ruke.
Ukoliko jedan od partnera osjeti strah, blago pojaca stisak ruke i drugi partner zazmiri. Ukoliko neko osjeti seksualnu zudnju.. on zazmiri dok ga ne prodje. I tako u krug. Pogled je otvoren, spontan.. prepustajuci. Nema koncentracije. Jednostasvno gledanje u ljevo oko ili u sredinu izmedju ociju..
Njena lica su se menjala.. od otrih crta do blagih.. od starije zene do mladje.. od necega sto nije licilo na covjeka. Stisnuh joj ruku. Zazmirila je.. Kad me je proslo.. opet joj stisnuh ruku. POgledamala me..
BOZE.. sta je ovo.. ostao sam iznenadjen.. kao da me neka ogromna praznina gleda.. nestajem u njenim ocima.. umirem..
Sam za sebe smišljam zaplete i kraj
Igram bez dublera, sve sam.
 
Spontano smo prestali da radimo pogled.. nalsonila me na naslog od kreveta i presla glavom prema preponama..
Radila je puju.. Posmatrao sam svoje emocije.. osjecaje.. misli.. koncentrisao se na agju.. u meni se sirio osjecaj mirnoce.. predaje.. gledala me neprekidno kad god je mogla.. i dalje u njenim ocima ona prijatna samodovoljna praznina.. koja te obuzima..
Osjetih ljubav.. osjetih kako me obuzima..
Zamenuli smo polozaje..
Bio sam medju nejnim nogama..
Ni danas ne znam sta je to bilo.. ali nestajao sam dok mi je jezi prelazio preko nje..
“Ja sam Boginja..  Ja sam Shakti.. Osjeti me tako.. predaj mi se.. “ rekla je tiho..
POkusavao sam.. predavao.. opet vracao u um.. i sve tako u nekom stalnom krugu..
Suze.. ljubav.. volim je.. izgaram prema njoj.. predajem joj se..
Joj da mogu sada da umrem.. da umrem u tom osjecanju.. ljubavi.. nestajanja.. topljenja u njoj..
Divljacki sam obozavao njenu Joni.. nestajao u tim pokretima.. u tom ukusu... umirao za njom.. plakao.. zalio se.. dozivljavao ludilo i mir.. sve se izmenjivalo... bez moje kontrole..
Nestajem.. predajem se.. jer ne mogu da kontrolisem to sto je ONA..
Dodirnula mi je celo..
Eksplodirao sam .. mrak.. niceg nema.. samo osjecaj sigurnosti.. i ljubavi.. I na kraju  i to nestade.. nestao sam ...
 
Sam za sebe smišljam zaplete i kraj
Igram bez dublera, sve sam.
 
Vise i ne znam koliko je to trajalo.. rekla mi je da sam bio medju njenim nogama oko 3 sata. I da sam na kraju zaspao..
 
Sjedili smo na terasi i pili kafu..
Dim cigare se motao oko glave.. Tmuran dan.. Kisa samo sto nije..
Gledao sam je..
Bila je daleka a u isto vreme tako bliska..
Nasmijala se mojoj mladosti, mojim mislima, mom postojanju..
“Nije li to sto vidim ljubav?”
Spustio sam glavu..
“Mene ne mozes da volis.. nemas te sirine.. Mene mozes iskoristiti da prodjes do ljubavi.. do sirine postojanja.. ali me ne mozes imati.. Ali to je tebi vec poznato.. Zar ne?”
“Ne razumem.. “ rekoh..
“Pa zar ti nisi govorio zenama da ne mozes biti s njima.. jer radis na sebi.. jer te zene ometaju.. sputavaju.. ?”
“Jesam” rekoh.. shvatajuci sta sam radio.. Zelio sam samo broj.. zelio sam samo moc nad njima.. dok ih kontrolisem one mene ne mogu.. dok njima manipulisem one ne mogu samnom..
“Znaci ovo je samo bilo da bi mi pokazala da gresim, da sam stoka?” pomalo razocarano i ljutito..
Zovnula me da sjednem medju njene noge. Rasirila ih je i naslonio sam se. Milovala me po glavi.. kao majka.. kao uzrok svega..
“Ne nije nikakva kazna. Nisi znao. I zasto bi te ja kaznjavala?” rece “Samo sam ti htjela pokazati sta je sve moguce.. i da se rad moze upraznjavati u dvoje.. i da ne potrebe da iskoristavas i manipulises da bi osjetio sebe.. Prepusti se.. i opet ces dozivjeti sebe.. Kroz nestajanje.. proz umiranje.. svesno umiranje..”
“Kako si znala kada si me videla.. kako.. “ prekinu me..
“Znala.. hahahaha.. nisam znala.. bio si mi simpatican.. nekako djecacki krut.. a u isto vreme prodoran i senzibilan.. Htjela sam samo da sjedimo na obali.. I onda sam primjetila otprilike tvoj kont.. tvoje misli.. naravno ne bukvalno da sam ih citala.. samo naslutila.. intuitivno. I doslo mi je u dubini da ti pokazem.. da ti dam... da te darujem.. Da dozivis ZENU.. ne objekat.. ne suksualnu manipulaciju.. “
“I sada.. sta sada???” upitah je..
“Nista.. ides dalje.. znas .. naucio si.. da zene i muskarci nisu razliciti.. samo da neki smiju da prihvate emocije i osjecaje.. a neki ne..” nasmijala se.. “dodji prekosutra.. mozda ponovimo.. ne znam.. ako Zivot bude htio.. “
Ne sjecam se kada sam otisao.. nisam vise dolazio..
Pricao sam sa NJIM o NJOJ.. smijao se ko lud.. dok sam polakao.. volio sam je.. zelio sam je.. a znao sam da je ne mogu imati.. ON se i dalje smijao..
“Dozivio si Devadasi.. Ono sto u indiji zovu Bozanskim kurvama.. iako one to nisu.. one su Boginje.. one nose i daju darove.. one radjaju.. muskarca.. one te cine zrelim.. I sto je najgore.. svaka zena to moze biti. I svaki muskarac moze biti Bog u njoj.. i u toj zajednici mogu da budu bogovi.. Malo njih to dozivi.. Normalan muskarac to ne moze svhatiti.. umire.. u toj zeni.. i ona ga veoma brzo ostavlja.. ne moze da ju prati.. Nevezane su za muskarca.. Muskarac joj koristi samo kao vjezbanka.. samo kao stanica na putu.. i nista vise. Cudno je to da si doziveo u Beogradu.. hehehehe”
 
Sam za sebe smišljam zaplete i kraj
Igram bez dublera, sve sam.
 
Jos uvijek se secam toga.. i jos uvek me strah.. i jos uvek sam promiskuitetan.. ali ne vise onako kako je bilo...
I jos uvijek me strah.... ZENE.. i jos uvijek ga pobjedujem.. i shvatam.. IGRA..
 
Zivot za tebe smislja zaplete i kraj
Igraj bez dublera, sve sam.....

Mene nema, neko drugi je tu.
Ne, ne zeli da ga iko voli. Ljubav je bol. Oni vole nesto a to nije on.
Pobogu, zar svi to nazivaju ljubav? Zar je ljubav, ubijati drugo bice? Zasto svi zele da on bude kao oni, a ne on sam po sebi?
Malena sestra je jos spavala.
Zna, voli ju. Maleno stvorenje koje stalno nesto izvoljeva.
Mene nema, neko drugi je tu.
Danas se njegov zivot zavrsava. Zivot je bol, cemu onda zivjeti. Ako je svrha zivjeti svaki dan u bolu, bolje je ne zivjeti.
Hodao je izgubljen u mislima. Zadubljen u ono sto je mislio da je on.
Mene nema, neko drugi je tu.
Pojavi se misao. I jos jedna.
“A i kome cu nedostajati?”
Zasto? Za bol! Za nesrecu!
“Ako ikome nesto znacim, ako Bogu nesto znacim, neka me spasi. Samo on to i moze.” provuce se misao.
 
Plakao je. Zar nikome nista ne znaci? Zar u ovom prokletem univerzumu nema nikog kome je stalo da ovaj djecak zivi? Bog, Djavo, Andjeo, Demon, iko...?
Praznog uma. Zamagljenog pogleda.
Najednom osjeti da ga neko vuce za ruku.
“Sta je... Sta hoces?” izdera se.
“Sta radim? Sta tebe boli sta ja radim? Ko da te interesuje sta se zbiva!”
 
“Nisam. Ne znam kako. Ubice me.”
Taj djecag ga je iznenadjivao.
Jivan je razmisljao. “Mozda ipak je nekom stalo da me ima? A mozda je samo taj neko, htio da se patim?”
 
“Ne, ovo je moja borba. Ja im trebam reci.”
Usao je u kuhinju. Sarci su sjedili. Bila je subota prva u mjesecu kada nisu radili.
Stara je otvorila knjizicu i pogledala u nju. Prebljedila je. Otac je uzeo od nje knjizicu. I on je takodjer dugo gledao.
Mene nema, neko drugi je tu.
Onda su nastupila glupa pitanja.
Cutao je. Stari se izderao i otjerao ga u sobu.
“Dobro je proslo, za sada.” Pomislio je.
Razmisljao je.
 
Vise nije plakao. Nije se zalio.
Tu je nalazio zadovoljenje unutrasnjih potreba. Tu je prepoznao ljude. Djecacki naravno. Bez zrelosti, shvatao je samo ono sto je odgovaralo njegovom razumevanju, i stepenu shvatanja.
Privlacio je na sebe paznju. Svim sredstvima. Dokazivao je svijetu da je jak. Da je on neko, ko gospodari sobom. Da njega ne mogu povrediti sta god da ucine. A nije znao da sve sto je bilo je ono sto je morao da ucini. Zivot ga je ucio. A on to nije znao.
 
Gang je tekao kao da nema proslosti.
U daljini se culo brijanje Brahmana.
“Djeca... uvijek tako nevina i bliska. Brahmani.. uvijek nasmijani.. pomalo sarkasticno gledajuci zivot.”
 
Okrenuo sam se.
Nesto je rekao. Nisam razumio. Pobogu pa ne razumijem hindi.
On je pokaozao na grudi.
Prisao nam je moj tadasnji ucitelj.
Mene nema, neko drugi je tu.
“Da mene nema, neko drugi je tu. Da mene nikada ni nije bilo. Da moji roditelji nisu znali sta cine. Da ja nisam znao sta cinim. Kako onda da bilo koga optuzim za svoje stanje, sem sebe. Ja sam kriv.”
“Laz i gluma koja je nastupila bio je samo mehanizam odbrane. Nacin da zastitis sebe. A to nisi ti. Svakom od nas se desava bas ono sto treba da nauci, bas onako kao je najbolje da se covjek resi karmickih dugova, a da nesto iz svega nauci.” rekao je.
“Ja sam ja. U svom svom postojanju. Ja sam ti. Ja sam on. Ja sam moji roditelji. Oni su ja. Sam cin sjecanja. Sam cin vidjenja. Postojim, i nikada nije bilo vremena kada nisam postojao. Cak i cekajuci vlak. I palcuci. Uvijek sam bio ja. i Uvijek cu biti ja. JESAM” rekoh.