...

Jesam li jedini koji dolaskom noci dobiva taj cudan osjecaj? Znate o cemu govorim? Ne znate? Onda citajte dalje...
Kako bilo - otkad postoji vremena i prostora, otkad je covjek nastanio Zemlju i na njoj poceo svoje prljave/plemenite rabote, COVJEK SE BOJI MRAKA. Oduvijek me zanimalo zasto. Je li taj osjecaj nesto sto nam je urodeno, sto potjece iz nase daleke proslosti dok nasi preci nisu znali za vatru a iz mraka su ih vrebala vrrlo gladna stvorenja ne tako plemenitih namjera? Je li to nesto sto su nam roditelji usadili plaseci nas raznim cudovistima koja izlaze iz mraka (Babaroga i sl.)? Je li to zbog jednostavnog straha od Nistavila koje tama predstavlja? Zvuci filozofski, ali mnogi asociraju nistavilo sa tamom. Iako, i bijela boja moze predstavljati itekakvo nistavilo. Hm...percepcija prostora u tamnom i svijetlom...ma, o tome drugi put. Je li tama nistavilo, ili je pak odsutnost nistavila? Sto je tama kao takva...mnogo pitanja. No, nisam se htio usredotociti na tamu kao takvu, vec na taj "osjecaj". Naravno, njega je sasvim jednostavno objasniti. Cijeli dan nesto radite, umorni ste, sjedite za kompom, pojedete nesto ... i tako provedete dan. I taman prije spavanja, ako ne sklopite oci TO se pocne desavati. Umjesto umora dobivamo energiju, no ne svjezu energiju. Nocnu, mracnu. Znam, zvuci cudno - no, razmislimo malo. Kad mi se desi da npr. ostanem cijelu noc budan iz kojekakvog razloga, onda radije "prelomim" jutro i ne odem na spavanje vec nastavim u novi dan. Razlog? Umorniji sam i iscrpljeniji ako odem na spavanje nego ako spojim noc s jutrom... Tako nesto slicno se desava i na prijelazu idem spavati-sad cu-e necu... Smijesno. Mislim da cu tako lijepo spavati i onda se desi scena slicna nekom SciFi filmu - jedan ja nastavi i otide spavati dok drugi ja ostane budan...i razdvojimo se...
 
Eto, kao rezultat "toga" dobijete ovo. Puno filozofije nizasto... : ) Ah, c'est la vie. Znam, nadrobio sam samo mnogo gluposti. Ako vam je lakse, smatrajte ovo tokom svijesti u 2:48 ujutro. Bit ce vam lakse. Vjerujte mi. Laku noc!

Odgovor na ovo pitanje trazim svaki dan, i svaki dan lijezem u krevet sa novim pitanjima bez odgovora. Primjera radi...prije dvije godine, jos kad je preko zime bilo postenog snijega, odlucim prosetati s faxa prema doma jer eto, dan je bio naporan a vani tako lijepo prsti snijeg, ulice su zametene i sve izgleda kao da je izaslo iz neke snijegom zametene bajke. Prebacujem nogu preko noge, glavu guram sve dublje u kaput i sal, kapu sve jace nabijam na glavu i krenem prema doma kroz gusti snijeg. U tom sam trenutku zaista bio sretan - tesko je to opisati, no ulice su bile prazne, zrak je bio nejverojatno cist, nije bilo gradskog smoga a sav snijeg jos nije bio ugazen - na trenutak sam mislio da vise i nisam u gradu nego negdje "drugdje". Upao sam u svima poznato bozicno raspolozenje (stogod to bilo :) ). Bad sam mislio prijeci cestu kad sam u ulici ugledao jednu staru gospodu, takoreci baku kako pokusava osloboditi ulaz u kucu...snijega je bilo puno a ona je na prvi pogled imala oko 70 (ako ne i vise) godina. Prisao sam, uljudno pozdravio i pitao ako joj treba pomoc... Meni tu kolicinu sbijega nije bio problem izbacati u 5 minuta, dok se ona s time mucila tko zna koliko dugo. Ono sto me zapanjilo bilo je sto se uplasila, nekako me nepovjerljivo pogledala preko oka i rekla da ne treba pomoc... Znam, vecina ce reci da je to normalan odgovor i da je valjda to htjela napraviti sama, no u trenutku kad sam ju pitao vidio sam da nije ocekivala da bi joj itko ponudio ruku, i taman kada je pomislila da je bas dobro sto je postoji netko, odbila je. Valjda je mislila da cu traziti nekakvu nagradu, kompenzaciju ili stotigajaznam... Nazalost, vama koji ovo citate ovo izgleda kao nesto oko vega se ne valja previse brinuti, no takvih prica imam jos. Poanta je da ljudi (vecina) ne vjeruje u "dobro djelo", kako god se ono definiralo.
Ono sto zelim reci je da su ljudi postali vrlo cudni, nepovjerljivi. Da li je to zbog nacina zivota ili zbog stanja u drustvu - u kojem ne zive svi najbolje i pokusavaju se ogrebati za svaku lipu - ne znam. Samo znam da ljudi vise nisu toliko otvoreni, da nisu vise spremni pomoci, da cak i na ovako male stvari dopustaju svom obrambenom mehanizmu da prevlada (iako nikako ne mislim da takav mehanizam nije potreban). Pogledajte samo oko sebe...vise nije normalno kad se netko digne starijoj osobi u tramvaju, i kad to netko napravi ljudi gledaju tu osobu kao da je pala s Marsa (s odobravanjem, naravno), i to samo zato sto to vise nitko ne ocekuje. Vozim se tramvajem i gledam sve te stare ljude kako stoje dok gomila klinaca sjedi...i nitko nista. Znam, zvuci glupo alo je ustvari vrlo zalosno. Naravno, to je samo kap u oceanu.
Ne zelim dramatizirati, ali kamo ide ovaj svijet?