I tako je pocelo....

Zivot,
Jako radno i borbeno, ono za svaku malu pobjedu ode po pola litre krvi, znoja truda i rada.  
Makar neki tvrde da su takve pobjede sladje i dalje osjecam gorcinu u ustima...
 

Evo samog apsurda, tvoje poruke uvijek odgovoram zadnje, ove druge nekako povrsno preletim i otipkam par rijeci
a tebi...
odvojim puno vise vremena.
neznam mozda ta neka posebna kominikacija u zaostatku vremena nekako to i prebrodi, ali nadam se da previse ne zamjeras. Mislim bilo bi steta da se nase komunikacije svedu na tri rijeci, razgovre o vremenu ili o poprilicno dobroj utakmici Brazila i hrvatske...
Mislim da je citava hrvatska jucer gledala tu tekmu, mislim izgubiti 1.0 od svijetski najboljeg tima i nije bas nesto lose zar ne??
Ma evo obecao sam ne pricati o tome a i mene koji ne pratim nogomet je ocito udario neki napad Prsizma, kovacizma te poprilicno teski napadi navijacke groznice popraceni sa urlanjem, vikanjem ispred televizora...
da je neko drugo vrijeme, zasigurno bi se dragi susjedi pobrinuli da sam ugodno smijesten u obliznju psihijatriju te bih imao lijepo sportsku kosulju koja se nazalost kopca i veze odozada. :-) ali barem je uvijek svijeze opeglana.
Pokusao sam u stilu pravoga amerikanca peglati pred televizorom ali hvla ti boze da asortiman moje ljetne odjece ne trazi previse peglanja inace bih spalio puno vise od dvije kosulje.  Smijesna stvar je da je njemacka pegla, ja nemacki totalno pa nepismen te umjesto da nacrtaju jedostavan plus i minus oni su to odvojili po materijalima... a joj.
Evo , jako je kasno , opet blebecem u nedogled , gledam tvoju fotku te naravno zanmisljam kakva si uzivo. Smijesno je to kada razmijenite fotke da se uvijek pitas kako netko izgleda uzivo i da li je fotka ono sto te privlaci ili ...
... pisana rijec?
Mozda sam misterij koji tezi nekoj boljoj te zanimljivijoj komunikaciji sa drugim ljudskim bicem, neki osjecaj potrebe za razgovorom i potreba za razumjevanjem sugovornika koji puno puta nemamo u "real lifu"
Zivot je ludnica, vecina dana jurimo negdje, pokusavamo shvatiti sta nas to drajva, a zapravo na kraju dana nemamo ni minutu vremena za same sebe...
Dinamika zivota je jedostavno takva, komunikacije postaju povrsne, kratke i osjecaji te odnosi postaju plitki...
Mislim svijet se promjenio u zadnjih nekoliko godina i mozda opet previse filozofiram ali zar ne mislis da je tako?
Ljudi se vise brinu za same sebe, a ne dozvoljavalju da ih svijet oko njih te drugi ljudi previse smetaju...
Posatali smo hladni, kao masine zapocinjemo radne dane, obavljamo rutinu...
Probudis, otusiras, posao, klopa, teretana i eto prosao je dan. Ponekada ne stignemo niti na wc, sjetiti se bliznjih a kamoli tek neku kvalitetnu komunikaciju sa drugima...
Valjda ovo pisem u nadi da svijet nece postaty cybervitrualan, da ce ljudska strana komunikacije prevladati...

Spend all your time waiting for that second chance for a break that would make it okay there's always one reason to feel not good enough and it's hard at the end of the day I need some distraction oh beautiful release memory seeps from my veins let me be empty and weightless and maybe I'll find some peace tonight in the arms of an angel fly away from here from this dark cold hotel room and the endlessness that you fear you are pulled from the wreckage of your silent reverie you're in the arms of the angel may you find some comfort there so tired of the straight line and everywhere you turn there's vultures and thieves at your back and the storm keeps on twisting you keep on building the lie that you make up for all that you lack it don't make no difference escaping one last time it's easier to believe in this sweet madness oh this glorious sadness that brings me to my knees in the arms of an angel fly away from here from this dark cold hotel room and the endlessness that you fear you are pulled from the wreckage of your silent reverie you're in the arms of the angel may you find some comfort there you're in the arms of the angel may you find some comfort here

.. Eh da sam polarni medvjed siguran sam da bih bio odusevljen sa danasnjim vremenom...
uh, kako nevolim zimu...

Life should NOT be a journey to the grave with the intention of arriving safely in an attractive and well preserved body, but rather to skid in sideways, chocolate in one hand, wine in the other, body thoroughly used up, totally worn out and screaming "WOO HOO what a ride!"

negotiations are continuing, however we are not making any decent progress...
have a few spare minutes to my name to decide what to eat for lunch. Most likely Starbucks.
 The white collars 1 : 1000 for the Samuraii\'s
the white collars are loooooosing heavily.
 

7.03 ujutro a vec sam budan 2 sata.
Danas mi dolaze klijenti tako da moram biti spreman na sve. Raditi sa japanskim firmama je doista zanimljivo jer njihov sistem poslovanja je totalno drugaciji od svih drugih sistema poslovanja.
Recimo, ima sistem "starijih" koji makar je sve dogovoreno sa mladim menadjerima mogu ili potpisati ili pokopati bilo koji deal na kojim mozes raditi danima. U prinpicu to i rada tako da izvuku maksimalnu korist, te daju do znanja da ako ne napravis koncesije da bi potpisao ili dosao do pregovora za ugovor  od ugovora nista.
hmm... zanimljivo je to da jedan od njihovih "poslovnih prirucaka" koji upravo listam je Sun tzu, ili takozvani " art of war".
Doslovce knjiga za ratovanje, pojasnjava sisteme poslovanja, poslovne spijunaze a skoro je 900 godina stara. Smijesno je pomisliti da prije 200 godina u NY nije bilo nekih velikh nastamba, osim indijanskih plemena koji su prilicno mirno zivjeli.. eh, da dok nisu dosli bijelci naravno...
sada mirno zive u rezervatima, koje bas izdaleka potsecaju na konc logore minus bodljikava zica...
Mislim da ako popijem kavu koja stoji pokraj mene sigurno cu se razbudidit , te prionuti poslu i prestati toliko filozofirati ali... ajmo ipak jos malo.
Ove ce biti prvi puta da ja vodim razgovore, te makar sam pripremljen osjecam se kao Custer prije posljednje bitke. Nije da mi je trta ali nije mi ni svejedno. Uostalom ako ovo prodje dobro, mogu se maknuti iz ove sekcije firme i pridruziti se jednom malo zanimljivijoj sekciji i to mi je zapravo i cilj...
eh sta ga trabunjam u 7 ujutro...
malo kave i eto, plan mi je danas ostati ziv na razgovorima sa ovim samuraijima...
ajdi iskrice... drzite fige...
 
 
 

Danas sam sjedio 3 sata u jednom totalno glupom sastanku u kojem na kraju smo se svi slozili da se ne slazemo...
Sada kada smo to zakljucili, svi sjedimo u svojim kancelarijama cekamo neko cudo da nas okupi i konacno izvede na pravi put... a sef jadan, zbunjen, ni sam nezna u kojem smjeru treba ici.
Svi komentiraju ali nitko nema soluciju... ma kao hrvatski sabor.
jos sat i pol do kraja dana, mislim da danas idem do Central parka u setnju...
ovdje je pakleno...

nedjelja...
opet radna, u NY nikada mira. Ponekada se pitam zasto toliko radim?
Dinamika ne jenjava, a frendovi iz Zagreba mi salju fotke sa spice i zagreba... e bas ste fer!
Mislim neupitno je ovo obecana zemlja, ali u tjednu sam sretan ako se uspijem zaletiti do Starbucksa, a 50 metara je od mene.
Fali mi Zagreb. A tek more!