"....I GLEDAM MORE GDJE SE K MENI PENJE......."

Jutros sam dugo ležao u krevetu zatvorenih očiju pokušavajući dosanjati i razumjeti jedan san koji sam usnio.
Bilo je predvečerje ili rano ujutro na nekom čudnom brodu koji je izgledom podsječao na aquatel ,jedan od onih smiješnih brodova plitkog gaza i kučicom na sredini trupa.
Prije nekih tridesetak i više godina bili su to prvi brodovi za nautički turizam.,
Bile su tu još neke osobe bez lica,bez tijela ,ali su postojale.
Uvala zatvorena sa svih strana osim s jedne koja je vodila u prolaz kojim je voda tekla kao na rijeci . Podsijećala me na Muline ,sidrište i mjesto na sjeverozapadnoj strani otoka  Ugljana .
 Svuda oko broda bili su pličaci i laka struja nosila je brod prema najplićem mjestu
Motor je bio u kvaru ili nije ni postojao,nisam to  bio u stanju razlučiti.
Trebalo je nešto poduzeti .
Dugo..godinama ,  brod je stajao u toj uvali i odjednom iz čista mira pokrenula ga je struja i počela lagano nositi u u maticu
Gledao sam dno koje protjeće ispod broda….gledao sam kako ga nosi u najplići dio.
Trebalo je nešto poduzeti,….zaustaviti ga negdje na sigurnom.
Uzeo sam sidro u ruku ,gledao i spazio na dnu jednu udubinu ,procjep.
Na trenutak sam ocijenio da je ta udubina spas.
U  njoj će sidro sigurno zapeti i zaustaviti brod.
U isti čas spazio sam nedaleko broda na samom rubu kanala kojim je voda bjesomučno tekla,jedan mali betonski blok….molić s bitvom ,poput onog na vrhu vojnog  lukobrana na ulazu u pulsku luku.
Nisam bacio sidro,okrenuo sam brod .
 Pokušavao  sam ga okrenuti u smjeru tog jedinog sigurnog mjesta za privez.
Izdao sam komandu “Na provu,s muringom,s muringom”
Molić je bivao sve bliži,i što je bio bliži počeo je isčezavati gubeći se negdje u dubini kao fatamorgana .
U trenutku sam shvatio da ćemo jednostavno proći preko te fikcije od spasa ,da će nas struja svom snagom uvući u kanal.
I prošli smo ga…..povratka više nije bilo.
Na samom ulazu u kanal s lijeve strane začula se sirena broda koji je u punoj brzini plovio kanalom ,resko i prijeteći.
Nije bilo straha od havarije ali je djelovalo nekako stresno ,upozoravajuće.
Probudio sam se s očima natečenim od suza,i ostao žmiriti pokušavajući dosanjati kraj.
Ali on nije dolazio.Bilo je to samo upozorenje
Jutro bezlično kao i mnoga do sad.
Dan  koji se budi.
Zamagljen pogled koji pokušava raspoznati brojeve na električnom satu.
Sedam.
Vrijeme je,vrijeme je.
Svjetlo na drugom katu zgrade preko puta tek što se nije upalilo.
Vrijeme je da joj mahnem ,da joj zaželim dobro jutro.
A ona juri ,juri ,pa sjeda i rasčešljava one svoje kovrčice sljepljene od sna.
I diže se i odlazi bez pozdrava.
Dani se .
Oblačim kaput i izlazim na ulicu i čekam.
Vrijeme je.
I tamo podalje u jutarnjoj magli učini mi se da vidim poznati lik u onom starom špricanom kaputiću. ...i hod. hod.
Trčim bjesomučno u prolaz između zgrada .
I vidim ,to je netko drugi.
Penjem se umorno hodnikom koji odiše na ustajali dim cigarete ,otključavam vrata i ulazim.
Još jedan novi dan.,
Nada  koja se na trenutak pojavi i ubrzo nestane kao fatamorgana,kao onaj molić prošlu noć.
Još jedan novi dan.

Sretan Uskrs svima samcima i samicama želi Vaš ZGZD

 
Uskrsni ponedjeljak.
Sunce se polako diže i s mukom  probija kroz debele naslage prašine na przorima starog rasklimanog Liburnijinog autobusa redovne linije prema Zadru.
Bezuspješno pokušavam zauzeti neku od uobičajenih poza za spavanje i žmirim  naslonjen glavom na prljavo smeđe zavjese.
U Zadru sam u šest izjutra,a što onda?
Blagdan je ,veze su rjeđe ,slažem kombinacije ......
Da bar imam  sobom bicikl.
Prazna platforma Zadarskog autobusnog kolodvora okovanog u beton.
Odlazim do voznog reda i nervozno pušeći tražim .....
.....Starigrad,ništa,Rijeka –u dva popodne ....
Bože pa nije moguće da nema baš ništa .
Otvaram staklena vrata i prilazim blagajnici koja zavijena dimom cigarete ,sneno žmirkajući traži spas u dugim gutljajima jutarnje kave.
“Ništa baš ništa,.... do dva popodne”.
Bože jeli to moguće ,tako sam blizu, a ništa.
Grozničavo prebacujem ranac preko ramena,palim cigaretu i odsutno šetam u krug kolodvora tražeći rješenje.
Nešto mora postojati,nije moguće da nema baš ništa.
U dno kolodvorskog parkirališta uz cestu iz Zemunika prema centru stoji taxi.
Stari ,po svim kantunima, rđom načeti merđo, maslinaste boje.
Prilazim kao nezainteresirano,brojeći nasumce po džepu preostale novčanice od sto kuna .
“Dobro jutro,»
«Koliko bi koštala vožnja do Starigrada»
Taxist ,krupni brkati južnjak pogleda me sa zanimanjem.
Oči mu se zaiskriše i stisnuše u dva tanka proreza.
Promeškolji se na sjedištu i oprezno počne.
“Do Starigrada ?!....
.......» Ee,do Starigrada je ...pedeset kilometara.....aa
........to van je......... trista kuna.”...ispali oprezno .
Tristo kuna ,trista mu jada.
I odlazim praćen pogledom punim nevjerice i zanimanja.
I kružim ,jedan put,dva put......
Tristo kuna .
I prilazim opet.
“Jeli  se možemo dogovorit za kakav popust”pitam bez puno nade.
Brko,sada  već sasvim budan, izlazi iz rasklimanog starog mercedesa 200 i kaže ;:
“Šjor, a jeli vas triba čekat? «
« Tamo i natrag sa čekanjem ,vozim vas za četristo.”
“Vozi”, ispalim kao iz topa, bacajući , ranac na stražnje sjedalo i uskačem u starog rasklimanog merđu
Gledam ,nabio gas...punih šesdeset.
Trese se merđo gore od Liburnijinog autobusa,a brko šuti i mjerka me.
“Šjor ,Vas je sam Bog posla..
«Znate li vi da ja ovoliko šoldi već deset dana nisam vidio,a četvero dice iman».
«Šjor,Bog vas blagoslovio,neka van je sa srićon.”
I gledam njegovo ozareno, suncem opaljeno, izborano lice .
Sa srićom.!?
Neka je i tebi sa srićom prijatelju moj,neka je i tebi i ciloj  tvojoj familiji sa srićom.
I tebe je sam Bog poslao u ovo blagdansko jutro,kad sav ostali svit spava i  odmara se od uskršnjeg slavlja.
“Znate šjor ,kupi san ovo auto, ima godina dana za dvi iljade maraka i još ga nisam otplatio,a dica traaže.»
« Šjor sam Bog vas je posla.”
Seline,Starigrad,Hotel Alan ,tražim pogledom benzinsku stanicu .Izlazim i ostavljam mog prijatelja «na čekanju» a ja trčim...,trčim s rancem ,koliko me noge nose i pitam i tražim i ...vidim je kako izlazi iz bistroa i maše mi .
«Bože,bojao sam se da te neću više naći».»
Ona se smije i kaže...
” Pa jesam ti rekla da ću te čekati,što paničariš”
«Bože ,što paničarim ,Jadranka mislio sam da ću na Aljasku prije stići nego k tebi».
«Što paničarim!» .
“Smiri se ,nisam sama ,tu sam s prijateljicom ”
I sjedam za stol i gledam je i ne odvajam pogleda od nje, a ona šuti ,šuti i smješka se .
......I pita ...s kojim sam to autobusom stigao?
 Njena prijateljica, koja je došla s njom u pratnji, radi u turističkom uredu i sasvim sigurno zna da ne postoji nikakav autobus danas u ovo doba.
Otvaraju se vrata i ulazi moj brkati prijatelj i naručuje marendu.
Nemam više kud.,stisnut sa svih strana ,uhvačen u laži kao u mišolovku napokon priznajem
 “Nisam stigao autobusom nego taxijem” i prilazim brki ,zahvaljujem mu na čekanju ,šaljem pozdrave dici i supruzi,neka im kupi nešto lijepo i neka in svima  je sa srićon.

Bilo je to na samom početku, kad sam još tražio izazove i nespokoj... ,kad sam svoju snagu provjeravao prkoseći prirodi,moru,stihiji.
Aleks ,Sonja  i ja izjedrili smo na “SONJI” jednog ljetnog dana iz Vodica i krenuli neodređeno bez posebnog plana prema jugu.
Dugo sam, potom , ispred prove gledao na obzorju obrise Brača ,tog meni toliko dragog otoka ,brojeći naselja i tražeći   onaj mali čuperak borovine iza kojeg se skrivala Splitska.
Klatareći se na letu odlutao sam na trenutak dvadesetak godina  u djetinstvo....
 
Vrućina ljetnog  dana bez oblačka i maestral koji se rađa........
 
Otvaram uz škripu teška željezna vrata . Krećem poznatim putem uz široke stube, koje blješte bjelinom bračkog kamena i završavaju negdje gore u pjesmi cvrčaka , zelenilu maslina , badema ... plavetnilu neba, negdje tamo visoko iznad Vidove gore.
Mali gušteri šuškaju repovima bježeći i skrivajući se u rupama podno  listova starih mesnatih agava.
Tražim pogledom onu nepomičnu crno bijelu spodobu,mješavinu mačke i olinjale djećijim rukama oblikovane krpene igračke.
 
...» Micko,dođi ,dođi ,di si,Micko ?»
 
...» Micko, mačketino stara di si ,vidi što ti je Neven donio...ručak..Micko, vrag te odnio di si « ?..., viče teta Finika izvodeći bravure, u svojim invalidskim  kolicima, na maloj terasi Finičinog dvora.
« Ostavi mu tu ,doći će on već.»
« Micko, di si , dođi!.» ...viće sveudilj teta Finika i okreće svoju «limuzinu» prema spasonosnom hladu debelih kuhinjskih zidova.
 
«Sonja» je dobrano zagrabila more i hladan «tuš» prenu me iz sanjarenja.
 
Osjetio sam nemir.
Tako smo blizu ......moram ostale  nagovoriti da odemo tamo,moram...
Maestral se raspuhao punom snagom , pjeni po krmi  a “Sonja” razgrće more, žuri i ne zaustavlja se.
Splitska ,Postira,Povlja, Pučišća... ostaju za nama i nestaju ,a nemir i tuga ostaju.
Na povratku,...na povratku ćemo sigurno ući .
Dani prolaze ,... stojim za kormilom ,slike na horizontu mijenjaju izgled ...Vis,....pa krug i natrag,...natrag,...moramo ući... .
 
A ”SONJA “ grabi,razgrće i ne zaustavlja se.
 
I opet Pučišća ,Povlja,Postira…Splitska ... i odlazim na provu i gledam kako nestaju, a suze cure i ne zaustavljaju se .
 
Ne zaustavlja se ni “SONjA”, a Splitska nestaje u pogledu zastrtom suzama ,šumu mora,pjesmi cvrčaka i mirisu borova – zauvjek.
 
........Zagreb...nekoliko dana kasnije...
Otvaram vrata veže  na broju 21 Biankinijeve ulice i grabim po dvije ,po tri ,na treći kat i zvonim.
 
Mama otvara vrata .
 
...» Vratio si se ,kako je bilo?»...
 
I sjeda za stol u kuhinji.
Gledam neku tugu i sjetu u njenim krupnim toplim smeđim očima.
 
I  pita ...“Znaš  li tko je umro”.?
 
I ponovo mi se vrati ona mješavina nemira , tuge i gorak okus soli i cigareta sa palube “Sonje”  tog petka.
 
...« Finika,»...odgovorih .
 
« Finika ,umrla je u petak .».
 
Petak ...“SONJA ”grabi ,razgrće i ne zaustavlja se .
Pučišća,Povlja,Postira.i Splitska, nestaju  u pogledu zastrtom suzama ,šumu mora,pjesmi cvrčaka  i miris  borova.
 
Prošle su godine... .
Jesenje kiše isprale su zelenu boju sa zatvorenih škura ,masline su se prignule pod naletima bure...
Micko je zaspao, negdje u hladu agave i otišao negdje daleko, dosanjati svoje mačje snove.
Otišla je i Finika.
Jedino mali gušteri bježe šuškajući repovima, skrivajući se po . rupama podno  listova starih mesnatih agava.

MIRISI …ZLATO…I…………………..MORE
 
 
Sječanje na jedno ratno ljeto  kada smo s Aleksom  i Sonjom  bili ovdje.
Jutros oko četiri i po  otišao sam na “vidilicu”,malen brežuljak visine kakvih stotinjak metara, i čekao sunce.
S deset ljudi na brodu,mira baš i nemam previše tako da je ovo nešto najljepše ,što mogu zamisliti Sjedim na stijeni  a u malom bazenu ,u rupi na vrhu ,hrpica kamenja  što su ga prije šest godina  Tina i mali Marko složili zajedno noseći kamenje  s podnožja brežuljka.
Svi smo se čudili , od kud im snage i volje da po onom žarkom suncu  nose teško kamenje  do vrha. Sunce je izronilo na najljepšem mogućem mjestu,u pet i po pojavilo se na samom vrhu Opata.
Blejanje ovaca po obroncima,šumi more i jugo koje se diže.
Mirisi,zlatni trak sunca,jedrilica koju je njen kapetan izveo na jutarnju vožnju.
Bože ,što je lijepo.
S vremena na vrijeme  javlja se jedan mali janjčić ,zujanje  mušica i pčelica.
Volio bih ovo podijeliti s Tobom.
Jedino Ti bi mogla ovo razumjeti i doživjeti na isti način.
Htio sam ovih par riječi napisati na vrhu ali sam zaboravio papir i olovku i eto sada sjedim u predvorju terase restorana i pokušavam staviti na papir trenutke koji su prošli.
Jutro,izlazak sunca,nedjelja,početak lipnja,sada i nikada više.
Još jedan trenutak otišao je u nepovrat.
Osječam u sebi neku mješavinu sjete ,tuge,prazninu i ispunjenost u isto vrijeme.
Kad bi barem bila ovdje  da podjelimo  misli ,da pdjelimo ovaj trenutak prije no što nestane.
Bilo bi lijepo ljubiti Te  u u ovoj tišini,zatvoriti oči i osječati  mirise,slušati šum mora,mekoću usana,prste u kosi,isključiti se onako kako Ti to znaš,osječati ne govoreći ništa,davati i primati u tišini.
“Guten Morgen “..čujem tiho iza sebe .
Glas je odjeknuo kao eksplozija u mojoj duši
Guten Morgen ,odvratim sjetno.
Posade se bude.
Malo je prije sedam .
Sunce je već dobrano odskočilo.
Polako nestaje čarolije.
Dan se stapa u svaki drugi..
Znam da će doći jedno ovakvo jutro kada ćeš biti kraj mene ,vjerujem u to,jer nemoguće je toliko željeti  i ne dočekati.
Doći će,želim i vjerujem u to.
v