9 godina prije

...I nije dugo čekala... Debeli sivi plašt, što se svojom težinom tromo nadvio nad rajske vrtove Zemlje  i u toj svojoj veličini i zlokobnosti, prijetio da se sruči još jednom i da nemilosrdno, svojim ledenim strelicama, išiba sve što se micalo i što je usnulo,..Zastao je...Pritiska je nestalo i uz neprimjetno komešanje, počeo je gubiti masu  ...Tišina je zavladala...Zlatni snop sunčeve svjetlosti poput mača raspori tu gustu smjesu vode, naboja i prašine...Tada sunce munjevito razbaca svoju blistavu prašinu po nepreglednim zelenim prostranstvima  zrcaleći se u vijugavoj rijeci što neumorno traži svoj sliv...Vratio se gospodar života i zauzeo svoje prijestolje na nebu...

...Tlo prošarano udubljenjima, lokvicama, nabacanim lišćem i borovim iglicama disalo je u ritmu šume, zadnje kapi kiše lijeno su se protezale na usamljenoj putanji do vlažne zemlje...A potok se već stopio s rijekom, tamo negdje, daleko...Oblaci su se zrcalili na hladnoj, kristalnoj površini...Tko zna koliko je izgubljenih duša progutala i svojom drhtavom veličinom zatočila...Pratila sam njeno kretanje lebdeći iznad nje dok su me milovali topli naleti vjetra, nježne niti nevidljive mreže...Samo da još nebo razmakne sivu koprenu i da priroda nastavi disati kao prije...

...I konačno...U njenu čast, nebo je prozborilo, namrgodilo se i uz prasak zajecalo...Hladne suze potekle su, klizeći niz izbrazdane pore drveća u žedno korijenje ranjene, izmučene šume...Iako bolan, svaki udarac kapi došao je kao melem za njene krhke grane, svaka kapljica napajala je zemlju što je ubrzano i halapljivo upijala tu blagodat s neba...U daljini žubor; stvoriše se potoci, vrludavi, nestašni...razigrano poskakujući razbijali su tromu odsutnost šume...Ispirali su, pedalj po pedalj, tugu ,odnoseći je sa sobom...daleko, u brzace neke velike rijeke... da se nikada više ne vrati...

... Ruke...Izbrazdane, savitljive, broj im se ne zna...Lelujaju isprepletene s odbljescima sunca izgubljenog u gustoći vlastitog plamena...Sivi oblaci dima oko mene plešu po golim granama ostavljajući suhe pepeljaste tragove da podsijećaju na krvavu nemilosrdnu zbilju koja se usudila dirnuti u spokoj i bezbrižnu plemenitost šumskog prostranstva...Poput povjetarca, hitro i nježno, zavirih u svaki kutak i svaku poru njenog bića...Spaljena, zgažena, ponižena...I svi mirisi, oblici, stvorenja koja su sa njom disala...Poražena...Od onoga koga je hranila, tješila i pružala mu utočište...Raširenih ruku izustim molitvu bogovima neba; prizovem vjetar da joj rastjera tugu...i kišu, da joj kapima spere užarene tragove što su joj pržili dušu...

Kako da opišem agoniju koja se priljepila za nas...I ponavlja se, iznova, svako toliko...i zakamuflirana je, ali ne možeš falit...miriše isto...miriše izdajom koju si zakuhao i koju svako toliko začiniš svojim ispadima, uvredama i sumnjama. Kao da plovimo istom rijekom koja ima dva toka, svaki od nas je na svom pa plutamo različitim smjerovima...I prepuna je vrtloga, a oni nas dočekuju i na nekom slapu ili slivu opet nas susretnu...I tako u nedogled...Mozak stvara milijun kombinacija kako bi opravdao sumnje i priča o jedinom njemu logičnom potezu... Probudi se, otvori oči i uši i,jednostavno,napravi rez... Ali srce ne želi, ne sluša, ma sluša ali ne obadaje...i radi po svom...tuče kontru..voli do kraja...Kome dati pravo, koga poslušati...vraška je to dilema jer i jedno i drugo su u pravu...

"..Kad me jednom noć ne isprati u zoru, 
kad me tvoji poljupci ne probude,
pusti jugu neka prospe me po moru,
 neću suze i po dobru pamti me... "

Dosta mi ga je! Dosta mi je te njegove odvratne muške sebičnosti..Toliko će postati bezvrijedna epizoda da ću uživati kad se pomisao na njega bude topila i svakim danom postajala sve tanja, poput sladoleda na štapici...Baš tako! Znala sam šta me čeka unutar omota, ali ovome je rok uporabe definitivno blizu isteka...(trebala sam obratiti pažnju na datum proizvodnje)...

Posvađala se s njim, opet, zbog gluposti i, opet, zamara svoj mozak stvarima za koje ona, barem što se njega tiče, nije odgovorna...Jedan od onih slučajeva kada on zbog PTSP-a, kojeg on neće priznat sebi, krivi sve oko sebe i, dakako,jučer mu je naletila na momenat...a i on na njezin...
"Nešto ne štima...Osijećam to u zraku, u tišini koja nastupi kada kažemo sve jedno drugom...A pred drugima glumiš, i onda mi pogotovo ništa nije jasno...Tako si prokleto zatvoren i smiješno je kad uhvatim sebe da pokušavam odgonetnuti pojedini izraz tvog lica...neke tvoje geste me zamisle, tvoje riječi me zapeku i natjeraju da se osjetim neodređeno...To umara jer nisam spremna na te tvoje manevre u nastojanju da se oslobodiš frustracije, i ne govore mi apsolutno ništa, a gomilaju nevjericu...Nikad mi nisi lagao, to ti je sada poštapalica...No kada kroz zajebanciju prospeš ;"Reci istinu, nitko ti ionako neće vjerovat", pitanje se nameće samo od sebe; živiš li ti po tom načelu? Ako si se dočepao novčanih jedinica, e tada ideš u "borbu"...Kaltenberg ti razveže i moždane i fiziološke a bome i moralne elemente...Petnaest puta ćeš tada zvat i puštat mi džuboks preko mobitela...Tada sam ti jedina, najdraža, ma sve na svijetu...Od svoje bivše žene nisi niti jednu anci pogleda, a kamoli taka...Ma kako ti kupus! Sve lijepe, zgodne, visoke, čvrstih grudi i stražnjice, ali te nisu zanimale...Zanimljivo, u koju vrstu ljudi da te smjestim...ni sam ne znaš, je li tako? Dovoljno ti je ispunit tiket da imaš šta gledat doma...I onda kad je stativa, beštimaš sve po spisku...Da vidimo,kad te treba izmasirat, nemaš duvana ili ti je udrila gornja u donju, oprezan si sa mnom ko da po jajima hodaš ili me kuvaš na najprozirniji mogući način...A ja bih, u momentu kad to poželiš, trebala ostaviti sve i posvetiti se tebi i tvojim potrebama...I da se pretvaram da sam nešto što nisam i da nemam pametnijeg posla od bavljenja isključivo tvojim asocijacijama na temu...Ma daj...Pa ne ide to tako, dušo...Ma znam da si toga svjestan, ali voliš provocirat. Vidiš, udaljila sam se od teme, no bit se svodi na to da kad te zovem, ti si u kuhinji  i ne čuješ mobitel koji bi probudio medu iz zimskog sna...Dobro poznata izlika na koju ja mogu samo reći: Aha, je...Osijećam da nešto kriješ, ali izvući to iz razgovora s tobom ravno je nemogućoj misiji...Dosadi,napokon, baviti se upitnicima koji mi lebde nad glavom nakon "konstruktivnih" razgovora s tvojim mobitelom...Ponekad se pitam, kuda vodi sve ovo...Ovo naše prepucavanje oko gluposti, a bitne stvari nam izmiču...Imam li još vremena i energije da održavam na životu vezu koja ima budućnost, ali je priključena na respirator...Pa?...Gukni golube! Da joj ubrizgamo adrenalin ili da isključimo aparate?..."
Koliko nijansi sličnih karaktera se ispreplete i ponadaš se u trenutku kad ti krene, ovo je nešto drukčije, stabilnije, smirenije..Kad ono...nijansa iste boje...Samo bokun svjetlija ili bokun tamnija... 

Sretan si dok lutaš i tražiš ... ili tek onda kada nađeš, a nisi tražio?  Kako bi oslikao tugu, kad je riječima ne možeš dočarati? Tko sam ti ja, dok me ne vidiš i ne čuješ već samo čitaš? Postojimo danas...koliko je to vremena?

I tako, u sitne sate, sjedeći na verandi prepustih se nekim sitnim razmišljanjima i maštanjima...Vrijeme kao stvoreno za odmor duše i tijela...za putovanja u neke daleke krajeve i nedostupne dimenzije...Osjetih neku težinu u zraku, morala sam se ogrnut...Jeza neka, trnci kroz tijelo...Baš neugodno...Podigoh pogled ka nebu...Do maloprije je bilo vedro, i mjesec je sjao u svoj svojoj veličini i ljepoti...A sada...magličasti crveni prsten oko mjeseca...Svetokrug...A nebo se smračilo, kao da je neko prešao kistom i natopio ga crnom bojom..Škripa prozora, šuškanje..Kap na nozi, pa obrazu...Sad opet na ruci...Ugasih cigaretu i uđem u sobu...Vani se zahuktava...Sada to primjećuju i noćni vozači što bjesomučno vrludaju uskim ulicama nemilosrdno parajući tišinu malog uspavanog grada na obali mora...Zalutale čestice prašine lebde, lome se, uzdižu, padaju, sakupljaju se i raspršuju u naletima vjetra, sada već jačeg, bržeg, odlučnijeg...Ples pjene i soli na kamenim dokovima oko osamljenih lanterni...Pučina jauče, i lomi se sve pod hladnim naletima vjetra...Nebo je spustilo svoj sivi plašt, a more se uzdiglo...i stopiše se u cjelinu...I nestalo je granice između neba i zemlje.. Sve nemani noći sjatile su se da proslave njeno buđenje jer ona je izabrala baš sada trenutak da podsjeti na svoje postojanje i stavi nam do znanja gdje nam je mjesto..Ona prkosi, poklanja, šamara i miluje naše uspomene, grči se, plače i uživa u svojoj nadmoći... Jer ona je upravo takva, slatka i nepobjediva, gospodarica svih naših strahova, kraljica naših odluka; bog i batina naših života...Ona prašta, ali i pamti...Iznevjerena je i vrijeme je da platimo cijenu...

Bijeg...Zgažena zemlja vlažne divljine jeca; ja sam između. Oblačim se u zvukove, titram i gubim se. Mijenjam materiju plutajući u kišnom bezumlju mržnje i straha...i prkosa. Letim, bez sjene, postajem dio zarđalog metala, stapajući se s mirisom baruta i krvi...Oblaci prašine, istruljeli ostaci pokošenog ponosa; neartikulirani krik što se razliježe nepreglednom razgranatošću divljih stabala razbacanih između neba i zemlje...