Kip neznanog junaka

volim ovakve dane...početak tjedna, sumorno jutro, sumorno raspolozenje...jos jedan početak tjedna, života, još jedna šansa da ispravim dosadasnje greske...na putu do posla, sasvim sam u prepunom autobusu izdvajam se skenirajući otužni krajolik i slušajući indijance...zeleci se povezati s prirodnim, drevnim...
a vrijeme samo prolazi...i nekako se mirim s time...nestaje volje za promjenom, za ispunjenjem...slobodu vise ni ne osjecam, to je nesto sto dozovem u sjecanje i tako se lazno smirujem...postajem svjestan da je svakim danom sve teze pokrenuti se, dici glavu i biti sto jesam... pogledati se u ogledalo i vidjeti...zelju, motiv, snagu za izgurati jos jedan dan...
tko zna...mozda ce se izbrisati tanka granica koja djeli realnost od snova...uskoro...mozda ću ostati zivjeti jedino u svojoj glavi, kao osamljena lutka na strunama svog ludila, ali bar slobodan...

...postoje trenuci kada ti se sve vraća...slike iz djetinjstva, oni intenzivni osjećaji koji odrediše to što sad jesi, ljudi koji su samo prošli kroz tvoj život, zastajući na tren da ostave trag u pijesku tvojeg sjećanja... i tad se zapitaš: gdje je to nestalo, kako to da prolaznost toliko boli? osjećaš žaljenje jer se nista neće vratiti, ponoviti na isti način, povećati tu brazdu u tvojoj dusi i ostati tamo, zauvijek....
i tako, u trenucima kad si sam, kad te obuzmu sjećanja i misliš da je sve otišlo u nepovrat, sjeti se da si ti posljedica svega što ti se u životu dogodilo, da tvoju svijest čine sva sjećanja i razmišljanja, nade i očajavanja i da je sve to dio tebe... i ostaje tu, zauvijek...