no name

just a perfect day...sun is shining, kids are playing in the park, pune terase kafica, djevojcica u uzanim majicicama i veeelikom zeljom za pokazivanjem tangica pun grad...yeah, such a perfect day...za prcanje mene...u mozak, tko stigne, kako stigne, a bogami ni mjesto nije bitno....

Jebote...ovo nisam radila sto godina...
Hm...sta im reci, sta im kazati...Ima li smisla? – hahahaa...covjek bi rekao da se opametimo s godinama, steknemo neko iskustvo, dobijemo neke trazene odgovore, neke prestanemo traziti, da nadjemo zajednicki zivot sa zivotom...Mozda neki, ja eto...ista pitanja postavljam kao i onda...izgleda da sporo ucim, malko kanda markiram...
Neki dan sam cula nekog da je pitao sto da radimo u medjuvremenu dok cekamo da pocnemo zivjeti, sto reci kad se vise nema sto reci, kad je sutnja sve samo ne zlato...Nastade tajac, poneki pogled negdje u samo njima poznate daljine, osmijesi sa cudno oblikovanom kutevima usana...
Ne znam...i danas se pitam kada covjek postane dovoljno odrastao za zivot, kada postanemo dovoljno hrabri za pogled u ono unutrasnje, sustinko, najstroze i najokrutnije ogledalo...
Nevjerojatno, bas sam nedavno razmisljala o tome, kako se malo poznamo...jedni druge i sebe same...a volimo se isticati time kako smo dobri «citaci» ljudi... Ma jesam, i ja sam jedna od njih...ponekad nasrecu, cesce nazalost...I o svakom mogu pricati danima, komentirati, ocjenjivati, osudjivati, raditi analize,  ali ne daj boze, da se dotaknem same sebe...ustuknem kao od kuge...Ne zelim priznati valjda...samoj sebi...da nisam onakva kakvom se vidim, zelim biti i pokusavam prikazati...Da, glumica sam...ona najgora...bez dasaka i kamera...Ne, ne stidim se toga...jer ipak, in my darkest hours, kad sama sebi ne cuvam strazu, priznam to, tiho, samoj sebi, spremim negdje gdje to onda dugo ne mogu naci i osiguram passwordom, koji odmah zaboravim, just in case...i budem ok, neko vrijeme, dok se gledajuci u materijalno, stakleno zrcalo, nanoseci svako jutro obavezni sloj pudera i raspolozenju pripadajucu boju sjenila...Sve je ok, ma sve je super, la vita e bella i ostala sranja...ali pogodi me nekad dan za koji nemam odgovarajuce sjenilo...And god damn...nema takve boje ni u DM-u...