ako se dovoljno potrudimo

Koliko komadica sebe nalazimo razbacano uokolo? U drugim ljudima, bliskim, dragim i voljenim. Il onim dalekim koji nekad nisu bili. Udaljenim slikama. Koje bude emocije ili ne. Ponekad se naidje i na paradoks izgubljenih daljina. Nadjemo se ponovno u njima i osjecamo ali ne razumijemo prazninu. A trebalo bi prstit od emocija. Zna se desit i sa ljudima. Nije mi bas potpuno jasno kako i zbog cega do tog dolazi. Jednostavno je potrebno vrijeme prilagodbe. Ponovnog zblizavanja. I bolje ga je ne forsirati. Najveca ljepota i lezi upravo u prepustanju. Opustenosti. Ostavljanju na volju samom trenutku da dodje prirodno i nesputano. I onda se ipak desi onaj predivni klik. Taman kad prestanemo mislit toliko intenzivno o njemu i o onom sto bi mogao donijeti. Onda dolazi do prave erupcije. Stapanja. Tu lezi ljepota neponovljivog. Budim se u potpuno drugacijem okruzenju, u biti neprirodnom. Jer izoblici se pojam prirodnog, sto svakidasnjica doista i ne mora biti. I nisam ispocetka siguran da li je stvarnost. Od silnog umora prouzrokovanog putovanjem kroz prostor. Iscekivanjem, napetoscu. Dobar, dugotrajan i kvalitetan san je vec zaboravljen i dugo ne prozivljen. I osjecam se pokraden za snove. Nastupa ostrim rezom razdvajanje slika i svjetova. Nasao sam se u onom drugom, nalik onim nestvarnim iz maste ili iskrivljenih sjecanja. Nisam ni sam svjestan ni siguran kako sam dosao do njega. Udisem punim plucima. U par navrata. Uzitak ne prestaje. Ljepota prizora zasljepljuje nenaviklo oko. Nebo i oblaci su potpuno drugaciji, bojama i oblicima. Vece je i nepregledno. Tesko je odvojiti pogled. Stalno mami, poigrava se, mijenja i zove. Sati nestaju. Vrijeme poprima neke druge dimenzije. Kao i na sve ostalo, potrebno je odredjeno vrijeme privikavanja i na zvukove koji me okruzuju. Nenavikao. Na zvukove koji nisu stvoreni ljudskim djelovanjem. U fazi privikavanja neki od njih sto je najcudnije na neki nacin smetaju i cine buku. Da bi se tijelo i mozak vrlo brzo adaptirali. I osjetili nirvanu. Nakon toga mijenja se dosta percepcija pa i ona o zvucnoj slici koja nas okruzuje. O buci, tisini, zvucima koji cine ugodu i neugodu. Tisina naime i ne mora biti nuzno neophodno odsustvo zvukova da bi je takvom i definirali i tako se i osjecali. Zrikavci, sumovi krosnji borova i mora, ptice mogu apsolutno savrseno sacinjavati tisinu. Apsolutni mir. Mirisi ugodno draze nozdrve i zavlace se u krvotok. Stvarajuci u vrlo kratkom vremenu tesku ovisnost. Navucem se svaki put u totalu. S godinama se nekako promjenio i odnos prema velikom plavom. Sada je ukljuceno puno vise postovanja. Sjecanja i uspomena. Dubljih osjecaja. Koji se produbljuju svaki put iznova. Uz prikladno pocetno zavodjenje i koketiranje. Iako znam koji intenzivni dozivljaji i emocije predstoje uzivam svaki put kao da je prvi. I posljednji. Prvi dodir. Okus. Prepustanje toplom zagrljaju. Stapanje. Ne mogu odoliti i pustam da me osvoji i nosi. Otvori se i povuce u svoje dubine pruzajuci toliko dragi, svaki put iznova novi svijet. Tu je tek potrebno strpljenja i privikavanja. Ali itekako vrijedi. Jer se na kraju otvaraju vrata potpuno druge dimenzije. Prirodni stroj za krajnje neobicno putovanje u vremenu i prostoru. Zastrasujuce su ugodni trenutci potpunog prelaska u taj drugi svijet. U kojima on postaje stvaran i jedini. Pustam da me odvuce i zavuce pod svoju kozu. Jer on se pod moju vec odavna zavukao. Vrijeme se ne mjeri satima, minutama ili sekundama. Mjeri se prirodnim mjenama, dnevnom svjetloscu i koliko joj visina sunca ili oblaci dopustaju da prodre ispod povrsine. Kako bi udahnuli zivot jednom drugom svijetu. A kroz njega i meni.

Nakon poprilicno vremena, koje se vec broji u mjesecima, nasao se konacno sa dragom osobom. Sjeli u totalno spaljenu i cudnu kvartovsku birtiju okruzenu zelenilom, skrivenu od ostatka svijeta, sto se i osjeca boraveci u njoj. Mirisi proljetnog behara i svjeze pokosene trave nadrazuju osjecaje mirisa (doduse kada se uspiju probiti izmedju dimova cigarete). Ugodno vidjenje, razgovori i gutljaji piva. Udubilo se i dobrano razradila planirana djita, naprezale se oci u mraku nebili se iscitale karte.Po povratku u stan osjetila se golema glad. Bit ce da je boravak na svjezem zraku probudio malu neman i otvorio apetit. A sve nesto kao pazi se u zadnje vrijeme da se ne jede prekasno. I taman nedavno zapocelo razdoblje rekonvalescencije. Nakon skoro godine i pol apsolutne fizicke neaktivnosti koja je, tko bi rekao, u tako kratkom roku uspjela pretvoriti tijelo apolonske gradje naviklo na aktivnosti koje su dobrano odmakle od rekreativnog bavljenja sportovima u nesto sto tome bas i nije nalik. A uz to se pocelo ponovo pusiti, nakon visegodisnjeg prekida. Vise se ne sjecam sa sigurnoscu da li je to bilo uslijed jedne nesretne zaljubljenosti ili neceg drugog. Pa se sad izgleda ili zeli nadoknaditi propusteno ili je posrijedi neki oblik autodestrukcije. Al da je previse previse je. Nimalo olakotne okolnosti. Cudo je sto se moze uciniti u ne tako dugom periodu od godine dana u pozitivnom ali i u negativnom smjeru. Od skakutanja prilikom trcanja poput razigrane gazele pretvoriti se u tesko pokretljivu masu. Osjecati vlastitu straznjicu kako nekoordinirano u kontra ritmu skakuce negdje iza mene kao strano tijelo i pri tom jedva disati kratkim udasima osjecajuci kronicni nedostatak zraka u plucima. Nepojmljivu nemoc tijela. No, prvi koraci su napravljeni. Maleni za covjeka, al veliki za covjeculjka. Barem se ne drzi cigareta u ruci dok se trci i neko vrijeme poslije toga. Dok su jos svjeza sjecanja na vrlo dojmljiv osjecaj gusenja na suhom. A i desio se caroban pomak nakon vrlo kratko vremena i ulozenog truda. Sto je ohrabrujuce. Neki koji me znaju me i proklinju zbog toga. Valjda genetika kao i zdravi zubi. Uz kontinuitet fizickih aktivnosti doslovno mogu konzumirati bilo kakvu hranu u neogranicenim kolicinama bez negativnih posljedica u vidu nakupljanja masnih naslaga. I to me kao sladokusca, prijatelj rece oralnog tipa, silno veseli. I daje podstreka. Kako se ne zelim odricati uzitaka ako bas i ne moram, radije cu spojiti ugodno s korisnim. Ne racunajuci ovu pocetnu tezu fazu koja ce uskoro proci i jedno i drugo mi pricinjava veliku ugodu. A i korisno je. Po svemu sudeci sam se preracunao ocekujuci zadovoljavajuce rezultate tek za nekih pola godine do godinu. I tragom tih razmisljanja na putu do kuhinje upalio sam radio, na 101ici zacudo slusljiva i ugodna glazba. Sjetio sam se dragog prijatelja koji je navracajuci prije neki dan po narudzbi donio kruh, koji je zivim cudom zadrzao svjezinu ne razvijajuci pri tom na svojoj povrsini floru koja hoce poprimiti zadivljujuce oblike i boje. Ostrim i velikim nozem sitno se narezala dimljena slanina na kojoj pise kraska panceta, ali ipak sam ja dijete odraslo u Slavoniji. Par listova svjeze zelene salate pride koja se nasla tu nekim cudom. A i procitao sam kako navecer valja jesti, ako se bas mora, sto vise laganih vlaknastih namirnica. I slanina je u biti pomalo vlaknasta. Stoga ju treba sitno nasjeckati. Godilo je. Da nevolja bude veca, sve se odvijalo na stojecki, tocno ispred smotuljka zlatnog papira svicarske Lindt&Sprungli bozanske cokolade. A Svicarci znaju posao. Moram priznati da se nisam ni na trenutak premisljao. Kako se samo topi izmedju jezika i nepca i ugodno drazeci klizi niz grlo. Ipak, zadrzavsi prisebnost stoicki sam se zadrzao samo na jednom retku (onom duzem, naravno) i ostatak brizno zamotao. I to je trebalo biti to. Skoro. Nesto je ipak nedostajalo. Za potpuno zadovoljstvo. Vracajuci krasku slaninu u frizider poklopilo se samo od sebe. Propisno ohladjena butelja finog bijelog vina. Mmmmmmm...!?! Gnikt, gnikt, gnikt, plop. Mmmm... :) Pomislio sam na cigaru, ali zakljucih da je necu zapaliti. I ovako je ovo bila jedna ugodna vecer.

Koliko milja ili kilometara ima iza mene? Koliko bi trajao film vidjenog, prica prozivljenog, tjelesnog i umnog. Zadrzavsi se pri tom u domeni stvarnosti. Jako dugo. Dajte mi molim taj cijeli aparat za kokice. I te bacvice s picima pride. Sredstva za smirenje i kutiju Klenex maramica. I nek se nadje netko za podijelit smijeh. Nekako bolje zvoni kad udje u rezonanciju.Vidjelo se ocima podosta toga. Nije nedostajalo podrazaja. Zemalja egzoticnih i dalekih. Putovalo se preko oceana, krajolici su se izmjenjivali kao kontrastne slike. Prasume, mora, divljine. Vruci pustinjski pijesak nepreglednih dina pod bosim stopalima.Deve i skorpioni. Znojni i zapijenjeni arapski konji. Beduini. Okruzenost razlicitim bojama koze, fizionomijama, jezicima, kulturama. Civilizacije i njihove materijalne stecevine. Kultura i umjetnost kroz gradjevine. One funkcionalne i one koje svojim ostacima i rusevinama pricaju i prenose duh nekih drugih vremena. Vidio sam neke od najljepsih. Iako je tesko napraviti vrednovanje i suditi sto je ljepse od cega. Nije ni moguce.
Prozivio sam, barem donekle, Jonathan Livingstone-a i letio u drustvu ptica, dotaknuo oblake. Osjetio sam Big Blue na svojoj kozi. Corta Maltesea. Bio sam suputnik Harona rijekom Stiks i vratio se s puta s kojeg se ne vraca. Vjerojatno zato jer mi se previse svidja ovdje. A mozda mi ni novcic nije valjao. Potrosio sam nekoliko zivota i nisam siguran koliko ih je preostalo. Zasad nisam izvukao praznu saku posegnuvsi u carobni sesir. Volio bih da tako i ostane, barem jos neko vrijeme.
Na jeziku i nepcu osjetio nemali broj uzitaka. A i ugodnih podrazaja u nozdrvama i uhu. Na kozi i u srcu.
Za pocetak mi se svidja sto postojim. Sto sam ziv. I sto sam u mogucnosti biti u interakciji sa onim sto me okruzuje. Jer percipiram. I predivno je sto nema kraja. Poput iskrivljenog prostora. U kojem je moguce da smo tek na pocetku necega, a imamo dojam da smo daleko otputovali. Beskonacno otvaranje vrata holodeka. A pred njima stoji nasmijesena seven of eleven :))

o tome kako je potrebno slijepo vjerovati i prilaziti bez predrasuda, sirom otvorenih ruku, cistih misli i topla srca
Sjecate se karikature - lik sjedi pogrbljen u mracnoj prostoriji, osvjetljava ga samo svjetlo koje dopire iz monitora... Neobrijan je i celav, prljav i neuredan, preljeva mu se skemba i izviruje ispod raspadnute potkosulje, cik mu visi iz gubice i pepeo mu nestaje slobodnim padom, vidi se da smrdi, ruzan i zapusten, gadljiv... al skroz udubljeno pilji u taj monitor i kucka: da, da, najdrazi moj, obozavam te, zaljubila sam se u tvoje rijeci koje si mi napisao... i u tebe... ne mogu prestati misliti o tebi i o mislima koje si mi uputio... voljela bih da je to stvarnost, a ne samo plod moje maste proizasle iz tvojih opisa... voljela bih da me sad uistinu dotices... da osjetim tvoj topli dah na kozi... poljupce koji me miliju po vratu, spustaju se polako niz kicmu, njezni dodiri na mojim ledjima, lagano me primices rukama i ljubis mi drhtavi trbuh, moje napete grudi, usne zeljne tvog okusa...opijena sam ugodom i um me odvodi nekim cudnim putevima...I tako... ajd dobro, nije bas sasvim tako. Kao dokaz je prilozena slika. Ona manja je stvarno ispred monitora :) a na vecoj u mladjim danima, reklo bi se skoro sa odredjenom dozom erotskog naboja.

Volim duhovne, a i duhovite osobe. I duhovnost i duhovitost. Dokle god nije prisilna i nametljiva. Il nametnuta. Prag tolerancije mi je izuzetno visok al uistinu ne volim kad netko tusi i pritisce. I gnjavi. Nisam ugrizao ni ozlijedio ni ruzno pogledao ni bio otresit i drzak prema bilo kome al uistinu ne volim one koji nezeljeni narusavaju moj zivotni prostor. I kad mi se previse priblize i u njega udju. Naporni filozofi, inkasatori, ocitaci brojila, nezeljeni gosti, oni pripadnici vjera koji te presrecu, presjecaju ti put, zvone ti na vrata i ljepljivi su i nametljivi i ukoliko si pristojan do te mjere da im neces istog trena zalupiti vrata cim ih vidis - pogrijesio si. Pa oni koji te zaustavljaju ne cesti i guraju ti nesto u ruke ili u uho. Manite me se. Stop. Halt. Forbiden. Danger. And Fragile. I zato treba ukinuti elektricnu energiju. Nesto poput atomske bombe koja aktiviranjem ne bi nikom naudila, samo segment u kojem se pojavljuje i vjecno ostaje trajati trenutak u kojem uzasno jako magnetsko polje onesposobljava (selektivno:) iritirajuce uredjaje. Zvona na vratima vise ne rade. Mobiteli su prestali funkcionirati. I nije im se ispraznila baterija vec je pala mreza. Zauvijek. Televizor cudom radi al gle - mogu se gledati samo birane stvari, bez reklama, prijenos eterom vise ne postoji. Prestaje buka koja me stalno okruzuje (postaju rijetki u zivotu trenutci zvuka samo prirodnog okruzenja, mira i spokoja). I gle - ljudi se nakon nekog vremena privikavanja pocinju osjecat bolje. I bit bolji. Welcome to the Wonderland. My name is Petar Pan.