attempting the impossible

Danas sam prvi put zaboravila popjiti tabletinjak. Jućer mi je majičica ljepo kvocala, ko da mi klještima za slamanje dijamanta (moj život je sajns fikšn, ne znam baš engleski piskat, a stalo mi je da održim gramatiku, hihi, poradi teligencije) produbljuje porice na koži, na moby-telčić: Pazi sinak skriven u tjelu žemskom i robusnom koje se i prekjuće viješalo na granćicama. pazi i posvoji umom, šumom i drumom ovaj aksiom: sutra je sutra, a ne danas pa ako kažem da popiješ sutra, ne mislim danas točka».

Nisam ništa svatila. Ako sad komzumiram, oče li to bit sutra ko što majičica kaže danas. Glete, citiram: sutra je sutra, a ne danas pa ako kažem da popiješ sutra, ne mislim danas točka. Citat završena. Logićki autogol. Još ne razmem. Nacrtaj mi ovcu. Dali češ saslušati moje solilokvične vapaje, jevote, to ureja (pishalina ili znoj, s karakterističnim miomirisom), a ne voda.
Kraj. Ja sam tintilin.