TREŠ_PRODUKCIJA

Hoces mejl?
Crta na horizontu. Eto tako bi se mogao opisati osjecaj koji me prozeo
prije nekoliko dana. Produzzeni vikend je poput neke rupe u koju covjek
nepaznjom moze upasti , ali jednako tako moze se izvuci grcevito
grebuci noktima po stjenkama vec odmaklog vikenda. Nisam gubio vrijeme u
cetvrtak pa sam odjurio s posla prije 16 i kroz pola sata vec sam jureci
po autoputu palio frulu. Tony, dugokosi geodet vozio je gore od kakve
napudrane fufice kojoj trube na semaforu i vicu "Makni se droljo! Kak
to vozis glupaco!" i sl. Glavom sam mlatio u svim smjerovima pri brzini
od 200km/h i mislio sam samo da signem do Biograda ziv pa cu se vec
nekako snaci. "Kako se to vozis seljacinoo!!!" vikao je Tony. Mislim,
frajer je zivcan i vozio je ko kreten ugrozavajuci u svakom trenutku bar
jos jedno vozilo u blizini naseg,a da ne pricam o neugodnom osjecaju u
zeludcu koji me proganjao do samog kraja puta. U njegovoj gajbi u
Biogradu upoznao sam njegovu sestru nesto sa M..., jebi ga zaboravio
sam, nije ni prva ni zadnja. S njom je bila i njena frendica, nazovimo
je Barbi, i njen mali francuski buldog. Kakva smijurija od psa, izgledao
je kao "Usisavac na baterije". Osim smjesnog izgleda proizvodio je
zvukove krkljanja koji su sastavni dio njegovog disanja.Barbi je rodjena
u Svedskoj, ali zivi u hrvatskoj vec par godina. Fino se snasla, lijepo
prica nas jezik. "Ja se rodila u Svedska, imam decko vozo bijeli BMW.
Najveci u cijeli Biograd. Mislim BMW..." " Pa dobro sta radis ovdje?"
pitam ja nju. "Nista, zajebavam se" veli ona. "Dobro." Pobjegao sam iz
Biograda prvim autobusom za Pirovac glavom bez obzira ostavljajuci tu
"fency" ekipu s njihovim "problemima".
nastavice se....

Pirovac ko Pirovac. Malo selo koje je igrom slucaja postalo turisticka destinacija , samo selo ostaje selo.igrom slucaja u njemu ljetuje moj dooobar prijatelj Vrba kojeg jako volim. Zajedno smo prosli pola zivota i sve sto on nosi. Dobro i lose. Dusa od covjeka,samo ima jedan mali pomak, on je lud. Ludjaci su super, ne bi bilo niti tako lose kada bi poludio, onako.. potpuno. Pa sta fali!? Lud si i boli te kurac. Problem je u tome sto onima oko tebe nije bas svejedno. Ustvari medicinski on i nije lud iako je na rubu, pa tko nije pitam te ja? I tako se dvije ljudine, na rubu, nasle uz more spremni da se rastranciramo u mljeveno meso. To smo i napravili. "Sodoma i gomora!!" vikali su mjestani skrivajuci svoje mlade kcerkice ispred nas. " Nemoj se slucajno druziti sa ovim mangupima, nos cu ti razbiti!!" prijetile su majke i bake tek propupalim pupoljcima jadrana. Nas to i nije previse smetalo pa se i nismo druzili s njima vise nego je to potrebno. Mislim... znas sto mislim. "Nego Cile, sto ne bi uzeli brod pa u gusarenje?" upita me Vrba nekim znacajnim pogledom. Kako da mu objasim da je vrijeme lose i da puse bura. Brod je pun vode i nemamo goriva. Nitko normalan ne bi se usudio odljepiti od obale pa jos da ide na pucinu, mislim stvarno Vrba. Dogovarajuci se na molu nismo ni primjetili neku kreaturu koja nam se priblizavala s ledja. "Sta je papci, neka frka s burom?!". Bio je to Mario, domaci i jedini panker u selu. Sluzbeno, na papiru ludjak koji se lijeci vec godinama od prirodnih droga npr. bunika, mak i sl. inace je normalan. Po zanimanju je ribar, lovi tune zimi. Na brodu s tri "bivsa" narkomana, dva alkoholicara i jednim bivsim alkoholicarom poznati su na siroko kao "Putujuca komuna". "Pa, de si Mario picko stara!?!" Tako se mi izgrlili i izljubili, pa se dobrano napili. pijanka je bila kratka ali zestoka. Savrsena priprema da se otisnemo s brodicom u oluju bas kao pravi gusari. Bura je sibala na refule bacajuci nasu kantu na valove sto su postajali sve veci i veci.
Nastavice se....

04.12.2005.
Dan je zpoceo kao i svaki drugi. Nasilno budjenje iz faze sna uz preglasne zvuke stojedinice sa malog sata budilice. Tesko breme prosle veceri uspijelo mi je pokvariti i ovo jutro. Koliko dugo cu se morati buditi uz suho grlo i glavobolju? 7 i 40 moram biti na nogama. Otkrivanje popluna nikoga ne veseli. Sta ces, mora da se sljaka, pomislih i doteturah do kupaonice. Pogledaj se Mile sine, zasiktao sam pred ogledalom, kakav si ti to cojek... jebem li ti sunce zarko!? Crno pod ocima govorilo mu je da ce danas biti gadno jutro. Prva kava je tek za sat vremena. Koliko je sati? 7.55! Fak! Kasnim! U par minuta obavih “higijenu” aljkavo opravsi zube, malo dezodoransa pod pazduh, pa trk iz zgrade prema autobusnoj stanici. Dobro jutro, ljubazno ce, da li vam je pica topla? Nasmijao sam se u sebi. Prodavacica u pekari nije niti slutila da je vic uspio i koiko je bio smijesan. Mozda i bolje, jer mi vjerojatno ne bi odgovorila kako joj je pica topla i jeftina. Za samo pet kuna gospodine dobijete picu toplu i masnu, ja je pekla, evo pipinite ju. Hvala vam, ja jako volim vasu masnu picu. Doci cu i sutra, pa ako mi bude zamirisala kao danas, molim vas da ju ugrijete, ali ne prejako jer sam u zurbi. Dovidenja! Dovidenja!
8.05. Jebo te! Kasnim! Na autobusnoj stanici cekao ga je kolega Mario sa svojom Hondom. Totalno sam u kurcu, govorio mu je Mario, moram hitno iseliti iz stana. Pun je ko sipak. Djed, baka, stari i stara, sestra, njen muz i njihovih dvoje djece, stariji brat i njegova ljubavnica, mladji brat sa svojim nogometasima i pas. Morali smo uvesti kruzni tok kroz stan tako da je obavezno kretanje samo desnom stranom. Tako zna biti nezgodno kad dodju gosti, onda oni ne znaju za nasa pravila pa se tada u stanu dogadjaju opasne nezgode.
Aha, evo i Bare. Marko je visok i glavati tamburas. Virtuz na kontrabasu. Pravi becar. Ozenjen vec cetiri godine sa svojih 28. Kada bi ga netko zvao na telefon javljao bi se sa :”Marko je!”. Tako ga i zovem. Markoje.
Nastavlja se...

E, cuj ovo, idem ja jutros na posao ,kad nema kljuca od auta... Pa jebote, di je kljuc?!? Znam da sam sinoc dosao sa autom na parking i provjerio sam na odlasku jer sam dobro zakljucao. Nema kljuca nigdje ni za zivu glavu! Uzmem rezervni, dodjem do auta,a tamo kljuc u bravi ostao cijelu noc. Pa ljudi moji, gdje mi je glava!?!? Dobro sam prosao. Nedavno sam ostao bez bicikla, bas bi mi sad trebalo da ostanem i bez auta. Svasta!

Danas se okupilo nas nekoliko na rucku u restoranu. Restoran je osrednje kvalitete, ali veseli. Zanimljivo je to sto se u istom restoranu hrani viseprofilna radnicka klasa.
Profil br1.- zene mladje dobi SSS, obavljaju manualne poslove
Profil br2.- muskarci srednje dobi VSS, inzinjeri
Profil br3.- novinarke
Profil br4.- prodavaci automobila
Profil br5.- drugovi pred penziju iz fantomske firme
E, pa svi oni jedu u istom restoranu i piju kavice u istom bircu. Pocet cu sa drugovima pred penziju(Profil br5). Oni jednostavno ne gledaju nikog, niti im je tko zanimljiv. Njih mozemo u ovoj prici zanemariti jer njihovo je vrijeme proslo. Penzija ce samo sto nije. Prava prica pocinje sa curicama(Profil br1) koje gledaju mlade inzenjere(Profil br2) i to ih gledaju skrivecki te nemaju hrabrosti prici im i zapoceti razgovor s njima. Tko zna zasto? U lancu favorita mladi inzenjeri gledaju visoke i vitke, uvijek skockane, novinarke (Profil br3). njihov nos je visoko. One rade u medijima i poznate su, jaaako. I, tako dan za danom skicaju mladi inzenjeri te medijske mace, a ove ni da trepnu. Hladne kao led. Nije njima zanimljiv inzenjer nego ulickani prodavac automobila(Profil br4) u skupom odijelu, koji mirisi po finom parfemu. Krisom ih gledaju i misle u sebi " Oh, kako bi mi taj mogao priustiti vjecnu ljepotu i glamur koji mi i dolikuje!!" Samo, ima jedan mali problem. Oni su pederi...
I eto u krugu favorita, nitko s nikim.

i treci dan za redom cu zapisati nesto glupo.

Gle, danas nemam nikakvih zdravstvenih problema...kasnio sam na posao pun kufer, a da nitko to nije skuzio. Ustvari ne mogu niti zakasnit na posao kad imam fleksibilno radno vrijeme. Kak je ovo super, ja tu nesto pisem ,to nitko ne cita. Do jaja. Mogu srat koliko hocu!! Hmmm.... Znaci da pricam sam sa sobom?! Debilana...

Danas me boli lijevo oko, opet... Izgleda da sa godinama dolaze sranja kao sto su alergija, upale i kostobolja, a ko fol sam u najboljim godinama. Jeremija, eto sto je...poceo sam se zalit na ovo i ono, pa danas me boli oko, sutra noga, prekosutra ledja. Ma, odi u p..materinu i mladost i sve.

Pismo indijanskog poglavice Seattle-a iz 1854. godine, upućeno američkome predsjedniku u Washington kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju
 Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana.Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?
Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji.Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijeka dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.
Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari?            
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi.
Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se desilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.