Idealno vrijeme

...pod hrastom...

Ne mogu objasniti misao koja mi ponekad proleti u trenutku, a vizija traje i traje. Baci me u depresiju iz koje tesko izlazim, izbaci me iz znanih okvira vremena i prostora. Baci me na put bez povratka. Put koji svi znaju ali nikad nisu sa njega skrenuli jer su uvijek isli dobro znanim i utabanim stazama. Novine pod rukom, upaljac u dzepu, bocica ledenog caja... dovoljan broj i kolicina anksiolitika, snaznih instant antidepresiva i antipsihotika. Dobro prouceno doziranje i predoziranje. Maksimalne prezivljene doze...

Ognjiste pod hrastom, u divljini, nadomak svijetla velegrada, pogled u daljinu... posljednji pogled u zvijezde, naslonjen sjednem pod hrast i sklopim oci... omamljen zeljom i lijekovima koji nekima znace zivot, a meni put u nepoznato. Put bez povratka. Dogodit ce se kad-tad. Moze vec i sutra. Svakom moze otkazati srce i covjek s kojim smo do jucer prijateljevali, sad negdje iznad nas svojom dusom pluta i gleda nas... mozda bas razmislja o tome sto je do sad cekao.

A racuni koje je iza sebe ostavio... sve je to umjetna tvorevina. Nek svatko uzme ono sto misli da mu pripada... to ionako vise nije vazno. Tugujuca obitelj... poskakljaj me da se nasmijem. Mnogi ce biti sretni...

Trenutak je potreban da bi postali opet ono od cega smo i nastali. Zrnce zvijezdane prasine... bar cu mozda vidjeti ono o cemu monogi upravo sad mastaju i trose silne milijune da bi saznali... i ostali vjecito zivi... malo morgen!