Kakao ubiti um?? HM HM HM

pjesmica.....haiku
 
imao sam curu...volio je jesam
nikad dovoljno... bilo bi toliko stvari zbog koje bi je volio manje, nije mogla poduzeti išta da bi je volio više...
ako nekoga voliš ali ne voliš dovoljno, kada sumnjaš i moraš se uvjeravati da je to to - it is all DOOOMED! HUAUAUA

Žene : «Svaki put kada nevoljko prihvatim činjenicu da neku nisam u stanju voljeti, sve ih više mrzim »

zašto ljudi pričaju i o tome kako su nenormalni i čudni...to je postala neka doza ego trippinga...nekom kažeš da je normalna i počne se k......  kak je čudan...  mislim ponekad je to slatko, ali trendy jebote...
 
 
oni koji su čudni, drugačiji ne nužno nenormalni, uopće ne pričaju o svojoj ne normalnosti jednostavno drugačije misle, pišu, žive...

Zašto dosadni, pa zato što ja želim tu nešto napisati, ne znači da želim da to drugi čitaju. Kopaju po meni irade mi jebenu lobotomiju pa jebeš to. I jebeš to opet i opet. Dosadan je da da ljudi ne bi čitali. Sva mudrost... One zanimljive pretvoriti u dosadne čarobnom metamorfozom jebanja teksta tako da jebanjem tekst postane sjeban....

pa svi su ljudi dobri.svi su ljudi dobri ponekad.svi su ljudi loši ponekad.ja sam dobar ali sam često loš.u smislu da nemam karaktera nemam kontrole i svakave mi misli budu privlačne i svašta me mami što smatram suprotnim od sebe...često radim stvari koje me čine euforičnim a poslje nesretnim....često sam u periodima adrenalina i zabave, sebičan,egocentričan i ono što najviše mrzim razvratan...često sam si odvratan zbog života koji me još često privlači... onda sam nesretan i usvojoj nesreći opet ne mislim ni o kome...  i često koristim rječ često u jednom te istom odlomku što često upučuje na ponavljanje sebe... onda nađem spojkoj haha shure..
ljudi postoje u tri dimenzijevremena - u prošlosti i sadašnjosti i budućnosti i da se to stalno isprepleće - to im je prirodno... hipotetske situacije, potencijalna sranja i pizdarije, anticipiranje...to se dešava automatizmom...posjedovanje, ljubomora...to su sve stvari u ljudskoj prirodi i koliko se god neka filozofija čini privlačnom jednostavnom, divnom i krasnom, jedini manji problemčić je da nije prirodna...ako je nekad čovjeku odgovarajuće da se ponaša kao životinja ili biljka,, da bude zen, da osjeća tako, misli tako,da je opušten i neopterećen, već se prepusti osjetilima ili miru poput drveta, to ne znaći daje to jednostavno... čovjku je lakše biti komplicirani sjebani čovjek nego jednostavna životinjica ili drvce... Čovjeku je prirodno biti čovjek...

dear diary,mood: apatheticmy life is spiraling downward. i couldn't get enough money to go to the Blood Red Romance and Suffocate Me Dry Concert. It sucks cause they play some of my favorite songs like 'Stab My Heart Because I Love You,' and 'Rip Apart My Soul,' and of course, 'Stabby Rip Stab Stab." and it doesn't help that i couldn't get my hair to do that flippy thing either, like that guy from that band could do, some days you know. . . i'm an emo kid, non-conforming as can beyou'd be non-conforming to if u look just like mei have paint on my nails and make-up on my facei'm almost emo enough to start shaving my legs'cause i feel real deep when i'm dressing in dragi call it freedom of expression most just call me a f*g'cause their dudes look like chicks, their chicks look like d*kes'cause emo is one step below transvestitestop my breathing and slit my throati must be emoi don't jump around when i go to showsi must be emoi'm dark and sensitive with low self-esteemthe way i dress makes everyday feel like Hallowe'eni have no real problems but i like to make believei stole my sister's mascara now i'm grounded for a weeksulking and writing poetry are my hobbiesi can't get through a Hawthorne Heights album without sobbinggirls keep breaking up with me, it' never any funthey say they already have a p*ssy, they don't need another onestop my breathing and slit my throati must be emoi don't jump around when i go to showsi must be emodye in my hair and polish on my toesi must be emoi play guitar and write suicide notesi must be emomy life is just a black abyss, you know, it's so dark. and it's suffocating me. grabbing ahold of me and tightening it's grip, tighter than a pair of my little sister's jeans . . . which look great on my by the waywhen i get depressed i cut my wrists in every direction hearing songs about getting dumped give me an erectioni write in a live journal and wear thick rimmed glassesi told my friends i bleed black and cry during classesi'm just a bad, cheap imitation of gothyou can read me "Catcher in the Rye," and watch me jack offi wear skin tight clothes while hating my lifeif i said i like girls i'd only be half righti look like i'm dead and dress like a homoi must be emoscrew XBOX i play old school Nintendoi must be emoi like to whine and hate my parentalsi must be emome and my friends all look like clonesi must be emomy parents just don't get me you know. they think i'm gay just because they saw me kiss a guy. well, a couple of guys. but i mean, it's the 2000s. can't 2, or 4 dudes make-out with each other without being gay. i mean, chicks dig that kind of thing anyways. i don't know diary, sometimes i think you're the only one that gets me, you're my best friend. . . . i feel like tacoshope you enjoy!!and if you don't, i'm sorry : (

Bio danas Armagedon. Fuck i ovaj put bruce Willsi pogine. Mislim si gledam ovaj film 10 put i kažem tko zna možda ovaj put preživi, JEbote to ej Bruce Willis...
Kad Bruce Willis pogine na premijeri nekog filma u utorak u srijedu na reprizi preživi...

Prvi put sam te uistinu vidio, gledao te izrazitom zanimanjem, osjećaj "there is something about you" nešto, neodređeno, što je bilo u tebi. Toliko si mi toga govorila iako nisi izustila rječ.  Znatiželjno sam se pitao, zašto sam znatiželjan... Znao sam da će nam se životi povezati, ispreplesti u bolnu mrežu. Znao sam to osjećajući, škiljeći nagnutom glavom i unutrašnjim očima usmjeren na tvoje lice u svojim mislima. Ima nešto u tebi, od nekud si mi poznata i prije nego sam postojao. Greška u mom umu te prepoznala kao nešto što postoji u meni oduvjek. Godine truda u odnosima,neće nikoga staviti na tako visoko mjesto. Prvo mjesto je bilo predodređeno za tebe, rezervirano u meni, za tebe i moju patnju.  Moj duhovni tumor, koji nije kirurški operabilan i samo raste. Znao sam to oduvjek... I tako si dosegla olimp potpuno nezasluženo, bez imalo truda, a opet potpuno neizbježno. Na mjestu gdje odavno nepostoje, tek u sjećanjima rjetkih, zadnji lav je ugledao zadnju lavicu. Samim time bila je prva, rjetke i posebna...

Kako je samo teško voljeti nekoga  tko te mrzi, tko te mora mrziti, kako samo boli pomisao da je osba zaboravila da postojiš, da se ne sjeća tko si, da te pretvorila u hrpu ruševina, atomsku eksploziju, zombija, čudovište, monstruma ili pak ljušturu... Postoj ostaci tebe u njenom umu i srcu, i zamišljeno čudovište. A kada je netko čudovište ne gledaš u tom smjeru, zaboraviš ga još više i taj cirkularni proces zakopavanja ispod sve više slojeva garantira zaborav i tugu nekome tko nije takav i ne križa ljude...
STRAVIČNO BOLI VOLJETI NEKOGA TKO TEBE NEVOLI.
NO  ŽRTVA U BOLI NE PREMAŠUJE CIJENU BESMISLJA I KOSTANTNE MUKE  KOJA ZNAČI BITI S NEKIME ZA KOGA TI NE MOŽEŠ REĆI "TO JE TO" MANJE BOLI, ALI ZNATNO NARUŠEN SMISAO, IZRAŽENI BLAGI OSJEĆAJI MRTVILA; SJETE;NOSTALGIJE I IZGUBLJENOSTI KOJI TE POMALO RAZARAJU, RAZĆJEDAJU IZNUTRA, DOLAZI DO RESORPCIJE DUHA...
 
NO APSOLUTNO JE NAJGORI PUT KOJI SAM OSOBNO DOŽIVIO PROĆI DUGOTRAJNU FAZU DVA, SPOZNATI BOLI IZ FAZE JEDAN I ONDA PONOVNO UPASTI U FAZU DVA....PROŽVAKAN, ISPLJUNUT... A JOJ ŽIVOT PO LJUDSKIM PRAVILIMA, TAKO BOLAN, TAKO PREKRASNA, TAKO VELIČANSTVENO OKRUTAN, DIVIŠ MU SE IZNOVA, UVJEK I PONOVO . OČARAN I IZBODEN I UVJEK STOJIŠ. ŽIVIMO PO NAŠIM PRAVILIMA I PLAĆAMO CJENU APSOLUTNE SLOBODE  USVJETU BEZ POLOVA, SRUŠENI SVI ZIDOVI, SADA SE NEMAMO NA ŠTO OSLONITI, PA TAKO I U LJUBAVI, APOLUTNO RAZRJEŠENJE SLOBODDA POSTAVLAJ ISTNSKI MANJAK PUTOKAZA I DOVODI DO APLOTNOG BESMILJA.....
Sve moje drage cure, svim mojim dragim cuurama, svima njima dakle svima vama poručujem da vas mrzim jer ste mi drage, mrzim što vas nisam volio, mrzim što me ne volite, mrzim sve vezano uz vas, jer niste tu, niste na raspolaganju, a posebno zato kada jeste, jer vas tada posebno nemogu podnjeti...
 

"Ajmo zajedno ubiti vrijeme!"...Oduvjek sam smatrao da je koncept obrnut....Da vrijeme ubija sve na szajedno...

Umor, umor, umor. Protog ničega i svačega, šum, točkice, baš ništa i sve odjednom. Nesanica... Da,da treba se odmoriti...kako, kako?!?! I Čuješ i vidiš, niti gledaš niti slušaš, samo dišeš i stravično umoran ponekad...pišeš... I onda nastane jedna od onih abnormalno gluuupih, AB rima, ako su opće nazivaju tako i za svako biće starije od sedam godina, tako bedasta pojava ne zaslužuje imati naziv. Kazniti smješnu, AB rimu oduzimanjem naziva...osim za osnovnoškolce...Svakoj rimi ima mjesto i vrijeme... Osim u cajkama, tamo su poželjne....

Bio je smiren, povučen, hladan čovjek. Čovjek  tupog pogleda, čovjek ledena srca. Onda se pojavila ona. Pogled na nju probudio je vatru njegove duše. Plamen ljubavi otopio je njegovo ledeno srce. Nažalost čovjek bez srca ne može živjeti. Umro je kao medicinski fenomen. Naime liječnici su isprva pomislili da je riječ o infarktu ili srčanoj mani, no čovjek bez srca bio je medicinsko čudo.

 
želiš moj oprost?Sve ti je oprošteno
želiš moj blagoslov?Dajem ti ga otvorena srca
želiš moje razumijevanje?iako je teško...u potpunosti te razumijem 
"tko može razgovarati s nekim drvetom  ne trebapsihijatra iako većina misli suprotno" 
Da to ti jesi, to si otvorio, to je istina, sudbina 
kako Ti izgledaš je potpuno nebitno i ne to nije dobro...samo te uvlaci dublje u jamu u koju si upao i ne znaš se izvući
dragi M.  otišao si predaleko  
želiš se vratiti?evo..pružam ti ruku 
ovdje je lijepo...moja sreća i zadovoljstvo izviru iznutra...unutra je sigurno, mekano i toplo    
"zašto bi bilo jednostavno kad može bit komplicirano",ili "oda konfuzije"
dali te zanima sto ja stvarno "mislim" ili je to prejednostavno da bi Tebe zanimalo
želim te saslušat jer želim shvatit...kao sto si rekao...za mene bi i nesmisao bio smisao..iako mislim..želim to spoznat...
sto se krije ispod oluje koja bjesni na površini...
sto se krije ispod tolikih nepotrebnih i nejasnih rijeci...
nešto toliko jednostavno da se ne može vidjeti...
odavno sam shvatila..točnije onog trenutka na zidinama kada nisi prestajao pričati i sto si vise pričao to mi je bilo jasnije...
tebe ne želim slušati niti čitati ...samo gledati i osjećati....
jer jedino tako ...mogu spoznati sto ti jesi...unutar zidova, zbunjenosti, rijeci, gesta, vanjskog izgleda....
sve je to tako bezvrijedno...
ali uistinu...to je apsolutno ništa u svemu..
to si ti hvala ti na vrijednom iskustvu jer nisam imala uopće pojam o tome da postoje takvi kao ti...
nesvjesni vladari boli.. 
da ti povjerim nešto svoje...
Uvijek sam se pitala sto je to u meni da uživa dok patim..dok placem.....
u pozadini moga uma(ne znam ni kako da to objasnim riječima) ..
onaj osjećaj kada sam tužna i volim to..jer je stvarno?....
a zašto voljela bih da nisi tako tužan i da se voliš...
ne mogu ti reci...jer riječi, djela, osjećaji...
to nema vrijednosti u tvome svijetu...
ti si čovjek u tijelu bez čovjeka i bez tijela...
TI ne postojiš uvijek ću ti bit na raspolaganju..voljna da te slušam..gledam..osjećam..ili nešto 4-to
 

Za istinsko ispunjenje i zadovoljstvo trebalo mu je malo. Kako kažu nekim ljudima treba malo da bi bili sretni. Lijepi dan ili  čarobna noć, ugodan miris i svježi zrak, slobodno vrijeme i priroda. Par slobodnih sati šetnje uz more,  jedan kamen na koji bi sjeo i neki lijepi pogled. Tada bi se zaustavilo vrijeme, bio bi iskreno sretan. Baš tako - sretan je onaj koji treba malo, ne onaj koji ima puno. Nažalost živio je u gradu, to što je trebao i nije bilo tako malo. Većinu vremena bilo je nedostižno i potpuno neostvarivo. Grad. Ubojica svakog mira, nevidljivi razarač ljudske duše. Njegove duše.  U gradu nije znao za sreću, samo za ushit. Kroz tjedan bi prolazio polu svjestan. Pronašao bi si nešto što bi mu okupiralo pažnju i usmjeravalo energiju i misli. Ponedjeljak važan posao osjećao bi ushit, utorak velika zabava – prava euforija, srijeda utakmica –zanosno iščekivanje, petak padobranstvo- potpuno uzbuđenje, subota- ludi provod.
Sve što mu je nudio grad bila je kompenzacija za sreću, neka vrsta jakog narkotika koja bi njegov mozak pumpala dopaminom i njegovo tijelo adrenalinom. Ponekad bi čak povjerovao da je sretan, s takvom iluzijom bilo bi lakše. Osvanula bi nedjelja, razotkriven pred samim sobom, spoznao bi laž. Tada bi znao da istinska sreća proizlazi iz njegovog srca i duše, iznutra , ne izvana. Lišen zabave, euforije, novca ostao bi prazna ljuštura. Ostao bi mu samo nemir, nepodnošljiva tjeskoba. Nedjeljom bi manično okretao telefonske brojeve, palio i gasio televizor, hodao po stanu, otvarao i zatvarao hladnjak, mijenjao programe i izbjegavao promišljanje o tome što je postao.  «Pojava ne toliko neponovljiva koliko nevjerojatna» Poznata rečenica savršeno je odgovarala. Koliko je takvih bilo? Sigurno nije bio sam.
     Po čemu je bio specifičan? Po razini svoje svijesti. Znao je što mu treba, znao je sa svakom zrakom svijetla, sa svakom ubranom ciklamom, sa svakim punim dahom. Bio dio prirode, osuđen na samoću među ljudima, svjestan svoje posebnosti, no slaba karaktera.  Poput nekog dramskog lika njegova sudbina bila je tragična, iako ne potpuno neizbježna. Morao je odlučiti. Pobjeći iza velike planine koja poput brane čuva more problema i jedan sasvim strani svijet ili ostati i odreći se sebe. Isključiti se i postati dio svijeta. Prevario se u jednome, ništa nije crno i bijelo, nikada do kraja nije mogao napustit svoje srce, ali odlučio je probati.
 
    Ljudi se prvenstveno razlikuju po svome licu. Koliko god bili različiti, njemu su bili svi slični, promatrao ih je kao da imaju bezlične maske ili pak zamišljao da nemaju glave. Pokušao je izgubit svoje lice, no nije mogao ušutkati ptice, nije mogao zabraniti snijeg i izbrisati mjesec. Morao je uložiti puno više energije. Njegovom planu išao je u prilog godišnji odmor. Budio bi se oko podneva, prošetao do grada, kupio novine i naručio kavu. Mjesta po kojima se kretao bila su više nego trendy. Kroz sat dva izvadio bi mobitel i dogovorio ručak s nekim poznanikom. Raspravljali bi o svemu što se dešavalo od politike, mode, najnovijih ogovaranja pa do prošlog izlaska. Izlasci i «koktel party» bili  su svakodnevnica. Česte su bile i izrazito agresivne pijanke. Svi su se međusobno poznavali, i nitko nije poznavao nikoga. Postojao je perfektno usklađen ritual ponašanja. Status u čoporu bio je striktno operacionaliziran. Znao je kako napredovati.
   Uz veliki napor nestajale su mu prve crte lica, a jedno jutro mu se učinilo da polako gubi nos.
   U jednom periodu, kada je uz mnogo truda njegovo lice već gotovo nestalo, iza svog televizora među kazetama pronašao je jedan papir, ne to nije bio papir, bila je to slika. Obrisi crnih crnika između kojih se nazire potamnjelo more. U visini krošnja, boje neba protezale su  se od crvene do plave, a visoko iznad vidjela se jedna zvijezda. Navrle su mu suze. Ovo je bila njegova slika, njegov omiljeni trenutak sačuvan u vremenu još od kada je bio dječak. Za njega to nije bila samo slika, bio je to simbol. Osjetio je blag vjetar, osluškivao more i udahnuo miris čempresa. U njegovim mislima s lijeve strane već se ukazivao mjesec i sve je odavalo neku nadnaravnu ljepotu. Navirale su mu suze, crte njegovog lica ponovno su postale vidljive, gotovo nikad oštrije. S njegovim licem pojavila se i krivnja, pojavila se bol, nekako iskrena bol. Sa svakom suzom pročistio je dio sebe. Odlučio je biti svjestan makar ležao u blatu. Neće više biti majmun, čovjek bez lica, vođa čopora okružen obiljem, čovjek matrice. Velike stvari postale su male, a male stvari postale su velike.
 
 
PANTERA -JarlaXle-
 
 
      Razgovor, komunikacija, govor. Svaka riječ doživljavala je svoje istinsko ispunjenje, svaka fraza i svaka crna šala svoje istinsko mjesto. Nitko nije bio važan, samo govor, samo igra, drama. Uvijek glagol, nikada imenica, nikad osobe. Pantera nije bio ništa drugo nego čovjek koji visi na rubu litice. Tako se iskreno doživljavao i to je za njega bila istina, realnost.  Nažalost to nitko nije znao. Čovjek koji je svim silama pokušavao nasamariti svoj um, zaboraviti svoju nadolazeću sudbinu. Jedina lagodna okolnost bila je neizvjesnost trenutka konačnog završetka. Čudno zvuči «lagodna okolnost» kad je za većinu neizvjesnost dodatno prokletstvo, no ne za njega, za njega je to bio izazov, povod, svrha. Zbog nadolazeće sudbine nije preostalo ništa drugo nego da traži vrlo kratkoročne ciljeve od kojih je uvijek prvi bio zaborav. Umrtvljenje svijesti koja mu se rugala, podsmjehivala, glasno. On je jednostavno smatrao da odumire velikom brzinom, da je u nekoj točci tek milimetrima udaljenoj u vremenu već odavno mrtav, razgrađen i da samo vrijeme ništa ne znači kada je okrunjeno manjkom smisla.
 
 

"U ovom svjetu ljubav i trud ne garantiraju uspjeh, pa se ne zavaravajte da niste uspjeli jer niste spasili one koje se spasiti nije dalo, već ako ste odustali,  niste uspjeli jer ste izgubili sebe. Koliko je već ljubavi umrlo, a koliko ih nikada neće i nije dobilo priliku. Pa i da mene netko ide spasiti, koji sam odavno mrtav, i spasiti me se neda, ne bi ne uspjeh bio nemoguće, da misija nije uspijela, jedini neuspjeh bi bilo posrnuti samnom...
Već u svojim ranim dvadesetim počeo je odbrojavati svoje vrijeme i to bez neke pretjerane brige. Bio je poput mladog lava. Lav, pojam snage. Mladi lav pojam snage i mladosti.  No malo tko je znao istinu. Istinu točniju od poznate. Na životu ga je održavao  respirator njegovih sentimenata.  Njegova spoznaja bila je njegova tuga. Njegov smisao bio je njegova osuda. Bježi od razmišljanja o svojoj sudbini i kradi trenutke vremenu kojega nemaš. Ljeto je pred tobom, ludi provodi, apsolventsko putovanje, dan kada ćeš upoznati pravu, trenutak tvoga vjenčanja, zora koju ćeš postati otac, no koliko trenutaka još možeš ukrasti vremenu? Koliko ti subota ostaje? Križaj jednu po jednu, brini se kada ih ostane malo. Često je tako razmišljao i tražio viši cilj. Spasio je mnoge živote. No teško je čovjeku spasiti život, jer oni koji misle da spašavaju živote samo ih produljuju. Stoga nije vjerovao u junake koji spašavaju živote, niti one koji umiru dajući život, jer ipak lakše je umrijeti, nego živjeti za nešto.