Putevima čudnosti moje...

...Mene stvarnost ne treba,
pušta me da joj kroz prste, kao pijesak iscurim
jer vrijeme u mom svijetu mjesto nema...
Vozim šinama duge svoje,puštam bojama
da me vode i
kroz prizmu ljubavi,
ja,
čista i bijela kao svjetlost početka i kraja,
ljubavi tvojoj poklanjam svoju...
Ovo je naš beskraj,
nikad namjerno završena priča
sa zvučnom kulisom otkucaja srca i
istaknutim flajerom smijeha...
Svemir za sebe,
gdje riječi nisu potrebne jer
pogledom pitamo a
duše nam nijemo čavrljaju...
Ovo je naše nebo boje nježnosti
na kojem jedan drugome
njegujemo krila,
a duga jedini trag koji ostavljamo
iza sebe...

Prođe još jedna...tako bih vjerovatno rekla prije četiri godine, ispraćajući Staru, nadajući da je bila zadnja u nizu i dočekujući Novu u nadi da neće biti gora od prethodne...
Ponedjeljak je...meni jedan od dražih dana u tjednu...novi početak...rulja ga ne voli...e, a ja baš da...kao i uvijek, kontra svih...a tako je bilo od samog početka.Uvijek drugačija od drugih...čudnija.
Baš razmišljam pišući ove prve retke, da li da pretočim sve to onako, književno, kao lektiru, sve onako fino, uredno, izričajno?
Il da ga opalim baš onako, iz srca?
Paaaa, obzirom da je JakoČudna jedna od rijetkih žena koje se ne šminkaju ni privatno, ne pada na finjak i ne glumi damu, neće ni ovaj srčani uradak biti ušminkan.
Odakle da počnem?
Ajmo od Božića...ili tjedan prije? Ma isto sranje, tjedan prije ili poslije, ludnica kako god gledaš...A ja gledam ljude...ili još bolje rečeno,hipnotizirane zombije,sa jednom rukom u novčaniku a u drugoj popis gluposti...Sve kao nema se para, nema se...a troši se jebo te, ko da je zadnji dan života...klope hrpa, ostane i za generaciju koja dolazi...cuge na tone tako da nam je i budućnost unuka unaprijed određena: teži oblik alkoholizma...A o poklonima da i ne govorim...naušnice, kompletići,narukvice, ogrlice,hajfi linije,parfemi...ma sto čuda!!! Samo se nadmeću tko će skuplje...a onda pitanja klepetavih kvaziprijateljica: Šta si dobila?!!! Šta si dobila?!!! Daj pokaži!!!!
Gledam ih onak u čudu pa se pitam jel meni nekaj fali u glavi il one ne kuže? Ma jel uopće neko kuži?!!!
LJUDI!!! DOBILA SAM LJUBAV!!!
Prvi Božić nakon četiri godine, a da ga ne dočekujem sama...okružena prekrasnim ljudima...ljudima koji su ušli u moje srce tako lako, bezbolno...i trajno...okružena ljubavlju koja nije kupljena u skupom butiku ni Dodićevoj zlatarni, koja nije izmuzla zadnju lipu iz džepa jer "mora se", koja nije izašla iz potrebe,interesa, koristi,ega...bila sam okružena ljubavlju roditelja a nisam njihovo dijete...ljubavlju djeteta a nisu moji tata i mama...ljubavlju majke,oca i sina, uzajamne,nesalomljive, jedinstvene...ljubavlju prema meni...a ja sam ih obgrlila dušom,širinom beskraja i dubinom svjetlosti...primila je u sebe i vratila istom...To je, dragi moji, Božićni dar!!! Neka mi neko veli, može li se ona vrijednosno usporediti sa,koliko nula? Koja će mi je prodavačica gurnuti pod nos i predložiti da baš nju uzmem? U kojoj zlatarni da je pronađem i koliko ima karata? Ili možda u Pevecu, Merkatoru ili još bolje u Konzumu?
E ta ista LJUBAV,slijepci dragi,nahrani od bilo koje šunke,pršuta,bakalara ili edamera iz Konzuma...sjaji jače od bilo kojeg prstena iz Konjščinske,oblači najjebenije od bilo kojeg butika u Importaneu i vrijedi 1.000.000.000.00...??? puta više od svih božićnica ovog svijeta.    
Ajmo sad dalje...Nova godina.
Jebo te, opet svi jure,žure,strka,panika,haljine,cuga,šljokice,šminka...ma samo što ne krenu svi u isti tren kod Glumičića pa ono...ajd doktore,samo za noćas,šta košta da košta...opet ja zbunjola,već sam se zabrinula za svoj IQ...gruntam,pa ovo mi je već drugi put u dva tjedna...da nije to zbog gena...il zbog boje kose??? I onda kreće priča: ja i moje srodne duše,onako spontano smo se našli,bez žurbe i drame,ma ko da idemo u kino,fakat...kako nam je bilo? NAJBOLJENASVIJETU!!! Jel se pilo? Pilo se...Jel se jelo? Jelo se...Jel se pušilo? Pušilo se...Bilo je i mjuze i smijeha,al nenadjebivog smijeha,ljudi,evo smijem se ponovo kad se sjetim :))) I išlo se u "čestitare",ćagalo se,fotkalo...ma sve "se"...sa minimumom potrošenih novaca,bez patnji malog Vertera kod frizera,bez puknutih šavova na haljini,oko struka,jer je glupača kupila broj manju a nažderala se ko svinja prije ponoći pa sad nemuštim plesom pokušava sakriti izdajničke rupe...bez tone šminke i šljokica koje izluđuju još tjedan dana poslije jer su se uvukle svuda,ko picajzle...Kako? Opet LJUBAV,društvo drago!!! SAMO LJUBAV i ništa više...
Živim ljubav od kad postojim...već tko zna,koliko života je živim...koliko je dajem,poklanjam,dijelim...i čekam je...u malim stvarima,sitnicama,ljudima,svuda...dajem je u beskrajnim napisanim redovima svoje duše,u prvom jutarnjem osmijehu,u svakom opranom tanjuru i zamahu krpe,u svakom jelu i pruženoj čaši vode...u sitnišu iz novčanika i izglačanom rublju...u slučajnom dodiru na tržnici i namjernom upoznavanju...u kavi u lokalnom bircu,čaši vina na Prviću i ćevapima u "Cvjetnom"...u fetus-pozi kad me napadne menga,dignutoj lijevoj obrvi i tihom podrigivanju nakon sendviča...i dajući tako,čekam...zovem te ljubavlju...
Zašto sve ovo pišem?
Htjedoh se obrušiti na sve i pitati: A zašto slavite Božić i Novu godinu? Zbog poklona i provoda? Ili...? Ali, ne mogu..nije moje da sudim...A i sjebana mi inspiracija za večeras...ovo je bilo samo,onako...za dušu...odoh napisati nešto drugo....Samo još nešto...
HVALA ONIM DIVNIM LJUDIMA SA POČETKA PRIČE, ŠTO SU ME VOLJELI OVOG BOŽIĆA.....

U noći su mi ruke lude, mislim,
jer razdražljivo tkanje tame slijede
rezbareći stalno tužan list
Tvojih usana,
u gustoj, crnoj kori sna.
I zglobovi mojih prstiju hitri su u ludilu
skačući sa izgubljenim čuđenjem
kroz beskrajnu pustinju snova,
oblikujući okvire želja
oko misli Tvojih očiju...
Danju je otisak Tvoga tijela
kao udarac Sunca po mojim rukama
i zbor Tvoje krvi
pjeva neprestano
kroz kanale moje ruke što odjekuju.
Ali ja sam izgubljena u svojoj kolibi
kad izađu zvijezde,
jer moji dlanovi kao mačiji gledaju,
a površina svakog trenutka
Tvoja je slika što se ljulja...