Aj liv, egejn! (rek'o b' Caleb i uz'o vile u ruke)

"...I took shelter from a shower
And I stepped into your arms
On a rainy night in Soho
The wind was whistling all its charms
I sang you all my sorrows
You told me all your joys
Whatever happened to that old song
To all those little girls and boys

Now the song is nearly over
We may never find out what it means
But there's a light I hold before me
And you're the measure of my dreams
The measure of my dreams..."

 
ljubav ide kroz želudac...čemu onda žgaravica? Hm?
(da, morao sam to baciti gore ;) )
 
/me sada sluša: \Pantera - I'm Broken.mp3

 
Za promjenu odspavam 8 sati umjesto standardnih 5-6...i sada sam visok...i plav...i osjećam se bolje... :D
/me sada sluša: \Prodigy - Diesel Power.mp3

 
Osoba (spol nebitan)...u društvu većinom šuti, i povremeno izgovori poneku rečenicu, ono, čisto iz pristojnosti.I onda naiđe TA tema...oči dobiju onaj čudni sjaj...i ne zatvara usta idućih pola sata...(primjerci u alkoholiziranom stanju znaju mljeti i više od sat i pol...svaka sličnost sa Fidelom Castrom je slučajna :D )
(Da, autor ovog bloga misli da su AMD-ovi procesori smeće i Star Wars su mu sinonim za dosadu) ;)
/me sada sluša: \The Doors Box Set - Disc Two\Crawling king snake.mp3

dakle postojim

Bar se to može skužiti gledajući reklame "između redova"
Eto, Prosječan Konzument voli muško društvo i nogomet i pivo. Na plaži je okružen mišićavim tipovima i svi veselo zajedno skaču u vodu.
Ako pogledam strane reklame (primjer - He*****n), opet će tip radije odabrati pivo umjesto zgodne žemske ...daklem...zaključujem...Prosječan Konzument tog piva nije samo gej, nego sebična pederč'na.
Hm, sve mi to liči na jednu veliku zavjeru...hm...

I onda svi složno zapljeskaše i izljubiše se.

(iako znam da to ništa ne znači) - Nova - Đakovo
Tko sam i što radim?
Hm, hoćeš odgovor?...
Ukratko:
Zapravo imam 34 godine (naravno da lažem u profilu), živim sa starcima, iznajmljuju mi sobu.
Ne radim, nego muljam socijalno i živim od one love sa Zavoda.
Iz hobija se bavim žicanjem po kolodvoru i parazitiranjem oko trafika.
Volim i sport, povremeno se aktivno bavim atletikom kada bježim sa ukradenim stvarima iz trgovine.
Nemam neki buran društveni život, iziđem nekada sa društvom van (kada popijem svoje antidepresive). Društvo su mi Ludi Mile i Nenad Voajer za (oni postoje samo u mojoj glavi, ali nemoj to nikome reći)
 
/*mrmlj...mrzim "anketarska" pitanja...mrmlj...i, da, zbog ovakvih stvari mi je uključen "authorize" na ICQ-u*/

 
Što te tjera naprijed, što te pogoni?
Kada vidiš neku donekle sličnu osobu i onda se zamisliš...i odlučiš "Nikada, ali nikada ne želim postati takav."
Ne želim postaviti jedan prioritet u životu i slijediti ga do iznemoglosti.
Sve je stvar balansa, rekoše neke drevne filozofije.
Možda to mi to izgleda presmireno (premrtvo)...no vidjet ćemo.
/*The Oktober People - Sky is falling...onako "izgubljen" solo na gitari...dobar instrumental...taman za pustiti idejama da malo lutaju prije spavanja.*/

 
Znaš ono kada ti se čini da nešto fali, da je nešto zaboravljeno, pa završiš 200 km dalje i skužiš da su ti tamo ostali ključevi od stana.
Ma, to me prati cijelo popodne i veče...hm...
I sjetiti ću se... (mda...ali garant prekasno...hm...)

 
Da, da, ljudi su zaboravna sorta.
Jednostavno zaborave neke stvari.
Kao ono ispiranje krvi sa nečije razbijene face i onda naizmjenično dežuranje do jutra, da se dotična budala ne uguši ugrušcima krvi ili vlastitom bljuvotinom.
Ili onu luđačku vožnju prema hitnoj, usred noći. I izbjegavanje policije. I računanje. I prisjećanje onog što piše na receptima. U jednom od rijetkih trenutaka u životu kada si se iskreno molio Bogu. Molio si da se onaj koktel tableta još nije aktivirao. Dok je samo teško disanje sa zadnjeg sjedala značilo da je ono živo (kažem ono, jer to više nije ličilo na ljudsko biće).
Malo je dobrih ljudi. Bar onih koji te neće prodati za par jeftinih priča i tračeva uz popodnevnu kavu.
I, onda, nakon svega, da li dolazim na rođendan?
Ne, tih par dana ću radije biti daleko. Sam.
Sretno vam bilo.

 
Južina.
U glavi.
Ehhhhh...

(ovaj je trebao ići u subotu.)
Hm...ma, da, jel' može šišanje popodne? Mda...za dva sata? 'ajd.
I onda prvo skužiš da ona mašinica čudno zapinje po glavi (kao ono nešto je slaba, a baš, evo, taman stigla s popravka)
Pa onda zapne još jače...
I tako nakon 20-25 minuta mahanja mašinicom i škarama pogledaš ONO u ogledalu...i kažeš 'nako smirenim glasom...'ajd mi ipak ošišaj sve na 0.

Trokir, trokir, gecrk.