Jedna kap u ljubavi...

Zvao sam je...jučer.. iako sam se nadao da će bit drugačije... nešto u meni je govorilo učini to i nazovi je.. čim sam je čuo, kao da  mi je anđeo skinuo teret sa srca... ali odmah nakon, počelo je.. sve se počelo petljati.. bila je u nečijem društvu, nisam smio ništa znati.. osim da je bolje od kada se ne čujemo.. i neznam kako je došlo do toga da je sve nestalo, čak da je bolje ako nema moje ljubavi.. nikada joj nisam želio nuditi i mislio da bilo kakva ili čija ljubav nešto znači. da sama ljubav po sebi znači nešto.. nisam mogao pričati, misli su bile brže nego sam ih mogao izgovoriti i tad sam znao da je vrijeme da se povučem.. zbog čega smo oboje vjerovali da možemo uspjeti.. uvjeravali se da živimo u laži!??.. nikada nisam u to vjerovao, jer sam znao što je istina.. dovoljno je bilo zatvoriti oči.. a sada!??. .uopće nije bitno, mogao sam biti najbolji ili najlošiji, nakraju je uvijek samo jedan put.. zar bi trebali vjerovati da sva ova bol i patnja je samo sijeme iz kojeg dobro izlazi...

Na početku bi se zhvalio na komentarima, stvarno ih nisam očekivao. Ni u ludim snovima nebi pomislio da će nekog ovo zanimat. Hvala vam od srca..

Zbog svega što mi se dešava, morao sam nekako otvoriti ventil i sve to pokušati nekako napisati.. jer stvarno neznam, neznam zašto.. pa ću bar ovako nekako razumijeti i pustiti je njenom životu.. gdje sam ja nekad pripadao..