put i povratak

moje.

a kad nemam sta rec... doso vidit pa da me inspirira. hm. ili obveze radi?

...i tako unedogled ?
 

 
E, ajde mi sad nek neko odgovori jesam li i kako samo fantasticno izbjegao i pokrvario planovlje prehrane vlasnika i svinja, ha, kaj nisam..?!
E, a jesmo sad hm, ono, nahranili nase predajnike. Mogu sad oni, prijamnici stogod u uha dobit?
uh? o-
 

 
Gdje su granice prisnosti koje, kada ih partner s nekim prijedje ne mozete tolerirati, ili tolerirate s teskocom, ljutnjom i ljubomorom?
Da li zagrljaj prelazi tu granicu?
 
(u biti, meni se cini da je moguca i ljubomora, i tu isto i ja mogu osjetiti, zapravo usmjerena na VRIJEME koje partner provodi s drugima?)
 

(Kad hodas ulicom, a svi te gledaju, mozda je to zato jer imas otkopcan slic.)
 
U nasu birtiju M. je usao kroz zatvorena vrata prvi puta prvog osmog. Nije zapravo usao vec su ga ubacila cetvorica grubljih momaka. Lezao je na staklu. Nakon sedamnaest sati nespavanja probudilo ga je rusenje ormara, cinilo se kao grmljavina izdaleka, cekala ga je kad je otvarao oci cuo je njene rijeci: ta jesi li kupio ovo ili ono, i da ducani danas rade samo do tri. Pozelio je to ne cuti, okrenuti se na drugu stranu i zaspati, no s te je strane krevet bio prazan.
 
Navecer se vratio kuci. Smrdjelo je na zagorenu hranu, raznosac pizze cekao je da mu otvorim vrata. Otvorila ih je susjeda u prozirnobijelim hlacama napadno obucenim, bez gaca. Bilo je puno kise ove godine, rojilo mu se u glavi kako ce ljetina opet izostati, a da sam barem na vrijeme orezao vocke, opcenito, lijenost je donijela svoj danak, mislio je tren prije nego li se strovalio od umora na pod: zadnja misao bjese mu, o boze, kako sam samo umoran.
 
Pozelio je salicu vode (I casa bi bila dobrodosla). Ah, kako je samo kasno, pomisli, i ustane nekako, podje spremati suhi ves sto mu je smetao da legne na krevet. Osvrnuvsi se, pomislili bi: u tom su stanu pauci rijetki. Moljaca je bilo vise, no on ih je sve zelio pojednog izbaciti kroz prozor. Urusilo se nesto opet. Ti su dogadjaji u zadnje vrijeme nekako ucestali, pogledavsi se rece kako ni za cime ne zali, iako mu se cinilo kako stoji sam, miran, a opet nekako blizak, ne nisam zalio, mozda je trebalo biti pribraniji na poslu, da, to da...
 
Cegrtaljke su zvecale, a zongleri se igrali s vatrom, bila je zora i vjezbali su za nastup kad je rosnom livadom prosetao pored cirkusa. Pasti, pomisli, moglo bi se ovdje pasti, rece si gledajuci u poluraspukli poklopac sahta s lijeve strane, zakoraci desno, zaobilazeci stane u govno. Otrljao je bradu rukom, bilo je podne na ljetnoj cisterni, cvrcci su brujali, baka mu citala SF price, bilo je kasno, a jos je bio mlad, kako je to samo bilo cudno, vec tad, da mu je tko samo mogao reci, srdeci se pomislih, ma bolje da nije, i strese se u strahu.
 
Onda je doslo opet doba rucka. Prihvatiti poziv objerucke znacilo je sigurnu smrt. Ne prihvatiti ga, pak, znacilo je nastavak smrti, pomislih da ne zeli i da zeli izbjeci, ali nije izustio ni rijec. Bojao se, pitao sam se, nisam, znao sam, volio sam, o jesam. Ima ljudi, zapisivao je sjedeci uz obalu, koji tako vole da imaju sto drugima dati, a i time, pogotovo one, pisao je dalje, zapalivsi cigaretu, koji od njih imaju sto uzeti, zavrsi misao gledajuci racice sto trce natrag u more za valom koji se povlaci zapinjuci, i zvjerajuci onim ticalima kao nekim znanstvenim instrumentom.
 
Zaogrnuo je kaput, vani je padao snijeg, ipak dugo to nije cinio, kaput nosio, naime, jer je nespretan za voznju biciklom. Ovaj put, pak, pozelio je setnju. Skije su ga drzale visoko iznad tla, premda je stajao cvrsto. Stijene su propadale sa svih strana, smijesak vjecnog otvorio je srce, u tisini se kristalizirala njeznost, bas kako je to jedino trebalo uvijek i biti. Drhtaji sna pod vunenom kapom, kao one stare slike sto mu ih je otac pokazivao, odlucio je, nista. Sve je doslo ispunjavajuci sve sto je bilo. Mir kao pahulje, i radost poput suza. Snaga mu je bila drukcija od one koju bi ocekivali, ali ne namjerno, pozelio ih je uvjeriti.
 
Zaljubljenost se rascvala uz latice kukurijeka, jezio bi se uvijek iz neotopljenog mokrog snijega, provirivala je proslost, kao i uvijek, nastavljala, moji su znali reci, nadostuklavala, premda nije sigurno postoji li ta rijec u rjecnicima hrvatskog. Gorcina tudje tuge obuzimala mu je vrijeme. Disao je sam, iako je vrata bio ostavio otvorenim, kroz njih su uzujavale vec opet ljetne muhe.
 
Bilo je vruce, sijeno na kojem je lezao pokoseno, i nije imao zapravo sto reci. Lijenost podneva odgovarala mu je u tom trenutku, vazno je reci, zapravo je zelio izreci neki osjecaj, no odavno je poznato vec koliko li je to zapravo uzaludno.
Slatkoca ce, znao je, sigurno se opet moci osjetiti u debelim kapljama znoja sto se cijede, u teskom disanju i jos tezem bremenu u naprtnjaci, od tog uvijek snovi bijahu ljepsi, mirniji, i nekako jaci...
 
Podji po hranu, cuo je kako ga gurka s njene strane kreveta koja nije bila prazna. Da, da, odvrati jos nesvjesno, uistinu, uzme papir i olovku te zapise ono sto je morao zapisati. Potom se obuce i krene na brdo.
 
Nikad ga samoca na brdu nije plasila, uvijek mu je bilo tako lakse nego biti u drustvu u gradu znao je tako danima lezati na suncu, sve dok ga kakva ptica ne bi poskakljala, provjeravajuci valjda je li zaspao. Duhovi, nasmijao se u sebi sjecajuci se Alana Forda i Baby Kate, i toga kako oni iscezavaju kad im se stavi pred nevidljive oci zrcalo, makar i sazdano od rijeci. Ucini mu se to zgodno za zapisati te uze olovku i zapisa nesto na tu temu. Rece sam sebi kako ce za ove duhove svakako naciniti bar tri origamija, na groblju, ako bi tko bio osjetljiv rekao bi, groblju uspomena, no uspomene su ionako ono od ceg nam je stvarnost sazdana. I sjetio se lova na mjesec, svijeca koje su ozivljavale mrak, spektakla crvenih nebesa sto ih je opisivao, obljubiti ju tu u ovom okruzenju, ionako je tek to ispravno okruzenje i prostor za dotaci tu ljubav skrivenu u tijelu od ceznje. Naci se na pola puta i upravo u razizemlju oploditi vrijeme, ah, da, znam, grandomanija je opaka bolest, nasmije se i skuha si caj. Bliskost je rasla, a ljubav trajala: bio je miran, straha nije bilo. Premda (ili iako) svjestan da to stanje nece potrajati, cak ga ni to sad nije plasilo.
 
***
 
Kad se povratio od prvotnog soka, otvorio je vrata. Njene gacice na podu upucivale su ga i otskrinuo je zavjesu. Nije se pokazala. Razaznavao je pokrete njene tkanine u stvarima oko sebe, igra mu je bila naporna, a on je mislio kako ce kod kuce naci mir u udobnom naslonjacu. Ipak, poticanje je uvijek bilo privlacno, recimo ovako: pruzio bi ruke, a ona bi se izmakla. On bi rekao, a jebiga, citajuci to kao 'necu'. Ona bi isto rekla a jebiga, misleci pri tome na sebe i na njega, citajuci u njegovom odustajanju isti taj 'necu' kao odgovor. Dinamicki duet trazenja trajao je i trajao...
 
Tek kasnije, kad se osvrnuo oko sebe ugledao je ostavljenu kutiju s igracim kartama na stolu. Na njenoj poledjini stajalo je utisnuto: 'Igra je uzitak, i erotika cak, no tek ako su igraci svjesni medjusobne naklonosti. Inace je bitka.'
 
A ona, ona ga je tako jedinstveno pogadjala u prostor gdje ga nije bilo.
 
 

(Kad hodas ulicom, a svi te gledaju, mozda je to zato jer imas otkopcan slic.;-)

 
Strah pred drugim, zbog nepovjerenja u svoje osjecaje. Strah pred drugom zbog nesigurnosti u svoje zhelje. Koje drugi/a vidi.
I, prakticnije, ona: pokazhi mi da me zelis, on: dokazhi mi da mi vjerujes. Tko prvi?
 
Prepoznati zhelju u sebi, nekako je nacin za zivot bez navigatora? Pogadjanje trenutaka za zhelju? Prepoznati tudju zhelju? Razgovor, dogovor.
 
(Pogledam katkad strahovima u oci, i s njima idem dalje kroz zivot. , nesto kao - Prihvatim da postoje, to je prvi korak. Drugi je da ne pristajem da zbog njih odustanem, a onaj zadnji, kad unatoc njima, i pogreskama koje izranjaju iz njih, mogu ici dalje.)
 

Predstava: Konkvistadora.
Likovi:
Jednostavni indijanac. Uronjen u svijet duhova. Nevinih ideala, netaknutih ceznjama modernog covjeka, jednostavna dusa. Snaga: temeljni ideali. Slabost: Jednostavnost, povrsnost, manjak forme.
Plemenita dama. Istancanog ukusa, umjetnica po nacinu. Savrsenost forme. Snaga: profinjenost. Slabost: previse forme, premalo sadrzaja, skepticnost.
 
Zaplet: Predstavljaju pocetak i najvisi stupanj civilizacije. U susretu divljak cezne za profinjivanjem uzitaka koji nastaju u slozenosti strukture civilizacije. Dama pak tezi ispuniti svoju tananu formu nepokvarljivim sadrzajem.
Civilizacija uzitka treba povratiti prvotne ideale. Nedorasla zajednica cezne za finocom forme koja donosi nove nacine ispunjenja.
 
Problem: Profinjavanjem se gubi jednostavnost. Kako zadrzati ideale, a doteci do finoce. Istovremeno, kako zadrzati finocu izgradjene forme, a ispuniti ju novim sadrzajem, smislom?
U susretu se, posredno, rjesava i nesto kao problem razvoja civilizacije.
 
(jedan dio jednom obecanog loga.)
 

 
bit ce onaj kad cemo oboje imati na umu nesto tipa,
 
pa zaboga zast se ovi do sad nisu 'puknuli' ?
jer su uvijek nasli neke dobre razloge za suprotno. ;))
 
nda.
 

 
Pa se onda zapitam hocu li to uistinu moci. I ti.
I imas pravo, kao i uvijek. :)
Vrijedi pokusati. Andjeli ionako ne stare. :)))
(osim ak se ne ubiju pa ostanu mladi tako?)
al dobro ostavimo sad opet malo darkeraj....
Hrana je blagodat, pa i potreba. Al nas i ona veze za Zemljicu.
 
Ne odustaj od mene, pliz.
 

 
sve dakle po starom :(
bah.

 
Sto znaci drugima oteti. ?! Ono sto im mogu dati kad imam to sto im otmem mozda je vise nego sto im mogu dati kad nemam to sto im otmem. Eto tako. Bez toga da je covjek sretan i da zeli srecu, ne moze davati drugima radost, ni ljubav. ?
Ne mogu biti sretan ako ti nisi sretna. Ako ti nisi sretna sto oni nisu sretni, onda niti ja necu biti sretan. Stavis tudje _zelje_ ispred svojih? Mislim da je to krivo. Uostalom, ja to katkad gledam ovako: to sto drugima mozes dati ako im pokazes da je moguce ovako nesto, kao recimo, stvoriti stvarnu ljubav iz ovakve, vise je nego sto im mozes dati zrtvujuci se zbog njihove zelje.
Ozbiljno tako mislim. Da je vise takvih stvari, svi bi vise vjerovali, a manje se zrtvovali (za manje).
Ozbiljno to mislim.
 

 
hm, ovako je to: kad si nesto ne zelis vidjeti, to nije bas uvijek dobro... cesto je to posljedica nemogucnosti da neki strah pogledas u oci.?! a ako ne pogledas sve strahove u oci, onda ti uvijek neki negdje izroni...
al, opet, nekako se zbiva da ljudi cesto upravo biraju put strahom, ako im se ponude vise mogucnosti izbora... recimo mene majka danas docekala sa necim tipa smrknute face rekla: jesi li cuo? enebili nastavila s pricom o tome kako nemam mobitel, etc, etc.... a prva misao mi je bila da sam trebao cut da je netko umro. ali nije, nego je bila rijec o nekom rasporedu autobusa. ono schedule, i to ...
/
i jos nesto - kako bi dosao do odredjenog razumijevanja pojedinih ljudi, moras proci kroz njihova _iskustva_. to je dobro... recimo onak, napalit se da ti pojedini principi se malo posemere i to. i da mozes bit smijesan, isto.
 

 
Opet sam se nasao u svom elementu. Rasprostrt prostranstvom oko sebe, otvoren za trcanje, za sve tvoje sumnje i promjene, otvoren, jer nisam mogao drugo, i gledao sam te daleke kule kao one Babilonske na nekim nedohvatnim oblacima cudnih oblika cija bi znacenja nagadjala ta nasa djeca sto su zivjela ondje, i ciju funkciju samo smo mi uvijek znali. Jesam li znao da je ovo shala ili sam slucajno pomislio o vaznosti da te dosegnem, ne znam vise, znam samo otvoren sam jedino znao biti, izvor, kao da ti piti dam kad pozelis. Valjda u ovom svijetu uloge su isto dodijeljene i igramo po nekim i necijim pravilima kojih mozda i nismo svjesni, slobodu, buducnost, obecanja, ili propast, pitao sam se nudim li ti ista od toga, a zapravo ne, nego samo malo mira, jer i meni je on bio potreban. Razgrnuti strah, pustam slobodu, ljubav je nesto sto se u covjeku radja a ne izvan njega. Preko obzora, opet sam mogao pogledati, vidjeti nash san kako se sjaji ondje, ostajuci se pitati o tome je li s ove, ili s one strane vremena.