Onako, usput

Hm da, prošlo je skoro deset godina kad smo u jednoj maloj trošnoj stojki natrpanoj sa našim studentskim stvarima otišli iz našeg studentskog grada... Nije baš da smo uspješno studirali, ali ipak to nas je držalo, a i dovelo tamo, u Rijeku...
Bože kako sam je mrzila, onako tamnu, hladnih građevina, falio nam je naš mediteranski duh, da netko zaviče, pljune na kraju konca na trotoar, ali danas s vremenske distance gledano bila su to dobra vremena, i na kraju tu je ostalo ono najbolje što mi je dala... moje kazalište....i svi su isti, istina dosta stariji, i prepoznali su me, prihvatili ponovo kao da i nije prošlo deset godina, mene moju dječicu... Opatija prekrasna kao i uvijek....Trst nekako drugačiji, s nekim drugim trgovcima koji jedva natucaju hrvatski, kosih očiju, nisam im se baš obradovala, dosta mi je njihovih CHINA Shopova i ovdje, još i tamo na svakom pedlju, ništa nam baš nije bilo jasno...svejedno, dobar osjećaj, obećala sam sebi neće opet proći deset godina, doći ću, samo neka me zdravlje posluži... i da to moje kazalište, hm ostalo mi je srce tamo, sve što sam kasnije radila i radim,je čisto iz osjećaja da moram preživajti...

Baš kontam danas poznato jutarnje budjenje uobičajeno, kavica, pa razbuđivanje uz Iskricu, ali već sutra, nadam se kad pogledam kroz prozor more, ali ne ono poznato, toplo naše u Dalmaciji, nego ono s nedostatkom topline, taj pogled jutarnji prije desetak godina sam mrzila, vukla me moja Dalmacija...i onda vjerovatno niz sličica, sjećanja, na propalo studiranje, pa na na sjetu kad osjetiš s ceste svijetla nekog doma, a tvog više nema , okupiran je... tako je bilo četiri godine... onda mi je to stvaralo grč u duši u želucu, danas su to uspomene, i sa smješkom ću sigurno u sebi reći, i to su bili dani, kojih se sada sa smješkom sjećam...

Yeah, ajme koja divota, ljudi moji, divota divote, GODIŠNJI.... samo da se ne posvađan s mužen, plaću san dobila, pa još da nas ne zaboli, želudac me već bolio imala sam proliv, i tako te stvarčice... pa da dica budu u redu, i ondak... ajme ajmeeeeeeeee....Samo da na sve bude po planu, iden... iden u najlipši grad na Kva

Naime jednom davno, u biti prije deset godina, zadnji put sam vidila jedan prekrasan grad, sada tek vidim da je život tamo bio itekako kvalitetan, ali, sada bih došla onako turistički, da oživim sjećanja na jedan drugačiji life, ali imam problema sa smještajem. Stoga moje pitanje je slijedeće, znate li neki dobar hotel, apartman u RIJECI ili bližoj okolini, nemojte mi samo neke Fužine ili nešto slično nuditi, samo bliže gradu...ako imate nešto pametno, odmah molim pišite na pvt... gdje da tražim...

Baš ono ludo, divlje, i bez daha....

Riknija nam je auto, prvi put, nakon skoro devet godina da smo ga kupili,dali ga popraviti, meštru jel, i 1000kun, na misto... supač, izbrojio onaj moj nesritnik toliko, vozio tri dana, mi se spremili, idemo na selce, valiže, okolo nas sve u portopak, kad auto ništa, ni a ni b....Jučer, meštar došel, upalio ga, vratio mužu, i jutros ista stvar, e fućkam ti ja naše meštre, i tu sriću da o njima ovisiš kad ti tribaju nešto popraviti, najprije im rikneš lovu za popravak, kad tamo užas, i sad se nateži s njima, oće li otkriti pravi kvar, ili tako nešto, užas...

Muž je na Svečanoj večeri u njegovom (pogrebnom poduzeću) i ondak ja uživam sama, pa sad, fakat bi potpisala da mi je ovako svaki dan... divota, nikog da ti ometa toliko potreban mir, osim seronja vani koji polupijani harače po gradu... bljak...

Ni od Nove godine niti od Božića, pogotovo što čim sam u istom prostoru sa dotičnim, svađa je neizbježna..Pitam se što imam od svega toga, samo zadovoljstvo što će se dva mala bića veseliti ono što ću ima staviti pod bor, a reći da je to ostavio DjedMraz, ko šiša one kojima je to Božićnjak....Sve u svemu u što mi se pretvorilo sve to iščekivanje blagdana,u želju da što više radim, da sam što manje kući... i eto, da će od svega toga jednog dana,ipak nešto ispasti, račune će mi ispostaviti moja dica......jebi ga tako je to, jedan pogrešan potez u šahu je ŠAH MAT, tako ja vidim sebe u ovih životnim kockicama....Stoga odjebite svi vi što imate svojstvo, ulogu muža u nečijem životu, a koji ste isti kreteni kao i mnogi koje poznajem i kojima sam posvetila ove redove...

  Hm da, dugo te nije bilo tu, ni naslutiti ne želim zašto, nismo se baš najbolje rastali točnije pozdravili zadnji put... svjedno mi je drago da opet vidim tvoj nick ovdje, ulogiran na Iskricu, ako čitaš, znat 'ćeš da sam tebi posvetila ovaj blog....znam da ćeš se prepoznati...!!!!!

  Pojma nemam, odakle da počnem, osjećam se loše, iz jednostavnog razloga, što se ne znam kontrolirat...
  Jebi ga ne znam, i sad sjedim ovdje na ovom jebenom kompjuteru, točnije za kompjuterom i rezimiram, koliko sam ljudi tim svojim napadima lošeg raspoloženja uništila, otjerala od sebe,koji je to ku*ac, sa mnom... a s druge strane, ničija se kritika na ljude ne reflektira kao moja, kad je kritiziram onda je to nešto što se sluša, i što se usvaja, i što teško pada... u Božiju mater, počet ću sebe u svoj toj svojoj negativnosti, shvaćati kao totalno promašen slučaj... i sad u svemu tome, u protoku vremena kako bi rekao moj frend koji je ovdje promjenio više nickova nego što sam ja imala akni na čelu, jedino što bi mi u ovom trenutku koristilo je da se ili dobro opijem, ili da je bar to moguće poševim s nekim i više ga nikad ne vidim...

I osjećam se loše, u ove predblagdanske dane... razlog ima ga i nema...laku noć ljudi...

U potrazi za pravdom, to mi se često događalo, da šutim i kupim, i onda jedna sasvim bizarna stvar pokrene u meni lavinu i kažem sve što me muči, znajući da su ljudi, pretpostavljeni pizde, ali uvijek misliš postoji ono ali....možda ipak..
  Na kraju gledaš rezultat, ostaješ po strani, i gledaš negdje iz prikrajka kako te s podsmjehom gledaju....

  Neki jeftin smještaj u blizini Rijeke ili Zagreba, da mogu trknit do Platka(skijališta) ili do Sljemena...ova skijališta u Bosni su skupa za poluditi, e nedam im ni pare jer ni ne nude ništa, a vukojebine neću plaćati zbog pola ure skijanja na njihovim skijalištima, a poslije crkavam negdi u nekoj sobi punoj raspela, vjenčanih slika, i sličnih relikvija...Van granica mi se ne ide niti imam toliko dana godišnjeg, niti imam para, niti mi se ulazi u krugove snobova koji to iz prestiža rade, 'oću na snijeg, bez puno love, i u mojoj R'vackoj... imate li kakve spoznaje o mojim premnijevanjima????

  U situaciji da radite s nekim koga živo boli stanoviti organ kad gleda svoje kolege koji rade , a njemu se ne da pa se zavuče negdje gdje ga nećeš moći pozvati da ti pomogne, izađe vani i priča sa svojim poznanicima, a ti radiš sa strankama i ne znaš što bi rekao kad te pitaju zašto nema kolege, i zašto si sama, što napraviti, kako ga uopće natjerati da se zamisli nad sobom, kad svaki savjet ili priča s njim završava, sa boli me ku*ac, dajte mi otkaz....??????Ići na posao sa spoznajom da ostaješ sam u smjeni s takvim čovjekom i kolegom je noćna mora????

 Ne boli me ništa, nitko me nije povrijedio, a svjedno loše se osjećam, toliko loše da mislim da ću poludjeti...
   Jučer sam bila tako, u svom malom mistu, odlaze ljudi, dragi ljudi, i ne znam kako i kada, saznam sve uvijek zadnja, na povratku, na radiju vijesti kako je preminula jedna mlada žena, zvala se Ana Rukavina..
  Baš me pogodilo, čitam jutros blogere, pa njene kolege, i one koji su je poznavali, i one koje je ta smrt zabolila, i osjećam se loše...Loše jer se i sama bojim onog zbog čega nje sada nema, i još mnogi dragi ljudi koji su meni značili nešto, i ljuta sam na sebe, što uopće danas tako razmišljam , a lijep je dan, i treba disati, ako nešto loše treba se dogoditi, trebam barem u ovom trenutku uživati... ne znam što mi je, strah od te zloćudne bolesti, jači je od svega lijepog u ovom danu, i ovom životu!!!!