Da li su žene sa Venere?

Jeste li ikad bili na intervjuu za posao? Pisanje životopisa, jutarnje uređivanje prije odlaska, nervoza koja raste kako se približava trenutak intervjua? U glavi se roje misli, lete, nastaju, sudaraju se. Što reći, kako postupiti? Što će me pitati? Kako ću odgovoriti?
I onda počinje sam intervju. Nastup je srdačan i otvoren. Pazim na čvrst stisak ruke. Gledam u oči. Šeretski se smiješim. Predstavljam se. Sjedamo za stol. Počinje razgovor. Što očekujete od vašeg novog radnog mjesta? Gdje ste prije radili? Bračna situacija? Obrazovanje? Možete li pobliže objasiti...
Na kraju se opraštate. Obećavaju da će vam se ubrzo javiti. Ne mogu u ovom trenutku više reći. Slijede dani očekivanja. Nastojite zaboraviti na cijelo iskustvo, izgurati to iz glave, strpati u još jednu kutiju koja ide u podrum zvan "životno iskustvo". Sve dok jednog dana ne stigne odgovor....
Ne podsjeća li ovo na upoznavanje sa nekim suprotnog spola? Jedina je razlika što na intervju moramo biti spremni svakog dana. Uzmimo iskricu. Prvo popunjavamo profil. Koliko smo stari i visoki. Boju kose i očiju. Što ovdje tražimo. A onda dolazi vrijeme za slobodni sastavak. U kojem je potrebno izraziti svoju osobnost. Kao i u stvarnom životu, čini se da je ponuda poslova puno manja od potražnje. Puno je više muških profila od onih ženskih. A kako čujem, među ženskim profilima ima puno lažnjaka.
Žena koja popuni profil će vjeroratno nekoliko ponuda. Neka u njemu piše da je dobro izgleda, i da uživa u seksu, broj poruka će vjerojatno porasti na nekoliko desetaka. Ako još stavi sliku....broj će porasti na stotine. Kao da je dala oglas za posao sa velikom plaćom, čestim putovanjem u egzotične zemlje, fleksibilnim radnim vremenom.
Naravno, kao i u stvarnom životu, uglavnom će muškarac pristupiti ženi, a ne obrnuto. Smatram da je moj stvarni profil prilično dobar. No znate li koliko se puta dogodilo da žena prva inicira komunikaciju? Samo dva puta. Inicijativa je uvijek na našoj strani. A prva poruka? Pa ne mogu napisati, ej bok, kaj ima? Ne, potrebno je privući pažnju. Nečim zanimljivim, originalnim, možda šaljivim. I onda je prilično gorak osjećaj, kada nema odgovora. Draga čitateljica sa druge strane je jednostavno ignorirala vašu poruku. Priznajem, u zadnje vrijeme se to rijeđe događa, ili to možda više i ne primjećujem. No na početku života na iskrici me je to zaista znalo pogoditi. Ignoriranje je jedan od gorih oblika uvrede.
U stvarnom životu je malo drukčije. Često o osobi znamo puno manje, ali razgovaramo direktno, oči u oči. Nema mogućnosti razmišljanja, potrebno je odmah reagirati. Dok sam bio mlađi, to mi je bio osnovni problem u komunikaciji sa ženama. Kako smo to zvali? Upad? Moram priznati da sam se divio ljudima koji bi jednostavno prišli nepoznatoj curi i počeli s njima pričati. Danas mi se to čini jednostavnim. Shvatio sam poruku. Važno je biti "cool", ne brinuti previše. Jer budala ispadne samo onaj tko je dovoljno pametan da razmišlja i da brine. Samouvjerenost je ono što je važno. A da bih bio samouvjeren, ne smije se voditi računa o posljedicama. Biti bezobrazan. Jer dok sam bio srednjoškolac, rekao mi je jedan "galeb": uspjeh kod žena je samo stvar debele kože i velikih brojeva.

Htio bih ispričati o mom odnosu sa jednom djevojkom...ima tu dosta godina. Školovali smo se zajedno. Nije bila zgodna. Ustvari, nekako prosječna. Oblačila se tako neupadljivo, sivo, zastarjelo. I imala je zgodniju prijateljicu.
Družili smo se gotovo cijelo proljeće. Zajedno smo učili, odlazili na šetnje, zajedno čekali tramvaj. Ali, da li smo bili dečko i cura? Nismo. Ja nisam imao djevojku prije toga. Niti je ona imala dečka.
Prolazio je dan za danom, a ja sam bio u agoniji. Osjećao sam strah. Kako mi je bilo teško preći taj rubikon! Poljubac. Taj čarobni zavjet: volim te. A da li sam osjećao zaljubljenost? Nisam...osjećao sam samo drhtavost i izbjegavanje bilo kakve teme koja bi mogla voditi do intimnosti. Čim bi pomislio na to, u glavi sam vidio daleku budućnost. Godine hodanja. Očekivanje da ju zaprosim. Gotovo da nam je bilo suđeno da završimo skupa, hodamo par godina, oženimo se i imamo djecu. Znam da sam joj bio drag. I ona je meni bila draga. Bila je stvarno dobra cura. U duši. Ali ja sam se prepao, uplašio. Jer ona nije bila zgodna....a ja sam želio njenu prijateljicu. Malu, vražjeg osmjeha, sjajnih očiju.
I što se dogodilo? Došlo je ljeto, i naši putevi su se razdvojili. Sreo sam ju prije par godina. Udala se i zatrudnjela. I moram vam priznati, da sam osjetio ljubomoru...jer to nisam bio ja. Da li voli svog muža? Ne znam, ali nekako sumnjam. Vjerujem da je "zgrabila" priliku.
Zašto sam ispričao ovu crticu? Zbog toga što u svom ponašanju tada....nekako vidim druge žene s kojima danas stupam u kontakt. Tada nisam znao što želim. Odnosno, želio sam sve, ali sam bio malo toga spreman pružiti. Želio sam imati curu. Želio sam imati curu s kojom se dobro slažem. Želio sam imati zgodnu curu koju ću s ponosom pokazivati svojim prijateljima. Želio sam biti slobodan. Želio sam imati spolni odnos. Želio sam...savršenstvo.
Pitate se kakve veze ovo ima sa ogorčenjem? Volim razmišljati o sebi kao o realnoj osobi. I znam da ništa u životu nije crno-bijelo. Ne mogu za sve greške kriviti druge. Ali mogu kriviti zidove među nama. Zidovi ne nastaju sami. Oni rastu na temeljima duboko ukopanima u zemlju.
 
 

Evo, i ja ću početi pisati web log. U početku sam se smijao toj ideji. Pa koja bi budala trošila vrijeme na raznim forumima, portalima...pa još imala vremena pisati web log. Mislio sam...sve je to izmišljotina. Glupost. Čemu sve to? Zašto se ne bi družili direktno? Kao ljudi? Licem u lice?
O čemu želim pisati? O nama. O muškarcima i ženama. O ljudima. I mojim iskustvima. O mojem doživljaju razgovora, flerta, odnosa. Unaprijed vas upozoravam - postojim na ovoj iskrici i pod jednim drugim pseudonimom. Na kojoj se vidi moje lice. No kako kažu, svi smo mi krvavi ispod kože. Ispod moje krije se razočarenje.
Zašto sam došao ovdje? Zbog avanture? Lagao bih kad bi rekao da nisam razmišljao o tome. Vjerujem da je svaki muškarac pomislio, ma poželio to barem jednom. Upoznati neku nepoznatu, doživjeti nešto posebno, neobično, nesvakidašnje. Samo na jedan dan. I noć. I kasnije to zaboraviti, vratiti se u svakodnevnicu. Ići na košarku. Pričati o sportu. Pratiti prenose. Čitati novine. Čekati ručak. Otići u dućan. Svakodnevnica nam se čini dosadna i svi mi želimo iskočiti iz tračnica. Zato i idemo u kino i gledamo filmove katastrofe. Neki odlaze korak dalje: skaču iz aviona ili sa nekog mosta. Spuštaju se niz divlje rijeke. Pretiču kamion na uskom zavoju. U zadnji čas ulijeću u tramvaj.
No jesam li tu došao zbog avanture? Mislim da, ustvari, vjerujem da nisam. Pravi razlog je osamljenost. To je osjećaj kad se vratite sa izlaska i liježete sami u krevet. Kasno je, i nemate koga nazvati. Znate da će sutrašnje buđenje bili opet isto: sneno gledanje kroz prozor, grljenje jastuka dok lijeno čekate zvonce koje označava početak novog dana. I može taj dan biti uzbudljiv, pun iznenađenja, drame, teškoća. Toliko toga se može dogoditi. No svi mi znamo, na kraju dana, opet će sve izgledati isto. Cijeli dan smo zaposleni jurimo s jednog mjesta na drugo, varamo sami sebe. No onda dolazi večer koja iznova podsjeća na pravo stanje stvari.
Ono o čemu ću pisati bavi se mojom potragom, pokušajem da promijenim to stanje. Pokušavao sam dugo, i priznajem, valjda je to očito iz mog nicka, da nisam uspio. Neću pričati o detaljima. Da, znam da se skrivam iza maske. No barem ću pokušati iza ove maske govoriti istinu.