My story yeah

Postoji nešto u načinu na koji te zamišljam… nejasno, ali uporno. Kao miris koji ne možeš odmah prepoznati, ali te prati cijeli dan. Ne znam točno kako zvuči tvoj glas kad šapće, ali uhvatim sebe kako ga čujem u tišini - spor, smiren, dovoljno blizu da mi pomakne misli u smjeru koji ne planiram. I onda se nasmijem, jer shvatim da nisi tu… a opet jesi, negdje između redaka.

Privlači me ta neizgovorena napetost. To što ništa nije eksplicitno, a sve je jasno. Kao trenutak prije dodira - onaj koji traje duže nego što bi trebao, jer oboje znamo što slijedi, ali nitko ne žuri. Zamišljam kako bi bilo sjediti pored tebe, dovoljno blizu da osjetim toplinu, ali bez potrebe da išta dokazujemo. Da razgovor polako klizi u tišinu, i da ta tišina ne traži riječi… već prisutnost.
Možda je baš to ono što me najviše vuče, ta igra između kontrole i prepuštanja. Pogled koji traje sekundu predugo. Ruka koja ne dira, ali je svjesna gdje bi mogla biti.

Ne tražim brzinu. Ne tražim ni jasnoću odmah.Samo želim vidjeti hoće li ova tiha napetost između nas rasti… ili će nas natjerati da se konačno prestanemo zamišljati i počnemo stvarno osjećati.Jer imam osjećaj…da bi stvarnost s tobom mogla biti još opasnija od mašte.

P.S. Možda bi trebao znati - knjige su mi fetiš ;)))


---------------------


Ne znam u kojem si trenutku postala više od ravne misli… ali znam da si se zadržala duže nego što sam očekivao. Postoji nešto u tebi što ne traži pažnju, a svejedno je uzima, tiho, gotovo neprimjetno, dok ne shvatim da više ne razmišljam ni o čemu drugom.
Ne poznam te onoliko detaljno koliko želim, ali možda je baš u tome čarolija. U tom prostoru između stvarnosti i mašte gdje svaka tvoja rečenica dobije lakoću i težinu, a svaka pauza značenje. Tamo gdje zamišljam način na koji bi me pogledala kad bih bio dovoljno blizu… i zadržala taj pogled trenutak-dva duže (nego što je pristojno prema nekim autorima :))) )
Nama se nikamo ne žuri. Zapravo, uživam u toj sporosti. U iščekivanju koje se polako gradi, bez potrebe da išta ubrzamo. Kao da postoji ritam koji samo nas dvoje čujemo neupadljivo tih, ali upadljivo postojan.
Pitam se bi li i u stvarnosti bila tako… prisutna. Bi li tišina između nas bila jednako puna kao ove riječi koje sada biram pažljivije nego inače. Bi li se približila ili bi me pustila da ja napravim taj prvi korak. Puno toga je neobično u ovoj želji koju osjećam. Nije glasna, nije nestrpljiva. Više je poput topline koja se širi, polako, ali sigurno. I ne traži puno… samo priliku da vidi kamo vodi...(dalje se šuti) :)))
Poželiš li provjeriti je li ova napetost stvarna ili tek vješto napisana iluzija… ja sam već na pola puta. :)

MC - (netko tko te želi upoznati više no što bi bilo primjereno)

Emocije su stvarne, ali nisu uvijek “točne”.
Kad se upoznaješ online, nemaš cijelu osobu, imaš fragmente. Riječi, stil pisanja, timing, način na koji netko gradi rečenice… i tvoj mozak to počne popunjavati. Daješ mu glas, pogled, dodir, karakter. U nekom trenutku više ne reagiraš samo na njega, već i na verziju njega koju si sama stvorila.

I tu nastaju emocije. Prave.
Tijelo ne zna razliku između fizičkog i zamišljenog ako je doživljaj dovoljno intenzivan. Srce ubrza, misli se vrte, očekivanje raste… to nije gluma. Ali problem je što se vežeš za potencijal, ne za realnost.
Zato i patnja nakon prekida zna biti iznenađujuće jaka. Ne zato što si “izgubila nekoga” u klasičnom smislu, nego zato što si izgubila priču koja se još nije stigla provjeriti. Izgubila si ono “što je moglo biti”. A to zna boljeti više od nečega što je stvarno bilo loše, jer nije imalo priliku raspasti se - ostalo je idealizirano.

Meni su takvi prekidi ponekad bili teži od nekih stvarnih veza. Jer nema zatvaranja kruga. Nema konkretne scene, nema jasnog razloga - samo tišina ili udaljavanje. I onda mozak krene vrtjeti scenarije, tražiti gdje si pogriješila.

Ali s vremenom sam naučila razlikovati: emocija može biti stvarna, a temelj na kojem je nastala - nestabilan.
Zato danas pazim. Ne gasim emocije, ali ih ne puštam predaleko dok ne vidim osobu u stvarnosti. Jer tek tada znaš…
je li to stvarno to, ili samo jako dobra iluzija.

Najviše me IRITIRAJU stvari koje na prvu djeluju male, ali dugoročno pojedu svaku kemiju.

Recimo, NEDOSLJEDNOST.
Kad riječi i djela ne idu zajedno. Danas si “all in”, sutra nestaneš bez traga. Ne moraš biti savršen, ali moraš biti jasan. Ta emocionalna klackalica me umara više nego išta.

Zatim POVRŠNOST.
Kad netko sluša, ali zapravo ne čuje. Kad se razgovor vrti oko istih par tema jer nema dublje znatiželje. To mi brzo ubije interes - kao da pričam s odrazom, ne s osobom.

IGRICE… to mi je instant “ne”. Ignoriranje da bi izazvao reakciju, kalkuliranje poruka, testiranje granica - to možda prolazi kratkoročno, ali kod mene samo stvori distancu. Ako nešto osjećaš, reci. Ako ne znaš što osjećaš, još bolje - budi iskren i u tome.

NEODGOVORNOST me isto odbija. Ne govorim o savršenom životu, nego o osnovnoj zrelosti: da stojiš iza svojih odluka, da ne prebacuješ krivnju stalno na druge ili na okolnosti.

I jedna možda manje očita… NEDOSTATAK PRISUTNOSTI. Kad si fizički tu, ali mislima negdje drugdje - na mobitelu, u poslu, u kladari, u nekoj svojoj zoni. Volim kad netko zna biti “ovdje”, sa mnom, bez distrakcija.

Na kraju, najviše me iritira kad netko pokušava BITI NEŠTO što nije. To se uvijek osjeti. I nije stvar u tome da moraš biti savršen - nego da budeš stvaran. Jer jedino s tim mogu nešto graditi.

Prekinula sam jer “dugo” nije isto što i “dobro”.
U početku je uvijek bilo ono nešto ... kemija, znatiželja, osjećaj da me netko vidi. Ali s vremenom… počneš primjećivati male pukotine. Ne one dramatične, nego tihe: kad te više ne pita kako si i stvarno čeka odgovor. Kad razgovori postanu logistika. Kad se smiješ manje nego prije, a šutiš više nego što bi trebala.

Ostajala sam dulje nego što je bilo zdravo, jer sam vjerovala u potencijal.
U ono “moglo bi opet biti kao na početku”. Ali istina je : početak je početak s razlogom. Ne možeš živjeti od uspomena kao da su plan za budućnost.

Prekinula sam kad sam shvatila da se prilagođavam više nego što rastem.
Kad sam počela smanjivati sebe da bi odnos opstao. Kad sam ušla u prostor gdje više nisam bila spontana, nego oprezna - kao da stalno pazim hoću li nešto pokvariti. I još nešto…
Kad izgubiš osjećaj da si izabrana - ne jednom, nego svaki dan - onda znaš da si zapravo sama, samo u dvoje.
Nisam odlazila jer nije bilo ljubavi. Odlazila sam jer ljubav nije bila dovoljna ovakva kakva je bila.

A najiskrenije? Prekinula sam jer sam se htjela opet osjećati živom, a ne samo “u vezi”.

Ne reagiram na poruke na isti način kao većina ljudi.
Ne zato što sam komplicirana, nego zato što sam se s vremenom naučila filtrirati.

Dobijem poruku tipa: ‘ej bok’.
To ne znači ništa. To je kao da mi netko kaže ‘postojim’. Ok, i što s tim?
Onda dođe recimo neki ‘bingo83’ ili ‘40godišnjak iz Rijeke’ koji pokuša biti duhovit kroz nick ili prvu rečenicu.
Nije problem u humoru, problem je kad je to jedino što postoji. Ako iza toga nema ničega, brzo se potroši.

Radoznalost mi probudi nešto drugo.
Ne kompliment. Ne flert. Nego kad netko pokaže da vidi nešto konkretno i ima stav o tome. Recimo kad netko napiše nešto poput: Djeluješ kao osoba koja brzo procjenjuje ljude, zanima me - koliko često promijeniš mišljenje?
Tu zastanem. Jer to nije generičko. Tu ima promatranja i pitanja. Ali još važnije, način kako dalje komunicira.
- Ako nakon toga krene niz poruka bez pauze - izgubi me.
- Ako pređe na seksualne aluzije prerano - izgubio me.
- Ako pokušava biti ‘zanimljiv’ umjesto jasan - isto.

Mene zapravo zanima može li netko držati liniju razgovora bez da stalno mijenja smjer.
Najviše mi znači kad netko: 1) napiše jednu smisleniju stvar 2) ostavi prostor 3) ne paničari ako ne odgovorim odmah
To mi govori više o njemu nego bilo što što napiše.

Jednom sam imala razgovor koji je išao jako jednostavno.
Nije bilo ‘fora’ ni pokušaja da se impresionira. Samo jasne rečenice, konkretna pitanja i odgovori koji su imali težinu. I u jednom trenutku sam uhvatila sebe kako razmišljam:
- Ovo bih radije nastavila uživo.

To se ne dogodi zbog kemije iz poruka.
Dogodi se jer komunikacija ima smisla... Jer ne moram razmišljati što je netko htio reći. Jer ne moram filtrirati svaku drugu rečenicu. Jer osjećam da je osoba ista u svakoj poruci.

A red flagovi su zapravo vrlo dosadni i ponavljajući:
Zašto ne odgovaraš?; tri poruke zaredom bez reakcije; prebrzo prebacivanje na drugi kanal; Ti si očito jedna od onih…
To nisu dramatične stvari, ali su dovoljne.

Meni nije problem naći razgovor.
Problem je naći razgovor koji ima smisla zadržati. Kad ga nađem - ne treba me nagovarati na susret.
Samo ne treba to pokvariti.

Imala sam kolegicu koja je stalno mijenjala stanove.
Ništa ekstremno, svakih godinu-dvije. Uvijek bi postojao neki razlog: vlasnik, buka, kvart, ‘nije to to’. Naizgled, sve legitimni razlozi.

Jednom smo sjedile na kavi i rekla sam joj, onako, više usput:
- Izgleda kao da nikad ne ostaneš dovoljno dugo da vidiš što je stvarno problem.
Nije se naljutila. Samo je šutjela par sekundi. Kasnije mi je priznala da je tek tada shvatila da zapravo ne mijenja stanove zbog njih, već zato što čim nešto postane stvarno, ona počinje tražiti izlaz. Nije joj bio problem stan. Bio joj je problem ostati.

To mi je ostalo.Jer ljudi često misle da biraju između opcija: - stan, posao, partner, a zapravo biraju između: - ostati i riješiti, ili - otići i krenuti ispočetka. Nema ništa loše u odlasku. Ali ako svaki put odeš prije nego što shvatiš zašto si zapravo htio otići onda samo ponavljaš isti obrazac izbora, samo u drugom okruženju.

Meni je to dovoljno jasan kriterij.
Ne gledam više što netko mijenja, već koliko dugo ostaje kad stvari više nisu idealne.
Na muci se poznaju junaci.

Na prvi pogled, djeluje kao tipičan, pomalo umoran muškarac srednjih godina. Razveden, radi “državni posao”, nema političkih stavova, ne voli biti u zatvorenom i najčešće ide pješice. Profil je štur, odgovori kratki, gotovo nezainteresiran, i kao da je tu, eto, samo zato što mora biti.

Ali upravo te praznine pričaju drugu priču.
Pravo ime mu, naravno, nije ono koje koristi. Rođen u Austriji, prošao Slavoniju, završio u Zagrebu - kretanje koje na papiru izgleda normalno, ali u stvarnosti podsjeća na nekoga tko se stalno prilagođava novim identitetima. Putovao je “posvuda po Hrvatskoj” i okolnim državama - previše za nekoga s prosječnim prihodima i bez posebnih interesa.
Njegov “državni posao” zapravo je bio logistika - neformalna, nevidljiva. Znao je kako se stvari premještaju bez traga. Ljudi, roba, informacije. Nikad nije bio na vrhu, ali uvijek dovoljno blizu da zna tko povlači konce.
Tetovaže po njemu nisu samo estetika. Svaka ima značenje koje bi malo tko prepoznao. Oznake mjesta, dugova, odanosti. Neke su napravljene davno, neke kasnije, kad više nije mogao izaći iz igre.

Onda je nešto pošlo po zlu.
Nije to bio veliki spektakl, više pogrešan potez u krivo vrijeme. Netko je nestao. Netko tko nije smio. I odjednom, čovjek koji “ne prati politiku” shvatio je da je politika počela pratiti njega. Zato danas kaže da “rijetko može doći online”. Zato mu “noge služe kao prijevoz” - nema tragova, nema kartica, nema kamera. Zato želi “negdje van države.

Zapravo, već je otišao. Negdje u Bosni i Hercegovini, u malom mjestu između planina koje je uvijek smatrao “savršenim bijegom”, živi pod drugim imenom, naravno. Tamo je samo još jedan čovjek koji voli ljeto, vozi bicikl i ne postavlja previše pitanja. Ali oprez koji sam za sebe kaže da je “nepopravljiv” nije slučajan.

On ne traži ljubav na internetu.
On traži informaciju. Ili možda izlaz. Zna da ga prošlost još uvijek traži - samo sporije nego prije. Tetovaže nisu izblijedile.

Jednom sam upoznala muškarca koji je bio živio sa ženom i tek rođenom bebom u garsonijeri.
Mali prostor bez puno komfora. Sve se čuje, sve se dijeli. I to samo po sebi već govori dosta o okolnostima, izborima, fazi života u kojoj se netko nalazi. Ono što mi je ostalo u glavi nije ni stan, ni kvadrati. Nego jedna njegova neobična navika.

Rekao mi je da je, ako su žena i beba spavale, a to je, kako je opisao, bilo rijetko i teško izboreno , znao bi otići do umivaonika i tamo mokriti, samo da ne mora pustiti vodu iz vodokotliće jer ih je taj zvuk redovito budio. Prvenstveno bebača.

Na prvu, ljudi to često dožive kao neku čudnu i odbojnu, bljak priču.
Ja nisam. Prvo sam pomislila: ‘Ok… vidiš koliko mu je stalo da ih ne probudi.’ Jer to nije komfor. To nije estetika. To je odluka u trenutku - što mi je važnije? San djeteta koje jedva zaspie ili moj osjećaj da je sve “kako treba”?

Zatim sam se pitala nešto drugo. Je li to iznimka ili obrazac?
Jer jedna takva gesta može biti znak pažnje. Može biti i dio šire slike čovjeka koji razumije prioritete.
Meni su takve stvari važne. Ne velike riječi. Ne dojmovi. Nego te male, nevidljive odluke koje netko donosi kad misli da ga nitko ne gleda.

I da, netko drugi bi možda rekao: ‘Pa dobro, to je minimum.’ Možda i jest. Ali iskreno, nije toliko često koliko ljudi vole misliti.
Zato meni takvi detalji ostanu. Ne zato što su romantični. Nego zato što su… stvarni.
A iz takvih stvari se, dugoročno, vidi s kim zapravo imaš posla.

Žena sam koja je naučila čvrsto stajati stajati na vlastitim nogama — i to ne samo doslovno. Te iste, kažu znalci, lijepe noge me često odvedu tamo gdje poželim biti. Kad bih vam se trebala predstaviti bez svih ovih suhoparnih rubrika i kvadratića koje inače ispunjavamo, rekla bih ovako:

Ja sam kontradikcija koja funkcionira. :)

Radim u vojsci, dakle disciplinu ne moram glumiti — živim je. Ali nedajte se zavarati, nisam kruta. Naprotiv. U meni ima igre, smijeha, zafrkancije, plesa u kuhinji i spontanih odluka koje završe na najljepšim mjestima. Ja sam ona koja voli kad plan propadne, jer tada život pokaže što zapravo ima za ponuditi.

Izvana me se vidi kao zelenooku duge smeđe kose (uglvnom podignute i vezane). Držim do sebe i tipično ženski - volim se dotjerati. Ne zbog drugih, nego zato što znam tko sam. Moda mene prati, ne obrnuto. I da, svjesna sam svog izgleda.
I svjesna sam dojma koji ostavljam. To nije slučajno.

Nazivu profila je kumovao autocorrect :(

I sad dolazimo do onoga zbog čega ste ovdje... Vi.

Tražim muškarca. Ali ne bilo kojeg. Ne nekoga kome trebam objašnjavati osnovne stvari o ponašanju, komunikaciji i poštovanju. Tražim zrelu osobu — ne po godinama, nego po načinu razmišljanja. Nekoga uz koga se mogu opustiti, jer sam predugo bila ta koja drži konce. Izbirljiva sam i to ne skrivam. To nije mana — to je filter. Jer sam već vidjela što se događa kad taj filter ne radi.

Znate što me umara?
Površnost. Nepoštovanje. Ljudi koji misle da je šarm isto što i bezobrazluk. Oni koji misle da je normalno ostaviti dasku od WC-a podignutu — ne radi se o dasci, da se razumijemo. Radi se o pažnji. O tome doživljavaš li osobu pored sebe ili ne.
Iritira me i ona pasivna agresija, gunđanje, vječno nezadovoljstvo, prebacivanje krivnje na sve oko sebe — državu, konobara, bivše, vrijeme… Ako ti je cijeli svijet kriv, problem nisi riješio, samo si ga lijepo zapakirao.

Izabrala sam, unatoč svemu, i dalje vjerovati ljudima. Ali danas puno bolje znam kome.
Ne tražim odmah susrete. Ne trčim u upoznavanja. Ovdje sam prvo zbog razgovora. Jer riječ otkriva više nego pogled. A pogled, vjerujte mi, dođe na red kad treba. Ne zanimaju me veze na daljinu. Ako si “daleko od očiju”, vrlo brzo si i “daleko od srca”. Jednostavna sam po tom pitanju.

Volim muškarce koji znaju biti ozbiljni — ali ne preozbiljni. Koji znaju nositi kožnu jaknu i nesavršeno zakopčanu košulju s istom lakoćom s kojom mogu voditi ozbiljan razgovor. Koji imaju stav, ali ne i ego koji zauzme cijelu prostoriju.
I da, privlači me ta kombinacija — sigurnost i nonšalancija. Onaj koji zna tko je, pa se ne mora dokazivati svake tri minute.

Ne pušim i smeta mi kad drugi puše. Alkohol? U posebnim prilikama. Kaos? Ne, hvala. Život mi je već dovoljno dinamičan.
Volim knjige, kazalište, glazbu — od rocka do jazza, od klasike do nečega što čujem prvi put na radiju. Okružena sam ljudima koji čitaju, uče, rastu. Ako ti to nije blisko, teško ćemo naći zajednički jezik.

Djeca? Želim ih. Obitelj? Vidim je. Ne sutra, ne na silu — ali svakako kao nešto što ima smisao i težinu.
I možda najvažnije — ja sam dobro sama. Moj život već ima ravnotežu. Ne tražim nekoga da me “spasi” ili “upotpuni”. Tražim nekoga tko će stati pored mene, ne ispred niti iza.

Ako si ovdje iz dosade, produži dalje. Ako misliš da ćeš me “osvojiti forom” — nećeš.
Ako znaš razgovarati, slušati, misliti i osjećati — onda možda ima smisla da se upoznamo.

A ako još uz sve to spuštaš WC dasku... onda smo već napravili ozbiljan korak naprijed.

Audio Link

Dobro došli na Iskricu!
Mjesto gdje poruke lete brže od razuma...

Hej hej, jel' odgovaraš il’ ghostaš svih?
Inbox gori, svi bi nešto – šta je, reci mi?

Lijevo, desno, swipeaj, biraj flow,
Iskrica duel – tko ima najbolji show?

Bok, dobro jutro mladoj dami od razvedenog 53...
Znam da zvuči čudno, al’ imam srce k’o da mi je 23.

Jesi dostupna, može jedno pitanje malo finije?
Voliš se ljubiti il’ pričamo samo ozbiljnije?

Hej hej, nova si ovdje, jel’ preživljavaš scene?
Ove bolesne ulete, likove bez kočnice i brane.

Jutro, majstorice, kava i kolači – ja bi to,
Al’ prvo reci jel’ ghostaš il’ ide reply flow?

Hej hej, jel' odgovaraš il’ ghostaš svih?
Inbox gori, svi bi nešto – šta je, reci mi?

Lijevo, desno, swipeaj, biraj flow,
Iskrica duel – tko ima najbolji show?

Lijepi pozdrav iz Slavonije, evo da se predstavim,
Vježbam svaki dan, al’ srce ne znam gdje da stavim.

Kako si? Što tražiš? Ja tražim nešto stvarno,
Ne samo “bok kako si”, nego nešto malo trajno.

Majstore, hoćeš li mi biti cura – ček, krivi tekst!
Pozdrav, Darko ovdje, malo sam old school next.

Buuuuuu… ghostan opet, nema odgovora,
Topli pozdrav svima, ja sam kralj promašaja fora.

– Si iz Ri možda?
– Kako si?
– Jesi za razgovor?
– Je li navala?
– Nemam najlonsku trenerku…
– Hoćeš li mi oprostiti?

Stariji sam od tebe, al’ imam stil i šarm,
Moj ukus seljački, al’ bar sam realan, znam.

Hej srećo šta radiš, daj mi malo znaka,
Ciao, kuhanje problem? Ja sam master od paprika.

Hej hej, jel' odgovaraš il’ ghostaš svih?
Inbox gori, svi bi nešto – šta je, reci mi?

Lijevo, desno, swipeaj, biraj flow,
Iskrica duel – tko ima najbolji show?

Pozz… helou… bok… javi se…
Može pitanje… kako si…
Iskrica nikad ne spava…