My story yeah

Bili smo dvije strane istog novčića
Svako na svoju stranu
Bez hrabrosti da se pogledamo u oči
I vidamo ranu.
Tvoja zatvorena kuća
Moj otvoreni svet
Ti meni zavidiš na snazi
Ja tebi zavidim na tradiciji... Link

Možda bi izgledalo pristrano
da ovo izgovorim naglas,
ali ovo je moja strana priče.
Ne dogodi se to iznenada... Link

Kobiety są takie,
Kobiety są owakie
Niezbyt cnotliwe,
Zupełnie zakręcone.... Link

Nisam ti ja mico, takva ... Link

Sve sam ti bliže ... Link

Kada padne noć ja živim... Link

Nemam kome da kazem... Link

Link

Link

Kad nešto primjetiš logično se upitati zašto je to tako, za koga je dobro da je tako i u konačnici tko profitira od svega toga.
Repetitivnost, eholalija u porukama upućuje da je zapravo malo pravih izvora. To me potaknulo provjeriti, potražiti odgovor na pitanje:

Koliko nas zapravo ovdje ima? (profila)

Živih i mrtvih, kao na popisu birača (danas) : 568.054
od toga muških svih opredjeljenja (danas) : 402.767
k tome ženskih svih opredjeljena )danas) : 165.287 i ostatak parova koji nisu zanimljivi.

Brojevi obećavaju veliku raznolikost i time vjerojatnost sparivanja, ali nije tako. Zašto?

poledajmo broj ativnih profila u posljednjih:
12 mjeseci: 15.000 (14.920) muških na 4.000 (3860) ženskih (4 na jednu)
9 mjeseci: 12760 muških na 3350 ženskih (3,8 na jednu)
6 mjeseca: 10760 muških na 2890 ženskih ( 3,7 na jednu)
3 mjeseca: 8210 muških na 2280 ženskih (3,6 na jednu)
1 mjesec : 5830 muških na 1680 ženskih (3,5 na jednu)
trenutna procjena ; 3670 muških i 1180 ženskih (3 na jednu)

I onda trenutak istine... svaka žena ima prosječno 2 profila i svaki muškarac oko 3

Dolazimo do procjene završne bilance prema kojoj ovdje aktivno međusobno komunicira
oko 1200-1800 (1500) muškaraca i 840-1000 žena. (900)

Maleno je to tržište, zato je vjerojatno i roba nešto niže kvalitete pa treba puno prebirati.

I nije čudno da spajanje ne ide jer se uporno pokušavaju spariti jedni te isti, nespojivi ljudi.
Ukratko, kad žena u mjesec dana skupi 3500 poruka javili su joj se svi dostupni muškarci prosježno triput. Nakon toga se nema čemu novome nadati već zasukati rukave i probrati , izabrati nešto za sebe ili promijeniti tržište.

(Ne u svima. Poneka ostane u izmaglici.)

Prije dvadeset godina mnogi su muškarci mislili da je uspjeh imati partnericu. Danas sve više njih misli da je uspjeh imati mir (ili frenda s kojim se savršeno razumiju) To ne znači da su odustali od ljubavi. To znači da su prestali vjerovati da je svaka veza bolja od samoće.

Jesu li u krivu?
Koliko ljudi poznajete koji su ostali u lošem odnosu samo zato da ne budu sami? Koliko brakova traje isključivo iz navike?
Koliko se partnera godinama međusobno tolerira, ali više ne uživa jedno u drugome?

Možda muškarci u pedesetima nisu postali hladniji.
Možda su samo prestali pristajati na odnose koji ih iscrpljuju?

Prije nego što netko pomisli da je ovo tekst protiv "vještica", vrijedi postaviti i drugi set pitanja:

Koliko je muškaraca u pedesetima emocionalno dostupno?
Koliko ih zna razgovarati bez povlačenja ili ljutnje?
Koliko ih je spremno priznati pogrešku?
Koliko ih očekuje partnericu koja će biti istovremeno ljubavnica, psihologinja, domaćica i medicinska sestra? (ŽMK - za neupućene)

Istina je da ni muškarci nisu bez mana. Upravo zato problem i nije u spolu.
Problem je u tome što mnogi ljudi u pedesetima još uvijek nose neriješene priče iz četrdesetih, tridesetih, pa čak i dvadesetih.

Možda je pravo pitanje potpuno drugačije...
Možda razlog zbog kojeg sve više ljudi ostaje samo nije taj što su kriteriji previsoki.
Možda je razlog taj što su ljudi napokon naučili koliko ih pogrešan partner može koštati.

U dvadesetima se zaljubljujemo u potencijal. U pedesetima promatramo navike.
U dvadesetima slušamo obećanja. U pedesetima gledamo djela.
U dvadesetima vjerujemo da će se druga osoba promijeniti. U pedesetima znamo da se ljudi mijenjaju samo ako to sami žele.
Zato možda najveće pitanje nije zašto muškarci u pedesetima izbjegavaju veze.
Pravo pitanje glasi:
- Jesmo li kao društvo toliko romantizirali ideju partnerstva da smo zaboravili kako dobra veza mora biti bolja od kvalitetnog života koji čovjek već ima?

Ako odgovor nije potvrdan, možda problem nije u tome što su ljudi postali previše izbirljivi. Možda su tek prestali pristajati na manje od onoga što ih čini mirnima, slobodnijima i sretnijima.

Postoji tema koja gotovo uvijek izazove burne reakcije: perimenopauza.

Ne zato što je problem. Nego zato što se o njoj govori ili kao da ne postoji ili kao da je zabranjena tema.
Da, hormonalne promjene kod nekih žena mogu donijeti nesanicu, promjene raspoloženja, smanjen libido ili veću emocionalnu osjetljivost, dok kod "sretnica" gotovo ništa od toga nije prisutno.

Ali ako muškarac otvoreno kaže da mu je važna emocionalna stabilnost, vrlo brzo će ga netko proglasiti sebičnim ili neosjetljivim. Zašto?

Zar žene nemaju pravo birati muškarca koji im odgovara?
Zašto bi "pičkica" bio manje slobodan postaviti vlastite kriterije?

Zašto većina muškaraca u pedesetima, kada ih pitate zašto nemaju partnericu, odgovara gotovo istom rečenicom: - Ne treba mi još jedan problem u životu.

Ne kažu da ne žele ljubav. Ne kažu da ne žele bliskost. Ne kažu čak ni da ne žele ženu. Kažu da ne žele komplikacije.

I upravo je tu ključ cijele priče. Jer muškarac od 50+ godina više nije isti muškarac koji je bio s dvadeset i pet.
Tada je vjerovao da ljubav pobjeđuje sve. Danas zna da ne pobjeđuje. Ponekad ne pobjeđuje ni vlastiti ego, ni stare traume, ni bivše "supružnice", ni djecu, ni financijske probleme, ni umor koji se godinama skuplja.

Jednostavno, ljubav više nije dovoljna.
Leptirići u bladim trbusima bili dovoljan razlog da se dvoje ljudi upusti u zajednički život. U pedesetima nisu.
Danas muškarci rade nešto što su nekad rijetko radili. Procjenjuju.
Ne pitaju samo: - Sviđa li mi se?
Puno češće pitaju: - Koliko će me ovaj odnos koštati emocionalnog mira?
Zvuči hladno? Možda. Ali nakon nekoliko desetljeća života mnogi više ne donose odluke srcem nego iskustvom.

Razvod ne završava potpisom. Papiri se mogu riješiti za nekoliko mjeseci. Emocije ponekad ne nestanu ni nakon deset godina. Bivši muž i dalje zove. Djeca i dalje očekuju. Obiteljske svađe još uvijek traju. Imovina nije podijeljena. Uvijek postoji neka priča koja nije završila.

I tada se novi muškarac počinje pitati: - Ulazim li u novu vezu ili u nastavak nečijeg starog braka?

Muškarci danas imaju luksuz koji prije nisu imali. Nekada je društvo muškarca bez žene gledalo gotovo sa sažaljenjem.
Danas? Živi sam. Radi. Putuje. Ima prijatelje. Trenira. Čita. Spava kad želi. Ide na pecanje ili planinarenje bez objašnjavanja. Ne odgovara nikome. Prvi put u životu osjeća mir.

I sada bi ga trebao zamijeniti odnosom koji će možda ponovno donijeti rasprave, zamjeranja i emocionalnu iscrpljenost?
Mnogi jednostavno kažu: - Hvala, ne!

Pičkice.

- Bili pokušala samnom?
Nisi pratio nastavu ili nisi bio na nastavi kad smo radili upitne račanice? (Bi li pokušala...) - razmak je presudna stvar u ortografiji
---
Da nisi pitao ne bih te ni primjetila, ali evo... primjetih upit pa evo me, istražujem za i protiv. Uglavnom...

Postoje muškarci koji te pogode. I postoje muškarci koji su… ok.
Ti si, na prvi pogled, ovaj drugi. Ne zato što nešto radiš pogrešno. Nego zato što ne radiš ništa što bi me zaustavilo na tebi duže od par sekundi.

Nick: *Picoduro*. Već tu zastanem. Nije problem u provokaciji.Volim ja muškarce koji znaju biti malo bezobrazni.
Ali ovo nije bezobrazno… ovo je previše očito. Kao da si odlučio biti zanimljiv prije nego si pokazao da imaš što ponuditi.

I onda uđem dublje… i tamo me čeka tišina. Sve je korektno:
- fit si, radiš, živiš sam, nemaš poroke... i nekako… ništa od toga me ne dira. Znaš što mi nedostaje? Ti.
Ne tvoji podaci, niti tvoje navike, niti tvoje “volim prirodu” i “volim kavu”... Nego nešto što ću osjetiti.
Jer kad napišeš da tražiš “zgodnu i veselu” - to je kao da si rekao ništa. Svaka žena je to u nekom trenutku.
Ali koja? Zašto baš takva? Što te kod nje pomakne? Ne znam.

I onda dođem do dijela gdje kažeš da se ne bi mijenjao. To je zanimljivo. Ali ne na način na koji misliš.
Ne zato što si stabilan, nego zato što zvuči kao da si… gotov. A ja ne tražim gotove ljude.
Tražim one koji još uvijek imaju neku glad u sebi. Ne za dramom - nego za osjećajem.

I onda opet pokušam… dam ti još jednu šansu u glavi.
Vidim more, planine, kampiranje. To je lijepo. Ali to je kulisa.
Gdje si ti u toj slici? Jesi li tip koji će me nasmijati kad šutim? Ili tip koji će reći “što je?” i ubiti trenutak?
Jesi li netko tko zna gledati… ili samo vidjeti?
Jer kad napišeš da je sexy osmijeh i pogled, to je točno. Ali to zna svaki muškarac.
Mene zanima: što tebi stvarno pomakne pogled?

---
I sad dolazimo do onog iskrenog dijela. Ne bih te odbila. Ali ne bih te ni izabrala.
Ne zato što nisi dobar. Nego zato što nema razloga da te izaberem baš ja.
Ti si muškarac kojeg bi mnoge žene mogle upoznati, ali rijetko koja bi ga poželjela istražiti.
A razlika je ogromna.

Znaš što ti zapravo fali?
Ne stil.Ne izgled.Ne ni život. Fali ti iskra koja kaže: “ovo sam ja i vrijedi me otkriti.”

Jer trenutno… ti si sigurna opcija.
A ja, kad sam iskrena prema sebi, ne tražim sigurnost na početku.
Tražim nešto zbog čega ću… zastati. I vratiti se još jednom.
M

P.S. Nadam se da nisi požalio što si mi se javio. Slične misli ti se vrte kod mnogih zrelih žena. Srećom, preostalih nije malo.
Ako ne želiš da ovaj post bude među edukacijskim materijalima, javi se. Ljudi smo... :)

čitam te polako, između redaka, jer ono što napišeš nije problem, problem je ono što ne napišeš.

Na prvu si… uredan. Posložen. Netko tko zna gdje mu je vikend, gdje mu je more i gdje mu je roštilj. I to je u redu. Ali znaš što nedostaje? Trenutak u kojem zastanem i pomislim: čekaj… tko je zapravo ovaj lik?
Jer ti si sve rekao - i ništa otkrio.
“Fit sam, izlazim vikendom, more, sport, normalan život.” To nije profil, to je prosjek. A prosjek ne budi znatiželju. Prosjek se ne pamti.Zanimljivo mi je kako nekoliko puta kažeš “eksperimentiram” i “znatiželja”, kao da pokušavaš ostaviti dojam otvorenosti… ali bez ikakvog rizika. Kao da želiš da sve ostane lagano, bez da se išta stvarno dogodi. Kao da si tu - ali samo napola.
I onda ubaciš “sex” među aktivnosti. Ne vrijeđa me to. Samo mi kaže da ne znaš bolje.
Jer to nije provokativno, nije zavodljivo — to je doslovno. A doslovnost ubija igru. Ubija ono između redaka, ono gdje se zapravo dogodi kemija. Znaš što je paradoks? Ti vjerojatno u stvarnosti nisi dosadan. Imaš tijelo koje se kreće, ideš van, živiš. Ali ovdje… djeluješ kao da si se sveo na check-listu.

I još nešto. “Meni sve odgovara.” To je rečenica koja možda najviše govori o tebi. Jer meni ne odgovara sve.
I ne želim nekoga kome odgovara sve. Želim nekoga tko ima rubove. Tko ima “ne”. Tko ima nešto svoje, nešto što ne prilagođava svakome tko naiđe. Kod tebe ne osjećam otpor. Ne osjećam dubinu. Ne osjećam da bi me mogao izbaciti iz ravnoteže, ili me natjerati da se zadržim duže nego što sam planirala. A bez toga… nema razloga da ostanem igdje s ikim.
Ne kažem da nemaš potencijal. Kažem da si ga sakrio iza normalnosti.

I možda je to stvar koja te najviše košta — ne to što jesi, nego to što si odlučio pokazati samo ono što je sigurno.
A ja… ne reagiram na sigurno.