ŽENI MOG ŽIVOTA

“Ti si moja zvijezda, i moj astronom,
i želio bih da sam nebo,
da te mogu posmatrati sa milijardu očiju ”

“Svako srce pjeva pjesmu, nepotpunu, dok neko drugo srce ne uzvrati šapat. Oni koji žele pjevati uvijek će naći pjesmu. Na dodir ljubavi, svako postaje pjesnik.”

Danas je koncert Oliveru u čast pa da se sjetimo riječi prekrasne njegove pjesme

Pada noć puna strepnje,
Nema te tu kraj mene
A trebam te
Kao pjesnik svoju bol

Na srcu mi studen zime,
Na usnama tvoje ime
I samo čekam dan
Da dođeš ti

A kad mi dođeš ti
I osmijeh vratiš mi
Sva patnja i bol
Života mog će proć

U noćima bez sna
Ja tebe dozivam
Da dođeš mi ti i kao svi
Počnemo mi mirno živjeti

Moj dan nema kraja,
A noću tebe sanjam
I samo čekam dan
Da dođeš mi

A kad mi dođeš ti
I osmijeh vratiš mi
Sva patnja i bol
Života mog će proć

U noćima bez sna
Ja tebe dozivam
Da dođeš mi ti i kao svi
Počnemo mi mirno živjeti

A kad mi dođeš ti
I osmijeh vratiš mi
Sva patnja i bol
Života mog će proć

U noćima bez sna
Ja tebe dozivam
Da dođeš mi ti i kao svi
Počnemo mi mirno živjeti

Link

O koliko se šutnjom kazat može
Ponekad više nego riječima
Sjećaš se kad smo sjedili u parku
gledali rijeku..
Sjedili smo na klupi i šutjeli
Umorna od traženja naslonila si se na me
i ja sam te zagrlio i prigrlio
jutarnje sunce milovalo nas je i uživalo
u našoj tišini
Nismo ništa pričali niti pitali
slušala si otkucaje moga srca
a ja sam prolazio prstima kroz kosu
koju je vjetar lagano raznosio
Nismo pričali ništa
gledali smo se i smiješili pogledima
i bllo nam je lijepo
Usne su se samo smješile
i nisu pitale ništa
Ustali smo pogledali se
s osmjesima na licu
ništa nismo pričali ni pitali
sve je bilo jasno
šuteć mi smo tolko toga rekli

Mario

Jednog dana tako na kolodvoru
gledah vlakove koji dolaze, odlaze..
iz nekih dalekih mjesta.
Susreću se na peronima
jedan pored drugog.
I ponovo odlaze
i ponovno se sreću
Poput ljudi.
Nadam se da ću jednog dana
na svom peronu,
na svome cilju života
susresti ću tebe
nasmiješiti se
ja tebi i ti meni
i nećemo šutjeti
i nećemo se mimoići
da na cilj neki
zajedno ćemo stići

Mario

Eto kao što sam rekao dok ne napišem svoju novu pjesmu možete pročitati Tina Ujevića pjesmu koja je nastala 1917, točnije objavljena je u Zabavniku. Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Čovjek samo srcem dobro vidi.
Ono bitno očima je nevidljivo.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

Ljubav je nešto što nas pokreće i što nam daje nadu. Cesarić je jedan od mojih omiljenih pjesnika, zajedno s Tinom Ujevićem. Moram napisati par njegovih (Cesarićevih) stihova, jer toliko ljepote je u njima. Pa evo:


Ljubav
Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum što dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.

da ljubav nije tužna i pjesma o uzvraćenoj ljubavi je Mala Kavana


Mala kavana

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje--
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

Još ne poznajem drugi dio mene
ja živim, postojim i volim
ali napola
Jednog dana kad sretnemo se
kad izmjene se pogledi i osmjesi
Jednog dana kad upoznam tebe
upoznat ću i drugi dio sebe

Kakvo će tek postojanje biti
kakav život!
O kako ću tek ljubiti
onoga dana kada spoznam sebe
cijeloga mene
Onog dana kad upoznam tebe
kad upoznam drugi dio mene

Mario

Ta prekrasna oka dva
poput jezera prelijepa
u njima se odmaram
u njima se veselim
Ta oka tvoja dva
koja mi se uvijek smiju
oka tvoja dva što dušu mi griju
Svaki put kada te pogledam
vidim dobrotu i ljubav
vidim u tvoja oka dva
sve ono što sam uvijek tražio
Ta tvoja oka dva
u kojima vidim sebe
Ta oka tvoja dva u kojima vidim tebe
Sve dobro, sve lijepo
Poput jezera prelijepa
Ta tvoja oka dva

Mario

Srest ćemo se ti i ja
srest ćemo se ispod ovog zvjezdanijeg neba
Jer znam da si tu negdje blizu
Ne poznaješ me iako znaš da postojim
Ne poznajem te iako znam da si tu
Tako smo slični i tako blizu
tako različiti i tako daleki
Al u jednom trenutku srest ćemo se
i poznat ćemo se
nasmiješiti se jedno drugom
jedan nesavršen ja
jedna nesavršena ti
a tako savršeni zajedno.
Srest ćemo se ti i ja
Srest ćemo se ja i ti
Ispod ovog zvjezdanijeg neba

Mario

Ovo je pismo napisano 2008 nisam tada imao djevojku kao ni sada. No kad sam se zaljubio u jednu od bivših poslao sam joj. Poslije se to pismo našlo i na internetu prerađeno u nekim varijantama ali ono ide ovako. Možda nisam pisac ali sam onaj koji osjeća i želio je to pretočiti na papir. Dakle ovako ide to

NAJLJEPŠE LJUBAVNO PISMO NA SVIJETU



Želio bih ti napisati pismo.

Ljubavno.

Pismo u kojem ću ti reći koliko te volim,
koliko mi je stalo do tebe.
Pismo u u kojem ćeš osjetiti dodir
mojih usana ,
dodir ruke,
zagrljaj.

Htio bih ti napisati pismo, ljubavno naravno

i reći tikako žudim trenutak
da budemo sami.
Ti i ja.

Želio bih ti napisati najljepše
ljubavno pismo na svijetu
koje ćeš čitati kao molitvu Bogu,
i koje ćeš ljubiti kao što mene ljubiš.

Želio ti bih iskazati u tom pismu svoje čežnje
i svu ljubav i strast,...
ali ne to ne bi bilo dobro pismo.
Ne bi to bilo dobro pismo jer ga možda isprva ne bi razumjela,
možda bi se i prestrašila, ali...

Ne to nikako ne bi bilo dobro pismo jer bi se
mogla u njega zaljubiti i ja bi
možda i ljubomoran bio na to moje pismo
koje bi bilo uvijek voljelo te istim žarom.
Ja želim da život napiše pismo o nama
koje će se jednom čitati pred Svevišnjim
i da taj život ispiše retke o nama
o našoj ljubavi
kako smo se jako voljeli
kako smo se osjećali.... prožimali

Da život priča priču u kojoj ćeš znati
Da sam te volio jako i bezuvjetno.
Da život posvjedoči da si mi bila sve.

Da kroz dodir naših usana,
dodir ruku, i zagrljaje
kroz osmjehe,
i sve naše sitne radosti,
napišem

Najljepše ljubavno pismo na svijetu

Mario

Buđenje ujutro.
Okrenuti jedno prema drugom toliko se osjećamo, da kad probudim se i ti odjednom otvoriš svoja dva prelijepa oka i vidim osmijeh.
Ja: Dobro jutro zlato, kako si spavala?
Ti: Mmmm dobro, a ti?
Oboje se smješkamo i ležimo. Pusa za dobro jutro. Gledam te onako čupavu, nepočešljanu prelijepu. Mislim si kako si lijepa.
Ja: Baš si lijepa ovako ujutro.
Nasmješiš se. I ja isto. Pogladim te po licu nježno uživajući.
Odi ti pod tuš ja ću skuhati kavu. Što ćemo za doručak?
Ti; Ne sekiraj napravit ćemo nešto zajedno.

Odlaziš sa smješkom pod tuš . Vidim da si zadovoljna. Drago mi je. Sretni smo. Predivno jutro, jedno od mnogih..
Kuham kavu i razmišljam kako je malo potrebno za sreću. Tek je 15 minuta otkad smo se probudili, a već toliko sreće. Toliko malih iskrica radosti. Ponekad se pitam zašto očekivati nešto više u budućnosti kad imamo ovo lijepo sada. Sada je tako lijepo možda kratko traje ali dajući se svaki tren, toliko je malih iskrica sreće, da život može biti lijep. Kao tvoj i moj. Ne želim ništa više, želim ovo malo... Sada, biti sretan. Sretan sam jer se smiješ jer mi je srce ispunjeno radošću. Let it be. Forever. Puno malih iskrica sreće. S tobom

Mario

Tako se zove jedan predobar film. Gdje se zaljube u 5 minuta on nju pita dok sjede u caffeu "Hoćeš li se udati za mene?" Ona odgovara s "Hoću" i pita ga tko je on. Kaže pomorski kapetan. Vjenčaju se istog tjedna. I nakon toga dešava se ljubav, velika strasna s puno zapleta, ali ljubav. Pričam frendici o tome kaže ona: to je bedastoća. Opet poslije razmišljam o tome i činilo mi se baš zgodnim. Ljudi hodaju godinama, ožene se, rode se djeca, nakon nekog vremena se rastanu jer sve postane neka navika rutina, obveza. Možda će se činiti ta priča nekome bedasta, ali nije. Ne poznajemo se dovoljno ovako i onako, svi imamo svoje neke povijesti u kojima smo bili obasipani ljubavlju, a i doživjeli razočaranja. Razočaranja mnogi nose u sebi umjesto da ih odstrane. Kao karcinom. I budu zdravi i ljube. Non stop se vraćati na staro nema smisla jer staro je staro. Potrebno je ići dalje čista srca i gledati srcem drugu osobu. Samo srcem se najbolje vidi. Pamet, razum, mogu nas i prevariti ali srce nikada. Srce je ono što jesi. Bez njega nema ničega. Iako sam trenutno sam, znam da nisam sam, znam da si negdje tu oko mene, nismo se sreli, ali srest ćemo se siguran sam. Uskoro. Završit ću sa pjesmom Konstantina Simovnova.

Simonov bio je veliki ruski pisac, pjesnik i patriot kojeg je sudbina često odvodila na ratne frontove. Beznadno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najljepšu i najpopularniju glumicu.

Ona je, međutim, bila udana. Pošto je suprug general, koga je jako voljela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u mnogobrojne ljubavne afere, ali nikog nije uspjela zavoljeti kao svog pokojnog supruga.

A onda, ratne 1940. godine upoznala je Simonova, koji je godinama maštao o njoj. Ušli su u vezu koja je bila sve ono o čemu je pisac maštao, ali, nevolje tek dolaze. Simonov je otišao na ratište i u jeku najvećih borbi shvatio je da se neće vratiti kući živ.

Jedino što ga je održavalo bila je fotografija i misao na svoju prelijepu Valentinu koja je željno iščekivala da joj se vrati. Tada je odlučio da joj napiše pjesmu koja će joj govoriti koliko je on voli, čak i kada ga ne bude više.

Pjesmu, koja je trebala stići Valentini poslije njegove pogibije je stavio u džep, mirno iščekujući svoj sudnji dan. Međutim, dogodilo se čudo – jedinica u kojoj se Simonov nalazio nekako je izbjegla finalni udar neprijatelja, i pisac se, živ i zdrav, vratio kući svojoj dragoj, s pjesmom u džepu.

Vjenčali su se 1943., a pjesma o ljubavi koja nadjačava smrt u kombinaciji s “hepiendom” obišla je cijeli svijet, i prevedena na čak 35 jezika

ČEKAJ ME

Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš
i da te nade lažu.

Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji.

I gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!

Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu, —
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.