Invert of the Triangle

"...jer ako slutnja nestaje, ni mašti se ne ostaje."

...pa ti sad s'vati sto pesnik htede da rece! ;)

(cekam tvoje...)

ma nije ni u seksu sve - rece on, a ne bi li pridobio njenu zenstvenost.

Ah, jos jedan romanticar. Nista od njega - pomisli ona!

Prvo sto sam ikada napisao na pitanje o svom ukupnom izgledu bilo je ono o iskrivljenom zrcalu...

Onda sam shvatio da neke ne razumiju humor i tako me preskoce radi cega - humora!
(a onda si s druge strane i misli, ako nemaju minimum duhovitoga duha, pa gdje je i steta)

Zatim sam, a skroman kakav jesam i uz tu iznimno izrazenu duhovitost, napisao da sam prosjecan.

A tada sam si opet pomislio kako to mnoge mozda iscitavaju... - Eto, napisao je da je prosjecan, samo zato sto je zapravo ispodprosjecan.

Pa sam i to opet prepravio.

Odlucio sam se za radikalni zaokret. Napisati cu istinu. Ovaj put.

...pa sam i napisao. - jaaako dobar!

E, al opet ni to nije drugo trajalo.

Saznao sam da vecina muskih tako napise u profilu i da sam tek sada upao u zamku o prosjeku.

Moja nevolja je bila prevelika.

Ako to pitanje izbrisem - opet nece biti dobro. Pomislit ce: - eto, preskocio je, jer je ruzan -

Onda sam se odlucio na jedno koplje ispod. Jedno koplje ispod Istine.

A to je da sam - Iznadprosjecan.

I to mi je zvucilo kao da se hvalim. Sam sebe. Pa strasno!

I tako sam napisao da sam prosjecan, samo zato sto takvu i prizeljkujem. Zelim prosjecnu tijelom.

Jer takve su najljepse! To su one divne.

Ali u svojoj svijesti da bude - jaaako dobra -

Al kome je to ispred veeelikih cica!???

...i nasao se ja tako sa jednog djevojkom nakon jedno otprilike dva tjedana dopisivanja.
Krenuo sam drsko i direktno. Prihvatila je takav nacin. Ubrzo smo shvatili da zelimo isto.

Zeljela je njega, a ja njezinu.
Nije zeljela mene, ja nisam zelio nju.

I sve je trebalo biti vrlo jednostavno, bez ikakvih komplikacija.
I tako smo si pisali. Trazila je da joj rijecima docaram, kako ja vidim trenutak dok joj prilazim straga...
ispunjavam cijelu sa onim sto joj toliko animalno zelim dati. Bez osjecaja, bez sazaljenja...

Odgovarala mi je. Svrsila je dva puta... pa kasnije jos.... ne vjerujem, znala je napisati. Kod mene ista stvar.
Bio sam ponosan. Rijeci su moje igracke..(i ne samo rijeci, naravno..da ne bi koja pomislila da su mi one tek nadomjestak za neki nedostatak... Nisu, priroda je ipak prema meni bila jako milostiva). Hvala prirodi!

Najvise ju je napalila jedna pricica, a gdje sam joj u nadahnucu napisao da cu ju dovesti do crvenila u licu, da joj krv izbije na obraze, sve dok ne pocne nepravilno disati.. dok joj se u glavi ne pocne vrtjeti zbog pozude prema meni....

...privuci cu te k sebi, grubo... skinut cu te, tvoje gacice... a tad cu sa sebe skidati sve ono sto me prijeci da se zarijem u tebe cijelu, duboko u tebe i "do tebe".... da te cujem da si pocela jecati i prije nego sto cu ti ista uciniti....jer... znas sto ti slijedi..Znas jako dobro...

A tada cu ga uzeti rukom i krenut cu prema tebi, vrlo blizu, a ti ces me gledati dok to radim. Zelim da gledas kako cu ti to uciniti, kako klizim u tvoju intimnu unutrasnjost, dovodeci te do svih zvijezda svih tih nebrojenih galaksija rasprsenih po prostorno-vremenskom kontinuumu...

A sam pojam o prostoru i vremenu isceznuti ce iz tvoje svijesti, kada ces ga napokon.........

No, onaj trenutak, onaj djelic u vremenu kad te treba naceti, kad te treba lagano otvorit za svu svoju velicinu i debljinu....

Tada cu stati.... Mucit cu te... Igrat cu se tobom...Necu uci odmah...

...sve dok me ne pocnes moliti, preklinjati me da ti ispunim cijelu utrobu svojim toplim dijelom tijela.
...dok me ne pocnes moliti... smiluj mi se ..udi u mene, molim te, daj mi ga...sada, smjesta

Cekat cu da me zamrzis i primis cijeloga istovremeno...



Dosta sada o tome... to je mali dio nasega pisanja.......

I sve je trebalo biti vrlo jednostavno, naucili smo kroz godine i kako to ide, zar ne!?

No, odjednom smo poceli pisati malo drugacije. Sto nas je na tu promjenu dovelo!? Neznam.

Poceli smo opisivati nacine na koji cemo se ljubiti.
Tvoje usne na mojima. Imas usta za ljubljenje. Tvoje su pak socne. Tvoje pak divne i podatne.

Otisli smo negdje drugdje.... u neki svijet koji nismo prizeljkivali.
Stovise, od njega smo bjezali... zajedno, a odvojeno... svako u svom malenom svijetu velikih strahova.

I tako, dodje i taj trenutak. Naci cemo se. Ona i ja. Ja s njom i ona sa mnom.

Krenulo je razgovorom. Cak i onim bezveznim, nespretnim.
Neznam kako i kad, ali odjednom smo se poceli strastveno ljubiti, njezno. Izgubio sam se u njenim socnim usnama.
Ljubio sam ju i ljubio...

I ona je to tako trazila.

Nije mi se digao, ma ni da se pomakne. Nisam ga se niti sjetio, mozda se osjecao i zapostavljenim tamo dolje, jer....
....nije mi ni trebao.

Jer, zakljucili smo kasnije.... poljubac je dublji. On je intimniji cin u kojemu dajes svoju dusu onomu koji ju sa ljubavlju prima... i obrnuto...obostrano.

I u tom vremenu bez prostora
I prostoru bez vremena
Nas dvoje
Bili smo
Najintimnija bica u svemiru

Vise od intime same - intimni...

I vise se nismo vidjeli
Nismo mogli.

.

piše ona:"...tu sam na Iskrici zbog dubljeg odnosa sa muškarcem i molim da mi se ne javljaju oni skloni samo seksu. Osjećajni su poželjni!"

...I kako da se ja njoj sad ponudim?

Napisao sam joj da nam se interesi poklapaju...
...i da bih i ja htio dublji odnos i da bi sigurno bilo dublji ; neka mi vjeruje na riječ.
...a i nisam sklon samo seksu, velim... sprasil bih ga ja i sa osjećajem; pa ja sam sasvim osjećajan tip.


Stavila me na ignore (!!!?????)

U svijetu bez ideja, svaka je prosjecnost dobro dosla!
I to kako dobro dosla!

Kao Krist kad je usetao u Jeruzalem ili kao...
Ili ljubav kad stigne na izmagnetiziranom valu.

I tada nas prosjecnost opija, pletemo joj lovorove vijence
Krunimo ju i istu sebi stavljamo na glavu
Ponosno pokazujuc tu istu glavu
no, koja je sada puno ljepsa
Sada ima zlata

I prosjecnost nam postaje smisao
I tako se prosjecnost pocinje proizvoditi
Za sve te male prosjecne ljude

I da budemo sretni
da pijemo pivu
svake cetiri godine globalno, a izmedju eVropski.

Televizija, piva i noge
Vjeste noge, skupe, ne mogu reci...

I tako postepeno ta agresivna prosjecnost
Izbaci tihu i plahu Ideju
Iz nasim malih zivota

Sada i jesu doista mali

A samo su trebali pratiti Ideju.

Rodjeni su s Njom...

Bili...

Napiše mi jedna moja moja pratiteljica, a u formi pitanja, da sto sam stao sa pisanjem na blogu.

Odgovorio sam joj, nešto u smislu, da se moramo naći negdje vani... vidjeti...razgovarati...

Velim: "...i onda ti mene otkantaš, nakon što ćeš me prethodno privoljet za sebe. Tada ću napisati
nešto... vjerojatno neku pjesmu...!"

Eto, to ti je to, pa sad znaš što ti je (ne)činiti. Ionako to i znaš, ali...

...i pjesma se poslusa u zamracenoj sobi, sa narancom u ruci... ili dobrim scotchom, tek sa omanjom kockom leda, mozda i jednom fiiinom cigarom.. a i uho mora biti, jer bez uha, kako cuti!?

...i onda zelja sama dodje, ne bi smjela izostati... voditi ljubav u krevetu, upravo dok ista svira lagano, tiho, priguseno...
...i strastveno i blizu

Jedini problem bi bio sto pjesma traje samo 10 minuta.... no, nekima je i to dovoljno...


Link


azuriram: tko je slusao pazljivo, mozda je i primjetio da se "vrhunac" dogodio u sedmoj minuti i cetrdeset petoj sekundi. ;)

Kako su neparni brojevi nesretni
I ako je tri ili trideset i tri
I nesretni trinaest ili onaj devet

Nalazim tako da je najsretniji broj jedan
Jer on i ne zna za svoj par
I ne zna da parovi postoje

Samo misli da tako mora biti
Ako misli...

A ne misli..
I to je njegova sreca...

(... i tek)

U nedostatku tebe bogatstva pronalazim.
Ona prava bogatstva
Koja nisu od tijela
I ne mogu se izreći

A da se spoznajno shvati



U nedostatku tebe
Ja otkrivam sebe
Izvire neko svijetlo
Otkud svijetlo, već iz tmine

Uspjela si to svojim odlaskom



Otjeralo te vrijeme
Koje je davno napisano
Jos prije tebe i mene
I nas

Kao jedno



Da se desilo jedno
Na valima vječnoga etera
Kada tijela odu
A Duh preuzme

Kao istinom ce se pokazat



I samo to
Mi nadu da
Da i ti i ja i onaj "mi"
Koji znadosmo

Nama će već se vratit´

U onim noćima, a koje to nisu
A nisu noći
Zato sto me u njima "ima".

I u tim neprirodnim noćima
Ja slusam
Ono sto se čuti nesmije.

I gledam
Kada oči ne bi smjele
Vidjeti

A osjećam bolje...
Noći su za to.
Zato su noći.

Moja radnja je još malo i pri kraju i što sam učinio učinio sam. Tko će suditi!? Samo ja.
Ja sam sudac, vrlo nemilosrdan i to je ono što me plaši, čovječe. Misliti da je lako igrati
lovice sa sobom samim velika je zabluda, a tek skrivača? Skrivamo se, dakle. Lovimo i
lovljeni smo. Ili samo mislimo da smo lovljeni. Sve je u nama i nema uzroka izvan nas.
Nema ljudi izvan nas, mi ih stvaramo. Nema ljubavi izvan nas, mi ju stvaramo. Postoji li
žena vani, postoji i muškarac vani. Ali ja sam doista središte svog mog svjetskog
životnog zbivanja. Egoizam? Ne mislim tako! Mislim realizam! Ja sam centar, i nitko
nije više u centru od mene u mom životu. Zato i ja ne mogu biti nikako i ne smijem biti
nikako u centru ičijeg života. Sto ljudi, sto centara zbivanja, sto života, sto boja, sto
najrazličitijih percepcija. Koliko ima galaksija i koliki je prah sadržan u njima? Previše
tih brojeva raspoređenih (po slučajnosti) u prostorno vremenskom kontinuumu da bi
netko izustio tu veliku nevjerničku riječ, a to je ta riječ – Slučajnost.
Dakle, ja sam slučajnost!? Slučajno sam se dogodio? I kud baš ja? Egoizam? Opet?
Slučajno opet. Slučajno otet! Otet od mnogovrsnih slučajnosti, slučajno točno tako
rasipanog praha života u ničemu.
Ja se nisam rodio namjerno! Nisam ni imao takvu namjeru. Ideju nisam o tome dobio.
A moj otac i moja majka? Jesi li me namjeravali ili sam im se dogodio kao sveprisutna
slučajnost? Namjeravali su možda stvoriti dijete, ali ne mene; sigurno ne MENE.
Ja nisam dijete, nikad nisam bio mladić, teško da sam odrastao kako čovjek mora
odrastati. Neću ni umrijeti tek kao starac. Neću sigurno!
Ja sam uvijek bio i ostajem jedinstveni broj. Takvog broja nema ni u jednom kutku
svemira. Ako pronađete takav isti broj, molim vas javite mi. Tada ću pristati na
slućajnost.
Ja sam Bog. Nisam mislio bog, nego upravo Bog. Bog, to sam ja. Ako se to kome i ne
sviđa ili ako mi sada tko ne vjeruje, onda je to samo zato što nemam spoznaju o svome
Božanstvu, pa bi Vam tako mogao to i potvrditi čudesnim znacima.
Da, netko mi je sakrio spoznaju, a bez spoznaje o svome Božanstvu ja ne mogu djelovati
kao Bog, iako to u prirodnosti Jesam. Kako je to nesretna spoznaja kad spoznaš da si Bog
kojemu je sakrivena spoznaja da je Bog. Pa tko je sakrio spoznaju samome Bogu. Tko
može Bogu sakriti spoznaju? Nitko! Samo Bog može sam sebi biti uzrok i posljedica
uzroka. Dakle, ja sam si sakrio spoznaju da sam Bog. A gdje li? Ne sjećam se toga, dosta
i zaboravljam u posljednje vrijeme. I tako sam ja Bog koji je sam sebe zatvorio. I to ne
bilo gdje zatvorio. U krug! A najgore je biti zatvoren u Krug. A Bog koji je zatvoren, i to
u krug i ne može baš nešto djelovati, zar ne? Otkud će početi On? Koja je povlaštena
točka djelovanja? Eto, sad i nisam više baš i neki Bog! Možda sam sad samo bog!
Sad mi treba neki novi Bog koji je vani, izvan mog samozačaranog kruga da me izbavi.
U pomoć, ja nisam Bog! Pomozite, postao sam tijelo. Preopipljiv sam ovakav sada.
Invertnost doživljavanja kruga.

Pierre je bio slikar. On je slikao. Bar se je kao slikar izdavao.

Ali svoje slike "nije izdavao"...
...niti je imao takvu namjeru.

Smatrao je da izdavanje slika
Nema veze sa umjetnošću
I da se tako
Gubi umjetnički duh.

Počinjem vjerovati da Jesam tek kada spoznam da Jesam, nasuprot tome može biti da ako
Jesam objektivno, subjektivno čak i ne moram Biti, ako ja u svojoj tajanstvenoj nutrini to ne
spoznam.

Što dolazi prije, spoznaja ili vjera?

Ili se to dvoje u dalekoj konačnoj definiciji spaja
u istovjetnost? Ako ja ne vjerujem, znači li to da ja tada Nisam, ili možda bez obzira na moje
vjerovanje ili nevjerovanje ja još uvijek Jesam. Da li Ja Jesam samim time što Bog vjeruje da
Ja Jesam, ili ja još sam moram spoznati svoje postojanje da konačno Postanem.
Zašto Ja Jesam? Zato što Bog tako hoče? Zato što ljudi tako hoče? Zato što moja krv tako
hoče ili jednostavno Jesam zato što ja hoču Biti!

U kom trenu počinjem Biti?


Postajem li ja odjednom Ja ili do svoga idealnoga Ja dolazim kroz spoznaje?

A za spoznaje je, bar nama ljudima, uvijek potrebno Vrijeme.

Kada se imam pravo nazvati Čovjekom? Onda kada sam
prvi puta ugledao svijet ili tek onda kad postignem ideal Čovjeka? Što je ustvari Ideal
Čovjeka? Ako to još neznam, a uz pretpostavku da Čovjek postanem tek kad počinjem živjeti
kao Idealan Čovjek, hoču li se ikada moći nazvati čovjekom?

Ili možda se mene uopće ni ne
pita za ikakvo mišljenje o meni samom.

Da li je od mene odviše drsko što uopće i počinjem
razmišljati o sebi, na način da sam sebe nazovem čovjekom; bilo sad, sutra ili nikada!

Smijem li išta pitati? Smijem li bar jednom postaviti pitanje «Zašto»?

Smijem li išta pitati ili
sam tu samo da slušam?

Imam uši, dakle tu sam da slušam.

Ali imam i usta, dakle tu sam da pitam.

Ili imam usta samo zato da odgovaram kad me se nešto pita, ali ne i da pitam sam.