BOCKANJE

bez karte,
rezerviranog
mjesta,
iz dan u noč,
vagabundo u snovima,
mijenjam adresu,
tražim pratnju,
nitko ne odaziva se,
jezivo ali istinito,
mrežastih čarapa,
bez ostalih
fetiša,
hrlim
zaboravljajući na
potrošenu svijeću,
istopio se vosak,
u prazno,
na stolu,
neispijene čaše,
a tragovi crnog
posvuda,
ja žurim dalje,
razbarušene kose,
zaboravljam njegovo ime,
nije mi važan,
ni on, ni njegova
svilena skupa košulja,
želim svijet osvojiti
usnama
jednostavne žene
znam koga hoću,
vlakom
putujem kroz
daleke savane,
divlje zvijeri
ulijevaju snage,
izdržavam
prekide, podižem veo,
želim ispitati
svaki detalj
onog tamnoputog,
zelenih očiju,
kose nalik ugljena,
smiješi se baš meni,
takvoj
kakva jesam,
možda desio se klik,
tamo
daleko od kuće,
vrućina preuzima
kontrolu tijela,
maše mi rukom,
znam,
želi me voljeti,
mene,
golu, iskrenu,
nježnu i plahu,
istovremeno,
proždrljivu
lavicu putnicu.....

uzalud mi truda,
uzalud nastojanja,
htjedoh postati
tvoja dama,
ali ti prekidaš
baš
svaki moj san,
ne dopuštaš
iluziju da pretvori se
u stvarnost,
uzmičeš
sve dalje,
grebući prstima,
ostavljajući ožiljak
na već učinjenom,
povlačiš se
poput vojnika
u ofanzivnom
djelovanju,
vrištim nad
sjenom tvojih
udova,
pozivam dugu
da osvjetli
put natrag,
ne pomaže
ni vedra noć,
ni stope
srne u snijegu,
razbijaš mi
svaku nadu u nastavak
započetog,
a ja kukavica,
navikla
na naivu, obuvam
cipele bez potpetica,
pogoršavam stvar,
ne želim se
pomiriti,
ni pomišljati na
rastanak,
brišem crveni lak
s popucalih
noktiju,
prisiljena zaogrnuti
veo crnih šljokica,
uzmak od tebe,
meni je
zapisan poput
osmrtnice
bez
mogućnosti
povratka....

tipično za njih...egoistički strašno...jer oni dođu samo onda kad žele omastiti brk....kad iz tko zna kojih razloga ostanu ukručeni...kad polude u onim godinama...onda oni zbrišu ispred gospodarica svojih života i dođu ovdje...u krošnju smiraja...možebit nađu kojeg komada za preveslati...ili i ako ne nađu ništa tim bolje za njih jer oni jaki su samo iza ekrana...na tipkovnici....a stvarnost je ipak NJIHOVA BOLNA TOČKA

kao mjesec
najsvjetlije
zvijezde,
more divlje rijeke,
uzmi moje
usne i natapaj
miomirisima
tvojih bedara,
sakrij me
na dno svog srca,
obavij tijelo
toplinom bluda,
stjeraj me u kut,
očaraj jačinom
volje da uroniš
u mene
poput pjene
u morsku hrid,
uzmi sok od
prirodnih kapi
otvori točke
mog pupka
i kreni u lov
na divlje meso,
prstima oderi
kožu tamo gdje
znaš da
osjetit ću
oganj i dahtati
ispuštajući
signale užitka,
želim dati lozinku
otvoriti krila,
uzmi me
bez milosti,
zadovolji
upražnjene
stijenke
toplog gnijezda
moje
ženstvenosti

Link

zašto zove se iskrica...kad trebala bi imati ime ubilica...ubija u pojam svakog normalnog koji bi nešto normalno htio, mislio i ućinio...i sve se zapravo vrti u krug jer ovo je gore nego Guatanama-sve sami homići (javni ili skriveni)...svejedno, oni koji očito pojma nemaju što je hetero, trans i td itd....živcira me to...ali neću se skidati iz inata....ali neću ni popustiti...JA TVRD SAM ORAH...ne može me se razbiti ni najtežim maljem...ali htjela bi onako ipak u prolazu reći da kukavicama je negdje drugdje mjesto, onima sa dijagnozom F, također...za one koji pljuju, vrijeđaju i lažu sve u šesnaest i onako pomoći nema...zaista o ovoj iskrici dalje pisati ubilačka je tema

rjetkih večeri,
još rjeđih
noći,
pojaviš se,
poput namrgođenog
gosta,
bez trunke
osjećaja,
blijedog lica,
a znaš da šutnju
mrzim više
od svega,
gledam te
poput divljeg voća,
i mjeseca žednog,
ne želiš znati,
ulaziš
loših namjera,
strah od neuspjeha
koči vilicu,
a pogled praznih
školjki,
zabrinjava
moje gostoprimstvo,
zaljuljaše se
vlati kućnog cvijeća,
ne slušam
balade ruskih nota,
moj je odabir satkan
od vilinskih
kosa,
moje usne
škripe,
možda bolje je
za odgodu,
želim te imati
za svog
muškarca,
iskrenih namjera,
čvrstih stavova,
prošlo je
odavno
vrijeme primanja
nepoželjnih
gostiju
što oduzimaše mi
i zadnji tračak
nade,
bacaše u jamu
bez šansi
za izlazak
na svjetlo
slijedećeg
jutra....

Fališ mi jutrima kad sjedim u tišini i pušim prvu cigaretu, fali mi jutrima gledati u jutranje nebo, udahnuti uboko i pomisliti kako je život lijep. Eh, to mi fali! Znaš li kako je nebo prelijepo u našem gradu? Pamtiš li ono sunce po kamenim ulicama i našoj koži? Pamtiš li svijetloplavo nebo nad modrim morem i tamnozelenoj travi?Pamtiš li ulice kojima smo koračali držeći se za ruke? Pamtiš li život koji smo imali i koji smo planirali? Vjerojatno ne. Ne pamtiš ti ništa jer da pamtiš boljelo bi te… Boljelo bi te čak možda jednako kao što boli mene.

Vidio sam je danas u zagrljaju nekog nepoznatog muškarca, smijala se, bila je sretna. Zaboravila me, a ja sam se nekako nadao, da će me ta mala zauvijek čekati. Čekati me dok ja proživim život, dok poljubim sve cure u gradu, pozatvaram sve kafane, dočekam jutra sa društvom. Mislio sam da sam mlad da se vežem za nekoga i da ću imati dovoljno vremena i za nju, nekada, kasnije. A eto ona me čekala i nadala se i u suzama utapala svoju bol, dok jednoga dana nije prestala i zauvijek otišla. Sada je ima on, ima njezino srce, ima sve ono što je ona nudila meni, a ja nisam htio uzeti. Upitala me kako sam. Rekao sam joj da sam dobro, da sam sretan. O, koliko je samo snage trebalo da izreknem tu laž. Povjerovala je, a kad bi samo mogla naslutiti koliko skupo plaćam svoju grešku, kako me samo vino može uspavati, kako se budim svako jutro sa nemirom, kako je sanjam i kako je trebam. Bila je jedina koja me iskreno voljela i jedina je koju sam ja iskreno volio i volim, samo vrijeme mi ne ide baš na ruku, kasno sam to shvatio, prekasno. Zavidim njezinom muškarcu, al’ nek’ mi je sretna, zaslužuje to, preživjet ću ja nekako, gledajući je krišom, valjda.

bili obični ili pametni...mali ili veliki...čudo tehnologije ...i evo situacije zlostavljanja...rastave brakova....i ne samo kod nas običnih smrtnika već eto i ministara, predsjednika...finansijera....majko moja zašto nam svijete radiš pizdarije...i tako mi egzibicionisti fino izmjenjujemo brojeve, sms-ove pa i poneki stih ili ljubavni sastanak...ali kad to kojim slučajem ugledaju naše druge polovice....postaje naporno, teško, padaju šamari, teške riječi, modrice, a onda se upetljaju BaBe i djedovi, mediji i Uskoci i etoooooo.Nekad toga nije bilo....naši su se stari ljubili i seksali tamo negdje u štalama i žitu, bez korištenja mobova i vibera... uživali ponekad i bez struje...na tavanima...bez stresa...bez kukanja i znanja susjeda...

mobiteli mobiteli...bolje budite izbačeni ili pamet zamijenite tišinom....

u kasnu uru
dok ledeni
pokrivač
stvara kule od leda,
sjedim u naslonjaču,
i tek zamišljam,
ostalo je pod
znakom zabrane,
ženu u krošnji
slasnih trešanja
i jedne najljepše
plave oči,
oči koje bude,
podižu,
diraju u svaki pedalj,
zamišljam polupijana
i snena,
najčednije biće,
bez da glasa čujem,
njegova gitara miluje
grudi,
imam mladu krv
ponovno na nekoj
gadnoj udaljenosti,
ne mogu do tamo,
zatvoren most,
zapusi vraćaju u surovost
zbilje,
ali nedam se,
oči, te preslatke
oči anđeoskog
oblika tjeraju da opet
tražim oprost
postelji jer kasnim
na počinak,
Bože, ipak si Ti, velik,
ne molim Ti se više ali
razumiješ moju želju,
stavljaš pred moje lice
ozbiljnog dječarca
pristojnih godina,
tjera
po svom,a ja......
zamišljam samo
po tko zna
koji put
susret bez susreta,
poljubac bez dodira,
nije mi lako,
dajem mu
prednost,
imamo nešto
zajedničko
od života.....

sijeda brada,
podsjećaš
na mlad mjesec,
koracima grabiš
Ulicom
praznog hoda,
a gledam te kroz obruč,
spleten od latica
proljeća, zima ostavila
pipke u svaku rupu,
želim biti nevidljiva
pružiti glavu, trup
udovima posvetiti pažnju
pa krenuti
u kućicu sazidanu
na okrajcima
pašnjaka,
gledam,
zurim,
teške me
misli
bacaju u očaj,
sigurna sam da
nikad više za nas
neće cvjetati
žute ruže,
sve je to bila obična prokleta laž,
umotana u smolu
starog bora,
kiptim
poput
expres lonca,
srce preskače,
divljaju na vjetru
uvojci kose dok on
spuštenog pogleda
prihvaća težak poraz-----

ma tko vas šiša kad niste iz Niša...svaki novi dan samo lažete, tajite, uvijate u celofan...i na koncu izgubite se u svemu tome...vaša priča ne drži vodu...ništa od toga..neće ni biti ništa a kamo li veze...cure...žene....pokorile vas vlastite laži...priče napuhane i začinjene otrovom lažnih detalja...izgubiste se u besmislu svojih obrazlaganja...eto to ste bi u 99 posto muškaraca,, iskričara odnosno kocke koja nikako da počinje goriti....
Link

gore lampe,
i drvca mame
na svakom
koraku,
zaljubljeni
uzimaju
selfie na koraku
do Nove,
ti ostao zameten
tamo daleko,
kilometrima
nedostupan,
linije prekinute,
kako da pronađem
tvoje blago
lice,
pomirišem
kožu ljepšu od
najskupljeg
baršuna,
međa neka
u obliku
duplog slova
D,
stvorilo se mnoštvo
zaleđenih
pahulja,
ne mogu opet
korake uzeti
u rizik
susreta,
težina pritišće mi
lijevi odjeljak,
znam o čemu
se radi,
svjestan si i ti,
drago moje,
najdraže,
vidim te
u snovima,
osjećam
u žilama,
prijelaz dviju godina
zaustavio
naše ludorije,
bacio natraške
ali nada
nije izgubljena,
dogovor
ostao mimo granice
društva
i ostalih zabrana,
tu smo,
imamo jedan drugoga,
smijemo se
kao one večeri,
cijeli je svijet
samo naš,
držimo se za riječ
jer odrasli smo ljudi
iako
djetinjastog
izraza.....


Link

rjetka je slika
uokvirena
sretnom pahuljom,
a te se večeri
vjetar stišao
do najmanjih
tenzija,
prepustio je
sreći da pomazi
njih dvoje,
skinuo veo
nevinosti,
naredio
opuštenost
u toplini sobička,
pusti i osluškuj samo,
preobliči se
u lovca na čeki
dok veprovi
kolo vode,
krevet postaje
mali,
nije za dvoje,
ništa zato,
trenuci
vatrenog inja
mogli su započeti
priču erotskog
sadržaja,
dolje,
u prizemlju
tiho je harfa
puštala note
samo njima,
sreća
uzela je
zakon u svoje
ruke,
žena i muškarac,
u vodi nestašnog
plesa,
igra bez
posebnog naziva
mogla je
razliti pipke
sve do ranih
jutarnjih...