jebeš tajne službe

Tema je druga.
Svi mi tražimo nešto drugo u životu. Svakog od nas pokreće nešto drugo.
To je stvar ukusa ili si jednostavno ne možemo pomoći što smo takvi- nebitno. Ta vibracija rezonira u kutiji našeg tijela i niti ne znamo zašto, ali ona nas kormila i mi ju slušamo. Ima stvari na koje smo slabi, one koje su nam lijepe, one koje naročito volimo, one koje nas ganu, one koje primjećujemo u masi svega, neke zbog ljepote, neke iz sasvim suprotnih razloga.

Zašto se npr. događa da nekoga puno volimo i onda odjednom jedna riječ ili krivi pogled saspe cijelu tu ljubav u neki neupotrebljivi otpadak našeg vremena i energije? Nešto se prelomi, tako kažu, zbog detalja i mi osjećamo kao to više nije to, kako to zapravo nikada nije bilo to, kako smo se prevarili, kako smo željeli vjerovati, kako smo se nadali, ako je vjerovati i nadati se grijeh, onda smo pogriješili i zbog toga neće nebo pasti na nas, niti će sunce prestati izlaziti. Sve će biti kao prije. Ništa bitno se neće promijeniti.

Sve je dozvoljeno.
Dozvoljeno je ludo voljeti, biti okrutno racionalan, biti sebičan, biti sentimentalan, sve je to čitavo vrijeme u jednoj kanti hrana od koje život tka svoje skupe tepihe...skupe zbog vremena koje se ne može vratiti, a koje je potrebno cijeniti, jer taj dar je darovan zbog nekog posebnog razloga baš nama od sveg ogromnog mnoštva duša koje plutaju uokolo beztjelesne.

Meni u životu nije bitno pobijeđivati, niti mi je bitno dobiti nešto na prijevaru. Bez problema ću se skinuti u gaće pozornici, a privatno skidanje mi zna biti malo uznemirujuće, ne volim skupe stvari, jer me opterećuje briga o njima. Kad bih plakala zbog neke razbijene ili izgubljene skupe stvari, osjećala bih se kao budala.To nije ono što mene pokreće.

Tražim nešto što bi me hranilo inspiracijom, neku vrstu posebne ljepote, nesebičnosti, hrabrosti i srčanosti- plemenitost, reklo bi se. Za drugo nemam strpljenja, moje je vrijeme ograničeno.
Mogu oprostiti čovjeku sve osim zlobe, na zlobu se jedino ljutim, jer svatko ima izbor da li će biti zloban ili će se odreći tog vulgarnog zadovoljstva. Za to ne želim imati vremena.

Mogu komunicirati sa svim ljudima pod uvjetom da su dobronamjerni (čitaj plemeniti). To je jedini uvjet koji imam. A nastojim komunicirati i sa ostalima, jer je potrebno vjerovati da nisu trajno oštećeni i da su zapravo malo preplašeni i skriveni tamo negdje iza zlobe i da će postati normalni kada budu spremni na to i da ću biti na distanci na kojoj ćemo se moći prepoznati. Neki ljudi su na nam tako bliski da se osjećamo kao da nas je rasulo u tijela i da smo od iste duše.

Gužva je, nema vremena....

Dobro jutro!

Počelo je onog dana u mom životu kad sam probudila i odlučila prestat pizdit.

Ne sjećam se datuma, ne sjećam se godišnjeg doba, ne sjećam se ni same te ideje da ne želim više to, nego jednostavno onaj teški osjećaj koji traje i u kojem nešto žulja i smeta toliko da propadaš pod napetosti koju generira takav osobni limb u kojem se previreš iz jednog natjecanja, gubitka, pobjede, nadvladavanja, u drugo i tako u krug stalno i uvijek.


I tek što ostvariš jedan cilj, već dolazi drugi, i taj osjećaj da kad integriraš još i tu situaciju, još i to znanje, još i to iskustvo, će doći nekakav plato, nekakav odah, opuštajući trenutak, koji ne dolazi u kojem ćeš reći sam sebi da si zadovoljan.

Zabavljaš se raznim temama i sadržajima, od kojih mnoge samo nakačiš na sebe hodajući kroz svoj dan, a koji uopće nisu tvoje teme i tvoji sadržaji, ali su ti pokrenuli "šrotalicu" u glavi, pa zupčanici u umu počinju mljeti taj sadržaj, a da bi ga bolje razumjeli identificiraju se kontra ili za istinu o temi ili sadžaju i te kontre i rekontre mogu biti izgovorene ili prešutne, svejedno, one počnu plutati po nama , kao virusi i zauzimaju kapacitet radne memorije u umu sa sadržajem koji nije naš.

I onda sam se zapitala zašto zapravo čitam novine, portale, gledam televiziju i kakve to veze ima s onim što mislim, kako se osjećam, kakvi su moji stavovi, koliko je to što sam vidjela u tim medijima uticalo na moju sliku svijeta i svjetonazore, predrasude, reakcije, stanja i shvatila sam da ne želim implantirani strah i konstantnu prijetnju u svom životu, jer dok se bojim i mislim o onome što još nije nastupilo, razmišljajući o onome što je bilo prije, razmišljajući o stvarima koje nisu tu, koje ne postoje, koje je rekao netko u kravati na televizoru, ja ne mogu imati pažnje, koncentracije, ideje da bih radila nešto drugo nego bila uznemirena na razne načine i brinula se o interpretiranim interpretacijama interpretacija svijeta makar se to zvalo Dnevnik ili bilo koji drugi oblik infromiranja o aktualnostima.

Neću se naširoko obazirati na prvu fazu u kojoj sam brinula da će mi brat pojesti sve bombone, da će netko otkriti da sam se upiškila u krevet, da neću dobro napisati test, da će me zgaziti auto, da će me oteti ljudi u crnom, zatim cigani, da ću se utopiti, ugušiti hranom i sve divne stvari od kojih i ja većinu učim svoju djecu radi njihove sigurnosti.

I tako strah od prijetnje koja nije nastupila postane obrazac.

A kad se bojimo želimo biti veći i jači.

Tako sada mjerim strah- što čovjek više viče, što je agresivniji, što je napadačkiji i negativno provokativno raspoložen, to on u sebi nosi veći strah.

Zato iznad svega cijenim mirnoću.

U mirnoći ima mjesta za mudrost.

Kad u sebi zaustavimo to divljanje misli i osjećaja, otvara se prostor za nešto novo- famozni predah od buke vanjskog svijeta.

To je "zašto" koji je mene privukao.

Preko raznih kaskada i brzaca kroz literaturu, razgovore, samopromatranje, meditaciju, samopromatranje, samopromatranje i samopromatranje u usporedbi s tom točkom novog prostora u unutranjoj tišini, odjednom više nisam bila defanzivno-agresivna prema svijetu, nego je svijet odjednom postao iznenađujuće ugodno mjesto.

Ljudi s kojima sam stupala u kontakt postali su razumniji i opušteniji, meni je bilo ugodnije, stvari su se počele odvijati u opuštenijoj atmosferi, a rezultati su bili moji veće zadovoljstvo i sreća.

Ali mislim da se nisu oni promijenili, oni su uvijek bili takvi, ali je nešto u mojoj energiji provociralo njih, a to nešto je bilo moje nepovjerenje i zatvaranje. Mislili su da ih ne volim, da nisu dovoljno dobri za mene, da ih vrijeđam skoro, a sada kad god koga sretnem i kontaktiram kući, na poslu, na ulici, bilo gdje nešto u meni ima vremena promatrati u miru novu situaciju bez osude, moja puna pažnja je na tome, ali ne grčevita, nego opuštena i tada bolje procjenjujem i reagiram, ljudima s kojima dolazim u kontakt je ugodnije i nešto u toj atmosferi provocira ih da budu druga svoja suprotnost, a to je maksimum kvalitete, jer čovjek je maksimalan kada je prihvaćen, a ja sada ljude prihvaćam i oni se ne osjećaju kritizirani kada govorim s njima, otvoreniji su i prijateljskije raspoloženi.

A i ja se manje sekiram.

Zato ide duhovnost. To je neutralna tema bolja od Dnevika, koja podiže kvalitetu života u mom slučaju, jer se manje nerviram, a kad se manje nerviram to blagotvorno utiče na moje zdravlje. Do sada funkcionira, pa me zanima što ide dalje. Umjesto informativnih emisija s porukom "Svi ćemo izginuti- nema nam spasa- u kurcu smo- sve je beznadežno", mene zanima druga perspektiva na istu stvar koje sam svjesna, a to je sadašnji trenutak i privatna igra lovice s njim oko prošlosti i budućnosti, a koju će na dugi rok, moje ljudsko biće lakše podnijeti sa manje štetnih nuspojava nego Dnevnik.

Meni se ne sviđa kad sam zavidna, uznemirena, prestrašena, srdita i tome slično.
Više mi se sviđa kad sam dobro raspoložena i optimistična.

Mislim da i moje stanice tako isto misle. Želim biti zdrava i dugo i kvalitetno živjeti, pa volim održavati unutarnju higijenu: izbacujem sve nakalemljene negativne osjećaje i slike, da ne bi mene zamarale. To nisu stvari koje želim živjeti.
Nije mi to lijepo.

Kako?
Prvo se treba prestati bojati.
Gdje ima straha nema ljubavi.
Ljudi koji nemaju ljubavi imaju strah.
Strah ćemo locirati, izručiti i transferirati.
....bez obzira koliko duboko bio usađen zbog nekog davnog upozorenja, prijetnje, iskustva, neisgurnosti i tome slično.
.....to je takva generalka da ti mozak stane.

A kad mozak stane budalesati, onda čovjek spozna da je um poput radija koji hvata vanjske valove i interpretira, a mi ga jako uzimamo za ozbiljno i slušamo svaku njegovu glupost kao da nam život o tome ovisi, a to uopće nismo mi, jer smo mi u biti puno ljepši od sudara signala, da mi upravljamo signalima, volumenom u svojoj glavi i da tako mijenjamo svoju sliku svijeta, a koja je naša slika stvarnosti koju smo ne znajući da je slika spremni braniti i posvaditi se zbog nje, kao ona priča o ljudima koji gledaju slona....slon je to 100% samo se moramo dogovoriti da se to kaže slon.

Kad mi netko u tome smeta, ljutim se, jer mi remeti tematski kutić. Tko hoće raditi žirafe od kestena, ima tematski kutić za to, i sve super. Ali nikad neću reći čovjeku da je glup i van kontakta sa stvarnošću zato što radi figurice od kestena i šibica. Imaju i kutići gdje ljudi objašnjavaju ljudima da su glupi iz dana u dan, a opet meni nekako draže ovo moje. Nije mi hit I dont wanna be buried in a pet.....ne znam kako se piše, ali znate sliku. Ne sviđa mi se gotik slika stvarnosti, ni cinična, ni nad, ni pod, baš mi dopizdilo :-))
Link

Ispekla sam kestene tako da bi ih i "oni drugi koji nismo mi, a koji su loši" jeli kada bi imali zube :-)

Link

agentica da se zenim? pa jesi ti vidjela danasnji zenski rod? pa meni tuka ne treba...ne kazem za sve zene da su takve ali ove danasnje moderne jesu tuke...ja puno dajem ali zelim to i nazad a ne da mi cmolji mala kako je na prisilnom radu u vrtu slomila nokat...bjezi

Autor: medek185 | 12.10.2013. u 11:00 | opcije

Divno je promatrati dobro razvijenog vrtlara. Nema ljepšeg prizora. Posadiš mu pivo na vrh zemljišta u kantu piva i nek štiha.....do smrti. A onda moš i s noktima držat grabljice i malu motičicu, kad ti to pravi muškarac pripremi. Ako crkne dok sve ne preštiha onda nije pravi....jel može tako?

Autor: agentica_tajne_sile | 12.10.2013. u 11:05 | opcije

Zapravo bi se trebali ševiti samo sa svojom srodnom dušom, a ona je na cijelom svijetu samo jedna.
Provjera da li je ili nije je malo "prefluidna" za one sklone prirodnim znanostima, a radi se tako da pitamo u meditativnom stanju Boga u svom srcu da li je to srodna duša ili ne.
Ako kaže "Da" onda se ševimo, ako kaže "Ne" onda znamo da to radimo iz sebičnosti i egoizma i da trošimo u tome svoju supstancu.
Međutim, bezuvjetna ljubav ne razlikuje srodne i nesrodne duše i voli sve duše jednako.
Što ćemo sad?
Da li to znači da možemo voljeti druge ljude, a ne ševiti se s njima i kada ćemo se uopće, ako je to tako? S kim? I zbog čega?
Zašto, u konačnici?
Sljedeći put kad budete ševili zapitajte se: Zašto? Al pravi razlog treba iskopati....ako je iz straha od samoće, straha bilo kakvog od umiranja naprimjer, nije to ševa sa srodnom dušom to se vidi iz aviona.

E, takvu bi ja ševu tj. srodnu dušu bih ja željela sresti. Prvo bi samo gledala i uživala, onda bi se izgubila u njoj, pa bi se vratila, i dok bi došli do ševe, već bi bili anđeli na nebu i bili duša Božje duše. A ne ovo....trc, trc, ništa, kao da pecam. Tko bi normalan provodio vrijeme pecajući, na ribnjaku. Neću tovljenca, hoću divljakaaaa :-)))))

Zapravo sam samo htjela pustiti pjesmu, a onda sam zapisala što mi je u glavi (čemu se sramiti, radi se na deindentifikaciji).

Link
Link Tooooo, Spalato anđele :-)

(Ček, ček....da nije Spalato??)

negdje duboko u svom srcu
ja sam totalno u kurcu

pa i jesam, gubim se,
nemam ga potrebu ni virijeđati,
ni mlatiti
i više ne sanjam bivšeg momka

rozmarina baba, molim te, vrati se
ne želim biti loša kuharica optužena za paležLink

Link

A Astralni? Jedva čekam pročitati što si lijepoga doživio u ovo vrijeme što te nema tu. Imam osjećaj kako "gore" na sjeveru, kod tebe Ivko, pada snijeg. Sigurno je snijeg usporio sve. Osim sobova.

Za mene ljepota nema veze s godinama. To nije vanjština nego kvaliteta duše koja upija i zrači ljubav, koja ne prosuđuje i ne uspoređuje, već prihvaća s ljubavi i poštovanjem bez osude različitost i slobodna je u svojoj nevezanoj pažnji, radosti i blaženstvu.

Svako biće ima svoju ljepotu, a kad kažem ružan ne mislim na nos, kosu, ruke, noge- mislim na sadržaj.

Samo u sadržaju smo lijepi ili ružni.

Zato nas i privlače "lijepi" ljudi- pored njih se osjećamo dobro, vjerujemo u njih, puštamo im se, s njima smo kao sa sobom i ne treba tu puno objašnjavati.

"Lijepi" ljudi se rađaju i stare- ima ih svih dobi.
Isto kao i "ružnih".

Khalil Gibran: "Ljepota je vječnost koja gleda u sebe samu u ogledalu.".

Zoka Bosanac

Pistolj i Bosanac
Ovaj tekst je pregledan 9 806 puta

Cujem da ti bivsi momak ne da mira
cujem da te prati, gnjavi i sekira
neka tvoja dusa i srce budu spokojni
on je danas mila pokojni

Ref.
Ubicu ga, vjeruj mi draga
pa nek' robijam okovan u lancu
zamjerio on se Bosancu

A kad sam otis'o da ga ubijem
on me molio da se smilujem
kleci i place, k'o pas cvili
oprosti mi, brate mili

Moze jaro, kupi flasu pica
kupi bombonjeru i buket cvijeca
i odnesi mojoj dragoj
izvini joj se, kanto smeca

Evo pouke za svakog muskarca
ne diraj zenu od ludog Bosanca
mi smo Bosanci k'o hljeb dobri ljudi
al' ko nam dirne zenu
pistolj tada sudi

Cujem da ti bivsi momak ne da mira
cujem da te zivka, prijeti i nervira
neka tvoja dusa i srce budu spokojni
on je danas mila pokojni

Um vara i laže i mulja da se to ne može ni za glavu ni za rep uhvatiti.

Da bi dama bila sigurna da joj se muškarac sviđa izvorno, a ne zato što je on to i to postigao, ne zbog njegovog obrazovanja, statusa u društvu i tome slično, primjenjuje se jednostavni Poštar-test.

Cilj testa je u mislima izdvojiti muškarca iz njegovog prirodnog okruženja u kojem sada je i ubaciti ga u drugu ulogu. To može biti i ribar, ulični svirač, nešto potupno neambiciozno, može biti i onaj frajer što se vozi na zadnjem dijelu smetlarskog kamiona.

Zamislimo dakle Obožavanog kao poštara i promatrajmo ga:

Da li je i dalje privlačan?

Da li bi bio svejdeno "usisan" u brlog na "kavicu"?

Tako se ja igram.....sebe hvatam u lažima i samozavaravanjima.

Ukoliko vam se svidi ideja imati takvog poštara, pa vam čak padne na pamet i samoj sebi pisati pismo te odvaliti poštanski sandučić da se mora doći do vrata da bi vam ga uručio- onda je to to :-)))).


Dobro jutro!
(meni dopizdile ženske babetine i muške babe koje stalno nešto prigovaraju i da je takav babac poštar, na zvuk zvona bi se otvarala vrata iz kojih bi istrčao par raspoloženih dobermana u znak dobrodošlice).

Link
Link
Link

U jednom trenutku kad čovjek odraste prestane biti bitno kakva je slika o sebi i kakve su slike drugih o tebi, jer to nije bit života. Ljudi vole ljude koji nemaju problema sa slikama. Ne znaju o čemu se radi, ali znaju da im se sviđa i da vole biti blizu.


Kreativno uređujem sa svojom kćeri jedan zid u našem domu. Razgovaramo. Ima 13 godina. Pitanja se redaju, a sva idu iz pozicije slike o sebi. To bi bilo smiješno da dijete nije moje, i da meni nije bitno da ona shvati. A to je sljedeće:

Ako postoji ljutnja i patnja to nije ljubav. To je nepodudaranje slika i očekivanja. Ljubav se uči. Kada bismo naučili tada bi shvatili da ništa ne moramo, da nismo nikome ništa dužni, niti su nama drugi bilo što dužni. Dužni smo samo sebi biti vijerni. Ako se orijetniramo prema onome kako nas drugi vide izgubit ćemo se. Bitno je sebe slušati bez obzira na to što drugi misle o tome. Ako se svi drugi bacaju kroz prozor, ti osjeti da li se tebi baca. Ako ti se ne baca nemoj. A jedini dobar razlog za taj skok bi bio da te ta ideja veseli . Ne dozvoli si pritisak o tome kako ti ne kužiš da je skok na glavu na goli beton super. To je sve. Toliko o zidu, generacijama i tome slično. A sada dalje:


Tko mi jesmo? To je najbolja stvar od svega. Nismo slika to je sigurno.

Jebo sliku. I mater svima koji ti taknu sliku. A kad bura prođe, onda se igraš slikom, preslaguješ slike, jer ti nisi slika.

Žene koje vole mlade muškace su takvi i takvi ljudi....to je slika.
Ja sam žrtva.....to je slika.
Ti si mene ševio, a ja sam tebe volila....to je slika.
Ja sam čovjek koji ne psujem.....to je slika.

Otkud ja znam što mi se sviđa. Kad naletim kažem: Toooooooooo!!!!!!!!!! Ovo sve drugo su okviri za slike tj. ograničenja.


Nema moje. Nemamo mi ništa. Mene neće nitko sahraniti sa mojim slikama.

Prije godinu dana sam voljela starije muškarce. Onda sam si našla jednog koji izgleda staro ;-).
I ZAJEBO ME ZAMISLI :-)))))!!!!
On ti uopće nije star. Ne uklapa se u sliku. A mljac je!
I što ćemo sad????

MA, MIJENJAJ SLIKU JEBALA TE SLIKA SLIKA NIJE BITNA.

Bitno je kako se ti osjećaš. Čim osjetiš patnju i bol, tu nešto nije u redu sa slikom u tvojoj glavi u odnosu na stvarnost.

Boli me pipi, volim ni mlade muškarce, ni stare muškarce...nova parola je:

VOLIM ŠTO VOLIM!

(Pam mi te volimo! Muškarci te vole jer u tebi ima vatre. Žene se ljute što to dijete u tebi koje su prerasle, tako ludo i bedasto, tako plijeni enerijom. Životna energija i vatra, to nama umirućima puno znači! :-* Ti samo gledaj da je tebi lijepo i da si sretna.)

Nema moj, tvoj, nema kako si mogao/-la, nema garancija, nisu ljudi usisavači, nemamo mi ništa na ovom svijetu, samo sebe. Sebe treba pronaći i čuvati :-*

A sada glazba:
Link Leb i sol: Nisam tvoj
Link Stevie Vai: Next to your fire

jel on svećenk, goli kuvar ili psiholog ili koji vrag, koliko ga znam samo je tražio di će džabe pipice
sve onako okolo kole, ko pristojno, čisto se čovik iznenadi šta mu pada na pamet. nije baš ni izbirljiv bio
a nu, doveo neku fiju briju, bogme je sad 5 puta luđa nego rpije terapije. ista marijana iz kuće velikog brata

zaboravih ajvartar

Autor: lanena- | 07.10.2013. u 14:30 | opcije