U SVITANJA

...jutrom kad se probudiš,konstatiraš ponedjeljak,
osjetiš topao dodir kave na usnici,zapitaj se:U KOJEM BI TRENUTKU ZAUSTAVIO VRIJEME? I DA LI BI?!
Možda sam ili u društvu?Dal ove ili pretprošle godine?
Dal u prizoru bezbrižne dječje igre  ili na godišnjem odmoru..
Na (ne)sreću vrijeme ne možemo usporiti,ubrzati ili vratiti.Možemo ga samo proživjeti..Hmm.ipak dobro bi bilo,recimo,produžiti ugodni boravak sa voljenom osobom.Ali,zbilja voljenom osobom!
I ŠTO SAD?
Dal ramišljati ili sanjati prije no što moram usnuti...Vama je to samo slijeganje ramenima...neka nova svitanja koja,kao i uvijek donose novi dan...

...ako te probude vlakovi,ponoćni i brzi,
puni blještavih reklama..
poboljšamo kvalitetu života i sve druge stvari..
hoćeš li se sjetiti?
Neke navike zasigurno ostaju..vidim te kako cigaretu pališ..
..dim za mene,dal¨još ostaje?!
JA?
Ležim i razmišljam..bilo je drugih i možda je trebalo..
ali nisam..jednostavno.. NISAM..
Zbog tebe?Ne!
Jednostavno nisam!
Nekako ne marim..
Znam..trebala bih ustati..oprati kosu,izbrisati tragove,
krenuti nekamo..
Neke navike zasigurno ostaju..
Ima trenutaka kada poželim da si još dio mene..

Razumiješ,razumijem.
Sve je savršeno jasno..sve se savršeno poklapa..
u magičnom trenu,prst sudbine odabire neki tuđi broj...
i prosipa se ljubav u bezbroju pogrešno odabranih riječi...
Razumiješ ,razumijem..
u međuprostor naših osjećaja već ulaze
neke tuđe ruke..
Sve je potpuno jasno.
Izgubili smo i ovaj suton negdje daleko
uz neke druge ljude..
A vjeruj ,to nisam željela..

...NAPUSTIO ME JE PRIJATELJ..više nije član iskrice,kaže da ne pripada ovdje i u pravu je...ali,zaboljela me njegova zadnja poruka,njegova želja da pronađem srodnu dušu i odem odavde u velikom stilu..kome ću sada napisati: ..bokić..znaš onaj tip,ispao je sasvim drukčiji od prikazanog i hej ,ludim od posla...nevjerojatno,eto žalim za nekim koga i nisam upoznala...al ne ljutim se,poštujem tuđe odluke i kada me rastuže...DADO...želim ti puno sreće!

Bio je to dobar početak,ljubavi moja
ali mi umorni od dugih jeseni i zima,nismo znali osjetiti toplinu...
a htjeli smo tako mnogo...
I sjećam se one prve večeri,u onom parku..dodira tvojih ruku,
neba.
Ljubavi moja,mogli smo tako mnogo...
I sve one ulice pod našim nogama,dok smo onako naslijepo,osvajali svijet..dok smo gubeći u godinama,brojali sate do naših sastanaka.
Bio je to dobar početak,ljubavi moja..al nismo znali dalje..
I onda,ono zbogom..na ulici,pred kišu...kada je sve izgledalo tako malo.
I vjeruj,ja ne želim da se sjećam..al sjećanja dolaze poput kiše sada...bio je to dobar početak..al znam da nismo mogli...oboje izgubljeni od nekih drugih ljudi,umorni i promrzli..
i sami smo se izgubili.

Između dva jutra
ispružena ruka prezira i ushita.
Mogućnost izbora?
Filozofija uspjeha:odbaciti sve i početi iznova..
Između dva jutra,
otvoren prozor..široki horizonti,bezgranične daljine..
BEZ TEBE?

Pročitah,neki dan jednu misao..već danima mi ne izlazi
iz glave,išla je nekako ovako:nemojte biti suviše povjerljivi,
banalni  a ni previše uslužni...pretjerana povjerljivost smanjuje
poštovanje,banalnost donosi prezir a uslužnost čini vas zgodnim za iskorištavanje...pitam se,trebam li uistinu,pokušati živjeti,barem djelomično,po takvim nekim pravilima..i što će tada biti,zatvorim li potpuno svoje srce?!

Sad,kada u tvojim očima
pogled tuđi budi sjaj..
i kada voliš onako
kako si oduvijek voljeti želio,
ja prihvaćam besmisao moga smisla
i znam zašto nikada nećemo biti ništa više..
i opraštam ti ono ništa
mada znam da nemam što opraštati..

Ja još samo raspoznajem tvoj lik
kroz zamagljena stakla zime
jer jedino još ti razumiješ
sve što ikada kažem...
Jedino još ti raspoznaješ tugu iza mog osmjeha
i kada sam u svađi sa cijelim svijetom
jedino ti znaš zašto je to tako?
Jedino još s tobom mogu
kada me zabole sva ograničenja
odlutati preko postavljenih granica
jer jedino još ti razumiješ...

Kakvog li slavlja
svi su me napustili..
jedan po jedan..
na kraju osta prazna soba.
 
Najteže je bilo prvima,
kako su se samo opravdavali..
sa zadnjima je već bilo lakše,
otišli su bez velikih riječi.

..apsolutna istina...ma dajte,ponekad mi to stvarno ide na živce..ljudi uvijek misle da govore apsolutnu istinu..ali pitam se:nije li aspolutna istina ustvari savršena laž...no,bar je to na ovim stranicama jasno vidljivo..bez uvrede,molim!

..pa što,pa što...kažem ja kao odgovor na pitanje najbolje prijateljice!Ona kaže:luda si! Zar stvarno misliš ,ovdje,naći ono što tražiš..ma daj,šališ se..priznajem,polako nestaje onaj početni entuzijazam i sve manje vjerujem i sve više uviđam da je možda,ipak,u pravu!?...jer ja sam ovdje došla čista srca i sa namjerom da budem samo ono što jesam..iskrena!Al sad se već stvarno pitam:ima li ovdje ikog sličnog meni?! Ne tražim savršenstvo,ono ne postoji..ali zar je iskrenost ,danas ,na tako maloj cijeni..svi se nešto izmotavaju,filozofiraju,ne znaju,znaju..ma dajte..već me stvarno od tog boli glava!

Zora je,jutro
a ja se tek napola budna
umorno izvlačim iz kreveta
i ostavljam toliko puta odsanjane snove..
Gledam nered oko sebe,
nešto treba pospremiti,nešto odbaciti..
Riješiti treba nešto!
Nikako da pronađem drugu cipelu..
gle,ni sat više ne radi..sigurno se istrošila baterija...
I JA SAM!
Nikako da pronađem drugu cipelu,nikako da pronađem sebe..
 

 U jutra,
 kišna neba,sumorna..
 samoća raste..
 U čekanju raste uzaludna nada.
 
 Uspomene neka zadrže
 naše vrijeme..
 Vrijeme kad je ljubav
 dvostruko davana.

  Ja ustajem rano
  tek da dodirnem zoru
  što i tebe budi,negdje daleko,
  u nekom drugom gradu.
  I pružam ruke suncu da osjetim toplinu,
  što i tebe grije..negdje daleko,
  u nekom drugom gradu.
  I zatvaram oči i brišem suze
  sa tvog lica
  negdje daleko..u nekom drugom gradu...