'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

Dragi Bože, imam jedan prijedlog za Tebe:
Život bi trebao poćeti smrću, a ne obratno!
Zamisli ovo:
Ležiš dva metra ispod zemlje, oko tebe je tama i hladnoća, a ti počneš kopati k svjetlu. Kad izađeš, ideš direktno u starački dom, iz mjeseca u mjesec osjećaš se sve bolje i bolje, dok te napokon ne izbace jer si premlad.
S masnom penzijom igraš par godina golf, dobiješ od poslodavca zlatni sat za vjernost i počneš polako raditi. Čim svoje odradiš, ideš na fakultet.
U međuvremenu si zaradio dovoljno da možeš svoj studenski život provesti kao bubreg u loju, imaš svakodnevno za izlaske, provod i alkohol, a u glavi nemaš ništa osim guzica i sisa...
Kad već otupiš od svega toga, stiglo je vrijeme za školu, koja naravno započinje na maturalnoj večeri.
U školi postaješ iz godine u godinu gluplji, sve dok te napokon ne izbace iz nje.
Naravno, poslije toga najviše se obraduješ sladoledu ili nekim smiješnim igračkama.
Poslije toga se nekoliko godina igraš u pijesku, pa se preseliš u maternicu gdje uživaš devet mjeseci
i napokon svršiš ovaj život
s jednim velikim orgazmom!
To bi bio život!
Tvoj Perica.

nakon napornog dana,nisam više siguran što mi je potrebnije

sve ista govna

ne pomaže crno vino
da odeš iz misli
svaka kap istinu budi
ne pomaže razbijena čaša
što su je prsti stisli
ne pomažu ni drugi ljudi

gledaju pijanca,osmjehom skrivenim
promrzlim od zime
mlatara rukama drvenim
priča sam sa sobom
i smije se i plače
kao da još hoda s tobom

i kao da te grli,kao da te ljubi
pod krošnjama u vrtu
uz miris trave pokošene
a zna da odlaziš ,zna da te gubi
korak po korak prelazi crtu
mržnje i ljubavi davno potrošene.

Bila je to sedamdeset i druga.
Mi pioniri, sve drug uz druga!
Priredba školska u čast Prvog maja,
recital traje, nema mu kraja!

Velike rime o legendi, mitu,
o NOB-u i drugu Titu.
Na bini parola svih proletera,
u publici hrpa funkcinera:
jebemti, kakva atmosfera!

Drugarica Zebić znak nam je dala
da krene Internacionala.
Odjednom se prolomi nezgodan zvuk,
a u dvorani nastane muk:
to Petar pustio je vjetar!

Zvali u školu mamu i tatu,
držali slovo o prošlom ratu.
Došao lično i drug sekretar:
zar Titov pionir da pusti vjetar?

I to u takvom svečanom času?
To duboko vrijeđa radničku klasu!
Pozvali tajnu državnu službu
da otkrije terorističku družbu!

A Petar?
Tek dječak siromašan i plah.
Tri su dana doma jeli grah,
pa mu je bilo malo zlo,
pa mu je samo malo pobjeglo!

Bila je to osamdeset i druga,
Niš, JNA i drug uz druga!
Bratstvo-jedinstvo u istoj četi,
Petokraka zvijezda simbol nam sveti!
Ma, još se ježim kad se sjetim!

''Hej, Slaveni'', zastava vijori,
a, Petar se opet s probavom bori.
U stavu ''mirno'', nitko da mrdne,
a Petar opet, da prostite, prdne!
E, ljudi moji, frke grdne!

Prijavio Janez ''hrvaškeg hudiča''!
I onda opet počinje priča
o bratstvu-jedinstvu što ima''vrednost'',
držao govor drug za bezbednost,
o Petrovom djedu, koji se krio,
u prošlom ratu domobran bio!

Jer dobro sve znaju i prate oni:
on pripada, kažu, ''petoj koloni''!
A Petar?
Dečko ni izdajnik, ni hulja.
Samo se prejeo, bre, vojničkog pasulja,
pa mu je bilo malo zlo,
pa mu je samo malo pobjeglo!

Bila je to dvije tisuće druga.
Sve sama gospoda, ni traga od druga!
Za LIJEPU NAŠU mnogi su pali,
sad se vrte u grobu, ej kad bi znali
kako su neki poslije krali!

Sreo sam Peru potpuno sijedog,
pogleda prazna i lica blijedog.
Sjeti se često Bljeska, Oluje,
kad popije koju, državu psuje.
Jebi ga, stari, šta je - tu je!
Dali mu otkaz u poduzeću,
sad radi na crno i kopa po smeću.

Za život sve manje on ima volje,
sumnja da ikad bit će mu bolje.
Sve oko njega jad je i tuga.
Utjeha njemu samo je cuga.
Suze mu krenu ko kapi kiše
za ženu i sina i ne zna više.

I Petar živi uz malu plaću, bijednu,
uz grah u pučkoj, tri dana u tjednu.
U životu mu nije baš sve jasno,
pa mahne rukom i pusti vjetar glasno.

kaj je to špranca...gugl nema pojma

svi imamo pravo na šutnju....a sve što kažeš,može se upotrijebiti protiv tebe

Link

Link


Link

jedina poruka u zadnjih mjesec dana od miss Peace222 a ona obrisana od strane iskrice....
grrrr,netko me ovdje ne voli:(

Link

Volim slagati puzzle. Sitne komadiće izrezane u raznim oblicima i bojama,ponekad jako sličnim,pravi je užitak ukomponirati u sliku koju tražimo.A svi imamo neku svoju sliku.Različitu.A opet istu.Viđenu svojim očima.Razlikuju se u veličini,broju komada,boji,kvaliteti.U pogledu na život i ono što želimo od njega.I slažemo ih na raličite načine.Netko počinje od sredine,netko prvo slaže rubove.Biramo nasumce ili nekim logičnim slijedom.Ali svi želimo isto,složiti sliku do kraja.

I kad nam se učini da nam je odlično krenulo i da se slika slaže baš onako kako treba potkrade nam se greške.Poneki komad slike ,naizgled baš onaj koji nam je potreban za popunu,pokvari nam sliku.Sjedne na to mjesto,imamo osjećaj da je pravi potez ali tek nakon što se slika razvije uvidimo da nešto ne štima.A ne znamo gdje je točno greška.
Pa tražimo grešku,razvalimo dio slike pa pokušamo iznova.Dok sve ne sjedne na svoje mjesto. Nije uvijek lako pogoditi pravi dio,pravu boju i mjeru.

Ponekad ne vidimo sliku na ispravan način.Al na greškama se uči.I ne treba odustajati.Vrijeme čini svoje i slika će kad tad biti gotova.Slažimo sliku strpljivo.S ljubavlju.Jer ono što složimo ostaje nam uspomena,ponekad lijepa ,ponekad ružna ali... naša.I nitko nam je ne može oduzeti.

To je naš život. I slika.

neki ovdje su ih izvadili i ........


pogledajte kako pišu


neumno.

uvijek iste.