'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

PURGERICA. ne treba pomoć od nikoga a najmanje od tovara.
PURGERKA je možda kod trofaznih neka druga populacija, vama bliskija,zemljopisno i karakterno.

Naći ću te po tragu
Poljubaca i dodira.
Mirisnim pupoljcima sakrivenim
U ružinom trnu.
Naći te po blatnim cipelana
i trulom lišću što smo gazili
Pod mekom mahovinom
Gdje smu usnuli umorni.
I tamo kraj izvora hladne vode
Ću te naći.
Proći ću onim prugama
Koje su dijelili vlakovi
I tramvajima što se nisu zvali čežnja
Vozit ću se s jednog kraja grada
Na drugi.
Gledat ću golubove kamo idu.
Možda ćemo zajedno sjesti na klupu
Uzeti koru suhog kruha da ih hranimo
I pričati o svemu.
O onoj magli u kojoj smo zalutali
u potrazi za snovima,potrebama za samoćom
I onom što smo našli
Da li nam je to zaista trebalo

Možda bi u ovom trenu netko mogao biti uz mene ali... da li bi mogao dobro vidjeti ovaj trenutak i osjetiti ga isto kao ja. Onako ,bez riječi sjediti na klupi,bez potvrđivanja,bez suvišnog razgovora,bez razmišljanja da riječi koje su izgovorene budu baš one PRAVE.

kažeš,tužna si jer si nismo blizu.
i onda osjetim ti drhtaj u glasu....kao dijete koje će plakati. trudiš se da se ne čuje.
a ja ti kažem,nismo daleko
pogledaj kroz prozor...vidiš li u mraku onu najsjajniju zvijezdu....kako trepće,namiguje i mijenja boje...
i ona nas spaja ...zamisli ovog trena gledamo u istu zvijezdu....možda i srce udara u istom ritmu.
možda ona zato tako sjaji...zbog nas.
a ti se onda smiješ i opet si dijete na livadi punoj cvijeća i trčiš ....raširenih ruku ka sreći.
i onda više nismo tako daleko

...je bolji od lažnog prijatelja.
Pljujete,vrijeđate,iskazujete mržnju??
....sve je to prihvatljivije od lažnih osmijeha i predivnih želja. Poklonjenih čokolada i rijeka ljigavih rečenica.
Ostanite takvi ,više će vas voljeti.

Nebo je samo prazno platno
blijeda slika vremena
Sunce je tek žar u noći
Bez topline
Koliko tvoje srce mož sjati i grijati ljepota njegova

Ne spavaš
zora te nježno budi svjetlom
Lice ti odaje mir ali
Ti si budna
Tvoj je dah nemiran
Kao da loše sanjaš
Tek u kutku usana na tren
Kao da se smiješ
Jer znaš da te gledam
I da se ja smijem
Kao da viriš kroz trepavice
I čekaš dan da svane

Da te poljubim

poput onih što su u svom kutku beznađa čekali Godota, u nekoj slijepoj ulici moždanih vijuga,praznoj i hladnoj,promatram ljude. Brkate žene i napudrane muškarce. Tramvaj polako klizi i trese se svako malo. Po njemu se širi.miris pečenog kestena negdje izvana....ušetao je kao duh iz boce i obavija one slabe ....čeka fa ga udahnu,ušmrču nozdrvama poput ovisnika .
Zeleno na semaforu pomalo bode oči....sumrak pada i nestaje svijet vidljiv svakome.
Sad će samo ovakvi poput mene zaviriti u tamu i tražiti kakvu sjenu...nešto nesvakodnevno....nešto da upamti više od 10 minuta. ...
Sve je dosadno
A gdje si ti?