'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

Štip,štip,štip-zora mi je lagano štipkala obraze, pa nos, pa vjeđe koje su se slijepile nakon dugog bdjenja. Trebalo je ustati ,a kao da je san pao prije pet minuta na umorne oči. Pričali smo dugo....kao da su se u nas vratila djeca i oni predivni dani kad nas je ljubav prala kao proljetne kiše...donešene vjetrom,iznenada a mi bez zaštite stajasmo na oluji i upijasmo kapi svakom porom ....i bilo nam je hladno .....i bilo nam je vruće iznutra....izvana nas je onaj dugi period samoće hladio i mislili smo da više nikad nećemo osjećati ništa a iznutra je kuljala lava davno potisnutih želja,strasti i očekivanja.
Nisu nam trebali poljupci nit zagrljaji....samo nam je glas mamio toplinu na površinu kože....kao da.laganim percem prelazimo po njoj...tiha jeza iz dubine duše što smo je oslobodili a onda nas preplavljuje poput gorskih rijeka....isprva tiho klizi svojim tokom a zatim ko bujica što ruši sve pred sobom.
Sve one frustracije i boli zaostale iz dana koje nismo mogli zaboraviti ...godinama taložene negdje duboko na dnu.. a ipak smo osjećali njihov smrad koji nas je gušio.
A sad slobodni slušamo pjev valova čistih osjećaja...bistrih i snažnih.
I čvrsto se držimo za ruke da nas bujice ne odnesu nekim drugim tokom....držimo se kao korijenje ,na obali iz snova.

Pitam za prijatelja

Ono,kad ti fotić pronađe čakru

...na stoku sitnog zuba,ne trubi,uzalud je