'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

dan je bio baš sjeban.

toliko da su mu riječi sjeban,jebeno,odjebi i sve u tom tonu bile ko Crna višnja,nisu silazile s usana. a razlog sjebanosti u
svojoj glavi nije uspio odmah detektirati.

nije mu smetalo niti ovo maglovito vrijeme,iako su se tamno sivi oblaci poput šala obavili oko Medvednice,niti peć koja je
jedva gutala dim iz peći kad je pokušao malo temperirati sobu nakon dolaska kući ,a bogami nije smetalo ni pomaknuto
vrijeme pa je ovaj dio dana ,kad je još mogao obavljati poslove po vani ,morao zamijeniti sa sjedenjem pred televizorom ili
ekranom sa kojeg su blještali komentari teških egocentrika sa jednog nekad popularnog portala.

za njega je to bio još samo jedan običan dan u okruženju na koje se je privikavao već neko vrijeme...već neko duže vrijeme.
ono kaj mu je sjebalo dan imalo je dublje korijenje.

s mjesta na trosjedu,s kojeg je gledao cestu i susjede kako prolaze,vidio je samo objekte.

samo tijela koja su se kretala u jednom ili drugom pravcu,lica poznata iz djetinjstva ili njihovi nasljednici iz prvog ili drugog
koljena ali nije tu bilo duše....prazni izvještačeni osmjesi i kimanje glvom ljudima koji su nekad bili bliski ali bliski zbog
potrebe da si pomažu dok je trebalo. a više nitko nikoga ne treba. svi imaju sve.

materijalno je bilo najviše važno. dobar auto,kuća s uređenim dvorištem,nasljednici s dobrim poslom koji je cvao....sve je to bilo normalno.

nije bilo normalno da se komunikacija svela na - dobar dan -ili čak ni to.

ljubomora,zavist,jal su zamijenili ono-daj sused,bumo si nekaj spili na brzinu- pogledi svisoka koji su se očitavali i na
najbanalnijim segmentima života...ekranu na komjuteru.

ljudi kojima je život toliko bijedan da im je sve (osim njih samih,naravno ) bilo dosadno,nevažno,glupo. ljudi koji su za vlastiti neuspjeh tražili krivca u svojoj okilici....društvu,politici,svjetskim zavjerama....

a najgore od svega bilo je....nije imao s kim pričati.

šuplji koraci koji su se pojačavali,kao da se odbijaju od zidova,tiktakanje zidnog sata i grgoljanje zraka u radijatoru te lavež pasa koji se vezao jedan na drugi,ovisno o tome tko je ili što prošlo cestom,bili su svakodnevnica....bili su ono što mu je dan napravilo sjebanim,nepodnošljivim i bili su odjeb na kvadrat od onih dana kad je, biti svoj ,značilo biti čovjek.
nesavršen,neukalupljen,mali čovjek ali ne "vuk" jedan drugome.

zakimao je glavom,napravio neki pokret koji mu je dao do znanja da je zapravo pričao sam sa sobom a onda uzeo daljinski i stisnuo gumb.
omiljena humoristička serija upravo počinje.

barem će se od srca nasmijati

A ja ću ti kose splesti
Napraviti vijenac oko glave
Od poljskog cvijeća
I da ti oko ljubim
Pod Lunom ,u krošnjama
Na ljuljački dok se njiše
Ja ću reći one riječi
A ja ću ti kosu milovati
Lagano
Kao anđeo krilom
Prije sna
A ti se nasmiješi kao da me
prvi put vidiš
I kao da znaš da je u tom dodiru
Vatra
Koju ćeš zapaliti i koja će gorjeti
Kada ti kosu spletem
U ljubav

...Tamo život ne stoji. Navuku se oblaci kiše i tame ali tamo nada ostaje. Skrivena iza teških jastuka pamuka na nebu svijetli neko svjetlo. I sve ima sjaj ,čak i tama .
Treba pregristi svoje navike i mišljenja stvarana godinama, ali samo nama dobrog značenja. Jer život gledamo u svom svjetlu dok drugi vide drugačije.
Dva gledišta,dvije opcije za jedan način života. I dva puta .
Koji je ispravan???

...u životu naleti bar jedna takva.;)