Putovanjem po galaksiji riješite se stresa.

"Dobra je ideja i da zene izracunaju svoju starost , ali ne u godinama , nego u ratnim oziljcima.
-Koliko imas godina ? ..kojiput me tko pita.
-Imam sesamnaest oziljaka.., odgovaram.
Obicno ljudi niti ne trepnu , nego sretno na isti nacin pocnu racunati svoju dob u ratnim oziljcima.
Bas kao sto su Lakota Indijanci slikali znakove na zivotinjske kože kako bi zabiljezili zimske dogadjaje i kao sto su Asteci , Maye i Egipcani imali svoje kodekse koji su biljezili velike dogadjaje u plemenu, ratove i pobjede , tako i zene imaju svoje zrtvene kapute , svoje borbene kapute. Pitam se sto ce nase unuke i praunuke misliti o tim kronikama nasega zivota. Nadam se da ce im se sve to morati objasnjavati.
Nemojte da to netko pogresno shvati, zasluzili ste to teskim odlukama u svom zivotu. Ako vas pitaju za nacionalnost , etnicko ili obiteljsko podrijetlo , tajanstveno se nasmijesite. Recite, "Klan oziljaka".
Clarissa Pinkola Estès

Prosle godine 14.05. bila sam na nekoj predstavi , duhom totalno neprisutna...i u toku te predstave stize mi sms od sina - "Mama, neka ti je sretan tvoj dan." Od sina koji vec 2 mj bio u Njemackoj , trazeci svoje bolje sutra. Nista meni tada nije bilo sretno. Znala sam kroz sta prolazi , iako se on nije zalio , samo me tjesio -" Bice bolje mama." Majka osjeca , ne mozes to objasniti, ali nista ne mora reci , a sve znas...umirala sam od tuge..
Suze su mi samo lile..to nije bila predstava , ni izmisljeni film , ni neciji nadahnuti roman.. to je bila zalosna cinjenica i sav nas sjebani zivot - da u nasoj drzavi zivota i buducnosti nema za nasu mladost, za vecinu njih...
Jucer na taj isti dan docekujem svog sina , na aerodromu u Göteborgu .
Presretna , tu je, pred mojim ocina, u mom zagrljaju konacno...sad ga gledam kako mirno spava...
U tih godinu dana otisla sam u Svedsku, zaposlila se, nasla stan , nasla posao njemu , sredila svoj zivot onako kako sam oduvijek zeljela, da ja budem zadovoljna , prvo sa sobom pa sa svim ostalim.
To nimalo nije bio lak put i naravno da mi je u svemu tome pomogao moj andjeo od brata , jer bez njega od svega ne bi bilo nista.
Ali ima jedna stvar najvaznija u svemu - CILJ.
Postavila sam sebi jasan cilj sto zelim i sve svoje snage, zelju i volju usmjerila ka njemu.
Vjeravala sam sebi i svima koji su me pratili na tom putu do cilja. Bezuvjetno sam vjerovala. Iako sam se na tom putu i razocarala u neka vjerovanja, ali nisam u sebe.
S ponosom sam sve muke izdrzala , tuge, nedostajanja, fizicke napore..
Konacan rezultat je da sam zadovoljna sa sobom, svojim zivotom , a to je ono najvaznije.
Jer sto sve vrijedi ako u konacnici ne volite sebe, svoj zivot i sve ono sto ste uradili?

Ono sto ti ja hocu reci vrijedi samo toliko koliko ti mozes shvatiti...

Ono sto ti ja hocu reci vrijedi samo toliko koliko ti mozes shvatiti...

Previse je problema tamo gdje novca nema, a jos je vise tamo gdje novca previse ima..
Totalni kolaps...

Previse je problema tamo gdje novca nema, a jos je vise tamo gdje novca previse ima..
Totalni kolaps...

Proslo je vise od pola godine otkad sam u Svedskoj. Jos uvijek nista nisam otkrila da mi je glupo i bezveze ovdje. Pitam se samo zasto je problem ovaj sistem prekopirati i u ostatak svijeta..konkretno u Hr?
Postoje svi uvjeti za to , ali klima nije za to...jel?

Ps: pozdrav svim mojim dragim blogericama i blogerima sa ovih prostora.. :).

Ne znam zasto ljudi vole isticati da su sve sami stvorili u svom zivotu...Poznam nekoliko takvih osoba , a pouzdano znam da su bas oni mnogo puta trebali i dobili pomoc od svojih najblizih. Cudi me ta vrsta amnezije...
Prvo, mislim da covjek nije otok. Nista nam se ne dogadja u zivotu bez sudjelovanja drugih. Ni dobro ni lose.. Netko nam je pomogao , netko odmogao... kroz sve to smo nesto naucili, o sebi , o drugima.
Ono lose pokusavam da ostavim iza sebe i ne zelim trositi svoju energiju na negativne osjecaje... a ono dobro zelim svim srcem sacuvati u sjecanju ...biti zahvalna na pomoci , ma kakva ona bila (ne nuzno materijalna).
Drugo, sve ima svoje razloge zasto se to tako desilo. Mozda nam je ponekad trebao bas taj odjeb da stvari sagledamo drugacije..
I zar je sramota reci- da, bas ta i taj mi je pomogao kad mi je to bilo potrebno i zahvalan / zahvalna sam mu do groba?
Sramota priznati da smo bili slabi , nemocni i jadni? Ili su jednostavno nezahvalni i tocka...

O cemu bi inace onda ? :P

Ove 3 stvari bi trebalo zadrzati za sebe :

- LJUBAVNI ZIVOT

- PRIHODE

- SLJEDECI KORAK

Onda se sjetim sta sve moram uraditi i shvatim da nemam vremena za nju.. :P

Ali i ovi koji nemaju granica su dozlaboga naporni...
Sve sto prelazi mjeru izdrzljivosti pocne da iritira , smara i zamara.
U bilo cemu, makar to bilo s dobrom namjerom.
Kako se ono kaze ?- Ni previse dobroga ne valja,
Kad se radi o ljudskoj gluposti onda tu zaista ne postoje granice.
Jedina mjera je da im postavimo granice preko koje ne smiju prijeci.
Na taj nacin cuvam i branim sebe , jer nekako mislim da iza svih tih
bezgranicnih gluposti ipak stoji losa namjera.

Dosla sam u zemlju ciji jezik ne razumijem . Radim s ljudima koje ne razumijem. Zivim u kuci gdje svi rade cijeli dan.
Dodjem na weblog nitko s nikim ne razgovara.
Tisina.
Uzivam u ovom stanju. Konacno su me svi pustili na miru. :D

"Ali zapamti da su stari ljudi davno rekli: Nije vrijeme doslo da ginemo , nego da se vidi ko je kakav . I ovo su takva vremena."
I. Andric

...i onda se pitam : sta vam je ljudi ?

U jedan kofer i jednu torbu potrpamo najosnovnije stvari koje nam trebaju da ne budemo goli i bosi. Ovo je moje 8.preseljenje. Iz grada u grad..iz drzave u drzavu.
I tako spakujes stvari na odredjenu kolicinu , a u sebi nosis sve ostalo. Uspomene , zelje, potrebe , ciljeve, planove , tuge i radosti... i sa tim kreces iz pocetka..ne od nule... nego svaki put bogatiji za ono nesto sto je samo nase, u nama ma kud isli..sa svima onima koji su ostavili trag u nama, a i onima koji su nestali bez traga...
Pa kad gledas jedan kofer i jednu torbu onda znas da to nije tvoj zivot strpan u 28 kg stvari, kojih ces se rijesiti prije ili kasnije , vec svi oni trenuci umotani u svilu sjecanja bez kojih ne zelis ostati ni pod koju cijenu.