simfonija udaraca po tipkama tastature i raspad strukture balona od sapunice

kada se sve kule polako sruse
i sve suze presuse
ostaju osjecaju koji me guse
jer ostajem sama, po tko zna koji put.

I tmina svemira kad tad izblijedi
pa izbljedjet ce prica o meni i tebi
....
ali nazalost...
i tada ce mi biti stalo...

jer i vjecnost ce jednom, znam, proci...
ali ni tada necu zaboraviti te tvoje oci...
koje su me ljubile, samo te, jedne noci...
a zatim me izgubile... vjerojatno zauvijek....

ne idi!!

No earth to walk on
No tears to cry
No air to take a breath
And no reason to smile
No wounds to cure
‘Cause the night is darker
Than I can see
No more reasons to cry about
And no more me
No more perfect guys
No more pictures on the wall
No chances to try
And nothing at all
I am just sitting in a dark room
Waiting for my end
Cause it’s a horrible life
after a day I lost a friend

Nocas sam trazila tek rijeci da opisem sebe
A otkrila sam neke skrivene rime, pune tuge, usamljene...
Govorile su o tebi.
O sjajnom osmjehu, i očima koje su mi svojom iskrenošću probole dušu
O sjeni
Koja se u dubini tvoga srca sakrivala i mučila
Pitala sam svoje srce koga ja to tražim,
Tebe, sebe ili tek nekog... onako...
Pitala sam prazninu iza čega se skriva
Okrenula sam svoj mali svijet naopako...
Radi sjena.
Hoču li ikada ustati opet glasno i sa osmjehom na licu, izreći, sretna sam?
Hocu li u ruci držati čiju drugu ruku a ne onu koja me beskrano voljela?
Hoče li neki lijek biti dovoljan da utjesi srce ako se jednoga dana pokaje
Sto te pustilo?
Hocu li ja biti ovdje kada me budes trazio?
Nocas sam trazila tek rijeci da opisem sebe
A otkrila sam neke skrivene rime, pune tuge, usamljene...
Govorile su o nama...
O tuzi u nasim srcima jer nikada nismo smogli snage da nadjemo srecu
O očima iz kojih su padale suze jersu se ruke bojale?
O ocima koje su plakale jer su srca bila preponosna?
Gledam te nocas... gledam nas... ili tek blijedu sliku onoga sto smo bili nekoc...
Ti i ja, tek slika u pijesku napadnuta silinom valova vremena...
Ti i ja, tek suza koja se osušila, tek jedna nada....
Nada... da nade još ima.

Udarac srca
U mraku
Odzvanja tisinom, u potrazi za tonom...
Rasiriti ruke...
Prepusiti se netaknutoj ljepoti... radosti...
Udarac srca
Trazi melodiju, uzvisenu,
Trazi ton, sjetan i sam a blazen.
Stopala u tami, tek šušte kako srce kuca.
Glazba, kao cista radost pokrece tok
Beskrajnih misli koje se skupljaju u konačnu sreću...
Traje....
Tam tam dodira, njeznih i snažnig,
Energija iz svake iskre,
Radost sto se siri i tijelo koje je upija...
Pokret rukom, ritam koji uzbudjuje mastu,
I nocas neka nas ponese ka stvaranju snova...
Mi, izbjeglice tame,
Sto hodamo planetom bez pozdrava...
Ritam koji nam daje moc...
I nasi pokreti koji tjeraju od nas svaku tamu...
Pod jednim svjetlom, u tami, mi izvodimo tu cudnu igru pokreta...
A nasa snaga raste sa svakim novim tonom...
Gubimo se u bespucima srece...
Mi nove zrtve savrsenog mira... i eksplozije osjecaja u nama.
Udarac srca...
I pokret glavnom, kao da sve ovo moze tek...prestati.
Ali ne...
Nase duse vjecno su predane, tom osjecaju, toj strasti... tom jednom...
Udarcu srca.

Stop all the clocks, cut off the telephone,
Prevent the dog from barking with a juicy bone
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.
Let airplanes circle moaning overhead,
Scribbling on the sky the message She is dead,
Put crepe bows round the white necks of the public doves,
Let the traffic policemen wear black cotton gloves.
She was my North, my South, my East and West,
My working week and my Sunday rest,
My noon, my midnight, my talk, my song;I
 thought that love would last forever: I was wrong.
The stars are not wanted now; put out every one;
Pack up the moon and dismantle the sun;
Pour away the ocean and sweep up the wood;

For nothing now can ever come to any good.