ima boga

Po željezničkim kolodvorima naše, lijepe njihove, po željezničkim stanicama drugih država, onih sa sjevera naravno, čak do tisuću kilometara sjeverno, ali žali bože,
tražim je neposredno u susjedstvu, preko na otoku i u glavnom gradu jedine nam lijepe njihove,
ma tražim je i u Toplicama i na iskrici, ali kad sam ja tu nje nema, nema, pa nema, pa dokle ću je ja tražiti, ili je sve žali bože?
Tko je još više vidio tražiti nju?

ostati slobodan
neću se vezati
važno je samo
dobro se zezati



pa smo tako stigli do kraja
jedan korak do očaja



ludi su ti neki stihovi onoga Bore zvanog Čorba


a najbolja mu ona poslednja pesma o tebi

Tebe bum ja na ignore dela
kaj si ti misliš kak si mi najslasnijevši
kakti da nisem slasnijevšeg fanta mela
koji se ni kak ti uz mene rijeval
koji mi je krasnoj meni zapopeval
popevke koje za me je spjeval


oj Moravo oj Moravo tija vodo ladna
oj Moravo oj Moravo tija vodo ladna

otišla mi draga moja
drugog ljubit prek potoka
drugog ljubit prek potoka

oj ti vodo ladna
oj ti vodo ladna

Pod pretpostavkom da imate kčerke tinejđerice, koje odgajate kako odgajate, kao što nekada su odgajali vas, što biste rađe da vam se dogodi:

- da vam dijete dođe kući plačući jer je trudno, a jadna nije ni znala

ili

- da vam dijete dolazi kući radosno jer je za uru zaradila koliko vi za sedmicu dana


ništa ne prejudiciram, samo vas pitam!

Možda se nečete suglasiti sa mnom da li je pristojno pitati ovo što vas želim pitati,
ali ja ću vas ipak pitati,

jer moram se otarasiti zbunjenosti, koja me obuzela zbog nekih komentara na trošak od 400,00 kuna za mladu žensku,
koja zna vrijednost 400,00 kuna i što sve može i mora znati raditi za zaraditi takovu satnicu.

Da li bi koja od vas htjela tako zarađivati da je u uvjetima da bez takvoga rada nema mogućnosti: prehraniti se, platiti stanarinu, školovati se ili već nešto od životnih potreba zadovoljiti?

Zašto smo kao "ljudi" ili društvo skloni to osuđivati, čak i kriminalizirati?

Pročitah neke komentare na blogovima ispod pa se pitam: ajme ljudi što vam je? jeste li normalni jer ako jeste onda ja nisam, a
ako ste normalni što onda ne rezonirate normalno, tako da znate kako je na muškome da pita a na vama ženama da se sramite odbiti,
to čak nema veze sa godinama već samo sa svrbežom među nogama, koga svrbi taj se češe, a pametni to rade za sitne pare,
400,00 kuna stvarno je pre više u današnje vrijeme pada standarda i prijetnje europskom unijom...

Vi ste znali djedovi moji obraniti što je vaše
to je naše svima ste to govorili i svima rekli
sinovima i unucima ostavili ste što ste stekli
braneći od Mađara, Ugara i turskoga paše

teško je o tome pisati mi više jer naši ustaše
Dalmaciju i otoke sa cijelom Istrom prodadu
onom čelavom talijanskom vođi sve dadu
da izaberu Pavelića što izdade sve naše

nastavit ću kada budem bolje volje...

Ne psuj mi Tita ni njegovo vrijeme
ne krivi njega za svoje probleme
za težak život danas najmanje je kriv
drugačije bi bilo da je Stari živ

Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme
ne krivi njega što je proklijalo sjeme
mržnje užegle u srcima fašista
skrivene pod maskom i nekih komunista

ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme
ne krivi njega što nisi izdržao breme
koje je sve narode spajalo u srodstvo
i sam si ga nazivao bratstvo i jedinstvo

ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme
osmjehom je mogao planinu da pokrene
nikada se druže neće živjeti bolje
kad Tita spomeneš skini kapu dolje


recitirano u Kumrovcu 20.05.2006.g.

Zakopajmo prošlost, pustimo neka mrtvi iz drugog svjetskog rata počivaju u miru, kako žrtve ustaša, četnika, nacista i fašista tako i žrtve partizana i komunista i ostalih izdajnika bilo naših bilo vaših.
Primjetili ste valjda do sada kako nikome nije stalo do vas, vašega mira i vaše slobode, slobode da radite ili ne radite, da imate previše ili samo dovoljno,
danas svi koji vladaju žele da radite puno, da ste slobodni samo za rad, da za svoj rad dobijete malo, malo manje od dovoljnog za život.

danas je dan kada se trebate sjetiti kako je dobro bilo živjeti za vrijeme samoupravne vladavine našega druga TITA, dana kada je na licu bio smješak a svijetla budućnost pred nama.

Nekada je bilo dovoljno da si bio spreman priskočiti u pomoć kad je nekom trebalo, ne krasti i ne lagati, ili barem ne dozvoliti biti uhvačen u jednom ili drugome, da bi važio kao pošten radini čovjek, a danas?
ma koga je briga da li češ ili ne češ priskočiti u pomoć onome kome je pomoć potrebna, tko mu je kriv što se doveo u situaciju da treba pomoć, bitno je da imaš love za kupiti pomoć a jesi li je stekao poštenom krađom ili lopovlukom, ma tko te to pita, svi znaju da se poštenim radom nisi obogatio,
tako da je krajnji čas za mijenjati se, postati peder ili kako kažu transrodno biće, najmanje homoseksualac, urlikati da hočeš svoja prava, svoja životna prava i najednom postaješ zaštičen kao medvjed, ili vuk, ili.......

Saosječam s tobom,
ti si tamo u svijetu sama
i još ta Amerika

zato te često na blogu nema
svi mi duže spavamo
navikla nas Jugoslavija

na sreću Iskrica spašava sve
pa slušamo pjesme naše
i na sred Amerike

to je sve, hvala dobroju duši!

Zahvaljjući Moluški možemo se sa divnom pjesmom pozdraviti sa Tražimtejesitu, jer ona nam odlazi, tko zna zašto, kuda i do kada? Sretan joj put!

nasloni glavu na moje rame
oprosti za riječi sam nespreman
jer uvijek kad su za ples birale dame
nikada nisam bio izabran

nasloni glavu na moje rame
dopusti da šutnjom ti ispričam
kako tužno je kad iza tame
misliš da svijetu si suvišan

osječam da si i ti nemirna
kao srna gonjena preko snijega duboka
iza moga ramena skloni se od lovaca
sa oba oka sklopljena

iza moga ramena skloni se od lovaca
sa oba oka sklopljena

nasloni glavu na moje rame
dopusti da šutnjom ti ispričam
kako tužno je kad iza tame
misliš kako svijetu si suvišan

osječam da si i ti nemirna
kao srna gonjena preko snijega duboka
iza moga ramena skloni se od lovaca
s oba oka sklopljena

iza moga ramena skloni se od lovaca
sa oba oka sklopljena

Na ovim našim prostorima, nekada, dok ja još nisam bio niti rođen, to je bilo prilično davano, živjelo se pod fašističkom okupatorsko čizmom, jadno i nikako,

ali naši očevi i majke zajedno sa bakama i djedovima rekli su dosta, nećemo mi niti vaše niti naše fašiste, hočemo slobodu, biti svoji na svome, sami određivati svoju sudbinu i na poziv Josipa Broza Tita, partijskog sekretara KPJ, pošli su u partizane i nakon pet godina nemilosrdne borbe oslobodili ove prostore od fašističke i kapitalističke napasti,

pod vodstvom Tita i rukovodečom ulogom Komunističke Partije, ova zemlja je izgrađena do razine srednje razvijene europske zemlje, smanjivši zaostatak od najrazvijenijih na najmanji mogući razmak, u socijalnoj i zdravstvenoj politici čak i prestigli mnoge razvijenije,

a onda Tito je umro, partijski glavešine popustili nacionalističkim stremljenjima, kapitalistički i fašistički elementi zajedno sa klerom digli glave i proglasili Tita i Komunističku Partiju zločincima, rasturili fabrike, poljoprivredne kombinate, sve što je bilo dobro potuđmanili, privatizirali, narod je opet u situaciji živjeti jadno i nikako,

društva pod imenom "Josip Broz Tito" danas su nas u Fažani, na manifestaciji "Titovi dani u Fažani" podsjetila na svjetao primjer naših roditelja i našega Tita.

Sjetite se toga češće, svakodnevno!

Evo vam situacija:
Ona lijepa osamnaestogodišnjakinja, ljuta na svog dečka koji je prevario sa dotadašnjom najboljom prijateljicom, ali voli ga i dalje, onom nesebičnom mladenačkom ljubavi, te odlučila oprostiti mu taj preljub, ali uz uvijet da i ona njemu napravi rogove, sa na primjer,
eno onim tamo sijedim gospodinom što svakodnevno dolazi na terasu piti kavu i škica komade koji prolaze, nema veze što joj po godinama može biti i djed,
e sada ja vas pitam, ima li taj čiča ikakvu šansu obraniti se od te slatke napasti,
ja bi se na primjer predao u roku od odmah, a vi? što vi mislite?