božićni darovi

zijeeev...

kajima?

Pam valja bureke

-Mama, zakaj tebi uopće treba soba?Ti se nećeš igrati s prijateljima kad ti dođu.
-Ahh..zlato moje, rado bih se i ja igrala s prijateljima kad mi dođu..

budnabudnabudna

Zašto se gotovo svakodnevno u dnevniku spominje kako je neki kafić/klub/krčma zatvoren zbog neizdavanja računa?

srrk..

:)

kajimić?

ne peglam više.

hhh

Link
kopala sam po torbi i našla osušeni cvijet i koji sam ubrala sama i spremila u mali džep nakon što mi je iz kose ispao jedan isti istacki koji je ubrao on baš tamo filmski i dao mi ga uz "Kaufenziblumen" namig bilo mi je lijepo trčkarati s njim i progutala sam "zašto žurimo" pitanje zato što mi je bilo baš lijepo i nisam to htjela pokvariti svejedno nisam uspjela neuzgojiti misao da sigurno malo žurimo zato da nas ne vide neke tamo žene koje bi morao objašnjavati ili bi njima morao objašnjavati i tak bilo mi je lijepo i držati se za ruke iako stalno govorim da se ne volim držati za ruke jer mi je tako lakše i nema nedostajanja ničije ruke kad moram sama hodati što je zapravo glupo jer uvijek nedostaje nečija ruka pogotovo kad je malo teže hodati i kad jebene štikle zapinju u rupe ili rešetke zapravo su nam dvije ruke puno premalo ruku za nosit sve što imamo u sebi bilo mi je žao što sam izgubila cvijet jer su mi takve male stvari važne ponekad važnije od velikih i skupih on to zna i zato nikad ne zaboravlja na tako neke male stvari zbog čega ponekad znam biti jako ljuta jer sve to u nekim situacijama izgleda kao predumišljaj pa opet uzgajam raznorazne misli koje me onda muče i u pravilu ih izgovorim s upitnikom iza a onda nemaju smisla jer ne stignem izgovoriti nešto s točkom iza i uopće više ne slušam nego samo gledam kako reagira te pokušavam skužiti laže li mi ili govori istinu što je opet glupo jer je potpuno nevažno da li je laž ili istina ono što uopće ne čuješ dok osluškuješ sebe jednako tako nikad ne znamo kakav nam je izraz lica kad pričamo nešto jako važno ili branimo neki svoj stav zato bih sad u jednom dahu htjela napisati što više tih misli koje su zapravo misli osjećaji i nekako bih htjela naći modus da mogu neopterećena uzgojenim samo guštati kad su svi preduvjeti zadovoljeni pa u pola daha skužim da nisu zadovoljeni i to je to onda pomislim da je možda jednostavno tako da ne može baš sve biti posloženo pa ako ne možeš protiv sebe čak ni razumom treba li se bezumno pustiti jer će nekako biti kako god okreneš jebatga da može bilo bi drugačije valjda i bila bih zadovoljna nečim drugim trećim petim nisam i kvit rekla sam da se nadam kako nam jednog dana neće biti žao no bojim se da je nemoguće uvijek je nekom žao sad ne znam da li je dugoročno bolje da bude žao njemu ili meni fakat ne znam i pomalo mi na živce ide to što me ne ljuti a ne ljuti me zahvalna sam na povremenoma odmaku od sebe kao centra svijeta jer tad svijet izgleda bitno drugačije i život je nekako ljepši kad smo ranjiviji i kad bolno skužimo da nije baš sve što želimo krojeno za nas da leptiri stalno mašu tim blesavim krilima jebala ih krila i da to što opušteno mislimo kako netko ne mora biti uvijek blizu da bi bio privržen njemu možda ne znači isto što i nama pa vrijeme provodimo u dokazivanju čija je percepcija stvarnija životnija i apsolutni must have a svejedno boli ponekad jer smo mi ljudi pomalo prokleta bića i puno je rupa s kojima ne znamo što bi pa nam se čini da nikom neće smetati ako ih malo zakrpamo ovako ili onako a to je mislim si ja zabluda sve smeta jer je prirodno da smeta i sve je to nevidljiva domina koju srušimo i razvali sve strpljivo slagane a činjenica da nešto ne znaš i čak ne trebaš znati ne znači da ti ne smeta u nekom tamo udahu izdahu ili u ormaru iza ogledala u šumi negdje već svemir je zajebano biće u to sam sigurna

c/p
Pošiljatelj: XY

Muškarac, 26, Zagreb i zagrebačka županija, Hrvatska

postajem otac uskoro, treba mi netko da malo zaboravim na te probleme