srp mog djeda antuna

opet su doveli novog rezisera, bez najave, bez upita, samo su ga stavili, da ordinira scenom, da uvodi nove likove, da uspostavlja nove odnose, da stvara nove situacije. i sjedi u namracnijem kutku gledalista i gleda sta se iz tog razvija. "volim improvizacije, volim improvizacije" zadovoljno trlja rukama zlobno se smješeći. zna da mu ne mogu odoljet i zna da cu mu se pustit. da cu prihvatiti nejgove sugestije i vidjet sta cu iz togdobit. stace iz tog nastat. a da li ce poslije bit bisa, da li ce poslije biti pljeska? hoce li stvar uopce biti na programu? to je ono sto saznam uvijek na kraju, u post fazi. onda kada skupljam svoje ekvipments i povlacim se u prvu ulicu do ruba scene. i cekam nekog drugog. bolje placenog. ili samo drukcijeg.

omogucite susret norma i kolajah tako sto cete upotrijebit sve svoje govorne vještine ne bi li da bi li dotičnog nagovorili da se nema čega sramit na svom tijelu, da njegovo nisko samopouzdanje nema relanih temelja, da se i nekog kao sto je on moze volit i cijenit, potaknite ga da izadje u real world, dopustite mu da upozna tu divnu kolajah, dajte mu da zivi, dajte mu da dise punim plucima, dajte mu da voli!!!

danas sam svirala gitaru.
i bolilo je.
prsti. i uši:)

...sto uciniti kada te ucjenjuju?

..pijem kave u sekvoji:)))) iliti baobabu:) i lijepo je skroz. osim muzike. ja sam stubokom izmjenila mjesta druženja:))) ahhhh

ne znam kak, al uvijek mi uspije okrenut neku stanicu koja ima super stvari koje izvrsno funkcioniraju kao zvucna podloga, al u momentu kad upalim svoju kameru iz desnog kuta (ptičja perspektiva) skuzim da slusam jasnu zlokić, ivu robića i ostale takve neke...al to mi se dogodilo nebrojeno puta. stvar vise nije zabavna ni anegdotalna. sada vec boli.ko zna koliko to dugo svira dok je the kamera iskljucena. ko zna koliko dugo to prodire u moje nesvjesno i truje me...
...
bitno je ne biti u leru. ubacit u tu jebenu prvu brzinu i trpit dok ne prodje uzbrdica. a onda ce sve bit oke. kao rezultat te visemjesecne prve brzine, ne tamo neke vise sile. mislim, nekako, da ce sve bit oke. mislim, nekako, da ce se na kraju sve poslozit. mislim da oce.
 

prvi put sam jela kikiriki batr tamo neke '98. kad sam pojela 200g istog i 20 minuta nakon vozila se autom do zagreba jedno 8 sati na 30 stupnjeva. bas mi je fino bilo.
 
zadnji put sam jela kikiriki batr 10.12.2004. kad sam pojela 300g istog i pol sata lezala na krevetu i gledala u strop dok se dotični uvlačio u sve pore mog tijela s polazištem iz želuca i oduzimao mi svijest. bas mi je fino bilo.
 

..kooomeee jeee objaaaavljeeen člaanaaaak u nooovinaaaamaaa?? kooomeeee?
 
hihihi..ahhh:))) ...strashno

što god da izgubila tokom svog života...vrijeme, neke ljude, stvari...zube hihi...ništa ne boli tako kao činjenica da On može toliko dugo sjedit pokraj mene i toliko duboko šutjet
 
 
 

..psmtr. titram ko svijeca na vjetru, prva žica na gitari, miš, ono plasticno u kaptol centru niz sta curi voda pa to zatreses pa se nastavi trest...
danas sam pala na auto. hihi.a jebote....a rinzol je bio previsok i auto je bio preblizu tom visokom rinzolu i ja nisam uspjela proc izmedju  i s pedalom zakacila rinzol i pala na auto. ..hihi...a tip nije nis skuzio, jer sam s rukavicom sam pljesnula po njemu. ja sma mu mahnula prek prozora u stilu -sorry- ..al je on kopao nos i gledao na drugu stranu. a sve je to gledala moja simptaija koja je bas taj cas prolazila. svi su me poslije zezali...:))
 
a ne, stvarno sam pala na auto. ok, sad sam prekrizila jos jednu stvar na crnoj listi koja bimi se u zivotu mogla dogodit, a ne bi htjela da se dogodi.  sljedeći!

to je onaj dan kad imam praksu ujutro i dva predavanja poslije na koja imam cvrstu namjeru ic kad o njima razmisljam ujutro, al volja naglo splasne poslije zavrsetka prakse, kad sjedimo na kavi i pricamo gluposti. al zato si uvijek poslije kupim nesto da se ne osjecam lose:)) frendica je kupila gioiu di ima sjenila svakakvih za 18kn pa sam i ja kupila. zbog sjenila. prvi i zadnji put sam ga kupila u dm-u po masnoj cjeni al ja se ne kuzim u to pa mi se svasta moze uvalit:) tako da sad znam da sam s 18kuna super prosla. covjek uci dok je ziv... i izgubila sam bicikl iz uha pa sma ga morala supstituirat nečim novim Metalnim Šta Veseli. bicikl me ionako nije jako veselio. vise je licio na motor i nekak mi je djelovao isforsirano. ne znam...nabavila sma sad Čiču. to je neki čovo sa šeširom i drži neki štap u ruci. izgleda ko vrijedni poljoprivrednik. imala sma dilemu između Puža i Kornjače, al kad sam vidla Čiču, dileme je nestalo.
 
i ovaj vikend mi se dogodila žsspdibksžp (žena sa snažnom potrebom da iznese bilo kome svoju životnu priču) takve stvari se obično događaj uu tramvaju, il negdje od kud ne možeš pobjeć tako brzo i tako lako. nekako je imala potrebu naglašavat da ona nema novaca al da svojim odircanjem si može priuštit ono šta voli. uz rečenicu " i ja sma si to priuštila" koju izgovori sa povišenim tonom, uzlaznim naglaskom, u stilu - to je tak i nitko mi to ne moze oduzet. ona vam ima kovanicu od 25 kuna kojih nema puno , ima 20 000 dinara u kovanici kojih isto nije bilo puna, ona si sve to čuva, ona nemanovaca al kad su bili bečki filharmoničari onda si je skupljalal i radila cijelo ljeto i otišla je na njih. otišla si je na njih. prvo sam ju slusala neko vrijem i govorila -aha, aha-, a onda sam joj počela brojat bradavice na licu i neke sitne mrvice sta je isto imala. pa je trmavaj stao kod botaničkog pa sma izasla.
 
dvajsčetri 
 
bradavice

i tako je zavrsilo i to radno druženje. fajnli. kad u tri dana provedes 16 sati s istim ljudima, nekako ti na kraju trećeg dana budu dva puna kufera svega. sve je prošlo okej, više- manje, osim jebenog hodanja na žici. ja ne znam zašto se ova na prvoj žici, od milja prva Žičara, nije na kraju poklonila uvaženoj publici, neg je skočila na jebenu mrežu dole, čime je sve palo u vodu iliti u mrežu pa su i svi ostali morali skočit dole. svi ostali koji su skužili da je skočila:))) tako sam ja neko vrijeme još malo stajala na žici "lalala ono ja malo stojim", a onda skupila ono malo dostojanstva sta mi je ostalo i bacila se dole. a jebote. to joj je jer pusi one bosanske jake pa joj je pojelo mozak. a za sebe nemam opravdanje:) takva sam od rodjenja:)
 
i upoznah jednog sta je iz travnika...e ljudi moji...kakav je to naglasak...kad sam ga prvi put čula da govori slušala sam ga sa ustima u "O" i obrvama u naopako "U".sve ostale razgovore s njim provela sam s mona lisa smajlom. valjda misli da sam zveknuta
 
i sad pouzdano znam da ne znam svirat bubnjeve one drvene al znam 8 tonova pink panthera na klaviru. početak. ostatak nismo uspjele pronać. a bilo nas je dvije:) i to b ismatrala porazom da smo ovih prvih osam jos i same nasle. ali ne. drugi pokazali. tako da smo definitivni luzeri:) a jebeš sve.a sta mogu kad nemam sluha. zato imam ukočen vrat i rotiram se izbokova i bas mi je oke

mrzim >:(

onaj osjećaj ko kad skačete po tankim, visokim trupcima zabijenim u pijesak pustinje čiji se krajevi nalaze u različitim vrmeenskim zonama..ne mozes stat, jer stajanje znaci gubitak ravnoteze, mozes samo ...skakati...do u beskraj
 
e taj osjecaj. nisam ga imenovala jos, al kad to napravim, imat cu novu kompleksnu psovku

upala sam u neke čudne konstelacije ljudi. a oni su isto čudni. ljudi, jel. i ima ih više. konstelacija.
prošla me faza postavljanja stvari u vertikalu.ono, upaljač, kutija cigareta,labelo...sve je bilo vertikalno. vrhunac je bio kad sam postavila mandarinu na mandarinu. kad postavis mandarinu na mandarinu to obično poluči pravocrtno gibanje pogleda od mandarine do moje osobe