a...d...v...e...n...t

Norveške Link

Beautiful Link GLAZBA : Link IG,video ti je predivan Hvala :)

Link ti si moje sunce Link

Via Dolorosa 1 Link
Link

////////////////////////
-Sloboda-I uvijek ću te voljeti by Connie Talbot

Link

Laku noc :)


Getsemani
Mateju 26,36-56;
Marku 14,32-50; Luki 22,39-53; Ivanu 18,1-12.

"...U drustvu sa svojim ucenicima Spasitelj je polako isao prema Getsemanskom vrtu. U vrijeme Pashe pun Mjesec sijao je s neba bez ijednog oblaka. Grad hodocasnickih satora utonuo je u tisinu. Isus je ozbiljno razgovarao sa svojim ucenicima i poucavao ih, ali kad se priblizio Getsemaniju, postao je neobicno sutljiv.

Cesto je posjecivao ovo mjesto da razmislja i moli se, ali nikada sa srcem tako punim boli kao ove noci Njegove samrtne
borbe. Tijekom cijelog svog zivota na zemlji hodao je u svjetlosti Bozje prisutnosti. Kad je dosao i sukobio se s ljudima obuzetim pravim sotonskim duhom, mogao je reci: "Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek cinim sto je njemu ugodno." (Ivan 8,29) Ali cinilo se kao da Ga vise ne podrzava bozanska svjetlost. Sad se i On nasao medu prijestupnicima. Morao je ponijeti krivnju palog covjecanstva. Na Njega koji nije znao za grijeh moralo se staviti bezakonje svih nas. Grijeh Mu je izgledao tako strasan, a tezina krivnje koju je morao ponijeti tako velika, te je dosao u kusnju da se boji kako ce Ga to zauvijek odvojiti od Oceve ljubavi. Znajuci kako je strasan Bozji gnjev prema prijestupu, uzviknuo je: "Zalosna je dusa moja do smrti".

Dok su se priblizavali vrtu, ucenici su zamijetili promjenu na svom Ucitelju. Nikada ranije nisu Ga vidjeli tako duboko
ozaloscenog i cutljivog. sto je dalje isao, ova neobicna tuga bivala je sve dublja, ali se nisu usudjivali upitati Ga za uzrok. Postao je kao da ce se srusiti na zemlju. Stigavsi u vrt, ucenici su brizno trazili Njegovo uobicajeno mjesto za odmor, da bi
njihov Ucitelj mogao otpocinuti. Svaki korak cinio je s mucnim naporom. Glasno je jecao kao da pati pod pritiskom strasnog tereta. Da Ga Njegovi pratioci nisu dvaput pridrzali, pao bi na zemlju.

Isus je blizu ulaza u vrt ostavio sve svoje ucenike, osim trojice, nalazuci im da se mole za sebe i za Njega. S Petrom,
Jakovom i Ivanom dosao je na zaklonjeno mjesto u vrtu. Ova tri ucenika bili su Kristovi najblizi pratioci. Promatrali su Njegovu slavu na gori preobrazenja, vidjeli su Mojsija i Iliju kako razgovaraju s Njim, culi su glas s Neba. A sada je Krist zelio da u Njegovoj velikoj borbi budu uz Njega. Na ovom povucenom mjestu cesto su provodili noci zajedno s Njim. U tim
prilikama, nakon bdijenja i molitava, oni bi mirno spavali u blizini svog Ucitelja, dok ih On ujutro ne bi probudio da ponovno krenu na rad. Ali sad je zelio da u molitvi provedu noc s Njim. Ipak, nije mogao podnijeti da budu svjedoci samrtne borbe koju je trebao podnijeti.

"Ostanite ovdje", rekao je, "i bdijte sa mnom!" Otisao je malo dalje od njih, ne tako daleko da Ga ne bi mogli vidjeti i cuti i pao je nicice na tlo. Osjecao je da Ga je grijeh odvojio od Njegovog Oca. Ponor je bio tako ¹srok, tako mracan, tako dubok da je Njegov duh uzdrhtao pred njim. Nije smio upotrijebiti svoju bozansku silu da bi izbjegao ovu veliku dusevnu patnju. Kao covjek morao je podnijeti posljedice covjekova grijeha. Kao covjek morao je izdrzati Ocev gnjev zbog prijestupa.

Krist je sada bio u polozaju u kojem se nikada ranije nije nalazio. Njegova patnja najbolje se moze opisati rijecima proroka: "Probudi se, macu, protiv mog pastira, protiv covjeka,moga srodnika - rijec je Jahve nad Vojskama." (Zaharija 13,7)

Kao zamjena i jamac za gresnog covjeka, Krist je patio pod bozanskom pravdom. Uvidio je sto je znacila pravda. Dotad je
bio posrednik za druge; sada je ceznuo da i sam ima posrednika.Buduci da je osjecao da je Njegova zajednica s Ocem prekinuta, Krist se bojao da Njegova ljudska priroda nece izdrzati u nastupajucem sukobu sa silama tame. U pustinji kusanja odlucivala se sudbina ljudskog roda. Krist je tada bio pobjednik.Sad je kusac stupio u posljednji strasan okrsaj.

Za ovo se pripremao tijekom Kristove trogodisnje sluzbe. Sad je u toj ulozi zelio sve. Ako ovdje pretrpi neuspjeh, njegova nada da bude gospodar bit ce izgubljena; zemaljska kraljevstva ce na kraju postati Kristova: a on sam bit ce zbacen i prognan. Medjutim, kad bi Krist mogao biti pobijedjen, Zemlja bi postala Sotonino carstvo, a ljudski rod zauvijek ostao pod njegovom vlascu..."
Link

Link Yesterday and Today by YesLink

Rođen 21. ožujka 1980 u Porto Alegre Nje gova majka, Dona Miguelina, bivši je prodavač koji je studirao da postane medicinska sestra.
Njegov otac, João de Assis Moreira, bila je brodogradilište radnik i nogometaš lokalnog kluba za Esporte Clube Cruzeiro Umro je fatalnog srčanog napada u bazenu obitelj kad Ronaldinho je bio osam godina.

Tijekom svog boravka u Barceloni, on se smatra jednim od najtalentiranijih pojedinih igrača na svijetu. On je naširoko smatran od strane stručnjaka i navijača kao jedan od najvećih igrača svih vremena.
Danas, Roberto djeluje kao Ronaldinho menadžer, dok je njegova sestra Deisi radi kao njegov press koordinatora. Ronaldinho postao otac po prvi put 25. veljače 2005, nakon što je brazilska plesačica Janaína Mendes rodila mu sina, koji je bio nazvan po João Ronaldinho po pokojnom ocu

Tko zeli link moze mi se javiti na pvt?
Link

"Zbilo se to 1962. godine na Kubi. Lažno optužen da planira potajno likvidirati diktatora, mladi propovjednik evanđelja provest će sljedeće 22 godine kao politički zatvorenik u jednom od najnehumanijih zatvorskih sustava na svijetu.
.............

"Licem nalijevo", zaurlao je porucnik. Poslusao sam. Fotoaparat je bljesnu..Licem nadesno." Ponovno sam poslusao.

"Gospodine casnice," pokusao sam objasniti, "u novcaniku imam pismo generala Samuela Gonzalesa Rodrigueza - karakternu prepor..."Casnik koji se nalazio pokraj mene udario me je po licu i viknuo: "cuti! Govori samo onda kad ti se netko obrati!"

Rukom sam poletio prema bolnom obrazu. Zateturao sam unatrag kako bih zadrzao ravnotezu. Sad sam shvatio da sam u ozbiljnijoj nevolji nego ikada dosad.

"Ovo ce biti vise od petominutnog ispitivanja", pomislio sam kad mi je jedan od policajaca zgrabio lijevu ruku i redom umakao prste u bocicu s tintom, a zatim ih pritiskao na sluzbeni izvjestaj o uhicenju.

"Isprazni sadrzaj dzepova na stol", naredio mi je casnik. "osamucen, moj um se prebacio na automatsko izvrsavanje. Negdje daleko izvan sebe cuo sam kako moj sat,novcanik, i kljucevi automobila padaju na metalnu povrsinu stola. Sjetio sam se svoga nepropisno parkiranog automobila nasred uske ulicice i pitao se hoce li ga ujutro prometni policajci odvesti. Kad bih se barem mogao javiti Yraidi. Ona bi mogla otici i ukloniti ga. Casnik je pomno istrazio sadrzaj mog novcanika citajuci svaki komadic papira koji je bio unutra. Cak je citao i poruke napisane sa straznje strane slike moje supruge.

"Skidaj odjecu ! sve!" Taj je covjek istrazio i svu moju odjecu parajuci po savovima svaki odjevni predmet,
trazeci neki dokaz protuzakonitog djelovanja. Zadovoljan,iako nije nasao nista, predao je sve policajcu koji je cekao
sa strane. Gledao sam ga kako kupi sve moje stvari sa stola i nosi ih u ormaric s lokotom. Kad ih je strpao unutra i ponovno stavio lokot na ormaric, pomislio sam: "Upravo nestaje¹, Humberto Noble Alexander. Upravo nestaje sav tvoj identitet."

"Ne, ne, to ne moze biti", pokusao sam razmisljati."Moje je ime zabiljezeno u nebeskim knjigama."
Podigao sam bradu i izravnao ramena pri toj pomisli. "Mogu mi oduzeti i lisiti me svih ovozemaljskih posjeda i stvari, ali
moj identitet kao kraljevskog sina Kralja svemira ostaje vjecno, zauvijek!

Otvorila su se vrata i u sobu je usao brijac. Bez rijeci mi je obrijao svu kosu, sve do koze. Fotograf je tada snimio drugu seriju fotografija. Zatim je usao drugi brijac kako bi mi obrijao bradu s lica. Prislonio mi je britvu na desni obraz i povukao nadolje. Iskrivio sam se od boli.Ostrica britve nije bila ostrena godinama, u to sam potpuno siguran. Osjecao sam kao da britva doslovno cupa svaku dlaku iz moga lica, pramen po pramen. Zavrsio je posao u tri poteza: jedan od desnog obraza do brade, drugi od lijevog obraza do brade, i treci od podrucja vrata do brade. Krv mi je doslovno tekla u mlazovima niz lice kad je zavrsio.

Jedan od casnika gurnuo mi je u ruke papirnati ubrus. "Evo!" naredio je. "Obrisi se ovim. Pozuri! Nemamo puno vremena."

Bljeskanje fotoaparata potpuno me je zaslijepilo dok je fotograf urlao upute po trezi put, a ja se shodno njima
okretao. Jos uvijek sam se brisao od krvi koja mi je tekla niz lice kad me je cuvar gurnuo u sivu metalnu stolicu
pokraj trosnog hrastovog stola, gdje je sjedio jedan od casnika koji su me uhitili, naslonivsi ruke na stari pisaci stroj.

"Ime?"upitao je.
"Humberto Noble Alexander."
"Starost?"
"Dvadeset osam."
"Zanimanje?"
"Pastor za mladez u Crkvi adventista sedmoga dana",
odgovorio sam. Casnik je mumljajuci ponavljao moje odgovore dok su njegovi prsti polako i neuko trazili i tipkali
slova po pisacem stroju biljezeci moje odgovore.

"Adresa?"
"146. ulica istocno 49."
"Bracni status?"
"Ozenjen."
"Ime supruge?"
"Yraida Seull Alexander."
"Djeca?"
"Humberto D. Alexander".

Nakon sto je uspio zabiljeziti svaku pojedinost mog zivota od rodjenja, porucnik me je okrenuo prema policajcu koji je imao kacigu.
"Za mnom", naredio je. Desnom je rukom dodirivao usadnik puske i kao da mi je prijetio neka se samo usudim usprotiviti.

Prosli smo kroz neku sobu, a zatim usli u slabo osvijetljeni prolaz. Na kraju prolaza otvorio je teska metalnavrata.
Ostar vonj ustajale mokrace i stolice "pozdravio" je moja osjetila. Slijedio sam ga niz dugacke, uske stube.
Temperatura zraka padala je kako smo se spustali. Na dnu stubista oci su mi se navikle na slabu svjetlost tek
toliko da sam uspio razaznati prazan hodnik. Zvuk nasih koraka odjekivao je i odbijao se od metalnih vrata koja su
bila usadjena u betonske zidove.Hodnik je bio rascjepkan u dijelove, a svaki je bio zagradjen resetkama, celiènim vratima i cuvalo ga je nekoliko cuvara. Nitko nije razgovarao dok smo se priblizavali prvim vratima. Ne zastavsi, moj je cuvar odzvizdao sifriranu poruku. S druge strane barikade dosao je odgovor u obliku zvizduka. Vrata su se otvorila, a zatim se uz
zveket zatvorila iza nas. Nigdje nisam uspio vidjeti drugo ljudsko bice koliko god sam se trudio. Bez rijeci, nastavili
smo do sljedecih vrata, zatim do sljedecih, sve dok se moj strazar nije zaustavio pred celijom broj sest. Nisam vidio
druge zatvorenike niti su oni vidjeli mene sve dok me cuvar nije nemilosrdno gurnuo u moje nove odaje. Teska metalna vrata uz zveket i skripu zatvorila su se iza mene.
Potpuno me je preplavio iznenadni val mucnine dok sam pokusavao doci k sebi i pribrati se. Zadah smrada bio je neizdrziv. Progutao sam s mukom i ocajno pokusavao doci do zraka. Osjecao sam kao da je na svaku poru moga
tijela izvrsena invazija zagusujuceg smrada ljudskih izmetina.

Zatvorska celija nije bila nista drugo do betonski kavez. Visoko na stra¾njem zidu bio je naèinjen otvor u betonskom zidu, ali je bio postavljen i usmjeren na takav nacin da je zatvorenicima sprecavao pogled izvan celije,dok je u isto vrijeme
omogucavao dopiranje svjezeg zraka

Iz zahrdjale cijevi s potrganom slavinom, koja se nalazila nize na istom zidu, jednolicno je kapala ustajala voda.
Nije bilo zahoda ni ikakva umivaonika. Rupa koja se nalazila u suprotnom kutu trebala je sluziti kao zahod, ali je
bila vec odavno zacepljena. Hrpe ljudskih izmetina nalazile su se uokolo nalik onima u stajama. Neke su hrpe bile
stvrdnute i stare, druge pak svjeze i trulo smrdljive.U ocaju sam se osvrnuo oko sebe i bacio pogled na svoje privremene odaje. Dok su mi se oci privikavale na tamu, osjetio sam na sebi ispitivacke poglede. Trenutak kasnije sam ih ugledao: dvadeset cetiri para ociju zurilo je u mene iz devet metalnih lezaja koji su bili privezani lancima za betonske zidove. Moja su se usta sirom otvorila u nevjerici dok sam promatrao i proucavao neuredna i ocajna lica koja me okruzuju. Nenadan zveket na vratima prekinuo je tisinu.

"Ilego carne fresca" (Stiglo je svjeze meso], uzviknuo je zatvorenik najblizi vratima dok je veliki pladanj bio gurnut kroz
otvor u podnozju vrata. Moji su kolege zatvorenici skocilii bacili se na hranu. Samo jedan dasak pokvarenog i ustajalog mesa, i znao sam da necu staviti nijedan zalogaj u usta. Zaudaralo je jace i od ljudskih fekalija koje su se nalazile nagomilane na podu.

Dolazak hrane razvezao je jezik mojih kolega zatvorenika. Zudjeli su za informacijama iz vanjskog svijeta
vise nego njihovi prazni zeluci za hranom.

"Sto se dogadja vani?"
"Jesi li mozda nacuo da cuvari raspravljaju o nasem oslobadjanju?"
"Castro.-moze li se dogoditi prevrat, puc?"
"Jesi li cuo stogod o invaziji?"
"Hocemo li biti oslobodjeni?"

Moji su me kolege doslovno bombardirali pitanjima. Ispricao sam im ono malo sto sam nacuo na gradskim
ulicama u svakidasnjim naklapanjima i tracevima i ono sto su objavljivale drzavne novine. Zapravo nisam imao
pojma ni o kakvom prevratu, invaziji ili politickim prijetnjama Castrovom rezimu. Ja sam bio pastor za mladez, a
ne revolucionar. Tada nisam shvacao njihovu nezasitnu glad i apetit za svjezim informacijama. Medjutim, kasnije
sam shvatio sto to znaci.

Nakon nekog vremena nastala je jeziva tisina. Iako nitko nije govorio, svi smo mislili isto na obitelj, dom
i slobodu. Sati su sporo prolazili. "Kad bih barem mogao zaspati nekoliko sati", mislio sam. "Kad bih barem mogao
dospjeti u milost dubokog sna." Ali usprkos tami, san me je izbjegavao. Tesko stenjanje i gundjanje mojih kolega
uhicenika stalno su me podsjecali da nisam sa‰m. Netko je s lijeve strane nesto mumljao. S desne strane cuo sam
nekoga kako sapce poznatu katolicku molitvu. I svakih se nekoliko minuta, ili mi se barem tako cinilo, netko od
zatvorenika uputio u kut celije kako bi obavio fizioloske potrebe.

Kako o snu nije bilo ni govora, razmisljao sam o jucerasnjem vecernjem sastanku i o mladim ljudima koji su
prvi put odlucili posvetiti svoje zivote Gospodinu. Ponovno sam zahvaljivao Bogu za njihovu vjeru, a zatim se molio
za svakoga od njih posebno. Kad sam se pomolio za sve s liste onih koji su istupili na prvom sastanku za obnovu i
odlucili slijediti Boga, naslonio sam glavu o kameni zid i zatvorio oci.

"Koga ce pastor Vasquez naci za drugi sastanak i drugu propovijed iz ovoga niza?" pitao sam se. Stvarno nisam zelio da se ova proucavanja ne odrze zbog moga izbivanja, iako sam znao da ce sve sto cu pozeljeti kad konacno budem pusten s ovoga groznog mjesta, iz ove rupe, biti kupka i mjesto gdje cu moci spavati 24 sata.

Moje su misli polako blijedile, a glava mi se nagnula na stranu. Odjednom me je prepala glasna vika. Jedan
zatvorenik je glasno zaplakao u snu. Jedva da se moze i zamisliti nocna mora koja je uzrokovala ovakav ispad i
izljev uzasa. Ponovno sam se vratio u stvarnost svoga stanja.

Mozda cu, mislio sam, ako budem igrao pokoju igru misli, moci zaboraviti ovu suludu tragediju u kojoj sam se
igrom slucaja nasao. Zamisljao sam da se nalazim u stanu s Yraidom i nasim sincicem, kako prolazim kroz svaku
sobu istrazujuci svaki dio nasega dotrajalog pokucstva. U mislima sam prelazio preko svake udubine i ureza na namjestaju.

Pojavila su se lica rodjaka i znanaca koji su tako darezljivo darovali svaki dio toga namjestaja kad smo se
vjencali. Kako je samo moja supruga bila ponosna na nas prvi dom.

"Nase malo ljubavno gnijezdo", cesto je ponavljala. Zive boje vunenog pokrivaca koji se nalazio na stolici
za njihanje ugodno su me ugrijale. Mogao sam vidjeti Yraidu umotanu u taj pokrivac kako njeguje nasega sincica.
Oci i misli gubile su se u maglovitoj ljepoti ovoga dragocjenog trenutka. Ponovno sam naslonio glavu na betonski
zid i tuzno uzdahnuo.

"Je li Yraida cula za moje uhicenje?"pitao sam se."Ako nije, onda se zasigurno nasmrt zabrinula. Ako zna,
je li pokusala stupiti u kontakt s mamom?

" Yraidina torbica! Ostavio sam Yraidinu torbicu na sjedalu automobila!"Oh, ne. Do jutra ce sigurno nestati. No sada, na zalost, vise ne mogu uciniti bas nista." Kasnije cu saznati da Yraida nije saznala za moje uhicenje tri dana.

"Pastor Vasquez ? je li on cuo da su me zadrzali u zatvoru? Vjerojatno nije. Sigurno ni nece do jutra." Praznina mi je ispu-
nila dusu. Shvativsi kako ove misli samo povecavaju moje jadno stanje, izagnao sam ih iz glave.
Zabacivao sam glavu s jedne strane na drugu pokusavajuci se osloboditi napetosti u vratu, sto je bila neznatna
neugodnost u usporedbi s mojim okruzenjem. I to mi je nekih pet minuta! Ocigledno su casnici nacinili neku pogresku.

"Koliko ce me samo dugo jos zadrzavati ovdje?" pitao sam se. Mojim napola svjesnim umom lutala su pitanja. Pitanja na koja nije bilo odgovora. Nakon nekog vremena prestao sam razmisljati i samo sam prazno zurio u neprobojnu tamu prenapustene, prljave celije sve dok mi umor koji je dopirao do kostiju nije obuzeo tijelo otupljujuci moja osjetila i misli.

Bilo je to 20. veljaèe 1962. Srecom, nisam znao da cu ostati zatvorenik i zarobljenik u Castrovom uzasnom zatvorskom sustavu dvadeset dvije godine."

....
nastavlja se -Olujni oblaci iznad Kube-

dani njegovi kao sjena nestaju ... I reče: go sam izašao iz utrobe matere svoje, go ću se i vratiti onamo.
Link
Jahve, nagni svoja nebesa i siđi, takni bregove: i zadimit će se!
Ruku pruži iz visina, istrgni me i spasi iz voda beskrajnih, iz šaka sinova tuđinskih:
laži govore usta njihova, a desnica krivo priseže.

Psalam 144,4.5.7.
Job 1,21.

/////////////////////////
Proljece leto 2011


Link

Link
otvori link i idi misem na sliku...

Link
Link

Link Link

"Zbilo se to 1962. godine na Kubi. Lažno optužen da planira potajno likvidirati diktatora, mladi propovjednik evanđelja provest će sljedeće 22 godine kao politički zatvorenik u jednom od najnehumanijih zatvorskih sustava na svijetu.
Knjiga iznosi Humbertovu potresnu životnu priču. On se odlučio boriti da preživi iza čvrstih vrata pakla i ostati vjeran svojemu Gospodinu.

Pet minuta od pakla

Cak i dok sam pogledavao iznad slusateljstva koje se nalazilo u mraku, Cudna smjesa uzbudenja i zalosti prozela je moje misli — uzbudenja koje je bilo posljedica uspjesnog otvaranja sastanka za ozivljavanje mladezi u mojoj crkvi i zalosti zbog kronicnog straha koji sam vidio na prestrasenim licima mladih ljudi ispred sebe. “Fraze kao sto su ‘zivimo u posljednjem vremenu’, ‘vrijeme nevolje kakvo jos nije bilo’ ili ‘zlo vrijeme u kojem zivimo’ vise se ne mogu primijeniti na neko buduce vrijeme”, mislio sam. “Za ovu krscansku mladez zla vremena su ovdje, vrijeme nevolja je sada.” Dosli su na ovaj sastanak kako bi se nahranili i ponovno uvjerili u svoju ulogu i udio u Bozjem vjecnom planu spasenja. Jesam li zadovoljio njihovu glad? Jesam li izasao ususret njihovim potrebama? Jesam li im ulio nadu i sigurnost? Jesam li im dao snagu za suocenje s prijetnjama koje zaokupljaju svaki dio njihova zivota? Nisam bio siguran. Nadao sam se da sam u svemu tome uspio, ali doista nisam bio siguran. Stolice su ostale prazne, pjesmarice zatvorene. Iznenada sam osjetio da nisam sam. Stavljajuci svoju Bibliju u torbu, uspravio sam se i okrenuo kako bih se suocio s uljezom. Pastor Vasquez, stariji propovjednik, grabio je velikim koracima sredisnjim crkvenim prolazom. “Ah, pastore Alexander, ti si jos uvijek ovdje. Kako je prosao vecerasnji sastanak?

“Prilicno dobro, cini mi se.” Nasmijesio sam se, pokusavajuci se otresti cudnog osjecaja koji me je proganjao citavu vecer. “Tjesi me spoznaja da ce na kraju nebeske sile prevladati i da ce sotona i zlo biti pobijedjeni.”

“Da,” slozio se pastor Vasquez, “znam.”

Rijeci koje nismo izrekli govorile su jace od onih koje smo izmijenili u razgovoru.

“Koliko je po tvome misljenju ljudi prisustvovalo vecerasnjem sastanku?”

“Pa, negdje oko dvjestotinjak.” “Znaci, onda se isplatilo?”

” Pastor Vasquez i ja neko smo vrijeme razgovarali o tome da li da u vrijeme pojacanih progona od strane Castra i onih koji ga podupiru otkazemo niz planiranih sastanaka. Nakratko sam pogledao pastora; njegovo lice bilo je obavijeno sjenama.

“O, da,” rekao sam mu, “isplatilo se. Da ste samo mogli vidjeti ocaj na nekim licima, nesigurnost, cak i uzasnutost. Ne mogu vam to objasniti...”

“Znam, znam”, kimnuo je glavom pastor Vasquez. “I ja osjecam istu takvu uznemirenost i pritisak na sastancima za odrasle.

” Novi komunisticki rezim lebdio je nad organiziranom religijom kao ocekivana tropska oluja. Nekoliko puta dosad privodili su me i ispitivali ljudi iz G-2, novoosnovanog KGB-a Kube. Pastor Vasquez u nekoliko me je navrata upozorio da takva ispitivanja u vezi s prijateljima i poznanicima koji su pobjegli s otoka (Kube) mogu dovesti i do mog uhicenja. Dva dana ranije pastor i ja razmisljali smo kako bi mozda bilo bolje otkazati nase sastanke negoli se izloziti daljnjem riziku progona od strane Castra i njegovih ljudi.

“Nije dobro, Noble, uopce nije dobro”, upozoravao me je pastor Vasquez. “Napola sam odlucio da otkazemo ove sastanke usprkos tvome neslaganju.”

Kao stariji pastor imao je pravo donijeti konacnu odluku, ali ja se jednostavno nisam mogao pomiriti s cinjenicom da smo uzalud protratili vrijeme u dugim satima pripreme i da se nas napor sveo na nulu.

“Dijelim vasu zabrinutost,” nastavio sam pokusavajuci ga uvjeriti, “ali mozemo li doista dopustiti da ovakva prigoda propadne? Zbog svega sto se dogada... Koliko jos vremena imamo? Tko zna, mozda ce bas ovi sastanci biti iskra koja ce zapaliti ovu zemlju za Gospodina?”


Krscanska crkva u komunistickoj Kubi djelovala je u posudjenom vremenu. Svakodnevno su Castro i njegovi odani sljedbenici uznemirivali i napastovali vjerske zajednice jednu za drugom. Katolici, protestanti, baptisti, adventisti sedmoga dana — nije uopce bilo bitno o kome se radi. Krscanstvo bilo koje vrste odvlacilo je odanost kubanskog naroda od njega prema Visoj Sili koja ce od njih napraviti mucenike i izazvati svadju i neslogu i koja je u konacnici mogla zaprijetiti i samoj Castrovoj vladavini.

Nakon zajednicke molitve pastor Vasquez je odlucio prihvatiti rizik. Mi cemo vjerno odraditi svoj dio, a Bog neka ucini ostalo. Imajuci u vidu rezultate prve veceri i prvoga sastanka, odluka koju smo donijeli bila je prilicno mudra i razborita.

Pastor Vasquez i ja u tisini smo otisli do izlaznih vrata. Zastao sam trenutak i osvrnuo se na mracnu prostoriju. Moj prvi sastanak za ozivljavanje mladezi. Da, rekao sam sâm sebi, bio je vrlo uspjesan. Zajedno smo iskoracili u toplu ljetnu noc.

“Doista je steta sto Yraida i tvoj sin nisu mogli biti veceras ovdje kako bi se s tobom radovali,” dobacio je pastor dok smo isli prema crkvenom parkiralistu.

“Nadam se da Hubert nije dobio tropsku groznicu”, rekao sam. “Kad ga Yraida nije mogla smiriti da prestane plakati, mislila je kako ce biti najbolje da ostane s njime kod kuce.”
“Pa, da,” nasmijeπio se pastor Vasquez, “tako je to s malom djecom i mladim majkama.”

Pomalo s osjecajem krivnje sjetio sam se kako sam bio nestrpljiv prema Yraidi zbog toga sto kasnimo. Nas je dvogodisnjak plakao bez namjere da stane cak i kad sam pokrenuo motor automobila, pa sam bio siguran da necu stici u crkvu ni na propovijed, a kamoli na pocetne pjesme. Govoreci iskreno, kad je Yraida predlozila da ostane kod kuce s nasim sinom, odmah sam pristao.
“Sigurno je tako najbolje”, slozio sam se s oklijevanjem.

Rukovao sam se s pastorom Vasquezom i pozelio mu laku noc. Gledao sam ga kako odlazi preko parkiralista do svog automobila. Tada sam usao u svoj automobil i zatvorio vrata. Upravljajuci automobilom te kasne veceri, bacio sam pogled na sat. “Hmm, 135 kilometara — za sat i pol bih trebao stici”, mislio sam. Automobili, kamioni, autobusi i bicikli probijali su se usred uobicajenog mnosva pjesaka na glavnoj ulici grada Matanze. Dok stignem u grad Marianao gdje sam stanovao, ceste ce biti puste i mracne. Krajickom oka spazio sam rucno ispletenu vestu svoga sina i njegovu bocicu.

“Oh, da”, pomislio sam. “Yraidina torbica.”

Posegnuo sam ispod prednjeg sjedala i maknuo torbicu svoje zene s mjesta kamo sam je bio zgurao. U zurbi da Huberta odnese u stan, zaboravila je uzeti torbicu zajedno s vestom i bocicom.

“Yraida, kakva dobra osoba i supruga”, razmisljao sam. Znao sam da nije lako pomiriti ulogu majke dvogodisnjeg djeteta i pastorove zene istovremeno — pogotovo za vrijeme niza sastanaka.

“Obvezatno joj moram reci koliko je cijenim kad stignem kuci.”

Pogledavajuci u retrovizor, primijetio sam plavo-bijeli automobil koji me je pratio, ali se nisam previse obazirao na njega. Na rubovima Matanze promet je postajao rjedji, a vlaga i omaglica teska poput vunene deke polako se razisla. Spustio sam staklo prozora i pustio blagom otocnom povjetarcu da polako struji automobilom. Prelazio sam kilometre i kilometre dok sam prozivljavao veceraπnji sastanak. Korak po korak rasclanjivao sam pripovijest koju sam ispricao o Luciferovu padu, njegovoj zelji da postane poput Boga, kao i o njegovoj pobuni i izgonu s Neba.

“Jedna trecina! Razmislite malo o toj brojci. Jedna trecina nebeskih andjela povjerovala je Luciferovim lazima. Kako je Stvoritelj pun ljubavi morao zaliti zbog gubitka svoje djece. On je Bog mira, a ne rata.”

Zastao sam u razmisljanju i nasmijesio se. Osjetio sam nazocnost Svetoga Duha u slusateljstvu te veceri. Mladi su ljudi takodjer osjetili tu nazocnost. Znao sam to po njihovim reakcijama. Potpuno me obuzela bujica radosti i trijumfa.

“Da!” Lupio sam rukom od radosti u upravljac. “Slava Bogu!” povikao sam kroz prozor trubeci u znak radosti i slavlja. “Upotrijebio si me, Oce, kako bih dotaknuo njihove zivote. Hvala Ti, hvala Ti, hvala Ti.”

Kakva nevjerojatna cast, mislio sam, da te upotrijebi sam Bog. Mirna i tiha voznja dala mi je vremena da se prirodno uzbudjenje koje propovjednici dozivljavaju nakon ovakvih iskustava polako smiri. Kad sam ugledao svjetla Marianaa, morao sam se boriti da odrzim vjedje otvorenima. Prazne ulice bivale su sve mracnije i uze dok sam prolazio sredisnjim dijelovima grada. Ponovno sam se osvrnuo u retrovizor i iza sebe primijetio automobil. Bio je to onaj isti automobil koji sam opazio prije nego sto sam napustio Matanzu. Kad sam skrenuo u ulicu koja se nalazila nekoliko stotina metara od moje kuce, spazio sam drugi automobil iste marke i boje kakav je bio i onaj iza mene, parkiran nasred kolnika. Misleci da trebam unatraske izaci iz te ulice u drugu, polako sam usporio dok se nisam potpuno zaustavio. U tom trenutku automobil koji me je slijedio zaustavio se neposredno iza mene, zaprijecivsi mi jedini moguci izlaz. Prije negoli sam mogao odluciti sto da radim, dva covjeka odjevena u civilnu odjecu s pistoljima u rukama skocila su iz vozila iza mene i prisla mojoj strani automobila.

“Oh ne,” pomislio sam, “

ne jos jedno ispitivanje. Ne u ovo doba noci. Tako sam umoran.

” Visi se covjek sagnuo i provirio kroz otvoreni prozor.

“Jeste li vi Humberto?” upitao je. “Noble”, odgovorio sam. “Svejedno, poci cete s nama do zapovjednistva G-2. Imamo za vas nekoliko pitanja. To nece potrajati vise od pet minuta”, objasnio je covjek. “Podjite s nama, molim vas...

” Samo jedan pogled na pistolj s urezanom crvenom zvijezdom i pogled na njegove celjusti, i bilo mi je jasno da je besmisleno raspravljati. Uzdahnuo sam, izisao iz auto- mobila i zaputio se prema drugom vozilu kako mi je bilo zapovjedjeno. Nazirao sam obrise treceg casnika koji senalazio na vozacevom sjedalu. Kad sam doπao do automo- bila, smjestili su me na straznje sjedalo. Taj postupak mi je vec bio dobro poznat. Straznja sjedala ovih automobila bila su opremljena policijskim lisicama koje su bile pri-cvrscene za pod automobila. Izvan vozila slucajnom je prolazniku izgledalo kao da je osoba na straznjem sjedalu slobodna i opustena, a zapravo je bila dobro i sigurno svezana. Prvi je casnik sjeo pokraj mene, na moju lijevu stranu, i uperio mi pistolj ravno u srce. Drugi je pak obisao automobil straga i ugurao se s moje desne strane. Rutina ovih postupaka uopce me nije zbunjivala.
Dosad sam se vec poprilicno bio navikao na nju, iako bih volio da su za provodjenje svoga ispitivanja izabrali neko razumnije i civiliziranije vrijeme dana. Tijekom dvadesetminutne voznje do zapovjednistva G-2, Castrovog KGB-a, policajci su sutjeli. Pokusao sam se prisjetiti svakog svog pokreta i postupka u posljednjih 48 sati nadajuci se da cu uspjeti pronaci neki uzrok za ovo posljednje u nizu privodjenja i zadrzavanja. Je li netko od mojih prijatelja ili clanova crkve pobjegao iz drzave pa me opet privode kako bi me ispitivali glede njihova izbivanja? Ako je tako, nitko mi to nije spomenuo. Bio sam potpuno zauzet pripremom za sastanke.
Nista mi nije padalo na um sto bi me moglo optuziti u bilo kojem smislu. Kasnije cu doznati da sam bio tek jedan od stotina Kubanaca uhicenih kao politicki huskasi tijekom ranih godina Castrovog rezima. U zapovjednistvu sluzbe G-2 moji privoditelji nisu gubili vrijeme. Nemilosrdno su me gurnuli kroz vrata u dugacak mracan hodnik. Pomislio sam kako ovaj sivi kameni hodnik nalikuje hodniku koji cesto koristimo u izrekama, a vodi do bezdana iz Otkrivenja. Usli smo u jako osvi- jetljenu prostoriju gdje me je policajac postavio ispred fotoaparata.

Na prsa mi je bila stavljena kartica s brojem 30954. U tom trenutku nisam mogao ni zamisliti kako ce mi se ovi brojevi duboko urezati u pamcenje. “Licem nalijevo”, zaurlao je porucnik. Poslusao sam. Fotoaparat je bljesnuo..."

-nastavlja se

Link Link

Nazvan po Neptunovom sinu (Cádiz) i sagrađen između Herkulovih stubova - istorija i mitologija tješnje su povezani u Kadizu nego u bilo kojem drugom gradu u Španiji. Prvi tragovi stari su oko 3500 godina. Kadiz, najstariji grad Zapadne civilizacije, igra bitnu ulogu u grčkoj mitologiji. Neke legende govore o sudbonosnom sučeljavanju između Herkulesa i kralja Geriona koje se odigralo u Kadizu (poznatom kao Gadeira) i u Erytheiai: Herkules je ubio krilatog diva sa tri tijela ispaljivanjem strijele u predio koji je povezivao tri tijela. Sam Kadiz predstavlja ‘Dvanaest žrtava Herkulovih’, odnosno predstavlja odvajanje Europe od Afrike.

Kadiz se nalazi na poluotoku koji duboko zalazi u zaljev, i gotovo je u potpunosti okružen vodom. Kadiz ima dugu i burnu povijest punu teških i slavnih trenutaka. Grad su osnovali Feničani 1100. godine prije Nove ere kao trgovinsko središte zbog čega je grad tako postao najstarije naseljeno mjesto u Europi.

Izgradili su luku i hram, gdje se prema predaji čuvao Herkulov pepeo. Herkulova prisutnost danas je vidljiva na gradskom grbu gdje je on prikazan kako stoji između stubova koji su označavali kraj svijeta.

Grad je prvobitno nazvan Gadir, u značenju - tvrđava. Trgovina je cvjetala pod Rimljanima koji su izvozili srebro, bakar, vino, vunu i usoljenu ribu nazad u Italiju. Ali u VI vijeku Vizigoti potiskuju Rimljane, a 711. Vizigoti se povlače pred Maurima. Nekih sto godina kasnije, Normani napadaju i gotovo u potpunosti ruše Kadiz. Stvari ponovo kreću nabolje 1260. godine kada je Alfonso X Kastiljski (poznat kao ‘mudri’) povratio kršćansku vlast nad gradom. Kadiz je započeo svoj puni razvoj u 14. vijeku, da bi svoje zlatno doba doživio tokom 18. vijeka zbog svog položaja kao centra trgovačke djelatnosti i svoje otvorenosti prema moru. Važnost trgovine sa Američkim kontinentom bila je tolika da je Kadiz držao trgovački monopol unutar cijele Španije. Danas je ova bujna prošlost još uvijek vidljiva u gradskoj arhitekturi; Kadiz nas podsjeća na tipični kolonijalni grad; duge i uske ulice, sunčani trgovi i prekrasni vrtovi.

Zbog značajne trgovinske razmjene koju je Kadiz ostvarivao sa Američkim kontinentom, Sevilja je bila prisiljena ustupiti Kadizu trgovinski monopol nad novim kolonijama, a kao rezultat toga trgovina je doživjela procvat u ovom liberalnom, kozmopolitskom lučkom gradu kao nikada ranije.

Nažalost, ovo nije izmaklo pažnji gusarskih brodova: 1587. ‘Kraljičin gusar’ Sir Francis Drake uništio je španjolsku flotu dok je ista bila usidrena u luci u Kadi-zu. Devet godina kasnije, engleski grof od Essexa poharao je i opustošio grad.

Stara gradska jezgra Kadiza poznata je po svom slikovitom šarmu, a mnoge od zgrada odraz su prekomorske aktivnosti.

Tokom razdoblja u kojem su Napoleonove snage držale Španjolsku pod okupacijom (1808- 1814), Kadiz je bio jedini grad kojeg Francuzi nisu uspjeli zauzeti. 1812. Cortes, državna skupština, sastala se u slobodnom gardu Kadizu i usvojila prvi Španjolski liberalni ustav, koji je predviđao uspostavljanje ustavne monarhije. U periodu između 1810. i 1813., tokom okupacije Napoleonove vojske, Kadiz postaje glavni grad Španije. Neke od gradskih zidina iz 18. vijeka još uvijek su tu, kao što je Landward Gate (Puertas de Tierra).

Pred kraj 19. vijeka, Španija gubi i posljednje prekomorske kolonije, a Kadiz svoj značaj unutar države. 1930-tih, izgradnja slobodne luke potaknula je trgovinski oporavak.

Starom gradu pečat su dali Mauri i posjeduje svojevrsnu zagonetnost sa uskim, kaldrmom pokrivenim ulicama koje se otvaraju prema malim trgovima. Zlatna kupola katedrale izdiže se visoko iznad dugih, bijelih kuća, a sve zajedno odiše patinom. Dovoljan je tek jedan sat da prošetate starom gradskom jezgrom uz more i prođete kroz neke od prekrasnih parkova sa pogledom na zaljev. Za razliku od većine luka slične veličine, u Kadizu imate dojam trenutne opuštenosti i bezbrižnosti, čak i noću. To se možda može pripisati njegovom položaju i veličini, blizini mora, zbog čega je mala vjerovatnoća gubitka orijentacije u gradu. Dosta svojih prednosti Kadiz duguje i svojoj tradiciji liberalizma i tolerancije.

Ovaj 3000 godina star grad poziva vas da zađete i opustite se u njegovim prekrasnim uskim ulicama, i usput nailazite na trgove, male palače i prekrasne građevine poput Casa del Almirante (Admiralova kuća) i Casa de las Cadenas (Lančana Kuća). Katedrale i crkve Santa Cruz i San Felipe Neri, Caleta Beach, tipične gradske rezidencijalne četvrti - mahale poput La Vinaili Santa Maria, La Santa Cueva, dom nekoliko slika Goya-e tek su neka od mjesta koje Kadiz čine, ne samo najstarijim, nego i jednim od najljepših gradova Zapadne civilizacije.

Grad zabave

Svoj noćni život sa istorijsko-kulturnim nasljeđem Kadiz spaja kroz česte ‘fieste’ - zabave. Fieste se održavaju barem jedanput mjesečno. Kadijci su u cijeloj Španjolskoj poznati po svojoj druželjubivosti i smislu za humor. Uvijek su spremni poželjeti dobrodošlicu posjetiteljima u grad i pozvati ih na jednu od bezbroj ‘fiesta’ - zabava koje se održavaju u gradu. Samo ako dođete u Kadiz i živite kao pravi Kadijac moći ćete uživati u njegovim daleko poznatim karnevalima koji se održavaju tijekom februara, u Svetoj nedjelji u aprilu, i Latino-američkom teatarskom festivalu koji se održava u oktobru. Najveća manifestacija je Karneval kada hiljade ljudi iz cijele Španije dolaze da posmatraju i prisustvuju ovoj svečanosti. Ljudi cijele noći lutaju po ulicama u kostimima pjevajući i plešući do izlaska sunca.

Kadiz je miran i vedar grad na obali Andaluzije, osim u trenucima kada je domaćin najbolje zabave u Španiji. Zabava je počela u 17. vijeku kada je grad Kadiz pokušao ići u korak sa karnevalskim proslavama koje su se održavale u Veneciji i Đenovi. Posade sa španjolskih galija koje su u Kadiz donosile zlato i srebro iz Novog svijeta, sa sobom su takođe donijele nekoliko muzičkih stilova koji su danas još uvijek prisutni na karnevalskim slavljima. Afrički i kreolski ritmovi, sambe, tradicionalne meksičke pjesme i seoski kolumbijski tonovi miješaju se u ulicama sa lokalnim andaluzijskim pjesmama i tradicionalnom flamengo muzikom.

I, naravno, sunce...

Sa više od tri stotine sunčanih dana u godini, imate napretek vremena da maksimalno iskoristite sadržaje koje vam nude plaže (playas). Stanovnici Kadiza ponosni su na 10 km dugu pješčanu plažu koja se proteže ispred njihovih domova. Playa de la Caleta, Playa de la Santa Maria, Playa Victoria i Playa Cortadura. Bilo da se želite opustiti pod suncem ili uživati u nekom od vodenih sportova uvijek ćete naći nešto čime se možete zabaviti. Kite-surfing, daskanje na valovima, jedrenje i ribarenje neki su od popularnih sportova na vodi u kojima posjetitelji mogu uživati u Kadizu.

Još jedan važan događaj

Lisbon, Genoa, Cadiz, Las Palmas de Gran Canaria , Santa Cruz de Tenerife, La Gomera (posljednja tri se nalaze na Kanarskim otocima), San Juan de Puerto Rico, New York, Boston i Liverpool. Četiri mjeseca. 9500 nautičkih milja, 17000 kilometara. 210 brodova prijavilo se na put sa starog kontinenta, od kojih 24 sa više od 48 metara dužine.

Bilo je to 1992., 500 godina poslije najslavnijeg, transcendentalnog putovanja. Velika regata (utrka brodova) iz 92. 29. aprila brodovi su pristali u luku u Cadizu u kojoj će ostati šest dana. Organizatori veličanstvenog okupljanja jedrenjaka u prošlom stoljeću nazvali su luku u Cadizu “najboljim sastajalištem”.

Broj brodova potukao je sve dotadašnje rekorde : 24 jedrenjaka klase A, 9 klase B i 177 brodova drugih klasa. Mario Soares, predsjednik Portugala rekao je “Volim Cadiz” obrativši se kralju Španjolske kao što su to učinile i hiljade ljudi zajedno sa “gaditanos” i posadama raznih brodova. Cijela luka pretvorila se u veliku zabavu. Konji iz Kraljevske škole jahanja iz Andaluzije takođe su nastupali na ovom veličanstvenom događaju na kojem je akreditirano 700 novinara iz cijelog svijeta

-Link
1 Link
''Japan je zemlja u kojoj ne morate ići na more. Ono će samo doći po vas.'' Koliko istine u sebi nosi ova morbidna šala koja se na internetu vrti već godinama, imali smo se na veliku žalost priliku uvjeriti u petak 11. 03 2011.

Međutim, nakon potresa i cunamija, nevolje su za Japan tek počele. Imajući u vidu da je Japan jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta i da posjeduje veliki broj nuklearnih elektrana, strahuje se i od moguće nuklearne katastrofe jer su mnoge od ovih elektrane poprilično oštećene..Ukratko rečeno, situacija je više nego ozbiljna. U Japanu ali i okolnim zemljama pa i u čitavom svijetu, vladaju panika i strah. Svaki normalan čovjek suosjeća sa napaćenim narodom Japana, te izražava svoje duboko žaljenje zbog onoga što ih je pogodilo. Međutim, zapitamo li se da li postoje uzroci i ko su krivci za ove događaje?
Što se tiče nuklearki, više je nego evidentno da su one ''uspavane nuklearne bombe'...

Da bi se potvrdila teza da je Japan sasvim posebna i po mnogo čemu unikatna zemlja, ne treba zalaziti u njegovu daleku prošlost te raspredati priče o hrabrim ratnicima samurajima, o njihovom čuvenom bušido kodeksu i ritualnim samoubistvima tkz. hara-kiriju, ili o tome da je ovaj narod zahvaljujući svojoj velikoj hrabrosti, domišljatosti ali i spletom vrlo sretnih okolnosti u drugoj polovini trinaestog stoljeća uspio odbiti veliku mongolsku invaziju na njihovu zemlju, nakon koje su Mongoli, ovi surovi osvajači-pljačkaši polahko ali sigurno krenuli ka svojoj konačnoj propasti, a topot njihovih nebrojenih konja je vrlo brzo prestao da tutnji i potresa zemaljsku površinu. Od flote od oko četiri hiljade brodova koji su nosili više od 100 000 ratnika, kući će se vratiti njih samo nekolicina. Japanci vjeruju da je kamikaze, (na japanskom: Božanski vjetar) tajfun koji je desetkovao mongolsku flotu direktna intervencija njihovih bezbrojnih božanstava u koja vjeruju. Po ovom vjetru će ime dobiti i japanski piloti samoubice koji će u Drugom svjetskom ratu svojim samoubilačkim akcijama Saveznicima nanositi velike gubitke...

Japan je svjetsko čudo

Da bi se uvjerili u posebnost i unikatnost Japanaca kao naroda i nacije dovoljno je razmisliti o njihovoj relativno bliskoj prošlosti, tačnije o Drugom svjetskom ratu i o ulozi Japana u ovoj krvavoj epizodi ljudske historije. Japan se pored Italije stavio na stranu fašističke Njemačke, te tako činio jednu od članica Trojnog pakta koje su zajedničkim snagama i naporima pokrenule do tada u historiji ljudskog roda neviđena razaranja, zločine i krvoprolića. Poput Njemačke i Italije, i Japan od strane Saveznika biva slomljen silom te prinuđen na kapitulaciju, ali je na istu pristao tek nakon što su Saveznici upotrijebili razorne atomske bombe koje su bačene na njihove gradove Hirošimu i Nagasaki. I Njemačka i Japan iz rata izlaze bukvalno slomljene, infrastrukture porušene do neprepoznatljivosti, desetkovanog i raseljenog stanovništva, s milionima vojnih i civilnih žrtava strahovitog rata.

Pored toga, obe ove države se vrlo brzo ekonomski i tehnološki oporavljaju, gotovo stopostotno se odriču fašističke ideologije svojih prethodnika, i vrlo brzo postaju jedne od ekonomski najsnažnijih država na svijetu...
Japan je vrlo brzo postao ekonomsko-tehnološki gigant u koga je čitav svijet gledao s divljenjem, čudeći se njihovom zapanjujuće brzom oporavku i snažnoj ekonomiji.

Tehnologija gore, moral dolje!


Japan je tonuo na moralnom i ćudorednom nivou, što ne može poreći niko ko je barem informativno upoznat sa stanjem i prilikama u ovoj državi. Autohtona religija u Japanu je šintoizam što otprilike u prijevodu znači ''Put bogova'' iz čega se jasno vidi da su Japanci mnogobošci. Prema Vikipediji, šintoizam označava religiju koja naučava vjerovanje u više od 8000 božanstava! Teško da nam može pasti na um bilo kakav pojam ili imenica a da za nju Japanci nemaju svoje božanstvo, pa čak i kada se radi o nečem vrlo neprimjerenom i odvratnom. (primjere je jednostavno bolje zaobići). Pored paganskog (ne)vjerovanja, njihova mitologija je protkana različitim vidovima razvratnosti, nemorala i razuzdanih običaja, koji su se nažalost održali sve do danas. Dakle već od daleke prošlosti pa sve do danas, Japan na neki način održava nivo različitih oblika perverzija. Postepeno, tradicionalne, ionako dovoljno odvratne razvratnosti, perverzije i fetiši, evoluirali su u nešto mnogo gore i odvratnije, i svemu tom se nije nazirao kraj. ''Obični'' blud i prostitucija prevaziđeni su davno, a domišljati Japanci su se potrudili da i najbolesnijim i najizopačenijim umovima sasvim legalno ponude usluge koje će ispuniti sva njihova očekivanja i seksualne maštarije. Tako je Japan postao zemlja koja je na neki način kultivirala različite oblike perverzija i dala im neku vrstu legitimnosti. Naravno, Japan nije jedina zemlja na svijetu koja je legalizirala različite oblike perverzija (vrlo su im bliske kolege iz skandinavskih zemalja i ''liberalne'' Holandije) ali je ipak na tom pitanju otišla najdalje. Ovdje navodim samo neke od tih razvratnosti o kojima s vremena na vrijeme pišu dnevni listovi i internetski portali, najčešće u rubrikama Zanimljivo, a kojima bi daleko bolje odgovarao naziv Bolesno. Podatci su preuzeti sa internetskih portala i iz nekih dokumentarnih emisija o Japanu:

- Na ulicama možete kupiti prljavi donji veš mladih djevojaka, jer je manija za ovakvom vrstom veša vrlo proširen fetiš u Japanu, pa su gradske vlasti iskoristile priliku da na tome dobro zarade. Cijene se kreću od 50 do 100 dolara po komadu, u zavisnosti od ''kvalitete'' robe. (dobra je vijest da su ovi automati prije nekoliko godina navodno uklonjeni sa ulica)

- Postoji restorani u kojima perverzni gosti prvo ''vode ljubav'' sa hranom koju naruče, a zatim im bude pripremljena pa je onda konzumiraju (najčešće se radi o različitim vrstama morskih plodova, poput riba, jegulja, hobotnica...)

- Trenutno u Japanu (barem prije zadnjeg cunamija) ima 4000 mjesta specijaliziranih za pružanje usluga oralnog seksa.

- Godišnje se u 'Crvenoj četvrti' (tokijska četvrt u kojoj je gotovo sve na određen način vezano za prostituciju, ili ukratko: zona teške seksualne industrije) obrne 17,2 milijardi eura. U tokijskim zonama, četvrtima Kabukicho i Akasaka, na prostoru od jednog kvadratnog kilometra naguralo se 2000 ustanova koje vabe šetače uslugama različitih vidova prostitucije. Oko 150.000 strankinja bavi se prostitucijom, a 90 posto ih dolazi s Tajlanda i Filipina.

- U tokijskoj četvrti Kabukicho danas funkcionira preko pet hiljada seksualnih klubova među kojima je teško pronaći dva koji imaju makar sličnu ponudu usluga.

- U ovoj zemlji postoje specijalni i beskrajno skupi restorani u kojima se sushi poslužuje na golim ženskim tijelima. Zovu ih Settai klubovi i toliko su popularni među poslovnom elitom da su neki od njih brandirani, pa imaju franšize u svim većim gradovima Japana.

- Crtani filmovi su u cijelome svijetu prvenstveno namijenjeni djeci, ali u Japanu ni to pravilo ne važi. Naime, u Japanu su izuzetno popularni Lolicon i Shotacon crtani filmovi i stripovi koji nisu ništa drugo do oblik dječije pornografije. U njima se djevojački (Lolicon) odnosno dječački (Shotacon) likovi s vidljivim dječijim karakteristikama prikazuju u erotskom kontekstu.

Japanske vlasti svjesno toleriraju sve spomenuto i nije nimalo čudno što lukavo šute i uopće ne pokušavaju svim ovim perverzijama stati ukraj. Na svim spomenutim, ali i mnogim drugim bizarnostima godišnje se u Zemlji Izlazećeg Sunca okrene više od dvadeset milijardi dolara, što i te kako puni državnu kasu. Ova industrija nemorala i razvrata posljednjih je desetak godina postala druga najunosnija gospodarska grana u Japanu, odmah iza autoindustrije.

Razvrat donosi kaznu

Shodno onome što naučavaju sve nebeske religije, nemoral i bestidnost su najčešće bivali osnovni uzroci uništenja čitavih naroda... Možda bi Japan razloge posljednje kataklizme trebao potražiti i u nekim od spomenutih činjenica koje će svakog normalnog čovjeka u najmanju ruku ostaviti bez teksta, te će se u sebi zapitati kako ljudska bića mogu pasti tako nisko.

Bez obzira koliko neko bio zadivljen preciznošću Japanaca, njihovom savremenom tehnologijom i ekonomskim progresom, vjerujem da bi svaki normalan čovjek radije popio kavu ili čaj sa nepismenim beduinom koji pomalo vonja na deve, konje ili krave ali iz kojeg u isto vrijeme izbija miris prirodnosti, čednosti i normalnosti, nego što bi to isto učinio u društvu najskupljim parfemom namirisanog, svjetski priznatog i poznatog, svejedno: japanskog, američkog ili skandinavskog računalnog, ili bilo kojeg drugog genijalca koji upražnjava, ili makar blagonaklono gleda na neke od gore spomenutih morbidnih perverzija, ili na ono što im liči.

Ukoliko bi se potresi i cunamiji ne daj Bože nastavili jačim intenzitetom, možda će svijet biti u prilici da vrlo jasno gleda i svjedoči djelimičnom, ili u najgorem mogućem slučaju, potpunom nestanku Japana, te on postane nova Atlantida. Japan je riječ koja znači Zemlja izlazećeg sunca, a desi li se sličan scenario, uskoro bi ga mogli nazvati Zemlja nestajućeg kopna. Mi se iskreno nadamo da se tako nešto neće desiti, ali se isto tako nadamo da će Japanci ali i svi oni koji im liče, nakon zadnje kataklizme koja ih je zadesila odbaciti mnogoboštvo i ogavne i nemoralne navike, te da će se okrenuti prirodnosti i vjeri u Jednog Jedinog Boga. Uz ispravno vjerovanje, čeličnu disciplinu, marljivost i upornost i sve ostale pozitivne osobine koje posjeduje, ovaj narod bi činio daleko veća čuda od onih koja je činio do danas, a plodove svoga truda i rada bi uživali i na onom, vječnom, a ne samo na ovom, varljivom i prolaznom svijetu." M.A.
2 Link

Link
Link ღLink Link Link ღLink

Link"nebo"ne zeli niciju bol niti smrt....ali sami idemo za njom... utjecaji...mediji...posljedice...Link

Link