Gdje je moje mjesto?

Poljubi me
bez razloga
bez povoda
bez straha
bez rijeci
sa zeljom
dok lezim u polazaju fetusa
 
Zagrli me
njezno
toplo
pokroviteljski
 
Cuvaj me
od mraka
od ljudi
od cudovista ispod kreveta
i vampira
 
Nocas ja sam slab a ti si tako jaka
a vec sutra vracamo se
drustveno prihvatljivim normama
ponasanja
 
ja cu biti glava obitelji
a ti bez roditeljskog prezimena.

U mojoj sobi ostaješ do jutra
ne daš mi spavati
šireći se kao da je moj krevet - samo tvoj.
 
 
U mojoj sobi ostaješ do jutra
preumoran da me zadovoljiš
a ja preumorna da te istjeram.
 
 
U mojoj sobi ostaješ do jutra
zadovoljavaš sebe
ne mislivši na mene
(znam, moraš stici na važan poslovni sastanak).
 
 
U mojoj sobi ostaješ do jutra
samo ovaj puta.
(drugi puta nekoj drugoj podredi svoje obaveze, a ne nju obavezama)
 

I
Pustas me u dvore svoje, princezo. Ali ne pustas me do sebe. Znam, sedam dana, sedam soba, sedam tvojih lica. Konjusnica. Zar je to soba? Shvacam. Dostojan tebe je onaj tko na svili spava, ali mu ni slama nije strana. Dobro. Konje istimarit i postelju od slame pripravit, pa to je tako lako. Laku noc.
Otvaras mi vrata svoga stana. Osmijeh sjaji na tvome licu, da li zato jer mi se radujes ili zbog nadmoci kojom si izborila mjesto naseg susreta. Tvoj stan umjesto izlaska van. Toliko bih htio postupno te upoznavati, a ti mi to ne dozvoljavas, vodis me i odredjujes mi mjesta, vrijeme i kolicinu tebe koju mogu upoznati.
II
Soba sa pogledom. Na sve osim na tebe. Znam dok ja gledam druge, ti gledaš mene. Gledam sve te ljude koji pod prozorom dvorištem prolaze, kovača sto  u mijeh puse i moćnog pastuha potkiva, krojača pred kojim, netom završena, prekrasna haljina od svile stoji, trgovce sto najfinije mirise sa dalekog istoka donose, vrtlara kako ružin grm zaljeva. Shvaćam, svi oni samo tebi služe, ti si ta koja će u prekrasnoj haljini na moćnom pastuha juriti ostavljajući za sobom trag mirisa koji opija i usmjerava sva muška srca prema tebi kao one ruže u tvome vrtu sto rastu samo prema tvome balkonu. Pitam se, da li si mi predvidjela ulogu pastuha sto pod tobom se povija, svilene haljine koju okolo pokazuješ, mirisa kojima druge izluđuješ ili ruže iz tvog vrta koja samo prema tebi gleda. Nemoj da te moja mirnoća zavede, moj mač za mojim pasom je još uvijek, oružje moje nije na pod položeno, još nisi osvojila osvajača, još nisi smirila bukača.
Vodiš me u grad, znancima me predstavljaš kao kolegu iz neke daleke zemlje koji samo šuti nesnalazeći se bez znanja i jedne rijeci iz jezika koji mu nisu materinji, a i materinji je razumljiv samo malo kome. Igram tvoju igru blijedo gledam sva ta lica muškaraca koji očima gutaju tvoje tijelo besramno neskrivajući zelju pred strancem koji ionako ništa ne razumije. I lica žena, tako smo si dobri prijateljica za jedan susret osmijeh punih srdačnosti sa jedne strane lica dok drugo zavist pokazuje. Guraš me u pozadinu, kao kakvog egzotičnog slugu ili neobičnog ljubavnika čija uloga je samo da pokaze posebnost svoje gospodarice ili svoje ljubavnice. Sve se vrti oko tebe, i to te veseli i to te umara. Zar bas sve i svi? Okreni se, ja se ne vrtim, ja samo stojim korak iza tebe i šutim.
III
Ogledala. Desetine, stotine ogledala. I u svakom vidim sebe i sve one koji cijeli život stoje iza mene. Gdje god pogledam stojim okružen licima ljudi koji su ostavili trag u mojem životu, svih onih zbog kojih sam danas ovo sto jesam. Gle i tvoje lice tu je! Različita ogledala daju različite odraze,  u nekima sam tako velik, u nekima sam manji od misa, u nekim svi izgledaju veliki, u nekima sasvim mali. Koji li je odraz pravi? Onaj u kojem sam blijed i preplašen? Onaj u kojem se vidi da se ničega ne bojim? Shvaćam, trebam biti iskren pred samim sobom, pred tobom, pred svima koje iza sebe u ogledalu vidim. Dobro, blijed sam, ali ne drhtim, gdje li je to ogledalo? Nema ga, nema ogledala u kojem bi vidio odraz koji želim nema jer u svakim očima sam drugačiji. I u tvojim.
 
Listaš moj foto album, gledaš sve moje slike, prolaziš kroz moje odrastanje, saznaješ tko su te osobe sto na slikama uz mene stoje. Pričam ti, puštaš da mi rijeci teku, gledaš me i zapitkuješ. Čitaš me, lice me odaje, kad pričajući o starim doživljajima se ozari i kad malo, gotovo neprimjetno se smrkne. Pitaš me tko sam. Na trenutak zastanem, a onda ti kažem: ja sam.
IV
Budi me lagan muzika, miris ženskih tijela, jedan mazni ženski glas šapće mi nešto na meni stranom jeziku. Prekrasne plave oči gledaju u mene, prodorne zelene oči gledaju u mene, velike lijepe smeđe oči gledaju u mene. Lijepa lica, lijepe ruke, lijepa tijela svuda oko mene. Čujem kako me zovu mojim imenom s toliko različitih naglasaka, gledam toliko izazovnih usana kako se miču dok ga izgovaraju. Napet sam tamo gdje treba i slab tamo gdje treba. Ili sam napet tamo gdje ne treba i slab tamo gdje ne treba? Kušnja. Stavljaš me pred kušnju. Ali krivo razmišljaš, ne poznaješ me dovoljno, kakva je to kušnja koja traje samo jedan dan? Zar da zaboravim na sve druge dane i ugode koje nose?
 
Gledam što mi radiš i pitam se da li ispituješ moje ili svoje granice? Sve moje druge žene, druge djevojke, kao da one znače više tebi nego meni. Ja ne razumijem, razumiješ li ti?

 
V
Tamnica. Tvoja tamnica. Cudna tamnica. Sto dublje ulazim sve mi vise lici na zmajevu pecinu o kojoj kruze legende i u njoj skrivenom nevidenom blagu. Svi ti vitezovi sto okovani stoje, neki prikovani uz sam zid, a neki sa cudnom slobodom kretanja koja ih uvijek vraca natrag na odredeno im mjesto, pokazuju mi put prema tome blagu. I pitam se kako izgleda to blago, kako izgleda zmaj koji ga cuva. A slutim, slutim da si ti i blago i zmaj. I pitam se kako odsjeci glavu zmaju kojeg ljubis.
Ne traži nista više nego što si sama spremna dati. Ali sto si spremna dati? Kocku secera? Pohvalnicu da sam ti u 5% najboljih i 7% najdrazih? Diplomu dopisne skole kontrole maste i samokontrole stvarnosti? Ja nisam Harry Potter.
VI
Budim se uz tebe. Uz tebe? Nešto ne valja. Ali...ti sa tako lijepa, tvoji dodir me opija, ležim priljubljen uz tebe nemoćan oduprijeti se mojoj želji i tvome tijelu. Negdje duboko u pozadini moga mozga, tamo gdje se šesto čulo skriva, zvoni zvono na uzbunu, dere se, urla, ali tvoja blizina tako je dobra izolacija. Ništa ne čujem. Ispunjavam moje snove. Ali...snovi!? Ali...tvoj miris, tvoj opojni miris, nema ga!? Ali... Počinjem shvaćati, sada čujem zvono, sad znam da to nisi ti, sada znam da još sanjam i da je šesta soba samo moj san. Molim te izađi iz moga sna i prije nego sto se probudim!
 
Toliko mi pričaš o Njoj, a ne poznaješ je. Toliko mi pričaš o sebi pričajući o Njoj. A kad pričaš o Njima misliš da pričaš i o meni. Ipak, mislim da pomalo shvaćaš da ne možeš pričati o meni dok me zaista ne upoznaš. I da nema potrebe da mi govoriš da ljubeći tebe ljubim Nju. Mogu ti samo reci isto ono sto smo kao djeca vikali kad bi u igri skrivača neko nekog krivo prepoznao i prijavio: polupani lončići!
VII
Hladno mi je! Jašući prema tebi jahao sam u boj sa velikim vitezovima, mojim suparnicima, vatrenim zmajevima i strasnim demonima. Dojahao sam, gdje su zmajevi, gdje su demoni? Umjesto vatre, hladnoća. Suparnike vidjeh okovane, ponižene... Da ti nisi demon? Demoni ne cine dobra dijela, ne ti ne možeš biti demon. Ali, sto si ti? Čarobnica? Mogla bi biti. Priznajem, plaši me to da li ću u svijetu čarolija bas svaku tvoju čaroliju prepoznati? Oh, toliko je lakše biti vitez na bojnom polju...
 
Hladno mi je! Puštaš me da stojim, na pola puta...prema tebi. Zima je, vjetar puse. Sve bi bilo lakše, hladnoće bi nestalo, vjetar bi prestao, kad pozvala bi me ti. Ali... hladno je, vjetar puse, ja stojim, ti šutiš...
 

VIII

Voljela sam u tebi sve ono sto nemaš jer nisam imala hrabrosti voljeti one koji sve to imaju.
A mogla sam, oh, itekako sam mogla.
Mislila sam, prekasno je za promjene, a sada, nakon toliko propuštenih prilika, vidim da nije, da zbog svih onih još neproživljenih godina nije kasno, da nikada nije kasno, sve dok ima imalo života u meni. A ja tako volim živjeti život. Iako ga s tobom ne živim.
Sve ove godine govoriš mi da me voliš, govoriš mi da me je tvoja ljubav opila. Istina, ali kakvo je to moje pijanstvo, to je bolest, to je ovisnost o nesreći i novoj porciji sažaljenja prema tebi koju tako bezobzirno uštrcavaš u moje vene.
Govoriš mi da me voliš, zašto me onda stalno ponizuješ nedostatkom podrške, nedostatkom ljubavi? Kao da ja ne mogu bez tebe, a ne ti bez mene!
Dokaz ljubavi nije bol, dokaz ljubavi je sreća. Razumiješ li to?
Još jedna tvoja nesretna šala koja izaziva neželjeni, umorni osmijeh na mome licu, još jedno pitanje radi pitanja, još jedan odgovor radi odgovora.
Tvoja ljubav ubija, znaš li to?
Znam da znaš, znaš da znam. Ali se oboje u svoj slabosti pravimo da ne znamo . Ti si preslab da postaneš gospodin, ja sam preslaba da prestanem biti dama.
A godine prolaze. Djeca su odrasla, otišla su, ostali smo samo mi, sami i nesretni kao i na početku.
I tužan osvrt unazad, i prijateljice u sretnijim brakovima, i osjećaj krivnje koji usađuješ u meni bojeći se moga odlaska.
Ubijaš me, ali ubiješ prvenstveno sebe. U srcima drugih.
Ali shvati, ludilo tvoje nesreće može potopiti samo tebe. Drugi su odavno ojačali i postali nepotopivi.
I sada reci, želiš li da odem?
 

crveno i crno
toplo i hladno
jako i slabo
dobro i zlo
mir i nemir
Zasto spokoja nikad nema?

Pitao si me da li je moguće voditi ljubav bez dodira.  Nasmijala sam se čudnovatim smješkom,  i onim prezrivim osmjehom kao odgovorom na tvoje pitanje i onim prijaznim osmjehom , dragi moj, samo zato jer je to pitanje bilo tvoje.
 
Sjetila sam se onog starog vica kojeg si mi jednom pričao o Židovu kojeg pitaju zašto Židovi uvijek odgovaraju sa protupitanjem, a on im odgovora a zašto ne bi?
 
I odgovorila sam ti mojim svilenim protupitanjem, zar misliš da moja koža koja je tako  lijepa, tako nježna, ne zaslužuje dodire?  
 
Tužno si me pogledao, kao svaki puta kad bih se dotakla forme, a zanemarila sadržaj. Shvatih, dotakla sam se protupitanja, a zašto ne zanemarila.
 
Pa...može, rekla sam kao da se iskupljujem, može riječima.
 
Riječima....ponovio si nekoliko puta...može i riječima. A onda ti se na lice vratio osmjeh i to onaj zadovoljni osmjeh, onaj koji toliko volim i kojeg se toliko bojim. Jer njime kršiš sva moja kućna pravila. Znao si da necemo voditi ljubav samo rijecima, vec sa svim ostalim osim dodira. Tvoja me blizina sada opija.
 
Pričao si mi jednom o Modesti i Wiliju, o princezi i vitezu, o ljubavi bez dodira.  Zar je moguce da već na početku si znao....što mi od tebe treba.

ha
liz
ha ha
liz liz
mmmmmm
:)
;)

16, 21, 28, 32, 35 godina, koja je razlika?
U idealima. I malo manje, u tehnologijama.
 Nocas odajem priznanje jednoj zeni koja u 21. godini zivota zivi ideale 16-godisnkinje, zrelije razmisljajuci nego mnoge 28,, 32. i 35-godisnjakinje.
To su vremena kad mislis da mozes mjenjati svijet, nesvjesni  tereta osiguranja zivota iz mjeseca u mjesec.  Svjesni ste razlike izmedu zivota i kolotecine? Ako niste, bit ce te kad unucima budete trebali pricati dogodovstine.
Dame  i gospodo, nasa virtulana junakinja, koja virtualni zivot zaista i zivi, zove se Aricjia.
Upoznao sam je i od sada ona je moja lasta. Iz one poslovice da jedna lasta ne cini proljece. Ali ta lasta je prva i posebna. A ja sam uvijek vise volio posebne, one koje donose nagovjestaj promjena, nego one koje jedino sto znaju je odrzat formaciju u jatu.
Arci, leti! :) Ja sam s tobom.

Dragi, držiš me za ruku?
Ljubavi, držim te za ruku i zaljubljeno gledam i još uvijek, nikome te nedam.
Dragi, da li sam ti još uvijek lijepa?
Ljubavi, tvoja koža još je tako meka, prekrasna je kosa tvoja, srebrna i sijeda.
Dragi, pogledaj me, što li sada vidiš?
Ljubavi, pogledam li sad, i od onda kad sam bio mlad, vidim sretnog sebe jer sam bio stalno uz tebe.
Dragi, koga sanjaš?.
Ljubavi, isti san u kojem sam nas sanjao, dok te nisam osvojio i san u javu pretvorio.
Dragi, volim te!
Ljubavi, znam i zbog toga sve ove godine s tobom uživam.

Kako je super kad nades pricu koju mozes razvuci masnim slovima preko cijele stranice. Pa onda razvlacit je iz broja u broj dok naklada raste.
I suosjecat sa djecakam koji je ostvario snove svakog napaljenog osmoskolca. I otjerat ga u psihijatriju zajedno sa svim voajerima koji tako rado osuduju ono o cemu i sami sanjaju, i sa zanimanjem citaju tu tuznu sapunicu zaleci sto zakon brani da se sve isprica u najsitnije detalje.
I kako lako od lokalnog, razrednog heroja, zbog nepuzdanosti lajavih prijatelja postanes zrtva, izgubljeni slucaj. With little help of my freinds.
 A lavina kad krene...i onda, kad se smiri i sve utihne, psi tragaci pronadu samo neke zrtve. A zivot ide dalje, sve dok se nas ne dokaci.

Prolog
Sve ove godine sivih boja, osmijesi i zadovljstva koja u stvari nisu moja.
Tonem, da potonem, a možda se ipak probudim i shvatim kad vidim, da i crna je dobra boja, posebna po tome što je ta boja - moja. 
Priča
Hladan si, i to je ono što noćas trebam. Ne voli me, ne mazi me, ne plači zajedno sa mnom. Budi muško! Znam da je to fraza, ali igraj, odigraj kako treba ovu noć. I slijedeći dan. Želim da bude tama. Svih 24 sata.
Topla si, uz hladni izraz lica. I smeta me i uzbuđuje tvoja hladnoca, odsutan pogled i prazno lice. Znam, skidajući te, otvaram te. Misliš da prepuštajući mi vlast nad tvojim tijelom ne prepuštaš i sebe. Oh, kako si u krivu!
Grub si, puštaš me da stojim, stegni me, nedaj mi da zborim. Vladaj. Istraži me!
Koliko dugo mogu biti grub prema tebi? Znam, 24 sata, kao u onoj seriji što prepuna je nasilja i obrata (da li slučajno?), ali nije to bila poanta, pitao sam koliko Ja mogu biti grub prema tebi.
Zastajkuješ? Kakve dileme te muče? Još trenutak pasivnosti i sve prekidam, izgleda da sam pogriješila da baš pred tobom sva svoja lica skidam.
 Skini se, viknem, do kraja! Skidaj se dok na tebe ne obraćam pažnju, dok namještam svijeto, dok sjenke ne zaigraju.
Stojim pred tobom, muk i tišina. Gledam prazno, ne razmišljam, praznim se. Sjediš i promatraš me, razmišaljaš li gdje je crta razdvajanja između izlaza i zalaza, shvaćaš li da me moraš odvesti duboko, jako duboko da bi me mogao izvest van, na svijetlost?
Sjedni mi u krilo, noge stavi mi oko struka, ruke iza leđa. Nasloni se na mene, želim osjetiti otkucaj tvoga srca. Glavu na moje rame stavi, lice na vrat mi naslone. I šuti.
Sjedim na tebi, osjecam te i ignoriram, šutim. Ne razmišljam, prazna sam. Radi što god te volja, nije me briga. Sama sam i kad sam s tobom.
Misliš da mi se žuri, da vrhunac je u tebe ući? Griješiš, opet griješiš. Stajat cemo ovako dok ne progovoriš ili ne procuriš. Šutnja druge izluđuje, šutnja tebe uzbuđuje.
Tijelo je jače od razuma, moji sokovi od moga nauma. Otvaraš mi tijelo dodirom bez kretnji, osvajaš mi um tišnom bez riječi. Uživam u praznoći našeg odnosa, u jendostavnosti našeg dodira.
Sad počni pričati. Moraš. Ne mici se iz moga krila, sa moga ramena. Gledaj iza mene, gledaj prazno, ali pričaj. Pričaj mi o svijetu tame, budna sanjaj. Da, kao u onom filmu samo što preskačemo sve raznobojne scene. Pričaj mi o čištilištu i beskrajnom sivilu. Pričaj mi o tvojem svijetu i tvome sivome životu. Znam tama te vuce, ali ono svijetlo, ono slabašno svijetlo na obzoru, to sam ja. Dolazim po tebe.
Plačem. Znam, ne smijem te poljubiti, moram prvo progovoriti. Ali ne mogu, još ne mogu. Puštam po tebi i suze i sokove.
Plači. Isplači se. Šutiim i osjecam kako postaješ toplija, osijećam da kroz suze osmijeh ti se nazire. Lagani, mali, ali ipak osmijeh.
Pričam ti, o tome kako izlaz trebam, svi oko mene zbore, a ja se pitam kojim to jezikom govore, da li je to pomak u fazi, da li sam korak ispred ili iza. Pričam ti o mojim željama, o mojim strepnjam, o mojim usponima i padovima, o mojim snovima i maštarijama. Pričam ti, jese li sada sretan?
Sretan? Zašto sreća, kad dragošću se to zove, koda mi se otvaraš ispunjavaš moje snove. Sad možeš maknuti ruke s leđa, možeš se pomaknuti, možeš me sada rastrgnuti cijela.
Rastrgnuti? Drugi puta. Sada, evo, grlim te, sada ljubim te, sada se po tebi smijem i plačem. Šapći mi, govori me lijepe stvari, pohvali me, reci da me voliš, reci sve što želim, ako treba, laži!
Ne, samo iskrenost, to znamo od samoga početka. Ne brini, ima toliko toplih, lijepih riječi koje ti poklanjam bez i jedne laži. Dok me ljubiš, dok te ljubim, dok se naša tijela ispreplicu, dok ulazim u tebe, i na mome licu je i osmijeh i jedna suza u krajićku oka.
Ulaziš u mene? Pa zar već u meni nisi? Sada ulaziš s njime, dole, ali ovdje gore ušao si dublje, tako duboko kako s njime nikad nečeš. I ne možeš. I ne izlazi. Ne izlazi još dugo. Iz mene.
Tek je sat prošao netko bi rekao, a ja kažem već je sat proletio i samo još 23 puta imam ovo vrijeme za nas. Uživam dok to cijelu osjećam, tvoje ruke što po meni plaze, grudi što po meni vučeš, vlagu što na mene prelazi, tvoje noge isprepletene po meni, guza tvoja na koju se moje ruke s vrata po leđima ritmički spuštaju.
Svidas mi se, tako si grub i tako si njezan. Tako si...ma bolje da sutim, nisam navikla da vicem!
Smijesno, na razmisljanje sam te poticao ne razmisljajuci. I sada, u ovoj dugoj pauzi izmedu dviju rijeci, uvidam da otvarajuci tebe zatvorio sam sebe. Sada ja sutim, ne znam sto da kazem. Da li je izazov bio prevelik ili samo izbor kriv? I dalje sutim, i dalje razmisljam. Bez rezultata.

pa cak i ove tragove sunca što se u Zagrebu suncem zove.
Miris mora u nozdrvama, svaki baš svaki suncani dan.
Džaba bilo marketa plodnih, bonusa blagorodnih, dažaba bilo dobrih auta i zlatnog sata, kada more ja ne vidim ni sa najvišega kata.
Još dva dana pa opet radim za sebe i kod sebe. Na moru.

brojke
kada stradaju naši to su žrtve
kada stradaju oni što (pre)daleko od nas žive onda su brojke
kad strada netko naš negdje daleko onda barem jedna brojka postane žrtva
Božić je, prikazuju se davno otkupljeni filmovi, davno placene reklame, kupuju se davno obecani pokloni, peku dugoocekivani kolaci, planiraju lude proslave, obracunavaju se utržci dugoplaniranih prodajnih akcija...
125.000 tisuca mrtvih
tamo daleko
Sretan nam Božić i Nova godina
uspješno peglanje kartica
i
gledanje filmova
i jedan, barem jedan, tren tišine
za sve one kojim
ovaj Božić nije bio sretan
i koji
Novu godinu neće docekati
ni ovu, ni jednu drugu

kao da ljubim svilu
i jedno i drugo samo je
pjesnicka figura

Baš zato što za mene nisi nikad bio svetac volio sam te više nego oni koji su te javno štovali i samo što ti na oltar uliznosti žrtve nisu prinosili . Nikad nisam glasno zazivao tvoje ime da bih pokazao koliko se ponosim tobom i onim, nevinim i naivnim što predstavljaš. Volio sam te u sebi, kao što se voli omiljeni učitelj u školi. I prezirao sam sve one koji su tvojim likom sakrivali vlastite mane, kitili se tvojim riječju, skrivajući praznocu vlastitih. Mislili smo da imamo ideologiju, a imali smo samo tebe. Kada si otišao, ostali smo sami, bez ljubavi, bez želje, bez strasti. Za pravdom, za slobodom, za istinom. Za samopoštovanjem. Znam, teško je prizanti da je 7 godina potrošeno uzalud, dragi moj Vlado. Danas sam odlucio, dragi moj Vlado, odlazim, odlazim iako osjecam da izdajem ne samo tebe nego i sebe. Ali, dragi moj Vlado, uvjeren sam da je to samo žal za izgubljenom ljubavlju, da je moj odlazak ispravan, da napuštam samo ispraznu formu, a da sadržaj koji si nam ti podario nosim sa sobom i da ću ga uvijek nositi u svome srcu. Vlado, ne brini, tvoje ideje idu dalje, možda samo u realnijem obliku. Počivaj u miru, dragi moj Vlado.