Laprdarij

Prije nekoliko mjeseci primijetila sam da više nemam potrebu ići na zahod. Ni velika ni mala nužda. Pijem i jedem kao i inače, ali output nula. Čak pijem i puno više jer su vrućine, možda jedem manje isto zbog vrućina, ali iz mene ništa ne izlazi. Nešto se malo znojim, ne pretjerano...

Ujutro automatizmom sjednem na školjku i čekam, ali onaj gušt pražnjenja ne dolazi.. ne osjećam nikakav pritisak, ni potrebu... Stanem na vagu, isto kao i prije... Sve je isto kao i prije, ali što se promijenilo?

Jesam li postala toliko sebična da čak ni govno ne želim ispustiti?
Možda smatram grijehom zmazati oko sebe?
Bojim li se odvajanja?
Možda sam se toliko zatvorila u sebe da ni govno ne može van..
Možda mi je jednostavno dosta davanja, možda je došao trenutak uzimanja...
A možda govno zapravo i ne postoji. Samo je fikcija... Samo je simbol, laž kojom se zavaravamo da se praznimo i više ne zadržavamo smeće u sebi..
Ili sam možda postala toliko očajna da mi se čak i s govnom i s pišalinom teško rastati? Bolje ispunjena i govnom nego ni sa čim?

Kad je pravi trenutak?

Dobro je dok odnos ide uzbrdo. Dok osjećam nešto se događa, dok gradimo neku samo našu priču. I trudimo se. A onda dođe veza na plato. Koji je dulji ili kraći. I u jednom času (ili u više malih časića) sve krene nizbrdo. E, sad, osjetim ja kad je to. Ali si ne priznam.

Kao što si dugo nisam priznala da mi je bivši postao alkoholičar. Krenulo je s dvije pive na dan, pa sa četiri, pa se dodao konjak, pa više konjaka... Moje negiranje, bježanje, onaj 'nije valjda' i pri tome osjećaj hladnog mlaza niz kralježnicu.. brrr..

Što sam starija to mi je vrijeme potrebno za priznati samoj sebi kako stvari idu k vragu sve kraće. A počinje ići nizbrdo kad osjetim da više nisam - važna. Jer prestaje biti važno što ću reći, jesam li zadovoljna, kako se osjećam, što mislim... Njegov pogled je negdje drugdje. Gleda u mene, ali me ne vidi. Sluša, i ne čuje. Prekida me, uvjerava kako nisam u pravu. Ide mu na živce moj smijeh. Ili način kako hodam. ...

Da, postanem nevažna. I kad to sama sebi uspijem reći, sve postane lakše. Tada je vrijeme za rastanak. A on ionako neće više pitati za mene, jer je već odavno otišao...

Ajme, kako je lijep! Kako netko može biti tako lijep? Uh al mi paše gledati u njega, ne mogu oka skinuti! Kuži on da buljim u njega, ali nisam jedina. Oko stola nas obično sjedi desetak. Dvije voditeljice i mi ostali. Ne bude više od dva-tri muškarca.. i mi žene u najboljim godinama, jel.. čak sam među mlađima :) I on. Jaaaooooo! I sve se uznemirimo kad on dođe. Uvijek malo kasni jer mu se neki termini preklapaju.. I voditeljici se sviđa. Voditeljica sa svakim radi pojedinačno, a njega si ostavi za kraj, i zadrži ga dulje. I ja bih da sam na njezinom mjestu!

Pozvao me i na kavu. Pa smo prešli na ti. Pozvao me na kavu i drugi put. Nevjerojatno, bavio se istim sportovima kao i ja, radi u sličnoj strukturi kao što sam i ja radila prije.. toliko zajedničkih tema :) Eh, pozvao me na kavu i treći put. Taj put sam ga morala čekati 15-tak minuta jer ga voditeljica nije puštala :)) Klepetali smo, ja prirodnjak, on društvenjak.

Jedan dan nisam došla, a njemu je ciklus završio. Nismo ni brojeve razmijenili :( Čiča Mića....

Rekao jedan moj prijatelj koji se bavi podvodnim ribolovom: veliki je već doživljaj i vidjeti lijepu ribu i na tome treba biti zahvalan. A kamo li sreće još i uloviti je..

- nije fotošop

volim hladovinu.. ne volim hladetinu..

Prestala sam pušiti u svojoj 29-oj, nakon desetak godina pušenja po dvije-tri kutije dnevno. Pušila sam čak i dok jedem, dok kuham, dok vozim naravno... Odlučila sam prestati nakon što je moj tata umro zbog problema s plućima - vjerojatno i od pušenja. I prestala sam tako da sam jedno jutro probala ne zapaliti tu prvu kritičnu cigaretu što je dulje moguće. Imala sam i cigarete i upaljač sa sobom još dugo. Bila sam vrlo nježna prema sebi. Sad je prošlo 20 godina i još uvijek nisam zapalila tu prvu jutarnju, čak niti poželjela..

Stalo mi je do mojih pluća. I do mene. Bez hrane možemo tridesetak dana, bez vode dan-dva, bez zraka jedva 5 minuta. I sad da si još kradem zrak? Pa nek ta moja pluća dišu barem zrak bez dima, kad već ne mogu u prirodu često.

Podijelit ću s vama što znam o pušenju.

Kao što rekoh, nama je najdragocjenije - disanje. Proces disanja. Bez toga možemo izdržati tek 5 minuta. Sve drugo nam neće faliti tako brzo. Ali nekako podrazumijevamo da ako zrak udahnemo, da ćemo ga i izdahnuti, i opet, pa opet. A sve se to odvija automatski. Niti ne primjećujemo taj naš najvažniji proces u tijelu. I tu najvažniju interakciju s okolinom.

Disanje je - život. Kad smo sretni - dišemo punim plućima, a kad smo tužni, zaustavljamo dah. Pluća su organ koji najviše trpi kada smo tužni. Pluća predstavljaju našu sposobnost uzimanja i davanja u životu. Kada imamo problema s plućima, znači da se bojimo uzeti što nam pripada, da nemamo pravo sudjelovati u potpunosti u životu, ili da nam nije dozvoljeno živjeti onako kako mi želimo.

Pušenjem oduzimamo zrak našim (i tuđim!) plućima, oduzimamo si mogućnost da budemo sretni jer se pluća ne mogu raširiti i primiti radost u sebe. Ili ih namjerno gušimo - da nam ne stvaraju probleme. Jer tada nema niti razočarenja. Ne dozvoljavamo si živjeti 'punim plućima'. Bojimo se povrede. Ne volimo sebe. Nismo si dovoljno vrijedni da si dozvolimo disanje. Gušimo sami sebe. Polako se ubijamo, barem jedan dio sebe želimo ubiti, dio koji ne volimo.

Meni najzanimljiviji dio priče o pušenju je - dimna zavjesa. Pušač je stalno u oblaku dima. I skriva se iza njega. To mu je zaklon, i maska. On je sigurniji iza dima. Nitko ga ne vidi jasno, ne vidi njegovu nesigurnost, strah. A isto tako je i samom pušaču zamagljen vid. On ne vidi stvari jasno oko sebe, ne uživa u prizorima u potpunosti, sve je obavijeno dimom. On se boji pogledati drugima u oči... Boji se vidjeti i biti viđen.

Pušač se odriče i uživanja u mirisima i okusima. Sve ima miris i okus po dimu. I on ima miris (i okus!) po dimu, bljak. Naravno, jači mirisi se probijaju kroz tu dimnu barijeru, ali slabiji i nijanse su izgubljeni za njega.

I onda mu ili trebaju sve jači poticaji za otrovane receptore, ili odustaje jer 'život više nema okus'..

Pušenje je odustajanje. Od života.

I još - kako nekome pomoći prestati pušiti? Teško, ako taj nije niti blizu odluke i svjesnosti o svemu ovome. Kao i kod svake ovisnosti, traži se psihoterapijom trenutak u kojem je osoba prestala voljeti sebe, trenutak u kojem je odustala, i u kojem je počela iščekivati smrt.

A kako sebi pomoći? Kažu - zavoljeti sebe. Nije niti lako niti jednostavno, ali nije niti teško i nemoguće. Za početak, prestati okrivljavati druge za naše nevolje, pogotovo roditelje. Nitko nam nije kriv. I svima oprostiti. A najviše - sebi... (bla.. sad već ulazim u šablone, ali velika je to istina)

Eh, lako meni kad sam zračna u podznaku :)

Mislim da se ona zaljubila u mene. Nije prva. I ona to sigurno ne bi nazvala zaljubljenošću, ali ja znam da je to to. Znam jer su se neke moje 'prijateljice' već bile tako zaljubljivale u mene. Prvo me obasipaju pažnjom koja mi je nepotrebna, malo pažnje ok, ali nemoj mi nosit poklone svaki dan, ili banuti doma u pol 12 navečer 'da me razveseliš'... A onda vreba u mojem pogledu signalić uzvraćene ljubavi.. a tu uvijek zeznem. Jednostavno, nisam takav tip prijateljice. Nisam od onih koje ne idu same na zahod, a niti od onih koje prijatelijce zovu da idu s njima na zahod kad su u nekom društvu. Pa barem na zahodu želim mir! I velikodušno im ga prepuštam!

Zatim slijede ljubomorne scene. Zakaj me nisi nazvala? Zakaj mene nisi zvala u kino? BILA SI S NJOM NA KAVI ????

(.. tu se sad čuje moje krkljanje kako ostajem bez zraka, gušim se... )

E, i onda kad ja tako ne uzvratim ljubav na ispravni i očekivani način, a nedajbože još nešto i kažem na tu temu, gotova sam. Prekrižena crnim flomasterom, padam u nemilost i prati me se najgorim tračevima. U tom trenutku moja 'prijateljica' progleda, i postaje svjesna tko i što sam ja .... da sad ne nabrajam i dajem vam ideje :)

A ja samo jašim sama...

pa sam otvorila Mensinu web stranicu i potražila kad su testiranja. Ali trenutno nema testiranja. No našla sam online test. Pa sam ga pažljivo popunila u zadanom roku. I dobila rezultat - 150! wow! Piše da to nije službeni rezultat i ne može se njjime ponosno mahati, ali eto ja ponosna. A onda mi je palo na pamet da možda svi imaju IQ 150 koji riješe taj test, pa sam drugi put bez mozga, samo leđnom moždinom ispunila test bez veze zaokružujući rješenja, trudeći se na početku da zaokružim krivo, poslije nisam niti gledala. Rezultat - 111! Pih. Znači, ipak sam visoko inteligentna iako sam bez veze ispunila. Možda je znak inteligencije da sam uopće sttigla do tog testa i pokrenula ga. Da provjerim još jedanput, treći put sam kliknula samo jedan odgovor, a sve je ostalo otišlo prazno. Rezultat - 75%. Pitam se kako dobiju rezultat recimo 30%? Taj valjda izgubi test, ili ga sažvače, ili napravi avion od njega.

Visina inteligencije se može podjeliti na nekoliko grupa:

Genijalnost (IQ je viši od 140)
Veoma visoka inteligencija (IQ je između 120 - 140)
Visoka ineteligencija (IQ je između 111-120)
Prosječna inteligencija (IQ je između 90-110)
Graničan stupanj inteligencije (IQ je između 70-89)

Laka mentalna retardacija (IQ je između 50-69)
Umjerena mentalna retardacija (IQ je između 35-49)
Teža mentalna retardacija (IQ je između 20-34)
Teška mentalna retardacija (IQ je ispod 20)

Evo i linka za test Link

Četvrti je brat u obitelji. Prva tri brata su dobila barem po jednu kćer. I sad je on na redu. On je najviši, najkrupniji, on se jedini suprotstavio ocu i doveo ga konačno u red, otad ih ne maltretira više već pokorno sluša svojeg četvrtog sina. Žena zatrudnila, i bilo je jasno da će ovaj put biti sin. Sve su vračare i gatare rekle - sin je. I svi znakovi u trudnoći su to pokazivali.

Trudovi su došli mjesec dana prerano. Trk u bolnicu, u rađaonu. Čekalo se vijesti kad će se već jednom roditi taj dugo očekivani sin. Rekli su mu: dobili ste prerano rođenu, ali zdravu kćer. Čestitamo! Ne, nije dobro čuo. Ne, oni su pogriješili. Ne može biti kći! Zamijenili ste u rodilištu, gdje je moj sin??? Šok!!

Nije ga zanimalo dijete. Otišao je doma, u svoj podrum, u radionicu svoju, među svoj alat. Sjeo i šutio. Popeo bi se gore nešto pojesti, odspavao bi pokraj žene pazeći da ne pogleda dijete, ali ujutro bi opet otišao u podrum i šutio. Dijete je bilo već nekoliko dana doma. Svi šute. Peti dan je odlučio pogledati svoju kćer. Ali opet šok! Pa to dijete je tako bijelo, to je albino! Tako je mala, a bijela, plavičasta. Bijela kosica joj na glavi. Žmirila je. Sigurno ima i crvene oči. A on je tamnoput, crne kose.

Razmislio je i zaključio: ok, ovaj put nije sin, ali sljedeće dijete će sigurno biti. Rekao je ženi: želio bih još djece. Neću moći više rađati, rekli su mi da bi sljedeća trudnoća mogla i za mene i za dijete biti kobna, jedva sam ovo dijete iznijela.

Znači, to je to. Prezime će se zatrti.

Otkrio je da beba ipak ima plave oči. Znači, nije albino. Promatrao ju je sve češće. Jednog dana mu se nasmiješila. A i prva riječ joj je bila - tata. A dobro, nema sina, ali će svoju kćer naučiti svemu što on zna. Ona neće biti nespretna i klimava, bit će to čvrsta žena. Napravio joj je mali alat: mali čekić, malu pilu, kliješta, čak i mali škripac. Dao joj je drvene čavliće, tzv. klince, koje je ona zdušno zabijala u zemlju. Razvijali su fotografije. Osvijetlili bi foto papir, stavili ga u razvijač i brojali: jedan-dva-tli-mtadlata, i slika bi se pojavila. Kad nije bio prisutan, u kadice je stavio običnu vodu i obični papir, a ona se čudila zašto se slika ne pojavljuje. S dedom je miješala mort. Našla je i kanticu žute uljane boje, i kist, i susjedima je pofarbala namještaj koji su iznijeli u dvorište jer su maljali stan. Nakon toga su je morali ošišati skoro na ćelavo, boja se nije dala oprati.

Nakon 30 godina

Znaš kaj, tata, jako sam ti zahvalna što si me svemu naučio, sve znam raditi, od bravarije, postavljanja cijevi, struje, stolarije, zidarije. Znam sama auto održavati, ventile štelati. Ali - zašto si me to učio? Zato da jednog dana budeš sa svojim partnerom mogla sve raditi i da zajedno uživate u tome. Da, tata, ali ja ne mogu naći nekog tko zna barem približno koliko i ja o tim stvarima. A kad muški vide što sve znam, posramim ih. S majstorima se svađam jer ne znaju posao. Tko treba takvu ženu? Da ste me barem naučili kako biti žensko!

Ne gledam TV jer mi je to gubljenje vremena. Možda neka emisija na history channelu. Ili neka rijetka tematska, volim znanost pa tu ponešto, ali ne pratim ništa posebno. A često su i te emisije kasno navečer kad već odavno spavam.

Ali neki dan sam otkrila izvrstan kanal na TV, i sada ako gledam nešto onda je to taj kanal, a zove se kapital network. Imaju izvsrne kontakt emisije. Gledala sam jednu o tome kako tražiti i naći posao. Tip govori kako se (dobar) posao ne traži preko oglasa, nego je potrebno stvoriti svoju mrežu poznanstava i biti među svojima, tako kad netko zatreba nekog našeg profila, sjeti se nas i mi imamo posao. Meni je to zapravo sasvim normalno jer sam i sama na taj način tražila i nalazila poslove, ali vidim da mnogima nije. Mnogi pasivno čekaju da se nešto dogodi. Da im netko valjda dođe dome i pita ih žele li biti direktori neke ugledne kompanije. A oni će se nećkati, ovaj će ih nagovarati i moliti, a oni će na kraju ipak odbiti i biti face, jer 'mogu oni i bolje'.

Jednoj svojoj kolegici sam rekla da joj nije pametno čekati pojavljivanje oglasa u novinama ili već gdje, nek se malo pokrene. Jer kad oglas dođe nekamo, uglavnom je već rasprodan, ili su to neatraktivna radna mjesta s lošim uvjetima za koja se teško nađe radnik. A ona meni: Kak si ti pametna, a kak da se ja to pokrenem? Mislim si, odi vrit, kaj ti ja sad trebam crtat kam buš i kak buš, a jednako smo stare, završile isti faks. Kaže onaj u emisiji, posao se traži već na fakultetu volontiranjem ili bilo kojim načinom da neki budući poslodavac sazna za nas, da nas ima u vidu (uvalim ti s..:).

Danas je bila emisija o kreativnosti. Izvrsni sugovornici opet. A sve mladi ljudi. Poslovni konzultanti, dizajneri, grafičari, i niz struka koje sudjeluju u osmišljavanju nekog proizvoda i reklamne kampanje za taj proizvod. Prezanimljivo! O brain stormingu kao tehnici za dobivanje novih ideja (kod mene u firmi često imamo brain storming, ali sam tek sad saznala na koji način se zapravo treba voditi i odvijati kvalitetan brain storming i da ima više načina naravno. Struka za sebe.).Spominjali su i druge tehnike s istom svrhom. Pitam se zakaj ljudi kad završe neke poslovne škole, i MBA, to ne primjenjuju u praksi. Zaborave, ili nisu niti naučili, ili ne znaju kako, šmrc.

Jedan lik iz posve drugog područja kaže: mjera za zdravlje je - kreativnost. Bolestan čovjek teško može biti kreativan. Na upit u današnjoj emisiji može li se kreativnost mjeriti, odgovor je naravno ne, ali se može mjeriti kreativni potencijal pojedinca preko nekih osobina, primjerice prihvaća li pojedinac nešto izvan svojih okvira ili ne, voli li učiti, voli li više poznate situacije ili teži k nepoznatom, i sl.

Idem dalje gledati..

Oštrio je sjekiru..

Malo prije gledala sam ga s ganka kako cijepa drva. Oduvijek je želio biti drvosječa. Ali gradsko je dijete i sa sjekirama koketira samo vikendima. Obukao je hlače s tregerima, plave, i ispod kariranu košulju. Volim flanelaste karirane košulje, tako su mekane, a muževne! Uzeo bi jednom ruku cjepanicu, stavio je na panj, i drugom zamahnuo znalački, niti previše, niti premalo, točno je znao gdje treba opaliti cjepanicu kako bi se raskolila. Da ima mišiće, pri tome bi nabreknuli. Ali vretenaste je građe, visok i tanak. Tanke ruke, jedva vidljivih mišića, ali nevjerojatno snažne. Žilav, reklo bi se. Kost, koža i žile.

Probao je na noktu je li sjekira dovoljno oštra, onako kako se britve isprobavaju..

Volim ga gledati. Kad nešto radi, udubi se u to, potpuno se preda. Tako je jednostavan. A maštovit. Iz ničeg napravi puno. Nedavno je bio Uskrs. Poklonio mi je najzanimljiviju pisanicu do sada. Na skuhano jaje, neofarbano, nalijepio je iščupane dlake iz svojeg međunožja onim krajem gdje je korijen dlake, tako da je jaje postalo dlakavo i fakat je ličilo na muško jaje. Nacrtao mu je oči koje kao da vire između kose i brade. Dugo sam čuvala tu pisanicu-dlakavicu, dok je djeca nisu jednom razbila.

On i ja smo čudna kombinacija. Nismo baš previše slični, ali oboje volimo divljinu. Volimo pobjeći noću u šumu i gledati životinje kako izlaze na proplanke. Ujutro volimo gledati tragove u snijegu ili blatu, i zamišljati koja je to životinja bila i što je radila. Jednom smo naišli na još topli, pušeći drekec medvjeda. Pobjegli smo u auto jer je nešto zakrckalo u blizini.

Sada smo oboje u kuhinju, selskoj kuhinji sa šparhetom na drva kojeg stalno treba hraniti. Ležim na kauču, a on se zabavlja sjekirom. U jednom trenutku me pita:

- Vjeruješ mi?

- Mislim da da.

- Onda se skini.

Skinula sam se. Vatra je pucketala. Raširio mi je noge i nasapunao me sapunom i četkicom za brijanje. Još je jednom provjerio je li sjekira dovoljno oštra. Obrisao ju je alkoholom. Počeo me brijati. Pažljivo, predano.

- Sanjao sam o ovome.

Trnci, jeza, užitak. Vjerujem li mu? Izgleda da mu uistinu vjerujem. Prvo dodir četkice. Pa hladne sjekire i njegovih toplih ruku naizmjence. Kažu da je orgazam mala smrt.

- Umirem...

- Ovako se rade sinovi..

...a za ovo barem jedan mora btii premium