Laprdarij

Ako mislite da sam od krvi i mesa, budite dobri prema meni SADA.. Da se bez veze poslije ne iščuđavam i ne vrtim u grobu.

Nedavno razgovaram s prijateljima o jednom trećem prijatelju. I zaključimo kak je taj vriti. Veli jedna frendica - i, kako bismo mu mogli pomoći?

Tu se ja isključim iz diskusije. Prije dvadesetak godina i ja bih lomila vijuge tražeći način kako mu pomoći.. Je, istina je da je on vriti. Ali je vriti svojim upornim trudom i zaslugom. Kao i moj bivši. Taj jednostavno ne može donijeti odluku dobru po njega. Sve krivo, barem s moje pozicije. Ok, kad smo mladi pa griješimo, pa onda griješimo do tridesete, četrdesete, ajd pa i pedesete, ali nije li vrijeme upitati se - ček, pa tu nekaj ne štima?

No, takvi poput ovog nikad se ne pitaju, nego su jadni. Predstavljaju se jadnima, i nekako uvijek uspijevaju kod ljudi probuditi želju za pomaganjem. I uvijek se nađe neka dobra duša koja im ide pomagati.. A njima zapravo ne treba pomoć. Treba im netko tko će im potvrditi da su jadni.. Jao. Valjda i donose te krive odluke zato da bi mogli ostati jadni. Jer kad bi donijeli pravu odluku, morali bi preuzeti i odgovornost za nju. Uzeli bi uzde života u svoje ruke i prestali bi biti jadni.

I kad me je ta prijateljica pogledala - zar ti ne misliš da njemu treba pomoć? Ne, rekla sam, ne treba njemu pomoć. Osim što njega treba nogom u guzicu da odraste već jednom. A da, ispala sam surova. No, pomagala je Coco takvima, i neće Coco više svoju energiju rasipati na takve. Coco je naučila pitati: i, kako točno želiš da ti pomognem? (najbolje pitanje na svijetu za prepoznavanje takvih 'jadnika'). A kad ovaj počne mucati i petljati, znam da mu ne treba pomoć nego bi se rado igrao jadnika.

A ima Coco kome pomagati.. Tu mislim na svoju djecu. A pravu pomoć nije lako dati, pogotovo vlastitoj djeci. Najlakše je nekome dati ribu. No, to nije pomoć. Pomoć je naučiti ga loviti ribu. Da ne čeka i drugi put ribu, nego da bude neovisan o nama.

Link
Link

Sjedim tu pred kompom i slušam neku glazbu, i u jednom trenutku osjetim - zagrljaj. Onaj naš zagrljaj. Od kojeg svaki neuron podivlja, svaka znojnica propišti, slinovnica traži tvoj jezik... Znaš, a baš mi je bilo dobro.. Već mi je danima, tjednima, mjesecima dobro. I danas ovo, ne, ovo mi nije trebalo. Ovo me je puknulo u prošlost, a kao da je sad.. Prestvarno je!

Molim te, ne misli na mene, preslaba sam.. Ne sjećaj se, ne pomišljaj ni na što jer je nemoguće. Nema više.. Sve je to samo vremenska fleka koju se trudim isprati... i ipak blijedi..

Zato me ne diraj mislima, ni željom, ni pitanjem.. Zaboravi.. Jer boli..

Meni su svi ovi ovdje navedeni odgovori ok. Pa svako ima pravo u svoje ime reći ono što misli. Ili ono što želi reći. Ili ono što u krajnjoj mjeri želi misliti. Ali to je njegovo pravo. Mi drugi sigurno nismo ti koji trebamo nekoga razuvjeravati. Ili mu govoriti da laže.

Ako je netko bio u razarajućoj vezi, normalno je da je sretan što je sam. Netko je sam jer mu je srce zauzeto, onaj kojeg želi ne želi njega. Netko nema priliku sresti nekoga.. Pa kao da je to čudno.. Netko možda fakat ne želi biti uparen, iz nekog razloga. A i ako je netko očajan što je sam, a ne želi to priznati, ok.

A to što su svi ti ovdje na blogu, pa kaj to znači da nekog ovdje traže? Meni se čini da to nema veze jedno s drugim, iako je ovo dejting sajt, ali blog nema veze s dejtanjem. Barem meni. Kao što i ne planinarim da bih nekoga tamo upoznala, nego planinarim zato jer volim planinarenje. Tako sam i tu jer volim bložiti. Ako usput nekog i upoznam, ok, ali vjerojatnost je kao i u planinama. Ajd, u planinama i pustinjama je veća vjerojatnost nego ovdje :)

Čula sam jedan dobar odgovor privatno. Sami smo zato jer kad smo pri reinkarnaciji birali ovaj život, i kakav će on biti - izabrali da ćemo u ovom životu biti sami.

I moj odgovor - zašto sam sama - varira. Ponekad sam uistinu sretna što sam sama i nitko mi ne treba. I čini mi se da bi mi trenutno samo smetao. Ponekad mi bude teško. A većinu vremena niti ne mislim na to.

Da znam kam spadam. Ima negdje nešto ukratko?

U zadnje vrijeme otkrivam nešto savršeno! A tako jednostavno! Otkrivam - zahvalnost.

Odgajana sam nekako u 'zahvalnom' duhu, odgajana sam da znam cijeniti to što imam, da budem zadovoljna time što imam, da ne težim ka nerealnom i nedostižnom.. Da cijenim duhovno, i poštivam materijalno.. I tu je dobra podloga. Ali zahvalnost u punom njezinom sjaju spoznajem tek sada.

Kako je netko napisao - zahvalnost je svjesnost.

Evo, zahvalna sam na zdravlju koje me prati, na zdravom razumu koji sam uspjela sačuvati. Zahvalna sam na ljubavi prema životu i ljudima koju osjećam. Beskrajnu zahvalnost osjećam za svoje dvoje djece, njihovo zdravlje i veselje, njihovu znatiželju i sreću. Prezahvalna sam na stanu koji imam, u kojem se osjećam ugodno, sigurno i opušteno. Zahvalna sam na prekrasnom poslu kojeg imam i na ljudima s kojima radim. Općenito sam okružena predivnim ljudima.

Zahvalna sam svima onima koji me vole, a i svima onima koji me ne vole jer su mi pomogli da idem naprijed (i sad bih nabrojila prvo jedne pa onda druge, ali vas ne zanima)..

Zahvalna sam na svojim roditeljima koji su prekrasni ljudi, nisam mogla bolje dobiti.. I zahvalna sam što to uviđam.

Zahvalna sam što sam rođena baš u Hrvatskoj jer mi je to najljepše mjesto na svijetu za življenje.

Zahvalna sam i na ovom kompjutoru na kojem sada pišem jer mi omogućuje vezu sa cijelim svijetom.

Zahvalna sam na svim trenucima koji su me ostavili bez daha, iz raznih razloga, jer sam tada naučila nešto o sebi.

Zahvalna sam na svim odlukama koje sam donijela, a i onima koje nisam. Zahvalna sam za svaki osmijeh koji sam dobila, i svaki koji sam uputila, kao i svaku suzu koju sam ispustila, sve me je to obogatilo.

Zahvalna sam prirodi što je tako savršena i prelijepa..

Zahvalna sam što mogu osjećati zahvalnost :)

Kupim Koresov, to je već četvrtina. Onda Stephanov, to je već pola. Babe više nema pa njezin ne moram, a ostali su moji nickovi.. i još nešto siće.. Ne znam mogu li se krediti preprodati? Da nekaj zaradim usput

Na net stavio Boris Blažinić

***Jedan antropolog je predložio igru djeci u jednom afričkom plemenu. Stavio je koš pun voća u blizini stabla i rekao djeci da je onaj tko stigne prvi osvojio slatke plodove. Kad im je rekao da potrče svi su jedan drugog uhvatili za ruke i potrčali zajedno, a zatim svi zajedno sjeli i uživali u poslasticama. Kad ih je pitao zašto su svi kao jedan potrčali, kada je jedan mogao imati sve plodove za sebe. Rekli su „Ubuntu“:

- Kako da jedan od nas bude sretan ako su svi drugi tužni'? '

Ubuntu' u Xhosa kulturi znači: "JA SAM, JER SMO MI" ***

Kaj nije prekrasna? Da, kako biti sretan ako su oko nas drugi tužni? A ovaj natjecateljski duh koji u nama razvijaju vodi upravo ka tome - da je mali dio sretan, a većina nesretna...

I recimo, kako netko može biti sretan nakon što napiše blog i nekoga rastuži tim blogom?

Nikako..

Evo, nakon 33 godine vožnje, platila sam i drugu školarinu. Za parking. Prvu sam školarinu platila kad sam se sparkirala na jedno od dva mjesta na kojima je jedno bilo označeno kao mjesto za invalide, ali se nije znalo točno koje. I ja izabrala ono koje mi se činilo da nije za invalide. I ode autić u Strojarsku. To je bilo 80 i neke..

Ma, tada sam radila u centru grada i svaki bih dan parkirala na drugom mjestu. Tada je još bilo mjesta za parkiranje u centru, bez naplate, eeee... I dogodilo mi se nekoliko puta da se ne mogu sjetiti gdje sam ostavila auto.. Tako sam i taj put bila nesigurna, jesam li ga ostavila tamo, ili možda negdje drugdje, ili ga je netko ukrao.. Pa mi je bilo neugodnjak jer sam jednoj kolegici ponudila prijevoz do doma, a auta njet. Auto je srećom nađen uredno parkiran u Strojarskoj, zahlen bitte, i možeš doma.

A danas, doma u kvartu, gdje ima mjesta i mjesta, i ostavljam auto na svakakvim mjestima, nakon izlaska iz banke - auta nema. Nema! Kak? Pa ne bi pauk hodočastil po malim ulicama mojeg kvarta, znači netko mi ga je ukrao. Krasno! I nazovem policiju. Je, draga gospođo jeste provjerili Zagrebparking? A kak da ga provjerim? Baš ja imam broj Zagrebparkinga u mobitelu! I, da, moj autić u pm, na drugom kraju grada, prije dva tjedan otišli iz Strojarske.. Grrr! Pa nema znaka za zabranu parkiranja! Ne mora biti, stali ste se na nogostup. Na što?? Hja, ako se dobro gleda i upotrijebi mašta, to bi se moglo nazvati nogostupom.

Eh, ok, auto je na sigurnom, dakle treba platiti. Naručim taxi da me otpela tam, i cijelim putem mi je taksist elaborirao što je sve napravio kad su i njemu nedavno tak digli auto na navodnom nogostupu. Žalba! Veli on. Ne dam im ni kune! Za kaj? Da su barem napravili nogostup, nego zu mi auto iz blata vlekli van! I tak sam naučila (za simboličnu cijenu vožnje taksijem) kako se žaliti, što napisati, slikati nogostup, bla.. Skoro sam ga poslušala i išla se žaliti. Možda i bih da nije na kraju rekao: Ma da me svi ovi žalbeni postupci koštaju i više od 800 kn (koliko je cijena za otkup vlastitog auta u Zagrebparkingu), opet bih se žalio! Iz inata!

E, tu sam naglo odlučila. Iz inata? To mi nije dragi osjećaj...Ne da mi se po glavi premetati nešto danima.. Ček, pa ja imam nekakve živce. Imam i nedostatak vremena. A i zdravlje. Vrijedi li to 800 kn? Vrijedi. To sam proglasila školarinom parkiranja na nogostupima, platila, i priča je završena, a ovaj blogić je točka na kraju. Idemo dalje :)

Na stojedinici prije stoijednu godinu bila je jedna reklama ne sjećam se više za što, jel za namještaj, ili za stanove.. No, on nju nagovara da se idu poseksati, o ona sve nešto ne bi, i on joj predloži ono što siguno mora upaliti - u kuhinji na stolu! A ona odgovori - jooooj, onda moram stoool pospreeeemat!!!

Super reklama!! Često se sjetim tog 'moram stol pospremat' :)) E, sad i ja moram stoool pospreeemat jer mi danas dolaze gosti... I ne samo stol :((

Ugodniji vam dan nego meni

----====©©©©©©©©©©©©©©©©©©©©©©©)©> A ovo je ugor.


......©©
©©©©©©©©©
©©©©©©©©©©
©©©©©© ...©©©
©©©©©©©©©©
©©©©©©©©©
.......©©

A ovo je bucanj. Krelec ziher nije nikad ulovil bucnja. Ja sam ga samo jedanput vidjela

Razgovaram neki dan za ručkom s prijateljicom i načnemo temu - što bismo htjele kakva da nam djeca budu kad odrastu. Ja ispalim - da se vesele životu i da im ego dozvoljava da čuju druge. To sam onak baš ispalila bez razmišljanja. Pa sam još i dodala, da imaju interese - da ih vuče znatiželja.. Eto, i baš sam zadovoljna s tim 'ispaljivanjem'. Želim im to.

E, sad, ne bi mi bile to što jesmo kad ne bi načele temu o muškima. Nekako smo opet došle do toga što nam je trenutno bitno. A to što je bitno se mijenja, tomu smo svjedočile više puta, i često je tu akcija-reakcija. Nakon nekog mirnog zaželimo si nekog divljeg, pa mirnog, pa red divljeg, red pitomog i tak dok se ne umorimo...

S pozicije s koje danas gledam - teško mi je naći ne samo muško, nego općenito osobe za druženje koje imaju meni sličnu količinu ambicije. Možda je ambicija riječ koja ne zvuči pozitivno, ali mislim u pozitivnom smjeru. Znači, pozitivne ambicije. Nekako se moji vršnjaci otromboljili, i muški i ženske, nekako im se više ništa ne da (kao da im se nekad dalo!), nemaju interesa, ništa ih novog ne vuče, samo da im je popit, dobro pojest (jesam ikad rekla da su mi roštiljade dosadne? - i ne samo one nego sva jedalačka i pijalačka druženja), ne micati se, sjediti u klimatiziranom, užas! Nije im stalo. Da, to je dobar izraz, nije im stalo. Stalo im je možda jedino do love koja treba pasti odnekud naglo, bez truda..

Nije mi baš bitno što nekog zanima, nego mi je bitno DA GA nešto uopće zanima. Ma da je i dimnjačar koji s guštom čisti dimnjake, bilo što, legalno i ljudski prihvatljivo, samo da ga 'vuče'..

Ono u profilu - da je zabavno ne bi se zvalo poslom ili nešto slično - kad mi netko tak nekaj napiše nemam više kaj tu tražiti. Čemu se taj veseli? Mogu očekivati nekog tko će kukati kak mu je teško, a prstom neće maknuti da mu bude bolje. Takav ni ne razumije da netko može uživati u poslu. Pa od malena radim na tome da uživam! Ne bih ni mogla raditi nešto što ne volim.

Gadno je ostati bez posla, tko zna možda i mene čeka takvo što, ali ako ću se moći kretati, vidjeti i čuti, bit će posla :) I nema tog posla koji se ne isplati raditi. Pa nije lova jedina nagrada.. Ali da je netko s 5 banki u penziji i to mu je u redu, a zdrav je, i ništa ne radi u fušu, to mi baš i nije ok. Već se je otpisal. Pokopal. I kaj ću ja s nekim tko progovara iz lijesa...

Kažu da je temperament prirođen i da se ne može mijenjati. Tko je mlakonja, bit će to zauvijek. Živac će ostati živac.

I tak..

Imperativ mi je: ugoda. I ljude dijelim na - ugodne i neugodne. Ovi koji vole biti neugodni nek se druže sa sebi jednakima.

Dakle - U G O D A

..što su zatvorili dva potoka u mojem naselju i kako ptičice sad nemaju gdje piti vodu. To me muči svako ljeto. Razmišljala sam da o svom trošku dam napraviti fontanu na okućnici, pod balkonima. Ja bih rado jezerce s vodoskokom i zlatnim ribicama. Pričala mi jedna gospođa kako si je u vrtu napravila takvo jezerce, naručila i prave lopoče, zlatne ribice, i veli sve to preživljava iako je relativno malo..

I ja bih tako, ali znam da bi prvo svi kvartovski psi skočili u tu vodu, a mačke bi ispecale ribice i još bi dočekivale žedne ptice... Trebala bih staviti ogradu, a onda to više nije to. I tu bih obično stala.

Ali! Dosjetila sam se kako pomoći ptičicama. Jučer sam si napravila malu fontanu na balkonu, improvizirala. Rekla mi frendica da je dobra pumpa iz akvarija. A imam nekakvo kamenje koje skupljam već dulje vrijeme, lijepi komadi, pa sam našla jednu veliku keramičku zdjelu, i nešto malo umjetnog cvijeća, i fontanica gotova :)

Sad mi žbrbolji na balkonu, voda ide lagano u vis i prelijeva se preko jednog kamena na drugi, treći.. Cijeli dan se veselim kako ću doći doma mojoj fontanici :) Ne sjećam se kad sam se toliko veselila nekoj stvari, kao da je živa.

S fontanom nisi sam :)