Laprdarij

Je li sreća roditi prvo s 15, ili s 45?

Je li sreća roditi desetoro djece, ili roditi jedno? Je li nesreća ne moći imati djece?

Je li sreća u putovanju, upoznavanju stranih država, skupljanju titula?

Je li sreća u domu prepunom djece, u velikoj obitelji?

Je li sreća biti zdrav, a usamljen?

Je li sreća imati vešmašinu i centralno?

Je li sreća da kao žene imamo mogućnost glasovanja?

Je li sreća imati mogućnost biti samohrana majka?

Je li sreća biti jedinac ili imati braću i sestre?

Je li sreća kad imaš djecu, a roditelji ti prestari da odigraju bake i dede, ili su već umrli?

Je li sreća biti dijete ambiciozne mame koje nikad nema doma? Ili tate?

Je li sreća druženje s tv-om? Druženje preko interneta?

Je li sreća viđati mamine prijatelje koji tu prespavaju ? Svaka dva mjeseca neki drugi?

Je li sreća imati dvije mame i dva tate? Ili više njih, pa polubraće, polusestara..

Ajd vi muški nemojte nama ženama govoriti što je za nas sreća. Pitajte nas radije..

Imam visoki ormar u dnevnom boravku, širine 90, iza kojeg je uštekan produžni kabel, neki jeftini, koji mi je napravio kuršlus. I to tako stoji već par mjeseci. Pak nemam struje za televizor i popratne mu naprave, a i u još nekim bitnim utičnicama. Uzela sam neki drugi produžni kabel pa sam speljala do tv-a i popikavam se po njemu. I danas odlučih krenuti u borbu s tim ormarom i tom žicom po kojoj se popikavam, ištekati kuršlusni produžni, promijeniti osigurač i uštekati novi produžni koji čeka.

A ormar kao zalijepljen za pod, ni makac. Ajd, moram ga skroz isprazniti. Dosadno, ali nemam izbora. Ispraznim ga, i jedva ga uspijem pomaknuti. Kad skužim da mi je jedna zadnja ploča popustila i samo što ne padne, a ta ploča drži ormar uspravno. Nakon čišćenja, jer ima iza ormara bome višegodišnjeg materijala, zakucavam tu ploču. I moram odmaknuti ormar toliko da stanem iza njega da mogu zabijati. Dušu ispustila, znoj mi je kapao.

Ormar ima na dnu ladicu u kojoj držim autokarte i ostale priručne stvari. Naravno, izvučem ladicu i vidim da se razlijepila, dno joj visi. Vrit, ajde po drvofix, poravnam ladicu nakon što sam ju namazala drvofixom, i sve lijepo stisnem. E, sad kad je već drvofix vani, imam još jednu ladicu koju moram zalijepiti, u drugoj sobi. Zalijepim i nju. Sad mi dvije ladice stoje po podu, a stvari razbacane jer čekam do sutra da se ljepilo primi.

Naravno, nakon što sam ispraznila ormar vidim da u njemu ima stvari koje mi i ne trabaju baš u dnevnoj sobi, prerijetko ih trebam za tako dostupno mjesto. Uglavnom su to nekakvi priručnici. Pak sam počela sanjati kako ih imati u e-obliku. Odlučila sam - riješit ću se tih priručnika ili da nađem na internetu njihove e-verzije, ili da ih skeniram. Pak su i oni ostali izvan ormara i čekaju daljnji postupak.

Papige mi izgrizle registratore, lijepo se zavuku na policu i udri, to im fino za kljun. Moram kupiti nove i skoro sam se zaletjela do City Onea, ali rekoh sebi, ima vremena. Ne moram sve danas.

Uglavnom, zamijenila sam produžni, i osigurač, i sad imam struje. Slijedi još projekt zamjene mjesta modema u stanu, a to će potrajati, moram sve te žičetine prespojiti. Sad je modem u dječjoj sobi, a želim ga premjestiti u dnevnu da se klinci ne zrače.

Pak si mislim, bilo bi lijepo da mi sve to napravi neko muško. A opet, kad se sjetim koliko sam molila da mi takvo što naprave, iako znaju, ali uvijek je nešto drugo bitnije, nije niti ovako loše. U kupaonici mi je falilo šest pločica zbog nekih radova, i molila sam muža šest godina da ih zalijepi. Samo ih je trebalo zalijepiti, ok, i malo skrojiti jednu. Na kraju promijenila muža, a pločice sama zalijepila. Kad sam tatu jedanput pitala zašto me je naučio sve to raditi po doma, rekao mi je - zato da možeš zajedno s mužem raditi. Je, tata, ali di su ti kaj znaju (i hoće) delati po doma?

Žmik, cijed... Za nagradu se idem okupati na Jarun.

Čudno je kako se misli slažu. U nekom trenutku navru mi neke misli, i kao slika od pazli koju raspemo- ali odvrtimo film unatrag - i pazli se sami slože u neku cjelinu, i sve dobije neki smisao. Ili samo red. Kao da se pospremi sam od sebe. Koliko uviđam, za to je potreban odmak. Vremenski, prostorni, emocionalni, i možda još kakav..

Ovih dana mi se posložila prošla godina, kalendarska. Čudna neka godina. Počela je mirno, stabilno. Da bi se negdje oko polovice počelo uzburkavati.. Sve nekakve loše vijesti stizale su do mene, bolesti.. Rak, rak, rak.. pa rak, na sto načina. Oko mene se je zavrtjelo poput vrtloga, kao da me želi uvući.

U razgovoru me je upozorila moja učiteljica - ne daj se, to lako povuče. Uđeš u tu energiju i pitanje je trenutka.. A nije to bila samo energija raka, bilo je još nečega tu.. nečega od čega su mi se leđa ježila. Čudno je promatrati situacije koje sve vuku stalno na jedno te isto, a meni muka od toga kamo to vuče.. Znate ono, upoznate nekog - ista priča. Čujete neku vijest - ista priča. Oni koje već poznate odjedanput vam opet pričaju istu priču, i tako s više strana. Ludo! No, odlučila sam bila slušati svoje tijelo. Ako mi se tijelo protivi onda to nije za mene. Ako pri pomisli na to nešto osjećam kako mi rastu bodlje na ramenima, onda to nije za mene.

Pitala sam se - ok, tijelo mi reagira tako kako reagira, i to se nije moglo zanijekati, ali čemu onda ta situacija koja se ponavlja? Provjera? Čišćenje? Što god bilo, znala sam da moram izdržati i slijediti put koji mi tijelo pokazuje.

Kako se godina primaknula kraju sve se rasfufljalo. U tri dana. Općenito su mi dani oko Božića neki posebni dani, svake godine se tih dana zbivaju čudne stvari. Tako je bilo i prošle godine. Osjetila sam olakšanje. 'Napad' je prestao. Iako ne znam s kojom je bio svrhom, osjetila sam mir. Uspjela sam!

Eto, imam osjećaj da sam od sebe uspjela odmaknuti nešto što ne bih bila sposobna prije. Znači, uspjela sam se obraniti, skupila sam snagu, shvatila da to trebam učiniti, i sretna sam :) Tko razumije, razumije. Zapravo sam samo slijedila osjećaj u sebi. Samo sam išla bez otpora. Vjerovala sam i vjerujem da 'ono' zna bolje. I sad se osjećam mirnom u vezi s tim. Kao da sam preskočila prepreku i sad mogu dalje. Neki ljudi su otpali, neki nažalost umrli, neki novi došli..

Danas sam se tu kupala... Kupa, na granici sa Slovenijom. Hrvatska je prekrasna, opet se potvrdilo! Kam god se zapiknem ostanem bez daha

Uzvodno


Nizvodno

Razmišljala sam što da si poklonim za godišnji. I odlučila sam - skinut ću se sa šećera, bijelog. S rafinirane saharoze. Od šećera dozvoljeno je voće i crna čokolada. Čokolada ionako pokraj mene može stajati danima, tak da ove crne pojedem recimo - jednu tjedno. Ima u Konzumu za 10 kuna jako fina s narančom.

Najteže mi je pala promjena za doručak jer za doručak jedem slatko. No, napravila sam si džem od breskvi, i potom od šljiva, ali bez šećera. I to namažem na kruh.

Sad je već prošlo mjesec dana, i osjećam se super :) Negdje sam pročitala da su ljudi prije recimo 100 godina godišnje pojeli od 0.5-1 kg šećera. Nije ga bilo. A u današnje vrijeme pojedu i do 50 kg. Recimo, u Coca-Coli je oko 10% šećera. Znači, na pola litre je 50 g šećera. Da svaki dan popijemo pola litre Cole, što nije puno, to je godišnje 50 x 365 = 18250. Ili 18 kg. A ako dodamo šećer u kavi, pa kolače, kekse, čokolade, radler i sokove - ispadne lijepa količina. A sve to naša gušterača mora regulirati.

Problem je što je za rad mozga potrebna točna koncentracija glukoze u krvi, ni veća, ni manja. I svi napori gušterače idu u smjeru da se zadrži ta koncentracija kako bi mozak dobro radio. Ako preopterećujemo gušteraču, s vremenom će se 'pokvariti'. Ako je u krvi previše glukoze, izlučuje se inzulin kako bi se glukoza uklonila iz krvi, a ako je premalo, onda se izlučuje glukagon koji 'vraća' glukozu u krv.

Glikemijski indeks hrane pokazuje koliko se poveća koncentracija glukoze u krvi nakon što se pojede ta namirnica. Za tijelo je bolje kad nema velikih skokova glukoze, znači hrana s manjim glikemijskim indeksom manje opterećuje gušteraču, a time i cijelo tijelo. Jer kad se naglo poveća koncentracija glukoze, recimo nakon slatke čokolade, šikne inzulin iz gušterače da bi se 'spasio' mozak i ubrzo nakon toga padne šećer u krvi i nastupa slabost. Treba vremena da se glukoza vrati u normalu. I za vrijeme te slabosti ljudi posežu opet za slatkim, i tak se tijelo muči održavati glukozu na razini, a sve je to zapravo nepotrebno. Osim što daje kratkotrajno zadovoljstvo u ustima.

Ugodan vam vikend!

.. s vratima, raznim. Zbog godišnjih :(

Evo, danas mi je usfalio netko blizak, netko za po doma, za svaki dan. A pofalio mi je zato jer nemam s kim popričati. Frendica na moru, izvan signala, druga je na nebu, pokoj joj duši, a djeca nemaju vremena javljati se.

A imam temu o kojoj ne mogu niti s ovima nabrojenima pričati. Tema je - šivanje. Koga još zanima šivanje? Moju susjedu koja je pola godine na moru, ima 75 godina, dolazi tek u listopadu.. To bi bila spika za mamu, recimo. Naime, dobila sam poplun na poklon, fini, tanki, a topli poplun za bračni krevet. Na moru mi je. Jer tam imam bračni krevet. Poplun je američki, pa je većih dimenzija, naravno, 220 x 220. I tako ja odlučila zašiti mu navlaku, bez veze mi je kupovati, a ni ne znam ima li toliko velikih. Treba mi i navlaka za deku, 200 x 240. I to sam odlučila sašiti. Lakše mi je prati navlake nego deku.

Ali sam poljubila vrata dućana u kojem kupujem materijale, jer rade skraćeno. Tek u subotu stignem, ako ću biti u Zg. Sašit ću, prije ili kasnije. I jastučnice. Volim šivati, ali rijetko šivam. I kad me primi šivanje, to mi je znak da sam dobro. Za šivanje moram biti nisko, pri zemlji, stabilna. Mirna. A sad sam takva.

Poljubila sam i vrata servisa za bicikle. Otvara tek 6.8. Odlučila sam pričekati.

Zato je blog super! Udavim spikom, a nitko ne strada.. Svatko uzme koliko želi, ili ne uzme. A ja se fino istresla.

Link

Tak. Sad ispada kak nisam nikad doma. Pa skoro i nisam. Skoro krava jajce snesla. Zaželjela sam si biti doma. Dođem kasno, sunce već ode, a lijepo mi je u sunčanom dnevnom boravku.

Je li ovo već bilo na blogu? Čula sam izraz u 2 i pol muškarca - phone cojones. Pa mi se dopalo :)

E, da, ovdje narastu blog cojones. I muškima i ženskama.

Znate što mi se sviđa s 50+? Neki dan bila na predavanju, sve neki autoriteti. A meni ništa jasno. Gledam raju oko sebe, svi šute, i pomislim - da sam mlađa vjerovala bih da je njima sve jasno, a jedino meni nije. I ustručavala bih se pitati. Ali - evo meni mojih 50+ i ja dignem ruku i kažem da ne razumijem. Raja se nasmije, ono - kaj je ovoj, ili sam možda tak jako zabavna? I tako postavim nekoliko pitanja - kad ono muk. Objašnjava meni predavač, ali ja i dalje ne razumijem, no s potpitanjima smo stigli na 'istu stranicu' i ja zadovoljna odgovorom. Razjasnila sam si.

Nakon predavanje raja meni prilazi i veli, hvala ti što si pitala, ni mi nismo ništa razumjeli. A mladi su, ne usude se..

No, želim reći, zašto blog cojones ne koristite u reali?

Htjela sam o nečemu drugom, ali sad na vijestima kažu - osnovna škola trajat će 9 godina. Po koji put? Pa koja smo mi država... aaa... samo kozmetičke promjene. Ovo s 8 na 9 se čuje, nek mi mislimo kak oni nekaj bitnog mijenjaju. A školstvo je vriti gledano sa svih strana. Djeca su preopterećena glupostima. Ne ulazim u financijsku stranu, no ima li love i mjesta za tu 9-u godinu? I dijete će u školu sa 6 godina? A škole nemaju organizirani dnevni boravak. Znači, plaćat će se tete za čuvanje? Pa kaj nije 7 godina nekakva granica kad dijete emocionalno sazrijeva? Barem je to dosad bilo. Sad će to dekretom smaknuti na 6? aaaa.... Kaj mogu kad se sjećam Šuvarovih akrobacija.

Ili da se ne uzbuđujem jer je to ionako samo skretanje pozornosti s bitnih problema, i dok odigra svoju ulogu zaboravit će se.

Ja si ove koji donose takve promjene zamišljam kak jedu odojka, sa salvetama zataknutim u kragne, masni, okrugli, i diskutiraju - kaj bi mogli promijeniti da zvuči kao veliki potez, a da se ne zadire u teške stvari?

Bemti dnevnik, tko je uopće uključio tv?

...je nepravedno zapostavljeno. Nema mi boljeg položaja.

Kinezi normalno čučnu kad recimo čekaju autobus. I čitaju usput.

Čučavac je najbolja vrsta zahoda, najfiziološkija.

Zapravo, sjedenje (na stolcu) je neprirodno..

Patite od zatvora? Čučnite i tako ostanite petnaestak minuta - nećeto toliko moći izdržati, nek vam zahod bude blizu.

Toliko zasad

Kažu kad nešto zarasta da nam se spava. I u homeopatiji kad se nakon uzimanja pripravka počne spavati to je dobar znak - kreće iscjeljivanje.

A ja u zadnje vrijeme samo spavam. Na početku godišnjeg mislila sam - premorena sam. Ali sad nakon 3 tjedna i dalje spavam ko klada. Po desetak sati noću, pa na plaži zadrijemam, čim se smirim klonem.. Da nemam neku bolest spavanja? ili sam se konačno opustila nakon x godina.

Čak i ujutro potegnem do 10, što mi se nije dogodilo u zadnjih 15 godina. I nekako mi dan traje prekratko jer ga pola prespavam.

Uz to imam lude snove. Sanjam neke scene od prije 30+ godina, kao da mi se otvaraju ladice sa zaboravljenim događajima pa oni sad hoće van. Neki me uznemiravaju. Noćas me jedan šusnuo, bome nisam zaspala neko vrijeme. I rasplakao me. Nisam bila sretna zbor tog vraćanja u prošlost. A opet, vjerojatno je dobro to iščistiti jer sam na taj događaj skroz zaboravila.

Noćas sam osvijestila koliko sam toga potisnula. Što zbog svjesnog 'klin se klinom izbija', a što zbog događanja koja su se bome događala i događala, stalno nešto. Sjećam se - imam neke probleme i onda mi recimo umre netko, i sve se okrene, aktualni problemi odu u drugi plan, potisnu se kao nevažni. Ali se ne brišu. Nego čuče i čekaju svoju priliku.

Jedno od polja je i polje m-ž veza. Tu sam išla iz jedne veze u drugu. Bez pauze. Bilo je muškaraca oko mene i nije bilo teško, samo sam trebala pristati. Da bih jednog zaboravila spetljala bih se s drugim. I to je šljakalo. I nije bio problem. Osjećala sam se super. A zapravo sam samo nabacivalu govna na hrpu.

Da bih u jednom trenutku svjesna svih tih slojeva koji se se nataložili i čvorova koji su se sfufljali odlučila stati. Ne idem dalje dok se sve ne iščisti. Dok ne vidim jasno gdje sam i što sam. Ne želim više površinske zahvate i dodatne slojeve. I nakon nekog vremena mirovanja počelo se eto otfufljavati. Ono što nisam kad je trebalo - sada rješavam.

Neobično je s 50+ plus rješavati nešto što se sfufljalo s oko 20. Ali eto, događa se. I fala Bogu da je krenulo. Sad vidim koliko su me neki tuđi postupci obilježili. Koja i kolika je moja patologija bila kad sam dolazila u takve situacije.. Koja je to moja patologija trajala sve ovo vrijeme do danas.. Koje su to moje blokade koje su mi onemogućavale da budem naprosto - sretna..

Još uvijek nemam pojma, tek nazirem. Načela sam tek vrh sante leda (govna).

Prije tridesetak godina zavodio je moj bratić jednu, i pita on mene kao iskusniju - kamo da ju odvede? On bi ju odveo nekamo wow, a ja eto žensko pa nek mu predložim. Mislim ja pa mislim, gdje bih ja voljela da me netko otpelja? I predložim mu - odvedi ju na Sljeme, lijepo šetnjica do gore. Bijelo me pogledao i rekao, nije ti ona od takvih. I tako meni privlačna ideja nije prošla.

Da, meni je odlazak na Sljeme, ili na neko brdo, ili nešto slično - pojam sreće. Nisam se snalazila u gradskim provodima, diskačima, kafićima, restoranima.. Što dalje u prirodu me je vuklo..

Tako sam i provela mladost, svaki vikend negdje po Hrvatskoj, ili šire. Prvo vlakom, onda autima, spavanje u šatorima, skloništima, pod vedrim nebom, ili oblačnim, svega je bilo..

U hotelima sam spavala jedino na službenim putevima. Ispočetka su to bili jeftini hoteli, jer u znanosti nema baš para, da bi u zadnje vrijeme to bili poprilično dobri hoteli. Imam doma zbirku šlapa iz tih hotela, tako se i sjećam u kojima sam bila.

Privatno sam škrta plaćati nešto za što se može proći jeftinije. A to su hoteli. Čemu, ako mogu spavati u šatoru, u kampu? Čemu skupi restorani ako mogu jesti s nogu? A taj novac radije potrošim za avio kartu ili nešto slično. Službene večere (i neslužbene) u skupim restoranima su mi tlaka. Cifranje bez veze. Pogotovo konceptualna hrana, a zapravo ostaneš gladan. I moraš klimati kao - sve je prekrasno! A jedino je račun za uzdisanje.

Prošle sam godine bila s klincima u Londonu, u Hiltonu, no bila je neka akcija i prošli smo ludo jeftino. Zato jer smo puno unaprijed rezervirali. A i teško je tamo na divljaka..:(

Dobar provod po meni je onaj koji je u dobrom društvu, neovisno o mjestu. Onda i jedino kad je zabavno - pa makar to bila i neka narodnjačka birtija (birtije su mi na zadnjem mjestu). Ili šetnja Maksimirom. Ili bicikliranje. Može i vožnja tramvajem (autobusom) - istraživanje zadnjih stanica. Lutanje autom po okolici Zagreba - kartu u ruke pa ajmo vidjeti gdje je Kraljev Vrh, recimo. Može i dalje, do Rastoka.. Ili uzeti večernjak ili neke dnevne novine i vidjeti što se događa ili spominje, pa otići tamo. Imam sto ideja..

To su jeftini, a nezaboravni provodi. Kad imaju dušu!

Priča ide otprilike ovako: ljudi se tisućama godina liječe biljem. I spoznali su koje biljke su ljekovite i što liječe. U ljekarnama su se sve do početka 20. stoljeća kupovali biljni pripravci. U 20. stoljeću farmaceutska industrija istražuje veliki broj biljaka. Ideja o izolaciji prirodnih spojeva iz biljaka je jako mlada, i tako nastaju prvi farmaceutski prozvodi. Prvi poprilično profitabilni proizvodi. Zatim se otkriva da bi se malim izmjenama tih prirodnih molekula mogla poboljšati ljekovita svojstva, što se i postiže. Tek 50-ih godina 20. stoljeća farmaceutska industrija ima svoju ekpanziju, daje puno lijekova na tržište. To je bilo, znači prije oko 60 godina. Niti jedan ljudski vijek! Pazite, to je frka, jer još nije doživjela starost generacija djece odrasla na previše lijekova! Nemamo pojma!

Farmaceutska industrija se dakle temelji na prirodnim spojevima. Svi znamo za penicilin, zatim eritromicin, prirodni antibiotik, taksol - dobiven iz tise, izvrstan citostatik. Ima toga u wikipedii.

I bilo je dobro dok je to sve bilo još blizu prirode. No, farmaceutska industrija se udaljila od prirode stvarajući nove klase lijekova, a time i bome nove poremećaje zdravlja. No, farmaceutska industrija još uvijek istražuju biljke, traže se stare mudrosti kako bi se komercijaliziralo ta znanja.

Farmaceutsku idnustriju zanima samo ono što je patentibilno i time profitabilno. Propolis i biljni pripravci ju ne zanimaju ne zato jer su nedjelotvorni, nego zato jer se ne mogu patentno zaštiti pa time i nema zarade.

Smatram još i važnim napomenuti: biljke su cjeloviti sustavi koji u sebi imaju tzv. aktivne supstance, ali imaju i dodatne supstance koje reguliraju djelovanje aktivne supstance. Izoliravanjem aktivne supstance iz biljke dobijemo djelovanje, ali gubimo one supstance koje reguliraju - i time narušavamo prirodnu ravnotežu. Da, zato čovjek mora piti dodatne lijekove za regulaciju (recimo tlaka), i eto biznisa.

Djelovanje biljaka se obezvrjeđuje s jedne, i zanemaruje s druge strane. Drugim riječima, ljudi smatraju da biljni pripravci ne mogu pomoći, a s druge se strane predoziravaju njima i ne slute da možda problemi koje imaju dolaze upravo zbog overdosea? Recimo - kava. Kofein je jaka droga, to nije zanemarivo. A doze su konjske. Jeste se probali skidati s kofeina? To su ovisničke krize, glavobolje, mučnine... Probajte.

A ako ste još predozirani nikotinom, tijelo je pod stalnom obranom - stalno se mora braniti od trovanja i troši resurse na puko preživljavanje. Do jednog dana kad se organizam iscrpi. I tad nastupaju problemi.

Rezime: farmacetuska industrija uzima iz prirode, preuredi i patentira - isto ono što i mi sami možemo uzeti iz prirode. Ali oprezno! Jer i predoziranje kamilicom postoji i bude neugodno.

Prije nekoliko godina razbio mi se je prozor na balkonskim vratima. Pozovem staklara. Dolazi muškarac mojih godina, lijepo građen, visok. On izgleda nije očekivao da će doći u stan u kojem je sama žena, takav sam dojam stekla. Ili je rijetko bio u takvim stanovima.

Počne on: znate, jeste li upoznali mojeg gazdu? Jesam. On je naočit muškarac, kaže ovaj. Ja nastojim licem ili gestama ništa ne odavati. On vam ima puno uspjeha kod žena, povjeri mi ovaj. Taj kad vam dođe kod neke žene koja živi sama, u pravilu ju šarmira. I stalno ga nazivaju. A ima ženu i djecu. Da, taj moj šef je pravi zavodnik.

Priča li ovaj, priča, i veli mi, znate, ja vam nisam takav. Možda i imam prilike, ali vam ja to ne vidim. Pa me gleda. Ja i dalje igram 'stone face'. Ma, nisam ja tako naočit kao moj gazda, znam. Ja šutim. Vrpolji se on, vidim da ne zna što bi, ne zna siroče treba li mi se upucavati ili ne. Bi on, ali vidim da ne zna kako. Kao da osjeća da bi bio red i da će istasti papak pred sobom ako mi se ne upucava, a opet nije siguran. A ja ne pokazujem ni trc ni mrc.

Nakon nekog vremena vidim odustaje. I tada počne priču: znate, imam vam ja ženu, divnu ženu. I tako hvali on svoju ženu, i tu se ja rastopim, nasmiješim se, i sudjelujem u razgovoru. Vidim, i njemu je lakše. Napetost popustila. I kaže on meni: znate, ja vam ponekad poljubim ženi koljena, i cijele njezine noge, ljubim joj noge koje je nose, samo nek su joj zdrave!

Tu me je osvojio! On ljubi ženi koljena i noge da joj budu zdrave? Aaaa, kako romantično! Pohvalila sam ga i rekla mu kako je njegova žena jako sretna žena s njim. A on će - tako vam je to kad ljubi Bosanac!

Napravio je posao savršeno, i otišao.

Sjetila sam se te priče jer sam noćas sanjala predivan san. Sanjala sam da imam nekog kavalira koji me jako voli, i ja njega, sve pršti od romantike. Zašto to češće ne sanjam? I taj je kavalir u snu uzeo moje ruke, gleda ih, i ljubi, i veli - volim te tvoje nježne ruke kojima si toliko toga napravila.. Ah!