Laprdarij

To je meni velika tema. Pod uzemljenošću smatram vezu sa zemljom. Doslovno i preneseno. Od toga da hodam bosa po zemlji i imam kontakt s njom pa do toga da 'spustim' svoju pobuđenost na 'niske, prizemne razine'.

Za one kojima to nije blisko, da pojasnim. Postoje aktivnosti koje podižu, i one koje spuštaju. Razmišljanje, mozganje, kreativnost, oni uzdižu. Peglanje, kopanje, rad rukama nečeg rutinskog, to spušta. Za zdrav život i zdravu psihu potrebna je ravnoteža. Podjednaka uzemljenost i unedbljenost. S tim da su neki ljudi uglavnom uzemljeni. I rijetko kad ih digne. Zdravo je biti dobro uzemljen. Recimo seljaci koji obrađuju zemlju, bave se stokom, uzemljeni su.

Čovječantsvo je na početku bilo skroz prizemljeno, da bi se svijest podizala i podizala, ili zovimo to frekvencijom, i sada u 21. stoljeću je poprilično porasla.

Pa onda recimo duhovnost. Ona jako podiže. Ali čovjek koji je samo duhovan ne može dobro funkcionirati u reali. Mora se dijelom uzemljiti. Duhovni ljudi su toga svjesni.

Nije se lako snaći u podignutom stanju. Lako se izgubi, ne nalazi se smisao života, sve se relativizira, i ništa nije važno. Velika je nesigurnost u tom stanju. Nekom je potrebna droga da bi ušao u to stanje. To mene osobno ne zanima. Izgubiti vezu sa zemljom je opasno. Nekom je potreban lijek za spuštanje. Moje jedno dijete je sklono unebljivanju, i gubljenju veze sa zemljom, i ulažem velike napore da ga uzemljujem. Nije lako. Osvještavam kod njega to, i iako je još dijete razumije već pomalo.

Moj je posao uglavnom unebljen. Visoko intelektualan. Kreativan. Da bih bila i ostala prisebna, moram se uzemljivati s 'prizemnim' poslovima, tj. dozirati i prizemne poslove. Inače odem previše uvis, i onda nastupa stres. Ako nemam prizemnih poslova na lageru, onda pospremam stol.

....
Ajajajaj... Nekak teško ide tu shvaćanje da smo različiti. Da je netko strastven i izgubi pamet, a da je netko uvijek pribran i rješava diferencijalne jednadžbe za vrijeme seksa. Danas smo ovdje dobili lekciju od dežurne pravednice kako smo neodgovorni. Jer dežurna pravednica koja je u stalnoj vezi već dvoznamenkasti niz godina ne razumije kako nekog može ponijeti strast da zaboravi gdje je. To se njoj nije nikad dogodilo. Pa tak i zvuči.

A niš, samo želim reći da nije ljudima za zamjerit ako ih ponese strast. A zamislite, događaju se i neželjene trudnoće. Pa kako to? A ljudi dobro znaju kako se (ne) rade djeca.

To je kao da svi uvijek voze ispod 0.5 promila, i nikad nisu prekoračili brzinu, ili prošli kroz crveno. Aha. A znaju da griješe? Znaju.

No, ne griješe oni koji - nemaju auto.

Bilo bi lijepo i praktično kad bi recimo za svaku ženu bio zainteresiran po jedan muškarac, i obrnuto, a da bude međusobno. Ali naravno da nije tako. Postoje žene koje se skoro svima dopadaju, a isto je i s muškarcima. Pa ih onda recimo nazovemo alfama. Pojavi se alfa recimo na plesnjaku, i svim ženama padne vilica. Neke mu se otvoreno nude, neke malo prikriveno, ali oko njega stalno nekakvo gibanje i uzbibavanje. Nakon alfe dolazi beta, taj ulazi u fokus ako alfa otpadne. Alfa je jedan, beta ima više. I tak nadalje. Kad se bete istroše, slijede game, pa igra traje dok se ima volje i živaca.

Promatram kakvi su alfe - mojoj generaciji. Prije svega, vitak. Držanje je jako važno. Dakle, uspravno držanje, muškarac koji vlada situacijom i ima pregled nad njom. A ne može imati pregled ako gleda u pod zgrbljen. Fino obučen, neupadljivo, a da sve stoji kak treba. Tamnoplava je provjerena boja. Pomaže ako je preplanuo, što ne daje poruku da je došao s kopanja, nego recimo s tenisa, ili jahte. Šarmantno prosijed, uredno ošišan. Cipele: često ocijenim muškarce prema cipelama. A opet neke fine, sportski elegantne. Čiste, naravno. Ako je došao na ples, čak niti ne mora plesati, može cijelo vrijeme biti na šanku. Ali poza je bitna. Ako i zapleše svojim dvjema lijevima, žene će ipak uzdisati. I NE piva. Mora biti barem vino, ili nekakva fina žestica. Ja padam na sok, ali to je prerijetko.

No, ima jedna stvar. Zaključila sam da vitki muškarci mojih godina najvjerojatnije nisu vitki zbog sporta i zdravog života. Nego zbog alkohola. Kronikusi. Što ne znači da ako su podebeli da ne cugaju.

A usput se pitam - što troše ovi svingeri dok svingaju? Sok? Koliko znam ne ide to na tašte i trijeznima i prisebnima, naspavanima. Kokain je droga grupnjaka. A kad su pod nečim tak im je svejedno s kim/čim se seksaju. I onda pričaju o seksu bez emocija kao o nekakvom dosegu. Aha.. Pitam se, znaju li oni uopće za seks s emocijama? Ne pitam se. Znam.

Naslov nema veze...

...to što sam otišla na ples, jel. Nakon godina provedenih doma s klincima, ili vani s klincima, ali samo preko dana, izašla sam - bez klinaca i to još navečer. Među ljude!

Eto, to je dio mojeg projekta - iz virtuale u realu. Iz kuhinje na plesnjak. Bilo danas u red carpetu ili nekoj sličnoj emisiji skidanje s virtuale.

A nije mi nevažan i dodir s ljudima, fizički. Pa tako i taj jedan-dva plesa koje otplešem u dvoje puno mi znače. Fali mi dodir.

Nekom glupo, nekomu važno. Hja..

Razgovarale Mai i ja kako bi nas veselilo da se gore pojave blogeri i ice, pa makar i oni s kojima se ne ljubimo na blogu. I to bi nas najiskrenije veselilo. Zato jer nismo zlopamtila. Što ne znači da ćemo se međusobno oduševiti u RL. Niti ne znači da ćemo postati prijatelji do groba, možda nećemo čak niti razgovarati nego samo usput izmijeniti koju, kako se obično gore i radi.

Uostalom, odrasli smo ljudi i ne vidim razloga da se mučimo. Ali vidim razloge za veselje :)

Jucer je bilo jako jako dobro, natancala sam se kao rijetko kad, ovisi valjda o dj-u, iako ih ja po faci ne razlikjuem . A dosla nam je i jos jedna nova blogerica i lijepo nas iznenadila. Bude sama rekla ako zeli.

Jest da sam se morala dici u 5.45 pa sad glavinjam, ali isplatilo se. Puse ekipi

Pretraživala sam temu - klinička smrt pa me bacilo na emisiju 8. kat. I pogledam popis emisija - izvrsne teme, a ja odgledala možda tri. Emisija se gasi. Šteta..

Na temu kliničke smrti naišla sam na jaaaako zanimljive linkove. Evo linkova od 8. kata, meni se jako dopalo. Jednostavno, a jako puno toga je rečeno. Dr. Miro Jakovljević, gost u toj emisiji, je faca! Ima nade :) Malo su zbrčkani, no ne dajte se smetati.

Link, Link, Link

Ako nekog ta tema zanima još i više, prekrasan link preporučam :)

Link

Ono što mi je posebno drago je da je dr. Jakovljević potvrdio jednu moju pretpostavku do koje sam došla slušajući ljude koji su bili 's one strane'. A ta je da se ljudima šalju poruke u obliku njima prepoznatljivih simbola. Ako je netko Indijac, tada će imati kontakt s oblicima (božanstava) njemu poznatima, ako je netko katolik vidjet će raj i pakao. Ako netko nema religiju, vidjet će njemu razumljiv svijet.

A dobar mi je i Duško Valentić sa svojom izjavom da bi anafilaktički šok svakomu preporučio :)

Filmovi mi uglavnom ništa ne znače pa mi je dobra preporuka ako se neki film spominje i nakon nekoliko godina. Tako sam sinoć pogledala Avatara.

Efektno napravljeno, bajkovito. Psihološki prekontrasno za moj ukus. A opet, klasična priča u kojoj ovi plavi mogu biti američki Indijanci, mogu biti afrikanci iz nekog plemena, mogu biti aboridžini, dakle svi starosjedioci koje netko drugi želi iskoristiti pod izlikom da im želi pomoći. I istovremeno misli kako je on taj koji je napredan i kako je jedino njegovo točno.

Film Avatar se uklapa u neka moja razmišljanja - tko je zapravo napredan? Ma, ta riječ napredan je bez veze. Ako netko ide naprijed ne znači da ide u pravom smjeru, ili dobrim putem. A oni koji idu za njim riskiraju. Osim toga, možda je neki put za mene dobar, ali nije za nekog drugog. E, sad bi se dalo o tomu i što je 'dobro'.

I tak dok gledamo Avatara vjerojatno smo svi na strani ovih plavih. Koji su u ritmu s nebeskim tijelom na kojem žive, s biljkama, životinjama, stijenama.. I vjernici, i nevjernici, i lijevi i desni su na njihovoj strani. Pa se pitam, zašto to nije tako i u svakodnevnom životu? Zašto je lako simpatizirati tamo neke izmišljene likove, ali nije vjernike i/ili duhovnjake čiji je svijet sličan?

Vjerojatno zato jer smo simpatizirajući plave u filmu dio većine. A u reali - e to je već pitanje izlaganja sebe kritici. Biti drukčiji. Da, lijepo je biti drukčiji ako ti se dive. A što ako ti gotovo svatko ima potrebu stati na glavu? I uvjeriti te kako si trknut?

bilo veselo dok me nije bilo, ha?

Iskreno, nije mi falilo pisanje blogova, ali mi je ponekad usfalilo čitanje.. Tamo u rubrici u profilu u kojoj pitaju kako doznajemo za događanja u svijetu, ili tako nekako, ja bih komotno mogla napisati - preko iskričinog bloga. Jer ne pogeldam ni tv, niti novine ne čitam, niti ne surfam po internetu. A rijetko koja bitna tema promakne tu na blogu. I ono što treba doći do mene, doći će...

A s fejsom se nisam srodila..

I tak sam dobila simpatični komentar na onaj moj zapis od neki dan upućen curkama od 35 - da iz mene vrišti kak sam ljubomorna na njih.

Uostalom, zakaj ne bi bila ljubomorna na mlađe cure? Kaj je tu neprirodno? I zakaj ne bi mislila da bi ovi od 50+ trebali gledati mene, a ne neke 15+ godina mlađe od njih? I od mene? Pa i prirodno je da tak mislim. I te cure koje danas imaju 35, imat će 50. I najvjerojatnije budu ljubomorne. A začudo i ja sam nekad imala 35. Je, da, trebala bih biti tolerantna, pustiti da svatko sebi bira.. A tko vas drži? Tko vam brani? Pa valjda delate kaj hoćete, ali to ne znači da se ja s tim trebam složiti. A pogotovo nemojte očekivati od mene da plješćem na to. Bavooo! (bez r). I dalje stojim pri tvrdnji da će moji vršnjaci, pravi muškarci, izabrati mene, a ne neku od 35. Naravno, ako su pravi. Točka.

Sad sam opet pročitala Lanenin jučerašnji post. Lanči, hvala ti, iako znam da ne očekuješ zahvalu. Hvala ti na lijepim riječima. Osunčala si me tim riječima :) A to je tako rijetko... Kako ovdje, tako i u reali..

Nekako mi se čini da ljudi ne vide, ne osjećaju sljedeće: ako nekomu upućuju ružne riječi, to su ipak njihove riječi. To izlazi iz njihove glave, i to je u njima. Oni žive s tim. Do mene to može i ne mora stići. Kužite? Truju sami sebe. A meni ne mora biti ništa. A ako govore lijepe riječi, i imaju lijepe misli - te misli su opet dio njih od koji se oni sami bolje osjećaju. Ako lijepe riječi dođu do mene, prihvatit ću ih, i oboje ćemo biti sretniji, 1+1=3.

A vezano uz naslov je...

Link

Imala sam 16, i zaljubila se u jednog od 28. Izgledao mi je zreo. Pak sam imala 18 i zaljubila se u jednog od 33. E, taj je tek izgledao zreo.. U mojim mislima, ali ne i u relnosti. I prvi i drugi su imali iza sebe po jednu ozbiljnu vezu, ili brak, koja ih je blago rečeno koštala. Da, gledala sam starije. Jer mi vršnjaci nisu bili zanimljivi.

Sve dok nisam došla u svoju 28. pa onda i 33. godinu. I gledam tad svoje vršnjake pa se čudim - zašto sam mislila da su oni moji s 33 bili zreli? Samo zbog razlike u godinama? E, tada sam se okrenula k vršnjacima. Na vršnjake mislim plus-minus 5. Jer sam shvatila da zrelost ne ide s godinama. Emocionalna zrelost. Tko misli sazrijeti to se vidi već i s 18.

Ako su ovi moji s 28 i 33 već bili zeznuti, kaj je s ovima poslije? Isto, naravno, i vjerojatno još gore. Nije meni čudno zašto sam ja bila s njima, ali mi je čudno zakaj su oni bili sa mnom. Ok, bila sam rano odgovorna za sebe, u srednjoj sam već zarađivala nešto sitno. I polazila sam od sebe misleći da i drugi tako. Ali klinac. Za muškarce sam primijetila da ništa od njih dokle god su im starci živi, pogotovo mama. Mislim na one kojima baš i ne ide sazrijevanje. Nakon što im mama ode dogodi se transformacija. Ili tad ili nikad. Ako već nema mamu, a zeznut je, bježati glavom bez obzira.

No, htjela sam reći zapravo sljedeće. Curke, lijepe ste, pametne, sposobne, zakaj si na vrat natrpavate (emocionalno) istrošene tipove 15 godina starije? Njima ste zgodne igračke, no svijesni su oni da nije to dugog vijeka. Kako je negdje netko ovdje napisao - njima je to možda labuđi pjev, pedesete su godine kada dolazi na naplatu neuredni život. Dolaze kronične bolesti, moždani, srčani.. Takav više niti sam sebi ne vjeruje. Jer se već više puta u životu pokazao nepouzdanim. Iznevjerio bivšu, djeci je tko zna kakav roditelj. I sad pobire što se pobrati da, i nije lud da se emocionalno uključuje jer ne zna što ga čeka sutra. Digao je ruke od sebe. Eto, takvi traže mlađe. Da zaborave.

A ima dobrih muškaraca i od 35. Doduše, manje nego s 22. Ali ima.

Zakaj to pišem? Zato kaj se družim s muškima, generacijom, pa čujem. Muškarci na svojem mjestu traže vršnjakinje. Jer im je i do razgovora. Do generacijskog prepoznavanja.

Za Kreleca




I ja sam odlučila poraditi na svom vizualnom identitetu.

Moj tatek je bil purger. I njegov tatek. Odrastao je u Savskoj, pa na Sigečici. Bio je zagrebački fakin. A mamek mi je iz okolice Zg, cca 25km. Sa sela. S 24 je došla u Zg. Priča mi tatek kak je vodil mamek 'u grad'. Mamek se zrihtala, niš joj nije bilo dovoljno hercig za centar, a tatek je išel onak, rekli bi casual. I tu se nisu baš razmeli. Njoj nije bilo jasno zakaj on hoda tak ležerno, a njemu nije bilo jasno zakaj bi se on rihtal za mjesta na kojima je odrastao. Po njemu su se za 'grad' rihtali samo dojdeki.

Tatek, k'o pravi purger, učil me je purgeriji pa time i skakati iz tramvaja - dok su vozile još stare desetke, oni drveni tramvaji kojima smo sami otvarali vrata. Tak smo u kino recimo išli. Ali se ipak nismo švercali. E, to su bile priče - kako se švercati u kino! A kino je bio pojam sreće dok je on bio klinac..

No, da, ja sam na tateka.

Link