Laprdarij

Zenos Frudakis, GlaxoSmithKline, Philadelphia

Tri spasilačka čamca (dakle 3!, ne 1 - moja opaska)

Svećenik je sjedio uz radni stol pokraj prozora sastavljajući propovijed o Božjoj providnosti, kadli začu nešto što je zvučalo kao eksplozija. Uskoro je vidio kako ljudi u paničnom strahu bježe amo-tamo i saznao da je pukla brana, rijeka je izašla iz korita, a ljudi su bili evakuirani.

Svećenik je vidio kako na ulici raste voda. Imao je problema s potiskivanjem panike koja je u njemu rasla, ali rekne samomu sebi: "Upravo sam sastavljao propovijed o Providnosti i evo prilike da vršim što propovijedam. Neću bježati s ostalim ljudima. Ostat ću ovdje i pouzdati se u Božju providnost da me spasi."

Baš kad je voda došla do njegova prozora, prolazio je pokraj čamac pun ljudi. "Dođite, velečasni!" zvali su ga. "A ne, djeco moja", odgovori svećenik s povjerenjem. "Uzdam se da će me Božja providnost spasiti."

Svećenik se ipak popeo na krov i kad je voda doprla do krova, prolazio je tuda drugi čamac pun ljudi koji su pozvali svećenika da se ukrca. On je to ponovno odbio.

Na kraju se popeo na vrh zvonika. Kad je voda doprla do njegovih koljena, jedan je patrolni čamac bio poslan da ga spasi. "Ne, hvala, časniče", reče svećenik mirnim smiješkom. "Uzdam se u Boga. On me neće ostaviti."

Kad se velečasni utopio i došao u nebo, odmah se potužio Bogu: "Pouzdao sam se u tebe! Zašto me nisi spasio?"

A Bog odgovori: "Pa poslao sam ti čak tri čamca."
(Anthony de Mello)

-------
Eto. Što dodati?

Često u zadnje vrijeme u stresnim situacijama ponavljam svojima kolegicama i kolegama: fokusirajte se na reket i lopticu (Forrest Gump), a ne na publiku. Jer pravo ispunjenje dolazi unutar nas, od svladane vještine baratanja reketom i lopticom, povezivanjem s njima. A publika je promjenljiva i ima svoj život neovisno o nama. Nekima se sviđa kako igramo, neki bi nam najradije oči iskopali. Jer možda igramo predobro. Ako publika ulazi u fokus, dolazi trema.

Sjećam se kako je tata Kostelić rekao kako je najbolji trening recimo trčati na Sljeme, kad te nitko ne vidi. Tad se boriš sam sa samim sobom. Preneseno, udubiš se u reket i lopticu.

Kao mlada bavila sam se speleologijom. Sportom bez publike. Dokazi o tomu gdje smo bili i što smo radili bile su fotografije, uglavnom loše jer je dolje velika vlaga, zamagljeno, baterije crkavaju. A kad je frka ionako se nemre snimati. Kad se pak želi nešto snimiti u špiljama, onda je to uglavnom ciljani fotosešn.

Alpinisti su već više dostupni publici. Pogotovo oni na umjetnim stijenama, i oni koji se penju po glondžama. Iako je i njima publika daleko kad se zabiju negdje visoko..

I da još dodam: Ono što smatram svojim najvećim uspjehom u profesionalnoj karijeri, ne smijem spominjati. Čak sam bila na neki način kažnjena zbog toga. Ostaje mi samo moje unutrašnje ispunjenje. Jako sam pnosna u sebi :) I opet bez publike.

Tako gledam i blog. Ovdje je prisutna publika. Lijepo :) No, kako već rekoh, publika je neovisna o onomu što gleda, iako ne izgleda tako na prvu loptu. Jer reakcije publike ovise jedino o samoj publici, o njezinim strahovima, nadanjima, stavovima, koristi, kvaliteti backgrounda.. Tako sam i ja neovisna o publici. I zabavlja me igra reketom i lopticom.

Koji put nabacim neki komentar pak mi se razvija cijela priča iz njega. Usput, zove me frend danas na Maldive - 10 dana , i ja mu velim - ta ti je dobra! A on - nisam ni znal da je 1. april. On to ozbiljno! Ok, svoj dio bih sama morala platiti, pretpostavljam. Ali volim kad mi tak neki kavalir ispali zaboravljajući da imam djecu, i posao, i zvezane ruke i noge.

No, komentar je bio:
Saznala sam jednu prekrasnu stvar: recimo, kad si zamišljamo neku želju za koju bismo rado da nama se ostvari, onda trebamo zamisliti osjećaj koji je povezan s tom željom. Recimo, ako želimo veliku kuću na brdu, onda ne treba željeti boju kuće, oblik, kakve prozore ima, ili tak neki fizički detalj, nego si treba dočarati osjećaj koji želimo imati u toj kući - recimo, želimo se osjećati ugodno, nesputano, želimo uživati u otvorenom pogledu koji se pruža iz te kuće, i sl.

Drugim riječima, ne smijemo se miješati KAKO ni u kojem obliku će ta želja bit sprovedena. Trebamo se fokusirati na OSJEĆAJ koji nam pruža ta želja. Ako maštamo o kući, a zamišljamo vrstu ograde, tad se već miješamo u taj - kako. Isto vrijedi i pri zamišljanju recimo partnera. Trebamo se fokusirati na osjećaj koji bismo željeli pokraj njega, a ne na to kakav je on. Recimo - želim se pokraj njega osjećati (emocionalno, materijalno) sigurnom. A Svemir će riješiti kako će to izgledati. Ako kažemo, želim da je bogat - tada se miješamo u onaj kako, u rješenje. (Osim toga, takva želja je usmjerena na njega, a ne na nas u odnosu na njega). Jer - možemo se materijalno osjećati sigurnima i uz nekog tko nije bogat, ali je spretan pa će to postati, ili nama može odjedanput dobro krenuti jer nam partner daje podršku koja nam je prije falila. Postoji sto načina kako Svemir rješava osjećaj sigurnosti. Nije na nama da razbijamo glavu detaljima. Na nama je samo da poželimo kako se želimo osjećati.

Ili trećim riječima: trebamo odašiljati frekvenciju koja privlači tu našu želju, a to se postiže tako da se osjećamo kao da nam je želja već ispunjena, i mi već uživamo u toj želji.

A današnji datum je izvrstan za takve želje, kako vidim, jer padaju blokade :)

P.S. Pazite kaj si želite..

Ponudio mi je svoj broj telefona i ako želim nek mu uzvratim porukom kako bi i on imao moj. Pažljivo, jel? Gotov da sam i zaboravila na taj broj. A onda sam mu tko zna zašto poslala poruku. Uslijedio je poziv na kavu. Da, ali ja putujem, nema me 2 tjedna, javit ću se. I opet zaboravila. Sve nešto ležerno, lagano.. Nakon nekoliko tjedana nešto mi kaže - javi mu se. Ok, javim se, i ajmo na kavu.

I tad ga prvi put poštenski pogledam, i ugledam - muškarca. Pa druga kava, šetnja Jarunom, a ja se čudim koliko smo slični.. Kako smo se bolje upoznavali sve mi se je više sviđao. Zaželi on meni pokazati gdje živi. Ajd, nemam se čega bojati, jel? Pokazuje on svoje dvore, i već sam bila na odlasku, kad on ispali: Ček da vidiš moju skijašku opremu. Ajd. I ugledam - skije za trčanje. Ha? Ne mogu vjerovati! Skije za trčanje!! Ti imaš skije za trčanje? O da, volim ja to, veli on, i znaš gdje su najbolje staze? Nabroji on neke, ja se nadovežem s drugima.. Taj čas se dogodio klik. Ma da mi je pokazao svoju naftnu bušotinu, ili da je vlasnik banke, ma ne znam kaj ljude obično privlači, neki ludi auto, ne bi me dotaknulo. Ali - skije za trčanje!! To je moja frekvencija! Koliko se ljudi kod nas bavi skijaškim trčanjem? Rijetki su..

Da mi je važno jelo, pilo, roštiljanje, lakše bih našla nekog slične frekvencije..

Pretpostavljam da svatko od nas trza na neki detalj, i da je taj detalj toliko važan da više i nije detalj. Jer taj detalj puno toga kaže, to je način života, to je životni stav, pristup životu.. Poput lazanja za Garfielda..

Ovo u sredini su mama i tata, lijevo dijete navlači mamu za rep dok se seksa, a desno dijete kriči na sve to.. Ovo je slikano prije desetak minuta..

Ovih sam dana fokusirana na 8. zakon, Zakon davanja i primanja (vidi link), koji kaže:

------
8.ZAKON DAVANJA I PRIMANJA
- Ako mislite da je nešto istinito, onda negdje u vašem životu bit ćete pozvani da pokažete baš tu istinu.
- Ovdje je mjesto gdje stavljamo ono što tvrdimo da smo naučili, u stvarni život
-------

Ti karmički zakoni su - uh! Najjači korektiv! Meni je karmički odgovor postao tako ubrzan da ga u roku istog dana dobijem, ili bi rekli - lopticu natrag. I to je dobro. Dobro mi je isti čas znati gdje griješim. Evo primjera:

Neki dan bio sastanak, veliki presing, nekakva inspekcija iz inozemstva treba doći, a mi radimo pripreme. Razgovaramo, i u jednom času jedna kolegica blebne nekaj totalno izvan konteksta, i ja se onak iskreno začudim, i pomislim - kak možeš tak nekaj blebnuti? Da bih u roku desetak minuta dobila karmički bumerang. I ja isto bez mozga blebnem nekaj i ostanem živa. Poslije sam se sama sebi čudila kak sam mogla tak nekaj reći? Ali evo, karma mi je odmah poslala povrat, dala mi je lekciju kako da razumijem kolegicu. I razumjela sam je. A kako nego da napravim isti propust kao i ona? E, zato su takve misli - joj, kak je mogel, mogla... - jako opasne, jer se to nepogrešivo vrati, nekomu prije, nekomu kasnije.

Upravo o tomu govori ovaj gore zakon. Tvrdiš nešto? Ajde da te provjerimo!

Možete i sami eksperimentirati. Nađite nešto za što tvrdite da je baš takvo i nikakvo drukčije. Ali nešto u što stvarno vjerujete, neki stav, princip. I promatrajte kad će to vaše mišljenje doći na ispit. Meni, velim, dođe isti dan, i sve brže unutar dana. Suoči me sa samom sobom. Prekrasno! Da, treba izvještiti promatranje, to i nije baš lako, ali kad se senzibilizirate radosti nema kraja :)

I tak se ja recimo bila raspisala o skupljanju drva. Aha..


Link

Da podijelim još jedan uvid s vama. O skupljanju drva i loženju vatre. Ne znam jeste li išli na izlete i ložili vatre. Ako niste, onda ukratko - prvo se skupe tanke suhe treščice koje lako gore. Oko njih se naslažu malo deblje grančice, isto suhe, oko njih još deblje.. Pa kad se upale one tanke suhe u sredini, dok one izgaraju griju se one malo deblje, postižu temperaturu zapaljenja i počnu gorjeti, i tako redom, temperatura raste. Kad se vatra razgori, u nju se hiti neka debela klada i kad ona počne tinjati onda smo bez brige, tu i tam nabacamo novog goriva, održavamo vatru. Važno je da bude puno žara.

Tak ja gledam i na seks, kao na vatru (nisam jedina, znam). Prvi seks s nekim bio bi - potpaljivanje vatre. E, sad, ako nam se žuri jer nam je zima, ili nam se ne da skupljati drva, ili nemamo vremena, ili smo nestrpljivi pa imamo samo malo suhog trešća, to brzo izgori i nema više vatre. Pak se mora skupljati ispočetka suho trešće, potpaljivati, moliti se da se primi, i opet vuuuš. Nakon kratke vatrice opet je hladno.

ALI, ako se prvo dulje vrijeme skupljaju drva, prvo treščice, pak grančice, pa deblje grane, sve se to lijepo posloži, a sa strane je već spremna klada, i kad se tek tad potpaljuje vatra, eeee, onda je to nekaj kaj traje, i grije :)

Kaj delam? Skupljam drva.

Petak je, a petkom ujutro mi dolaze uvidi.. tko zna zašto.. Jutros mi je došao uvid zašto je Amerika bogata. Zbog napojnica. Treba biti pripremljen da kad se ide tamo na službeni put da se dobije povrat troškova samo za osnovni trošak, ali ne i napojnicu. A jednostavno ju se mora ostaviti. Napojnica je 10-15%. U nekim je taksijima pisalo koliko se očekuje napojnica, što bude i više od 15%. Sjećam se u jednom je pisalo 10-15$. U drugom 8-10$. Glupo je dati 8$. Pak se da 10$. I tak, zaokružuje se na 5, 10, 15 i tak naviše.

A zakaj je bogata zbog napojnica? Zato jer novac da bi se dobivao mora se i davati. Novac je kao voda, mora teći, a ako ne odlazi, prelijeva se i odlazi na druge strane, rasipa se. Što više teče, dublje korito radi, špilje, više vode je u opticaju. Ako stoji - hlapi i ostaje štetni kamenac. A Ameri davanjem napojnica osiguravaju protok novca, njegovu živost i njegov život, i tako novac buja.

Želite li biti bogati? Ne zaboravite dati napojnicu od 10-15%.

Kako mi je bilo? Puno informacija u kratkom vremenu. Što stručnih, što ostalih.. U glavi mi je nered kojem će trebati vremena da se slegne. Što me se najviše dojmilo? Priroda i njezine uvrnutosti su mi zanimljivije od ljudskih ruku djela, zato i jesam prirodnjak.

No, u LA-u je malo prirode, a puno ljudskih ruku djela. Zanimljivo je vidjeti cestu sa sedam traka u svakom smjeru, grad kojem nema kraja, a proteže se uz pješčanu plaža isto bez kraja, blaga klima, ljude u bijesnim autima - jedan lamborghini me se dojmio, budem potražila koji je to model, kuće iz snova s 30 i više spavaćih soba, razbacivanje love da ti zlo dođe, i beskućnici koji pokraj nekog bijesnog auta žicaju bilo što za preživljavanje..

Posjetila sam Warner Brothers Studio, vidjela stageove popularnih tv-serija (Dva i pol muškarca, Prijatelji, Teorija velikog praska, Mentalist se je upravo snimao pa nismo smjeli ući..), kulise na kojima su snimljeni poznati filmovi, sve jedno veliko igralište za odrasle..

Vidjela sam bambus koji raste u dvorištu Johnnyja Deppa :), dimnjak Toma Cruisea, ostalima sam vidjela kuće više ili manje, pa imanje Kardashianovih, Tarantinovu kuću, hotel Beverly Hilton u kojem je umrla Whintey Houston, tzv. Hotel California (Beverly Hills Hotel koji se nalazi na omotu ploče te pjesme, iako postoji više verzija o kojem je točno hotelu riječ) ... ima toga, slegnut će mi se, sad više ne znam.. Nisam snimala sve te kuće, bilo mi je previše.. Moram spomenuti da najveće imanje i kuću s najviše soba i to negdje bliže Santa Monici, nisam vidjela, ima mister F1 Bernie Ecclestone.

Vidjela sam i uživo jednog selebritija - Mela Brooksa. Da mi nisu rekli da je to on, ne bih znala.. Čak nam je i mahnuo. Čovjek petkom ruča u određenom restoranu, za određenim stolom, pa ga je lako vidjeti.

Ne znam koju bih sliku priložila, pak sam izabrala Bijan (čita se Biž'on), navodno najskuplji dućan na svijetu, u koji naravno nisam ušla. I autek vlasnika parkiran ispred, bugatti. Dućan je u Rodeo driveu, shopping ulici za selebritiz. Ta ulica i ima nešto glamoura za razliku od ostataka grada koji mi više liči na kulise iz starih westerna.

Druzim se s kim zelim. I kada i kako zelim. Ne biram drugove onima s kojima se druzim, i ne dozvoljavam da drugi meni biraju ili negoduju zbog onih s kojima se druzim. Krajnje je bezobrazno od mene traziti da se ne druzim s nekim zato jer taj nije drag doticnomu. Zato jer ni ja to ne trazim. To su fore iz 5-6. razreda... "kak se mozes druziti s njom kad ju ja ne volim?"

E, i jos ovo: one s kojima se druzim biram izmedju ostalog po tomu kako reagiraju na moj uspjeh. Ako mi ide lose, puno ih je oko mene, nes ti.. Ako dozivim neki uspjeh, ostanem sama.. zato su moji drugovi (a pogotovo prijatelji) oni koji se vesele mojem uspjehu. A takvih je malo.