Laprdarij

Moja ulazna vrata izvana i iznutra, prije i poslije. Ali.. napravila najveći dio i stala. Sad se moram natjerati dovršiti ukrasne letvice oko vratiju, i izvana i iznutra.

Nisam pročitala "10 navika uspješnih ljudi", ili nešto slično, trebala bih. No, pišem ja svoju vlasititu knjigu na tu temu. To bi značilo da se smatram uspješnom. Pa da. Uspješnom u smislu da sam zadovoljna svojim životom i da u većini trenutaka uživam u njemu. Čemu veći uspjeh? Evo, sad mi se sama nametnula treća točka - znati uživati, onak ko prase.

Prva točka moje knjige već je spomenuta, a to je - dobro se nositi s autoritetima. Treća je u poglavlju iznad. A druga je tema ovog zapisa.

No. Moja familija je sklop zanimljivih ljudi, osobenjaka, nažalost više nisu među živima. Jedna teta mi je posebno draga, ne mogu reći bila jer mi je još uvijek. Arhitektica, vesela, ništa joj nije bilo teško. Od nje sam naučila sljedeće. Rekla mi je - ja ti petkom uvijek nešto započnem, neki mali komadić posla odradim, tako da kad dođem u ponedjeljak samo nastavim. To mi je puno lakše nego započinjati posao u ponedjeljak, nakon vikenda.

Tu leži velika tajna! Moja druga točka je - obavljati bez muke poslove koje ne volimo. Kako sam sebi doskočiti i neugodne rabote prevesti u ugodne. Ne velim da takve prijeđu i u užitak, ali već je puno i da ih ne mrzimo i da ih izvedemo bez muke.

Ručak. Do sada su moji klinci imali ručak u školi, a ja na poslu pa mi to nije bila briga osim vikendima. Sad je sin u srednjoj i mijenja se organizacija, treba mu ručak doma svaki dan. Kći također odustaje od ručka u školi i ručat će doma. Meni glupo plaćati ručak na poslu ako već kuham doma. Lijepo ručak u kutijicu, pa u mikrovalnu kad mi zakruli.

A kuhanje mi nije neka sreća, doma mi nisu usadili niti ljubav niti naviku prema tomu, samouka sam skroz.

Dakle, projekt ručak. Kako iz nečeg ne baš dragog napraviti ugodu? Prvo, koji mi je najteži korak u kuhanju? Nabavka. Ne volim ići u dućane, ne volim kupovati, kad bi mi netko nabavljao puno bi mi bilo lakše kuhati. Najvolim kuhati - što se može iz ovih namirnica recimo? Ali nemam takvog nekog, barem za sada. Znači, moram prvo kupovinu prevesti u ugodu. Uh!

Najgori scenarij bio bi - svaki dan smišljati što za ručak sljedeći dan, ići svaki dan u dućan, kupiti nešto, doći doma i kuhati za sutra ili kuhati sljedeće jutro. To ne želim. Dakle, kako kupovati s najmanje stresa? Smislila sam sljedeće. Sjednem i napravim popis po danima što ćemo jesti sljedećih 7 dana. I to radim subotom prije podne. Sada. Imam dva popisa. Jedan je popis jela, a drugi je popis namirnica. Koji mi je potreban da se nekako navedem u dućan.

Važno mi je i kakav je dućan. Ne volim se naguravati, stiskati, a tu Konzumu zamjeram što su postavili one silne palete pa se ne može prolaziti, dućani im izgledaju kao neuredna skladišta. Mercator je bio lijep, šmrc. Ugodno su me iznenadile Plodine u Zapruđu. To je dućan po mojoj mjeri. Malo prevelik, ali uredan, dobar izbor, dobre cijene. I usput mi je.

S popisom mi je lakše, već znam organizaciju dućana i idem redom. Preko tjedna više ne idem u dućan i zbog toga sam toliko sretna da mi ta kupovina subotom ne predstavlja teret. Koristimo nesvježi kruh ili tost, prepečemo ga i svi zadovoljni. Razmišljam o breadmakeru.

Drugi najteži korak je - kuhanje. Kako tomu doskočiti? E, tu sam se sjetila svoje tete. Navečer nemam snage kuhati jer sam krepana. Ujutro mi je prenaporno napraviti cijeli posao. Pak sam si organizirala tak da navečer napravim dio posla, pripremim hranu, i ujutro je zgotovim. I to mi je nekako bezbolno. Recimo, gledam seriju navečer i gulim krumpir, solim meso, zamiješam faširance, bla, tomu i služe serije, zar ne?

Vjerojatno ste vi već odavno svladale ovakve vještine. Meni je tek sad došla potreba.

A to da pišem knjigu, to se samo tak veli.

Pretpostavljam da većina misli kao i ja. Znamo da se u neki razred dobre škole upišu samo oblikaši, da bi na prvom polugodištu već bilo jedinica. I kak sad neko dijete s PP ili ono drugo metnuti u takav razred, je li mu je to usluga? Mučenje djeteta. Bolje nek ide u školu u koju spada prema ocjenama. Kasnije ako mu dođe 'z riti v glavu', bit će ionako nešto od njega.

A i moje je pravilo: nikad se ne izgovarati na bolest. Sve može, ali bolest ne može.

Prekjučer šetam i naiđem na ovo. To je ispred vrtića u Voćarskoj. Prave kožne cipele, obojane, na panju ispred kuće



Pokraj njih su i žute gumene čizme slično aranžirane.. svaka čast:)

Neki dan je bila tema depresija. Ovo što slijedi je moje razmišljanje na temelju pročitanog, izrazgovaranog i zaključenog, ne referiram se ni na što. Depresija, kao i većina poremećaja, mogu biti uzrokovani na dva načina i dva podnačina:

- vanjskim nepoznatim faktorima - recimo trovanjem, ili nedostatak nečega u prehrani, zatim
- vanjskim poznatim faktorima - gubitak drage osobe, ili neki drugi gubitak, bolest,
- unutarnjim nepoznatim faktorima (tu bi spadalo sve ono što nismo osvijestili, a nosimo u sebi, i duhovni aspekti naravno) i
- unutarnjim poznatim faktorima (sve isto, ali smo osvijestili). Jednostavno, zar ne?

A kao i u svemu - zdrav bolesnog ne razumije.

Moja je namjera poboljšati svoju kvalitetu života na način da što više nepoznatih faktora prevedem u poznate, i vanjske i unutarnje. I to mi je istraživanje beskrajno zanimljivo. Toliko je zanimljivo da odmah izvuče iz depresije jer di ćeš zanimljivije nego čeprkati po sebi? Barem meni :) Pa i nos čeprkati :)

Paralelno s tim uzrocima koje znam i koje još ne znam, podijelim sve u one na koje mogu utjecati i na one na koje ne mogu. Tu je pak ideja kako se pomiriti s onima na koje ne mogu utjecati. Jer time zapravo utječem na njih. Čemu gubiti energiju na nerješivo? Kažem, to je tak, i ajmo krenuti od toga.

Moja je depresija bila akutna, zbog gubitka roditelja i prekida jedne bolesne veze, sve u isto vrijeme. Znala sam od čega je, a ipak me je dotuklo. Prestala sam spavati i jesti, smršavila sam toliko da me prijatelji nisu prepoznavali. Mislili su da sam 'na nečemu'. Bojala sam se ljudi, nisam htjela u dućan da ne bih srela nekog poznatog. Sve bih tada dala da se mogu najest i zaspat. Nekako sam klapala dok me na poslu nije ukočilo. Leđa. Ostala sam sjediti i nisam se mogla ustati. Jedva sam dohvatila telefon i pozvala kolegicu iz susjedne sobe da dođe. Odvezla me je uz pomoć drugih k liječniku koji mi je sprašio injekciju apaurina. Tad sam se i ja zabrinula. Frendica me je uputila psihiću na razgovor, i to mi je puno pomoglo. Izvukao me je iz petlje.

Ponovilo se još jedanput nakon par godina slabijim intenzitetom, ali sam tada dobila napadaje panike koji su me držali nekoliko godina. Oblio bi me hladan znoj, srce počelo tući, trnu ruke i noge, i nagli nagon za pražnjenjem mjehura, crijeva... to je znalo biti prilično neugodno. Sve je bilo trigerirano opet jednim gubitkom.

Znala sam popiti apaurin. Dobila sam i nekakve male tabletice, ne sjećam se, prazine? I to bih roknula kad bi me strefilo.

Prije one akutne depresije bila sam relativno vesela, druželjubiva, otvorena, da bih poslije pala u nešto suprotno. Nakon desetak godina čmrljenja, odlučila sam nekako izaći s tim na kraj. Lijekovi mi nisu pomagali, pomogli bi oni trenutno, a poslije isto, ili čak gore. Nisam tip ovisnika, i ne volim ovisnosti pak sam prestala s lijekovima. Da, ali kako dalje?

Uglavnom, uvijek mi je pomagalo biti među dragim ljudima, što više njih, i što različitijih, među onima pred kojima sam svoja. A već sam imala oko 35 godina.. Iznad svega željela sam djecu, imati obitelj. Eto, srećom dobila djecu, ali ne baš i obitelj. I tu nije bilo lako, bilo je uspona i padova, no guram.

Sad kad gledam, glavni uzrok depresije mi je bila - samoća. Usamljenost. Gubitak kontakta s nekim dragim. Mogla sam se tješiti školama, poslom, hobijima, ljubimcima, no sve to na hrpu uzalud, ako nema nekog toplog pokraj mene.

Na temelju ovog dajem si slobodu dati savjet svim depresivnima - idite među ljude, kakve takve, osjetite njihovu toplinu, dobrotu, naravno - birajte s kim ćete se družiti da vas bez veze ne iscrpljuju. Osobni kontakt je bitan. Blog nije loš za hitnu pomoć, ali nema tu pravog kontakta, ovo je iluzija. Tjelesa uživo treba osjetiti, rukovati se, zagrliti.. Kad ste se grlili zadnji put? Ne morate čekati da vas netko zagrli, zagrlite vi nekog prvi.. Ne morate čekati da vama netko pirđe, priđite vi nekomu... Tiskajte se u tramvaju, čekajte u redovima i pričajte, šetajte pse i pričajte, meljite, i - pustite dobrim ljudima da vam priđu blizu.

Idem jučer malom izvaditi iskaznicu za prijevoz. Trajalo je dok sam uzela formular, pa nismo imali sliku, pa ajde u buduću školu potvrditi, pa sin zaspi i tak, prođe tjedan dana. Jučer s potvrđenim papirima konačno na Črnomercu čekam u redu. Ispred mene desetak ljudi, čekam 45 minuta, pričam s jednom dragom gospođom. Čudimo se zašto radi samo jedan šalter, a početak je školske godine? I tak, usput malo po državi tresemo, organizaciji, administraciji... Čudimo se kaj se sve mora izvaditi za jedna pokaz u današnje vrijeme interneta i svega.. i još moram čekati oko 8 dana da iskaznica bude gotova. U novcima to je 20 kn na dan najmanje za prijevoz.

Konačno dođem na red i gleda žena na šalteru, prevrće.. imate li negdje dokaz da je to oib vašeg sina? Dokaz? Kakav dokaz? Pa možda imate novu zdravstvenu.. Pogledam u novčanik, a ono stvarno - njegova nova zdravstvena i na njoj oib. Koja sreća! Dam joj karticu, ona opet prevrće, i tak oko 15 minuta... Usput pričam s onom gospođom, i velim joj, a što da nisam imala tu iskaznicu kod sebe? Obično ju klinci imaju kod sebe.. Znam ja na koji broj trebate poslati sms, veli ona, i vrati vam se oib! To postoji, čudim se ja? Da niste imali iskaznicu ja bih vam rekla broj i rješili biste to odmah. Ali nemam mobitel kod sebe, velim, ja tuka ošla samo s novčanikom. Nema veze, ja bih vam i mobitel posudila, kaže gospođa.. A ja svako malo falim anđelekima :)

Jedan recimo student stoji s biciklom iza nas u redu. I strese, a zašto vi godpođo ne radite na šalteru? Implicirajući kak brundamo i nemamo razumijevanja za toga na šalteru.. A mi, strpiljve mame, objasnimo mu da ni mi ne mislimo da je kriv taj što radi na šalteru, nego njegov nadređeni, pa organizacija, pa država.. Postao je pristojan i došli smo na temu formulara, i veli on kak samo treba podići formular. A ta gospođa Anđeo mu veli, ima na internetu, možete se isprintati! Jel? iznenadi se student, zahvali i ode..

Teta na šalteru vrti i pita me, je li imao vaš mali iskaznicu prije? Nije, koliko se sjećam.. Je, je, evo zato vam ne mogu izdati novu, sistem mi ne da. Pronađite staru iskaznicu ili morate ići na Remizu po duplikat. I vrati mi sve papire. Remizu? Ako mi je nešto izvan ruke, onda je to Remiza. Uh.. ok... U takvim situacijama se pogled zamagli :(

Doma prevrnemo stan, nigdje iskaznice. A vidim ju pred očima jer kad je ona na šalteru rekla da ju je imao, točno znam koja je slika na njoj, on u plavoj majici. Vidim ju, a nema je.. Sve moguće bunkere prevrnusmo.

Ajde mamek jutros na Remizu. Čak i nađem parking blizu, dođem u ZET i jedan gospodin me pita - kako vam mogu pomoći? Mislila sam prvo da me zeza, ali čovjek izgleda ozbiljno i ja velim što trebam. A on - šalter 3. Na šalteru jedan čovjek. Dobijem ODMAH iskaznicu, ne za 8 dana, i veli, a sad odite na šalter 5 kupiti kartu. I tamo jedan čovjek. Taman izvadim novac i već na redu. I sve zbavim za 15 minuta. I opet su mi anđeleki pomogli, a nije mi bilo svejedno kad me je poslala s Črnomerca na Remizu :)

Ušparala sam tako barem 8 dana i time sve karte koje bi sinak kupio za to vrijeme. Fala!

Temu ću razraditi kad budem imala vremena.

Ukratko: koji gumb vam se stišće kad čitate nečije emocije?

Ne znam zašto su ljudi toliko drukčiji od životinja. Svemirci se umiješali - to mi je jedino logično objašnjenje.

Razmišljam o dušama. Vječna tema, već godinama razmišljam o tomu. Kako te duše oko nas plahutaju, kako nam mute vodu, ili razbistruju. Pa anđeli koji kao vojska čekaju na naše želje. Čitaju ih prije nego ih mi osvijestimo. I tu je ta frka sa željama. Što nam je točno želja? Između ostalog, i zato je potrebno održavati čistoću, duhovnu, mentalnu, tjelesnu, emocionalnu, ima li još koja?

Ta čistoća je, koliko ja znam, povezana i s dušama. Osim što se oko nas pletu duše iz prošlosti, one koje žele natrag svoje mjesto (pisala sam o tomu, B. Hellinger), i mi sami se okružujemo dušama. Naša duša se lijepi s drugima, stvaraju se veze, i ako ne pazimo to postane jedna velika gvalja koja nas guši, nema naprijed. Najjače veze nastaju seksualnim spajanjem. I Hellinger kaže - seksualna energija je iznad sviju energija.

Zato oprezno sa seksom. Svaki seks nas povezuje. Jednokratni malo. Višekratni puno. I te veze ostaju dugo. Moje je iskustvo, a i drugi kažu, da je za 'čišćenje' od jedne (seksualne) veze potrebno oko 3 godine. Naša se duša poveže s drugom i ne može se to prerezati dok ne sazrije. Postoje tehnike kidanja veza, i Hellinger kida veze. No, prosječnom čovjeku treba oko 3 godine. Neseksanja.

Dok smo sljepljeni s nekom dušom druga nam ne može blizu. Jer je prostor zauzet. Svježe razvedeni, svježi udovci, i slični također su za izbjegavanje. I sad s tog aspekta - zamislite kako prići bliže nekomu tko spava s više žena (muškaraca) istovremeno?

Da rezimiram: ako želite ostvariti ozbiljnu, čistu i kvalitetnu vezu, nužno je apstinirati obostrano barem oko 3 godine.

Malo sam se kasno sjetila.. Nismo bili u Zg kad su skupljali u školi. Prošle godine je bila akcija u Muzeju suvremene umjetnosti. Ima li ove godine neko mjesto?

Podsjetio me je Odrin zapis. Mala mi bila neki dan u bolnici, dolazim ja u posjetu i gledam brojeve soba: 11, 12, 12a, 14, 15.. Nema 13.

Analogno,, ne razumijem zasto onda ne vjeruju u iscjeljenja molitvom?

I tak je moj medeni mjesec gotov. Kak mi je bilo? Uh.. Iskreno, On je bio da nije mogao biti bolji. A ja sam bila ta koja je povremeno zanovijetala. Onak, usidjelički. Samoj sebi sam znala ići na živce. Teško je 9 godina biti sam.. Okoštala sam. Poslije me je bilo sram, pa sam se ispričala, ili sam pokušala popraviti.. Uglavnom, izgleda da mi nije zamjerio.

Potaknuta zapisima u kojima me se spominje, razmišljam o temi - razvedeni roditelji. Nedavno razgovaram s Njim o tomu kako su razvodi bili rijetkost dok smo mi bili djeca. A s druge strane, nisu nas baš starci puno šljivili. Poslali bi nas na ljetovanje s tetom, susjedom, ili društvom "Naša djeca", i nitko nije pitao želimo li ići ili ne. Ili - provedi ljeto kod bake. I nema tu hoćeš, nećeš. A mi smo mislili da tak treba biti i nije nam padalo na pamet buniti se.

Ja sam samo jedanput kao dijete ljetovala s roditeljima, imala sam 9 godina. I to je za mene bila najbolja godina u životu! Ostale godine kako s kim i kako gdje, svuda me je bilo. I s poznatima, i s manje poznatima. Jedanput sam čak par dana ljetovala sa Šveđanima, riječi razumjela. A imali smo svoju vikendicu. Ali starci nisu mogli dobiti godišnji u isto vrijeme, a bome ni ljeti.

On i ja zaključismo da iako nismo bili sa starcima puno, i da nas nisu šljivili, ipak smo imali taj osjećaj sigurnosti da su oni tu negdje, i da su zajedno, i da imamo to sigurno mjesto gdje spadamo. Izgleda da je taj osjećaj bitniji od fizičke prisutnosti. Ta ideja je jako bitna, ideja da imamo obitelj, ma gdje ona bila.

Danas moji klinci nemaju taj osjećaj obitelji. Od sedmero koliko ih se druži tu na moru, samo je jedan iz cjelovite obitelji. Ostali su iz razvedenih. Danas je normalnije biti razveden nego u obitelji s mamom i tatom, tako barem tu izgleda. Drugim riječima, moji klinci nemaju čvrstu točku, nemaju osjećaj da su starci tu negdje, da imaju sklonište, nemaju to sigurno mjesto. Čvrsta točka sam im ja, ali ja sam jedna, i što ako se meni nešto dogodi? Nije to to, koliko god vi mene uvjeravali da je jedan roditelj dovoljan. Nije. Jer nema se back-up.

Znači, razvedene smo, živimo same s djecom. O ulozi majke za koju nisam bila spremna ni sa svojih 37 s koliko sam rodila prvo, neću. Valjda nisam bila spremna ni za ulogu supruge kad imam 2 propala braka iza sebe. A te uloge sam mogla naučiti budući da sam dijete iz funkcionalnog braka. Sad sam u ulozi razvedene majke s dvoje tinejdžera, a za tu ulogu me bome nije imao tko pripremiti.

Dakle, uloga razvedene majke. Može podrazumijevati štošta. To može biti požrtvovna majka koja se orijenitra samo na djecu i svoj privatni život objesi o klin. Može biti takva da ima veze sa strane, a da djeca kao pojma nemaju. Može se ta ista ponovno udati, i roditi još neko dijete, i to se događa. Svaka od nas živi ono što može i zna.

Da pitamo djecu, što bi ona poželjela? Osim da se mama i tata pomire? Pa eto, meni se čini da su moja djeca najsretnija kad mene vide sretnom. Naravno, a da sam pokraj njih. Moji su meni već poželjeli da si nađem nekog, za mjesec dana bit će 9 godina od rastave. Eto, sretna mama je imperativ. Pokušavam im svojim primjerom dati nekakve smjernice u životu. No nitko i ništa ne garantira da ću potpuno uspjeti, i da oni neće biti traumatizirani.