Laprdarij

Vele, ovdje je nemoguće naći normalnu žensku za vezu.

Evo, recimo, kaj meni fali? Ok, raspuštenica sam, u najboljim sam godinama (a tko nije?), majka dvoje maloljetne djece, s puno premalo vremena, a ipak sam žena za poželjeti. Vjerna, poštena, vrijedna, samostalna, situirana, jednostavna, ugodnog izgleda, finog ponašanja, ne dramim, znam bit zabavna :), pjevam, sviram, imam dosta hobija, pouzdana. Širokih svjetonazora, puštam ljude da dišu. Bla, bla..

To što sam raspuštenica ne mogu promijeniti. A ni godine ne idu unatrag. No, djeca rastu. Možda premalo dramim. No, i takva kakva jesam, naišla sam na nekog komu se sviđam i tko želi biti sa mnom. Ne preko iskrice, ali u Armaniju. Neki dan bila godišnjica. Nismo mogli nešto ludo proslaviti, no sjetili smo se, i to je puno :).

Prvi je uvjet - da uopće želimo vezu. Ja želim, a želi i on. Otud smo krenuli. Bedasto je zanositi se s nekim kome ni na kraj pameti nije vezati se. Možda mu jednog dana klikne, aha..

Kako nam je išlo ovu godinu? Više-manje glatko. Zapeli smo dvaput. Jedanput sam mislila da je gotovo. No, nije. Bilo je to postavljanje granica, upoznajemo se. Dobra volja postoji, drag mi je, a i ja njemu čini se. A bilo je i prekrasnih trenutaka, onih koji poput sidra učvrste brod. Da bude spreman na oluje.

Zapravo želim reći - nismo savršeni, niti on niti ja. Ima stvari koje mi je teže prihvatiti kod njega. Vidim da i ja njemu ponekad ne legnem. Ali kako vrijeme ide, nekako se to poravna. Ne radimo dramu oko toga. ako možemo mijenjati, dobro, a ako ne, prihvatimo jedno drugo takvim kakvo je. Nismo djeca, tko zna koliko godinama imamo pred sobom, treba uživati tu i sada. Neki mali nezgodni trenutak se dogodi i sve se promijeni.

Imamo zajednički cilj. Vezu, koju gradimo. Ciglicu po ciglicu. Temelj je izgleda dobar. Vidjet ćemo.

Nisam ovo napisala da se hvalim. Možda malo :) Napisala sam da se vidi kako ima ovdje poželjnih ljudi (žena), i koji jesu za vezu, ozbiljnih kandidata.. Ako netko nije meni zanimljiv, ne znači da nije drugima. Čak i ako mi je odbojan ne moram ga zato ocrnjivati. Nekog može usrećiti.

I tak on trčkara oko mene, zavodi me.. a ja se odmičem. Pa kako i ne bi, njemu 33 godine, vrckav, nezaposlen, kockar (ali ne kocka iznad 1000 kn odjedanput!), šarmantan, liči na Gorana Bogdana.. U mene zagledan i ne pušta me.

Upoznali smo se na tom ljetovanju, otok meni slabije poznat, i taj dan otišli na neku udlajeniju plažu. Bilo nam je lijepo i naravno vrijeme nas je prevarilo, vraćali smo se s plaže u sumrak. Malo smo zalutali i ne znam kako zatekli se u visokim stijenama, na početku prohodnim ali stazica sve uža i uža. Bilo je još ljudi s nama. Taj moj kavalir je otišao naprijed s jednom starijom gospođom pomažući joj, a ja cupkala s nekom ženom i njezinim desetogodišnjim sinom.

Stazica nestaje, zatekli se mi duboko u stijeni, vertikala gore, vertikala dolje.. i nailazimo na njegove cipele. Njega i gospođe nigdje.. Tu se i najmanja pogreška plaća vjerojatno životom. Gledam prema dolje i ne vidim ga, more je ispod ali i izbočene stijene, ako je pao, gotovo je..

Stanem, ukopam se, ne mogu dalje. Strah me je. Mogu možda prema natrag, no trenutno sjedim zalijepljena za stijenu, blokirana od straha. Klinac se zavuče do mene, sjedne mi između nogu, ja ga prigrlim da ne zvekne. Sjedimo tako sat, dva, možda i samo tri minute, ne znam.. No, klinac se meškolji i krene on, nekako zahvati rukom, pa nogom, i dođe na zaravan iza ugla.. Vidim može se, popustio me je malo strah pa krenem i ja. Naišli smo na široku sigurnu stazu, koji gušt!

Ubrzo selo, sjećam se cvijeća na prozorima, i malenih kuća, uska uličica.. Sjednem na kamenu klupu na ulazu u selo.. opuštam se... kad eto njega! Stiže s onom gospođom, vedar, šarmantan.. pa gdje si bio, pitam? Spašavao sam gospođu, pokliznula se je, evo, sve je u redu.. Zabrinula sam se, rekoh..

Zabrinula si se? Taj me čas zagrli, podigne (imam valjda 40 kg), i poljubi - znači, ipak ti je stalo do mene.. posložio me! zaljubljeno se predam ljubljenju, ma nek ide vrit sve, nek je mlađi, nek je kockar..

Zvao se Željko Grujić. ili Rujić, ili Rojić, i bio je iz Subotice.

(Zašto naslov 'konačno'? Zato jer sam konačno sanjala nešto lijepo, cijelu priču ljubavnu.. jest da mi je junak sve anti-, ali eto ja stječem iskustva kako je biti s nekim mlađim - u snu)

..reče netko..

A na službenim stranicama Grada Zagreba i dalje stoji:

Opet jedna od konfliktnih tema. A ta je - pokusi na životinjama. Jučer je Juicy ostavila komentar na mojem zapisu da je protiv toga. Budući da je to dio moje struke jer radim na istraživanju novih lijekova, bavim se farmakokinetikom i metabolizmom lijekova, smatram se kompetentnom nešto reći o toj temi. U kontekstu testiranja lijekova (ili ostalih medicinskih tehnika ili materijala) na životinjama.

Razvoj lijeka za neku bolest ide tako da se prvo traži njegova efikasnost za tu bolest. Traži se molekula koja će djelovati na neki metabolički put, ili na neki proces u organizmu zbog kojeg dolazi do te bolesti. Što znači da je prvo potrebno naći takvo mjesto u organizmu, što nije nimalo jednostavno. Definirati target. A zatim profilirati taj target. Proučava se kristalna struktura targeta - ako je dostupna, i prema obliku tog aktivnog mjesta oblikuje se molekula-lijek. Taj dio radi se in silico. Poželjno je da farmaceutska kuća koja razvija lijek dakle ima na raspolaganju test koji pokazuje je li taj neki potencijalni lijek (molekula) uopće sposoban ući u to aktivno mjesto (reagirati s targetom) i nešto odraditi.

Kad se između hrpe testiranih dobije molekula koja je aktivna, tada se ide testirati ta ostala njezina svojstva koja lijek treba imati. Nije svejedno je li bolest kronična ili akutna, ili je nedajblože terminalna. Nije isto ako se neki lijek uzima svaki dan puno godina, ili se uzima tjedan dana kao antibiotik i gotovo. Ili je terminalna faza pa je svaki dobiveni dan puno ili svako ublaživanje simptoma je dobrodošlo (tu spadaju citostatici ili jaki analgetici tipa morfija, heroina).

Recimo, imamo lijek za neku kroničnu bolest kao što je reumatoidni artritis. Taj lijek se uzima svaki dan, pa vjerojatno doživotno. Za svakodnevno uzimanje preferira se tableta, dakle oralno uzimanje. U izuzetnim slučajevima se lijek daje poput inzulina - injektiranjem. Jer oralno ne ide. Ok, tražimo oralni lijek. Kao takav, mora zadovoljavati više uvjeta. A ti su - topljivost, permeabilnost kroz stijenku crijeva, relativno sporo izlučivanje/metabolizam u organizmu. I onda počinje igra optimiziranja molekule. Za testiranje tih (i ostalih koje nisam spomenula) svojstava postoji niz in vitro testova. No, to su izolirani sustavi koji oponašaju živo, ali s ograničenjima.

No, sve dok spoj ne dođu u živi organizam, u životinju, ne zna se kako će se ponašati. Uglavnom, cilj je postići dobru korelaciju in vitro - in vivo, pa na temelju in vitro pokusa eliminirati molekule, no nije uvijek moguće.

Prve vrste koje se izabiru su miševi i štakori. Bioraspoloživost (pokazuje koliko lijeka nakon oralnog uzimanja uđe u krvotok, uglavnom kroz stijenku crijeva), i klirens (brzina eliminacije iz tijela) se jednostavno ne mogu in vitro dobro predvidjeti, uglavnom. Bez životinja to ne ide. Možda će jednom u budućnosti biti drukčije, no zasad ne postoje pouzdane metode.

Nakon optimiziranja tih svojstava, dolazi na red ispitivanje toksičnosti. Tu se isto počinje s in vitro testovima. Da bi se završilo na životinjama. Jer nema boljeg modela zasad. Farmaceutska industrija je pod velikim pritiskom pri razvoju nekog lijeka za tržište. A taj pritisak je - toksičnost lijeka. Toksičnost je svojstvo o kojem svakim danom saznajemo više, no ne možemo reći da sve znamo o tomu. To je funkcija vremena, kao i svako znanje. Taman misliš da nešto znaš, pak ispadne da si nešto previdio. Uglavnom, lijekovi koji su prije 30+ godina došli na tržište, možda i manje, danas vrlo vjerojatno ne bi prošli stroge zahtjeve.

Nakon što se molekula pokaže sigurnom u životinja, ide se u ljude. Prvo zdrave, zatim bolesne. To je ukratko.

Koje su onda mogućnosti na raspolaganju jakim životinjoljupcima?

1. Ako želite uzimati koliko-toliko siguran lijek farmaceutske industrije, ako želite svojoj djeci i bližnjima davati takve lijekove, pomirite se s pokusima na životinjama. Trenutno u znanosti stvari stoje tako da nema dobre zamjene za pokuse na životinjama ako želimo ljudima dati netoksičan lijek. A i pokusi na životinjama nisu 100% usporedivi s ljudima no, ponavljam, to je trenutno najbolja mogućnost.

2. Ako ste jako, jako protiv pokusa na životinjama, način na koji ćete ih spasiti je - da ne uzimate lijekove farmaceutske industrije. Okrenite se alternativi. Preuzmite punu odgovornost za svoje vlastito zdravlje.

3. Uvesti pokuse odmah na ljudima. Ionako ih je previše.

Ne moram ni napisati, ja eto slijedim točku 2.

"Premda je svatko od nas izložen bombardiranju milijunima podražaja svaki dan, naš središnji živčani sustav i osjetila funkcioniraju tako da oda­biru i prerađuju SAMO ONE PODRAŽAJE KOJI POJAČAVAJU ONO ŠTO VEĆ VJERUJEMO O SAMIMA SEBI. Pokus koji je dobio Nobelovu nagradu podcrtava važnost toga shvaćanja: znanstvenici su promatrali mačiće koji su odrastali u prostoru koji je imao vodoravne crte, na zidovima njihovih kaveza i u prostorijama gdje su boravili. Kad su odrasle, te mačke su se u normalnom okolišu redovito zalijetale u sve što je sadržavalo okomite linije. One, naime, nisu »vidjele« ništa okomito. Suprotno se pokazalo kad su mačići odrastali u okolini s isključivo okomitim crtama. Kad su odrasle, mačke su se zalije­tale u sve što je bilo vodoravno. To znanje možemo primijeniti i na ljude. Tako je vrlo vjerojatno da će žene koje su zlostavljane kao djeca biti ope­tovano zlostavljane i kao odrasle osobe. Njihova ih je sredina uvjetovala na zlostavljanje i teško prepoznaju ljude i sredinu koji su ispunjeni lju­bavlju. Živčani sustav odraslih osoba djeluje tako da pojačava ono čemu smo bili izloženi u djetinjstvu ako svjesno ne promijenimo učinke ranog programiranja. Sjeme mnogih budućih bolest i posijano je u djetinjstvu, a zatim je redovito zalijevano našim uvjerenjima i mislima koje očekuju da se ta iskustva ponove."

"Sva živa bića fizički reagiraju na ono što misle da je stvarnost. Dr. Deepak Chopra, autoritet o svijesti i medicini, uzima za primjer muhe u tegli s poklopcem na vrhu. Jednom kad se poklopac »skine« one neće napustiti teglu, osim nekoliko hrabrih pionira. Ostale muhe su se u svom »tijelu i umu obvezale« da će biti zaro­bljene. Pokus u akvarijima također je dokazao da dva jata riba razdvojena staklenom zaprekom određeno vrijeme, neće preplivati u prostor drugog jata nakon što se zapreka makne."

"Dr. Ellen Langer je proučavala skupinu muškaraca dobrovolja­ca u dobi iznad sedamdeset godina u centru udaljenom od civilizacije tijekom pet dana. Svi su morali pristati da će živjeti u sadašnjosti kao da je 1959. godina. Dr. Langer im je rekla: »Ne tražimo od vas da se 'pona­šate kao da je 1959. godina' nego da budete onakvi kakvi ste bili 1959. godi­ne«. Trebali su se odijevati kao onda, gledati tadašnje televizijske emisije, čitati novine i časopise iz tog doba i govoriti kao daje 1959. Upravo sad. Također su donijeli svoje slike iz te godine i stavili ih na zid centra. Dr. Langer je zatim izmjerila parametre koji se obično pogoršavaju s godi­nama (ali ne moraju), kao što su fizička snaga, percepcija, spoznaja, okus i sluh. Parametri su odražavali »biološke oznake« koje stručnjaci za gerijatrijsku medicipu često citiraju. Tijekom tih pet dana, mnogi od izabranih parametara zaista su se poboljšali. Na redovito snimanim fotografijama vidjelo se da muškarci izgledaju oko pet godina mlađe. Poboljšali su im se sluh i pamćenje. Kako su se mijenjala njihova uvri­ježena uvjerenja o starenju tako su se mijenjala i njihova tijela! Dr. Langer piše: »Redovit i 'nezaustavljiv' ciklus starenja kojemu smo svjedoci u kasnijim razdobljima ljudskog života mogu biti proizvod određenih pretpostavki o tome kako čovjek treba starjeti. DA SE NE OSJEĆAMO DUŽNIMA ZADOVOLJITI TA OGRANIČENA UVJERENJA, IMALI BISMO VIŠE PRILIKE ZAMIJENITI TE GODINE PROPADANJA GODINAMA RASTA I NEČIM SVRHOVITIM«"

c/p iz "Žensko tijelo, ženska mudrost"

Pita mene kći sinoć. Pitanje iz nekog predmeta, 8. razred. Hm. Nemam pojma. Prvo mi je na pamet palo - letenje. Čemu pticama tv kad mogu sve lijepo vidjeti odozgora?

A onda si pomislim - što bi mene natjeralo da gledam tv. Bacim ja oko, no ako prosjedim 1 sat pred tv-om, dosadno mi. Bit će da ja nemam taj čovjekov nedostatak. A možda mu je tv nedostatak. Pa si ga je izmislio. Tele-vizija. Gledanje na daljinu. Bezveze.

Koju osobinu zamjenjuje tv? Maštu? Toga uglavnom ne fali. Fakat nemam pojma. Možda nam fali neki način komunikacije, ili je odumro? Tv su ionako svemirci donijeli među ljude.

Po meni, može se i bez tv. Ajd, ne smeta previše. No ako imam tv, ne osjećam se sad nekim supermanom. Superwomanom. Što mi tv omogućava? Da budem na mjestima gdje inače ne mogu ići. Pih.. Neš ti.. Kao da moram igdje ići.

Da gledam nečije izdr...avanje u obliku filma? Baš..

Kaj se uopće vrednog vidi na tv?

Hm.. teleportiranje? Pa to nije nedostatak. Zamisli, razgovaraš s nekim, a on - fljuf. Ode.

Ovaj tjedan naučih: da nije bitno što nam je netko učino, nego - zašto. I da zamjeranje krene onda kad pomislimo da nam je netko to nešto napravio namjerno, da nas povrijedi. Dok mislimo da je to napravio slučajno, ili iz neznanja, ili eto dogodilo se, nema zamjeranja. Ali - ako pomislimo da je namjerno, uh! Stoga nije bitan sam događaj. Nego naša interpretacija razloga.

A ja sam trenutno tužna. Jer sam bila zamoljena za jednu uslugu, a rekla sam ne. Jer ju trenutno ne mogu ispuniti. Nemam psihičko-fizičko-emocionalnih kapaciteta trenutno. Da ne idem u detalje. Jednostavno moj život je trenutno fokusiran na nešto drugo, na nešto za što mi treba i mir, i vrijeme, i koncentracija, i podrška. Ta osoba koja me zamolila za uslugu nije prihvatila 'ne' na prvu, nego me je još jedanput pokušala uvjeriti. Ja sam ostala pri svojem ne. Osoba se naljutila na mene. Vjerojatno zato jer misli da sam joj to napravila namjerno. Da, jesam namjerno, nisam slučajno, no trenutno ne mogu. Ali ta osoba ne čuje taj 'ne mogu'. Ili ga čuje kao 'neću'. Uostalom, da je značenje i 'neću', odgovor 'ne' je nešto što se može očekivati kad se traži usluga. Ne vidim prostor za ljutnju.

Tužna sam. Jer trenutno nemam ni volje ni snage više puta objašnjavati taj svoj ne. Objasnila sam ga jednom. I malo drugi put.

Tužna sam. Jer ispada da se odnos te osobe i mene sveo na taj jedan jedini trenutak. A sve ostalo je nevažno.

Imate li i vi obožavatelje tipa - da vas drže na satelitskoj udaljenosti? Nekad ste i probali nešto, no takvi ne daju da im se približite. Ako probate, odguravaju vas. Ako im okrenete leđa, malo malo pa vas podsjete da postoje. To je obično poruka - si za kavu? I to nakon par mjeseci šutnje.. Ili - se vidimo? Ni bok, ni kako si, ni kako djeca (uh, ovo je daleko prezahtjevno, djeca im na pamet ne padnu) .. nemaju oni vremena za uvode.

A sjete nas se valjda kad negdje drugdje otpadnu. Ili kad se dovoljno udalje od nas da nas počnu idealizirati. A onda kad se opet nedajblože približe malo, ubrzo pobjegnu. Jer mi ipak nismo to što su oni kreirali u svojoj glavi, i na sigurnoj udaljenosti.

Zapravo, oni se boje da ne razbijemo njihove iluzije pa nas drže na sigurnoj, satelitskoj udaljenosti. Ne smijem biti nepravedna, nisu oni nikad rekli da bi nešto ozbiljno s nama. Nisu ni naslutiti dali da su za vezu. Jer njima je dobro i ovako. Super im je! Pa da, super im je kad oko njih kruži desetak žena, i sve na sigurnoj udaljenosti. I kad im neka nova, zanimljiva naglo prijeđe u nezanimljivu, ili ih znogira, onda posegnu za mailing listom svojih satelita da si nadoštuklaju energiju i idu redom.

Si za kavu? Jer čemu gubiti vrijeme na uvode kad je mailing lista podugačka, a i tko bi se poslije sjetio koju je pitao kako je, ili kako su joj djeca? Pa kad dobijem takvu neosobnu poruku bez imena ili nekog podatka da sam sigurna da je upućena meni, ne znam jesam li ju dobila s namjerom, ili zabunom. Jer nakon 6 mjeseci, godinu, dvije, tko zna..

Ajd, još je i ok ako se potpiše, znači da pretpostavlja da više nije u adresaru...

Koje su najrazvijeniji dijelovi Hrvatske? Međimurje i Istra. Plus Zagreb. Evo pogledajte kartu nakon predsjedničkih izbora.



Ne treba legenda, jel. Bilo bi mudro slušati one koji su uspjeli, a ne one koji bi tek htjeli..

Nakon više godina ponovno uzeh u ruke ovo djelo. Autorica je Christine Northrup. Lujzina pajdašica. Zanimljivo mi je to kako nakon toliko vremena prepoznajem stvari iz knjige koje sam usvojila. Iz ove knjige, a i iz drugih. Trenutno čitam još jednu, za koju bih se kladila da ju nisam čitala. No, nakon enkoliko strana prisjećam se. I isto tako prepoznajem ono što sam usvojila. Znači, nije se čitalo uzalud.

Žene, a bilo bi lijepo da i muškarci, ako želite pročitati kvalitetnu knjigu u ovom nekvalitetnom vremenu, svakako najtoplije preporučujem ovu knjigu. Ima je po knjižnicama. Ako ste ju već čitale, ne smeta obnoviti.

Samo ću ukratko nabrojati poglavlja gdje opisuje pogrešna uvjerenja današnjeg društva:

Bolest je neprijatelj
Medicinska znanost je svemoguća
Žensko je tijelo nenormalno

Svako je poglavlje izvrsno, ali ovo posljednje je naročito zanimljivo. Na prvi pogled, kako? A tako je. Jer ispada da je menstruacija stanje koje treba liječiti. PMS isto. Menopauza je stanje u kojem treba uzimati hormone, ovo, ono, nenormalno stanje. Porođaj je nešto neprirodno pa nas moraju rezati, davati nam dripove, uzimati bebe nakon porođaja, prestrašno! Ajd, ide na bolje. A da ne govorim da se moramo sramiti jer nam rastu dlake, jer imamo miris, pa se moramo sramiti i što imamo bore, o celulitu da ne govorim. Sijede su sramota. A i predebele smo. Grozno! Pa tko bi uopće hodao po svijetu takav?

A mi žene pristajemo na to. I same podržavamo tu teoriju da su nam tijela nenormalna. I spremne smo jedna drugu posramiti zbog toga.

Niš, pročitajte knjigu ako imate petlje.

Endlericu. Sad mogu šivati i trenirke, i majice, i badekostime..

Nema apsolutnog mirovanja. Kažu da i pri apsolutnoj nuli postoji neko gibanje. Valjda. A mi smo daleko iznad apsolutne nule. Sve oko nas su atomi povezani u molekule. Svaki atom vibrira na nekoj frekvenciji. Jezgra vibrira kraćim valnim duljinama (gama zračenje), elektroni bliže jezgri rentgenskim zračenjem, a nemirni elektroni u vanjskom omotaču vibriraju u području vidljivog zračenja, tj. daju boju vidljivu našem oku.

To o atomu, a u molekulama veze između atoma pak vibriraju na svojim frekvencijama, a to su toplinske frekvencije. Rotiraju se - mikrovalno zračenje. Znači, neka tvar emitira hrpu frekvencija, zapravo je to prekrasna glazba na molekulskom nivou. To vrijedi za svaki kamen, za zrak, vodu..

A što tek emitira živo biće? Najveći simfonijski orkestar je mala beba prema toj svemirskoj glazbi! Zdravi čovjek emitira zdravu glazbu. Bolesnom fale neke frekvencije, neke se izvitopere. Liječenje frekvencijama je poznata stvar. Što u suvremenoj medicini, što u alternativi.

Glazba našeg tijela velikim dijelom ovisi o našim emocijama. Svaka emocija ima svoju frekvenciju, ili svoju glazbu, ili bude kao neki instrument koji svira određene tonove.

Da bi se pojavila emocija, prije nje mora postojati misao. Prvo ide misao. Zatim emocija. Emocija ovisi o tomu kakva je misao. Mijenjanjem misli možemo mijenjati svoje emocije. Upravljanjem svojim mislima možemo upravljati svojim emocijama. Misli su vrlo moćne. Posljedično, našim mislima oblikujemo/mijenjamo glazbu koju emitiramo.

I sad dolazi na red zakon privlačnosti. Slične frekvencije, slične vibracije privlače sebi slične. U masi ljuidi privući ćemo one koji su na našoj frekvenciji. To nije pod navodnicima. Lijepo je to ako privučemo nama ugodne. Ali što ako to budu uvijek i ispočetka nekakve patologije? To govori da ih naša frekvencija privlači i da trebamo poraditi na popravljanju svoje frekvencije. Drugim riječima, emocije koje zračimo možemo promijeniti tako da promijenimo misao koja prethodi tim emocijama. Postoje tehnike. Louise Hay to lijepo objašnjava.

Osim ljudi koje privlačimo, možemo privlačiti i situacije. Ili odbijati. Sve se to još naziva i obrascima. Recimo, novac. Ako zračimo frekvenciju obilja, pristizat će nam obilje. Ako zračimo frekvenciju siromaštva, bit ćemo siromašni. A tko ne želi obilje?

Meni je jako zanimljivo ovo što slijedi: a to je da PROBLEM ima jednu frekvenciju, a RJEŠENJE drugu, bitno različitu. Ako smo zaokupljeni problemom, u njegovoj smo frekvenciji, i privlačit ćemo samo probleme. Problem se lijepi na problem. Ali, ALI, ako uspijemo ući u emocionalno stanje rješenja, iliti frekvenciju rješenja, onda nam stiže rješenje.

U praksi to znači: ako razmišljamo kako nam fali novca, i nikako na zelenu granu, to je frekvencija koja će održavati to stanje. Stanje nedostatka novca. Jer privlačimo situaciju s tom frekvencijom. A ako pak zahvalimo na svakom novčiću koji nam stigne, zahvalimo na svakom računu za koji Svemir ima povjerenja da ga možemo platiti, tada emitiramo frekvenciju obilja. Jer se mi osjećamo da već imamo, i zahvalni smo na tomu.

Ne trebam ni reći da ljutnja privlači ljutnju. Oni koji puno kritiziraju bit će i sami kritizirani.

U život nam dolazi ono što privlačimo. A privlačimo ono što emitiramo. Emitiramo ono kako se osjećamo. A svakom osjećaju prethodi misao. Misli su ono što možemo mijenjati. Znači, mijenjanjem misli koje mislimo možemo djelovati na to što će nam dolaziti u život. Ono kako mislite danas, tako će vam se sutra i dogoditi.