Laprdarij

Upravo napisah sms svojem dragom sinu na ljetovanju. Jer mi je susjed javio da su se ove godine još više obezobrazile, da izlaze već u sumrak. Ne čekaju kao sve poštene svinje sredinu noći i mrkli mrak. Izlaze u selo za još dana, a ljudi hodaju, galame, bake šetaju djecu..

E, to ti je kad ne slušam narodni radio ni ne gledam HTV2. I ne posjećujem stranice Autoceste Zagreb Rijeka. Baš sam čudna. Ok, ljudi su si stvarno dali truda. I tako nisam saznala da je moj ENC istekao 12.5. ove godine, zato jer ga nisam personalizirala, a da ga trebam personalizirati bilo je javljano tamo i tamo...

Sad si mislim koji bi još načini postojali za obavijestiti me, a putujem tom cestom recimo često. Pa da metnu obavijest na naplatne kućice, da dijele flyere, da na onim svjetlećim panoima metnu obavijest.. A oni meni Narodni radio, ccc...

A meni treba ENC u ponedjeljak. Jest da sam se sjetila tek danas, a bila u gužvi. Sretno sam kupila bon čijom aktivacijom sjeda novac skoro odmah na račun, i kad sam ga htjela upisati, kaže - krivi broj ENC uređaja. Joooj!

Pak si mislim, kužim se u kompjutere, volim tehniku, kužim internet, i snalazim se dobro u cyber spaceu, ali svaki čas zapinjem. Kako je tek onima koji se ne kuže?

E, a zakaj ja ne slušam Narodni radio? Ni niti jedan drugi radio? Zato jer mi je tip u autopraonici odvalio antenu. Nisam ja to skužila odmah, nego čudim se ja što mi on licka auto, pa licka, pa licka, nikad gotov, svaki ćoškić je očistio, auto kao da je iz tvornice. Nakon par dana skužim. Hja.. Tu antenu mi svaki put prije kefa pokušaju iščupati, i evo jednom je uspjelo :(.

Poslala meni žena pristupnicu u kojoj traže podatke kao da dižem kredit na kupnju stana. Evo, sad sam sve ispunila i nadam se da će proraditi do ponedjeljka prije puta. A kupila bon za brdo love.. koja će mi ako ju ne iskoristim u ponedjeljak stajati na računu dvije godine barem.. Glavno da sam uštedila više od 20%.

No, dobro. Danas kuham pekmez od marelica, ovogodišnja šarža. Zamalo mi pobjegle marelice. A svake godine ih lovim.. Sad ću ih lijepo oprati, osušiti, prepoloviti, i u veliku rajnglu u pećnicu. Obično pečem pekmez kad je vani 40, tak da je danas super za pekmez..

Danas mi je starije dijete otišlo samo na more. I to sam dočekala.. Bit će u našem apartmanu, s prijateljem. Koji ga tamo čeka.. Tak da sam sama doma :) Ima nešto godina da nisam bila doma sama, a sad vidim počinje razdoblje kad će to biti sve češće i češće.. Nek se djeca otisnu..

Mobitel. Kćeri sam kupila novi, a sebi uzela njezin stari. Sad mu je peta godina. I jadan, umorio se. Ošla ja u chipoteku po nekakvu ljepljivu traku, i kad tamo prodaju povoljno mobitele. Pa što si mama ne bi kupila nešto novo, stalno krparim sa starim mobovima.

Nije mob već odavno samo mob. Ok, ima kameru pa ima čak i dobre fotke. Budilica - više me ne budi ništa osim moba. Dobra mu je i ona svjetiljka. Jučer sam mijenjala žaruljicu žmigavca koristeći tu svjetiljku.

Došli mi na more nedavno, i naravno u daljinskom za satelitsku krepale baterije preko zime. Nema tv-a do ujutro. Veli moja kći, imam ja aplikaciju u mobu - daljinski. Fakat? I ona to uključi, i satelitski prijemnik reagira! E, to me je oduševilo. Mob - alat za sve. Daljinski radi i za tv, i za satelitsku..

A danas me razveselila aplikacija - piano. Skinem ja to i ono tipke, može se svirati. Jest da su male i da ih nema puno, ali svira! Guba!

Ima li kraja tomu?

Mislim si ja, kako da izbjegnem pisanje dnevnika na poslu? Jer pored sve ove tehnologije ja pišem rukom u teku. Doduše, to je jedino i što pišem rukom. Ponekad, kad ne stignem pisati, pričam u mobitel pa poslije zapišem. A na pamet su mi pale i one google goggle - google naočale s kamerom. Imaju li kameru? Pa nek snima sve što radim.

To više nije mobitel. To je personal assistant. P-ass :) Ovo sam ja sad izmislila.. Dobro zvuči :) Taj me P-ass podsjeća što trebam, vodi me (GPS), budi me, preko njega kupujem, naručujem, putujem svijetom... U njemu imam fotke najmilijih..

P-ass, dobar sluga, loš gospodar. Hja.

Nije bitan on ili ona. Ne biramo mi njega ili nju zato jer su oni ovakvi ili onakvi. Biramo ih zato da u nama probude neki određeni osjećaj. Mi unaprijed imamo predodžbu o tom osjećaju, znamo da želimo osjetiti to i to, i onda tražimo njega/nju koji će u nama to izazvati.

Drugim riječima, imamo kutijicu (očekivani osjećaj) napravljenu po svojoj mjeri, i onda, poput onog princa koji je tražio princezu prema (Pepeljuginoj) cipeli, pokušavamo njega/nju ugurati u tu našu kutijicu. Ako se on/ona da ugurati, i doduše vire van neki dijelovi, onda je ok. Dok je ok.

Nitko ne voli biti u tuđoj kutijici, apsurda li! Ne znam kako vi, no ja točno osjetim taj trenutak kad me on počne uguravati u kutijicu. I opirem se. Želim da dotični kutijicu prolagodi meni, ili još bolje da ju odbaci, a ne da se ja moram iskrivljavati i lomiti ne bih li stala u kutijicu. Želim da me vidi onakvom kakvom jesam, sa svim mojim manama i vrlinama, i da me prihvati takvu. To svi žele, zar ne?

Promatram priče ovdje na blogu. Bome, ovdje je većina s vrlo definiranim kutijicama. Nije ni čudo da su prazne.. A glavni građevni materijal tih kutijica je - strah. Tj. ego. A po meni, ego = strah.

A od kutijice se ne vidi onaj drugi. Taj drugi nema šanse. Jer nema osobnost, ima samo osobinu - stane li u kutijicu ili ne. Nije bitan on ili ona kao cjelina. A šteta... Jer najčešća kutijica ovdje je strast, prva zaljubljenost..

Po meni, nadublji osjećaji su upravo oni nakon prve strasti i zaljubljenosti, oni kad se on ogoli sa svim svojim slabostima, i kad on ugleda sve moje slabosti, kad ugledamo jedno drugo onakvima kakvi jesmo, i volimo se takvi slabi i nesavršeni.

Liddy lijepo piše. Da, slažem se s njom.

Odbacite kutijice i vratite se bivšima, prekinutim pričama kad je trebalo postati najbolje - očevima i majkama svoje djece.

Desno sam ja, a lijevo je moj bivši, otac djece moje..

Pročitah jutros kod Anime da je sloboda uvijek na nečiji tuđi račun. I to me nekako ubolo. Ako je sloboda ne nečiji tuđi račun, onda to nije sloboda. Ona sloboda o kojoj ja mislim. Ok, što je za mene sloboda?

Prije svega, to je osjećaj. Sloboda je u našoj glavi. Možemo recimo biti zatočeni u nekakvoj samici, s lancima na nogama. S druge strane, duhovnjaci na Tibetu sami izabiru svoje samice. Znači, nije problem u samici, nego u viđenju situacije. Nije problem u vanjskim okolnostima, nego u stavu kojeg imamo o tim okolnostima.

Za slobodu je nužna svjesnost. Ono što stvara neslobodu je ego. Dokle smo god robovi ega, nismo slobodni. Primjerice, netko mi nešto kaže, nešto što bi me moglo povrijediti. Ako nisam svjesna i zarobljena sam u egu, reagirat ću burno, osvećivat ću se, jer ne mogu drukčije. Ego mi ne dozvoljava. Neki vele - ponos. Nemam izbora.

Ako sam svjesna, tada imam izbora. Tada znam da taj koji me želi povrijediti ima problema sa svojim egom, i da to nema veze sa mnom. Ako sam svjesna, izdignuta sam iznad ega. I ne može me se uloviti u situaciji da - ne mogu drukčije. Svjestan može reagirati kako želi. Nesvjestan ne može.

I to je po meni sloboda. Da situaciju gledam i vidim s više strana. Da ne postoji ono - nisam mogla odoljeti, prešutjeti, bla...

Sloboda je, dakle, prostor i prostranost u vlastitoj glavi. Sloboda je negdje biti, ili ne biti. Sloboda je biti neovisan. O cigaretama, alkoholu, internetu, seksu, nacionalnosti, tuđim procjenama.. Sloboda je neidentificirati se s formom. Sloboda je poštivanje sebe i drugih.

Palo mi je na pamet - nitko ne traži slobodu u prometu - da vozi slobodno, bez semafora i prometnih znakova. Biti slobodan u prometu znači poštivati znakove i semafore, jer tako stignemo kamo želimo. Tako je i u drugim stvarima. Znakovi i semafori nisu nesloboda. Oni su tehnikalija koja nam omogućuje da ostvarimo to što želimo.

Može se živjeti u kućici visoko u planini, pa nema znakova i semafora. Ali tamo vrijede druge zakonitosti. Ako grmi, ne staneš se na vrh brda. Ako šeta medvjed oko kuće, uđeš u kuću i ne izazivaš. Opet tehnikalije. Ni to nije nesloboda.

Rečem ja na poslu da sam bila na tenisu. Kolegici dvije godine mlađoj. A ona meni - u našim godinama najnaporniji sport bi trebao biti sjedenje i gledanje. Doduše, na terenu su me zagledavali, sve neki mladci preplanuli. Zaključila sam da ni u teniskoj publici nema više žena mojih godinama, a pogotovo ne na terenu. Zašto?

Fakat, zašto? Moje godine su godine u kojima su velike razlike. Neki još mogu svašta, a neki se otromboljili i postali starci. Ok, neki se otrombolje već u pubertetu.

A meni je važno kretanje. Oduvijek bilo. I imam tu neku latentnu kondiciju koju kad se jednom stekne uvijek je tu. Mogu sjediti 6 mjeseci, ali onda kad krenem mogu iznenađujuće puno. Tako je bilo i s tenisom. A najveći razlog zbog kojeg sam htjela igrati tenis su ruke. Koje mi se koče iz nekog razloga. Je li to postoperativno jer osjećam da je u meni hrpa smeća. Ili je neka promjena zbog godina.

A protiv kočenja recept je kretanje. Na tenisu mi je došlo malo i na plakanje koliko me je lakat bolio, no nisam se dala. I lakat popustio :) Danas mi je puno bolje. A rame isto ide na bolje.

A što se samog tenisa tiče, na tom prvom satu više sam imala koristi od trčanja i skupljanja loptica. Sagnula sam se preko stotinu puta, izvrsna vježba. Jest, udarala ja i lopticu i nije to bilo loše, no to ću svladati. Ali to kretanje na friškom zraku - super! Zapravo krasan sport za naše godine. Igraš koliko možeš, i pobireš loopticeeee... :) Trebam li reći? Preznojila sam se kvalitetno.

Druga izvrsna vježba je ples. Sinoć opet nije bilo Mai, vidim u Pragu je. Moj dragi Prag! Baka mi je pražanka. I imam familije tamo, no nisam u vezi. E, taj ples! Jučer sam tancala 3 sata sa sjedenjem od pola pjesme.. Naravno, bila mokra od-do. Kad su mi pustili Idole - uh, al sam se naskakala, ne zove se to bez veze ska..

A osim što se znojim kretajući (ili krećući?), znojim se stalno. Valunzi me spopali, svaku noć me barem jednaput probude, bude mi kosa mokra i do 5 cm od glave, pa mi onda bude zima.. Spavam jako malo i premalo, uglavnom to dobro podnosim dok ne dođe neki dan s krizom. Čopavaju me valunzi i na poslu. Kad me šusne, strgala bih kutu sa sebe.. a sa čela mi znoj kaplje. I tako 2-3 puta dnevno..

Neki dan sam brojila: u autu do posla što je oko pola sata, imala sam 3 šusa. Svakih 10 minuta. Došla mokra na posao, vani vruće, a unutra klima. Brr. Ako me neće satrat, ojačat će me.

Da, ima toga što me je ovdje dirnulo. Došla sam na blog 2009. baš nekako u ovo vrijeme. To su meni jaki trenuci, trenuci ljudskosti. Probat ću nabrojati neke. Vjerojatno ih drugi nisu niti primijetili. Recimo kronološki.

Dirnula me je jedna slika kostura u pijesku i u pozadini pjesma Drage MLinarca. Jest da volim Dragu Mlinarca, no ta slika i ta pjesma su me baš strefili. To je bio Eternis. Tad sam se bila zaljubila u Eternisa.

Dirnula me je jedna Babina pjesmu o glomaznom otpadu - ili tak nekaj, iako smo Baba i ja tad bile na različitim kolosijecima. Nemam tu pjesmu ali bih je rado opet pročitala.

Dirnulo me je kad je Nicci ugasila nick zato jer je netko objavio njezinu fotku na kojoj si ona nije bila po volji. Tako sam ja to doživjela. Tad sam osjetila koliko je njoj važno dobro izgledati.

Dirnulo me je kad je jedanput Lanena stala u moju obranu, baš me je iznenadila. Ostala sam bez teksta. Tad me se puno napadalo. Hvala joj :)

Dirnulo me je kad je Pogni rekla da ne bi htjela saznati vara li ju dragi. Ona kojoj je istina iznad svega.

Dirnula me je fotka auta kojeg je Anerak sama pofarbala, to je nedavno bilo. Ane, junakinjo! Meni su te dvije fotke, prije i poslije farbanja, ispričale podugačku i duboku priču.

Evo, nešto i od danas, dirnul me je ovaj Vegin odlomak u kojem priznaje da ima samo nas, kakvi-takvi, mi smo njoj najbolji prijatelji:
"To vam je kao ona vaša najbolja prijateljica/prijatelj koji vam beskrajno idu na živce, beskrajno se s njima ne slažete, beskrajno ih osuđujete, ali su vam pri ruci, i kaj ako ostanete bez njih, kaj bute onda, koga bute tak dobro poznavali da si dopustite sve te kršćanski/budistički/hinduistički i kajtigajaznam kako sve ne, ukratko, lijene, osude? Tko bu vam bio korektiv, koga ćete pogledati i reći "Fala ti, bože-taj-i-taj, kaj ja nisam takva i što tako nije meni!"? "

Bilo je sigurno još toga.. ako se sjetim nadodat ću. Mogla sam i naširoko, no ipak sam odlučila ovako telegrafski.

Koju vidimo. Nije to naravno samo sirina, veci duljina i dubina. Mozda neki sveci i vide cijelu sliku, no obicni smrtnici imaju dar vijdeti samo segment. Svatko vidi neki komad koji je u stanju vidjeti. Obrazovanje prosiruje sliku.To je vjecni posao.. i ne postoji trenutak u ovomazemaljskom zivotu kad mozemo reci - e, sad znam sve o tomu i tomu.

Meni je zanimacija razmisljati koji segment tko i kako vidi, tj. Zanimljivo mi je spoznati kakve sve dijelove sadrzi neka slika. I svoju sliku nadopunjujem tudjim segmentima.. Jer je svakomu njegov dio slike istinit.

Svaka iskljucivost znaci ne htijenje sagledavanja slike.

a sad se idem brcnut.