Laprdarij

Eto, ode 2 sata, ili više.. a zato jer sam htjela ubaciti podatke ovog novog stana na moj acccount u HEP-u da mogu online gledati potrošnju i updejtati brojilo. Jer svoje stanove imam na tom računu. A ne mogu dodati taj račun, zato jer je bivši vlasnik već dodijelio te podatke na svoj mail. Kaže on, dam ti email pa si ti gledaj. Ok, ali zaboravio je lozinku. E, da je to gmail ili neki sustav koji ima razrađeno do u detalje ako zaboraviš lozinku, jer se to, eto, događa, ovaj email je otvoren kod t-coma.

Ja ne budi lijena, odlučila saznati passw i kontaktiram t-com preko chata. Prvi agent mi nekaj istrabunja, ja to ne mogu kako mi on kaže, i prekinemo. Javljam se drugom agentu, taj mi veli - napravite kako vam je prvi rekao, a ja velim - ne mogu, i objašnjavam. Malo on meni, malo ja njemu, i tako se mi loptamo do skoro pred kraj, i taman pomislim kako ću riješiti stvar, u sobu mi uleti - stršljen. Pobjegla ja iz sobe, oni hrabriji ušli i kresnuli stršljena. Naravno, prvo se je pritajio, nema ti tu ničega, vele, i taman odlaze, a ono, brrrrrmmmmrrrrmm, gle, ipak je tu! Ok, dok je trajala akcija stršljen, ja izgubila vezu s agentom. Probam se treći put spojiti, ali kaže - nema više online. I tak.. a baš sam mislila napisati agentu da mi je stršljen uletio u sobu jer sam vidjela njegovu poruku da kako se već dulje vrijeme ne javljam, da prekida.

Što napravila? Ništa. Preko t-coma se ne da jednostavno resetirati pasw, slijedim ja sve njihove upute, ali ne može, pa sad moram zapiliti elektru da mi dozvole pristup računu.

Baš gledam na googleu kako su ubacili opciju što će biti s email accountom ako se ne koristi neko dulje vrijeme. Toga prije nije bilo. Jer, eto, ljudi se sele, umiru, gube interes, pa treba i te stavri uzimati u obzir. Ne znam, ostaviti li djeci sve lozinke i passw? I pinove?

Ili sve to spremiti u neki zaštićeni fajl, i dati passw djeci u oporuci?

..Oslobodila sam se onog pritiska koji je ta veza vršila na mene. Nisam mogla nigdje otići, a da ne osjećam XX na leđima, u glavi, bilo gdje. Sve što sam radila, radila sam direktno ili indirektno za njega, a sad sam postigla to da sve čega se prihvaitm, radim za sebe i puno mi je lakše. Nemam sad na čemu biti nekomu zavidna ili što slično, jer sam svoja, samo svoja, svjesna sam svoje samoće i ostalog pa mi je i smiješno to batrganje oko gluposti, različitih nastojanja svraćanja pažnje na sebe, izigravanja patnika ili pak strašno jakih ličnosti kad je sve to samo gluma s nekim čudnim ciljem.

Sve sam to ja prije radila i došlo je do toga da se sada samoj sebi smijem ako reagiram na neki bivši način. Slabi smo mi ljudi, grozno slabi. Svjesni smo blata po kojemu gazimo, a opet gazimo, čak smo i sretni što gazimo, ali kad se počnemo daviti, obično je kasno.

Pitanje sudbine. Što ja smatram sudbinom? Rekla sam YY da bi to bilo nešto što nas vodi k tomu da postignemo svoj unutrašnji mir. Za slabe ljude je sudbina slabija. Za jače, svakakva...

... Sve što nam se dogodi trebalo bi shvatiti kao izazov neke vrste i oprobavanje vlastite snage...

...Ako je sudbina sve to što mi se dosad podogađalo, onda je to jako zanimljiva sudbina. Sad mi je ta ista priredila neugodno iznenađenje i ne znam što bih mislila o tomu. Bumo vidli. Vjerujem da sudbina želi sve najbolje i da je glupo osuđivati je.

S obzirom na sve što mi se je dogodilo do sada, mislim da bi mi mogli doći i neki lijepi trenuci u svemu tome. Još to nisam našla, još uvijek tražim, zapravo, prepustila sam se vođenju svog unutrašnjeg glasa i baš me zanima dokle će to tako..."

Samo da se javim s optičke veze, 100 Mbit/s. Tcom mi je ponudio flat internet, flat telefon i TV s 90-tak programa (osnovni paket) za 120 kn mjesečno prvu godinu, a drugu i ostale 240 kn. Nude mi i mob za 115 kn mjesečno, LG smartphone i flat internet i flat razgovori. Fakat povoljno. Preporučam ako imate optiku u kući/zgradi.

Znate ono, recimo daju vam sve slikarske tehnike ovog svijeta, i sami birajte motiv, pa sad nacrtajte nešto. Bome, nije lako. Ali ako vam kažu - imaš ugljen, i nacrtaj ljubav, e, onda se razvija kreativnost.

Slažem se s Vegom oko personalizacije prostora. A bome nas ima različitih! Selila sam se do sada 6 puta. Ovo mi je sedmi. Odnosno četvrti što se sama selim, bez roditelja. Dakle, sve je onako kako si sama organiziram. U smao jednom satnu je sve bilo dobro posloženo od samog početka, jer sam si to mogla priuštiti. S tim da sam danima, tjednima dumala unaprijed kako najbolje iskoristiti prostor. I fakat je to dobro ispalo. Ali, kako već napisah, useliti se u stan u kojem je sve unaprijed podešeno, i sve štima mi je - neinspirativno. Jer ok, kupim namještaj, sve namjestim, sve funkcionira. No, nema veze između mene i tog namještaja. S tim da sam sama sve osmišljavala. Kako je tek nekomu tko plati arhitekta, i useli u prostor koji mu je netko drugi osmislio. Fali onaj touch.

Fali ono kad neki komad namještaja ubacim s nekom pričom. ili kad zateknem neki komad namještaja, ili nešto u prostoru što nemam uvjete mijenjati, a onda to prilagodim sebi, nađem neko rješenje da taj ako nedostatak prijeđe u prednost. Volim da stvari imaju priču. U jednom sam stanu imala različite stolce, a svaki je stolac imao svoju neku priču. Niti jedan nisam kupila. Što se estetike tiče, nemam pojma kako je to izgledalo, ali meni je taj prostor bio nabijen svačime.. Uglavnom improvizacije.

Zato ako kupujem neki novi komad namještaja, i taj treba imati priču. Kako je došlo do toga da baš njega izaberem. Jer, stan je moje gnijezdo. Neke komade namještaja vučem sa sobom jer me vesele. Neke ne bacim, iako bi već zaslužili mirovinu, jer me podsjećaju na ... Kako bi vjerojatno rekao Mali princ: namještaj (a i sve ostalo) vrijedi onoliko koliko smo u njega uložili ljubavi.

S druge strane, ta veza sa stvarima ograničava, a ne želim biti njihov rob. Pa je tu teško imati mjeru. Nešto voljeti, ali ako to nestane, ne patiti. Tako nekako. Jer koliko je sve to veselje, toliko je i teret. Negdje sam pročitala zašto se dobro osjećamo u hotelima, i općenito na putovanjima. Zato jer smo slobodni od stvari. Imamo samo najnužnije. Dok se u svakodnevnom životu zatrpamo. Sve je to ok. Ali volim biti toga svjesna.

S treće strane, ne ulaže mi se sva lova u zidove, i namještaj. Jer je to rupa bez dna. Volim dobra, maštovita, a ne skupa rješenja. Sad sam u novom stanu zatekla jedan trosjed na razvlačenje, u sasvim dobrom stanju, ali mu je tapecirung malo istrošen. Novo tapeciranje je oko 2000 kn, tako je barem bilo kad sam se zadnji put zanimala, što je još malo pa novi trosjed. Ovog je šteta baciti jer taj mehanizam za razvlačenje je iz generacije kad se je to još radilo robustno. Pa nađoh na internetu navlake za trosjed, 400kn, izabrala tamno ljubičastu, i sad je taj trosjed sasvim pristojan. Ta ljubičasta je podigla prostor. Sašit ću navlake za jastučiće u bojama koje će povezati tu ljubičastu s ostalim bojama u prostoru.

A moja djeca otkvačila na industrijski dizajn. Što je zahvalno.. Hehe, htjeli su one metalne garderobne ormare kakve smo nekad imali po garderobama :), a to sad skupo! Da mi je naći negdje otpadne. Ja se ježim od previše metala. Što manje, to bolje.

I tak, a opet si mislim - gle, imam krov nad glavom, to je najvažnije. Ovo sve ostalo je nadogradnja. A sreća, to je nešto u meni, što se temelji na dubljim stvarima od vrste i rasporeda namještaja..

..pokupila djeca ideju s interneta i napravila

Slušam Otvoreni radio na putu do posla. A oni svako jutro smisle neku temu, pa se ljudi javljaju i komentiraju. Taj dan je tema bila - što nas ljuti. Ajme.. Krene se raja javljat.

Nekoliko njih je reklo da ih užasno ljuti kad im se netko dok voze ubacuje iz trake koja završava. Veli jedna - i što on misli, da ako mi se slatko nasmije da ga trebam pustiti! E, baš neću! Zapjenila se ona dok je samo pričala o tomu. Drugu strašno ljuti što netko kopa nos u svojem autu. Treću ljuti što netko ne pusti vodu za sobom u zahodu. I tak, svašta ljude ljuti.

Vozim se ja tako Drvinjem prema poslu, a u mojoj traci se zaustavio šleper, tko zna zakaj. Uska cesta, kolona iz suprotnog smjera, i nikako ga zaobići. Čekam, čekam, izredali se auti ispred mene, i dalje čekam, i iz suprotnog smjera vidim jedan lik skreće desno, usporava, i ja taj čas dam gas da zaobiđem šleper jer je prazan suprotni smjer. Međutim, taj je skrenuo dosta brzo, a tip iza njega po gasu svom snagom, a ja u lijevoj traci. I tip ide na mene. Ja ga gledam i ne vjerujem! Vidjevši da ja ne odustajem, jer i nemam kamo, ipak zakoči i pusti me da završim obilazak, već sam bila kod kabine šlepera. I otvori prozor i dere se na mene nešto, izbečio oči, predinfarktno stanje. I kaj, nasmijem mu se.. Da nije dao takav gas, ja bih lijepo stigla zaobići kamion. I mislim si, evo jednog iz one emisije, njega sigurno ljuti što ja zaobilazm šleper.

Postoje dvije vrste vozača: oni koji zaumzu traku još od doma, i ne mijenjaju ju, jer im je to valjda prenaporno. I oni koji šaraju, pa i odu u traku koja završava i ubacuju se. To je njihovo pravo, pa zato takve trake i služe. I jedni ne razumiju druge. Ja kako kad, nekad se uhljebim u traku i ne mislim puno, a nekad se malo življe vozim. Ponekad završim u takvoj traci ni ne znajući da ne ide daleko. Neš ti razloga za ljutnju. Tak da pustim jednog, a onaj iza mene nek pusti sljedećg, i promet teče. Jer možda stignem 3 sekunde kasnije. Zato se ranije ustanem i krenem.

Pa sam krenula misliti što mene ljuti. U prometu me niš ne ljuti, ne mogu se sjetiti. Čak i kad je netko otvoreno bezobrazan. Ne dam se uvući u igru. Ak se njemu živcira, samo nek si on troši živčeke. Znači da nema većih problema. Kao i ona koja gleda tko kopa nos u svojim autima. Jer, možda je čovjeku zlo, možda se žuri u bolnicu, straga mu žena rađa, možda je nadrogiran, pa ga lijepo pustim. Da ne nosim na duši nekog, a i da izbjegnem problem.

Ako netko ne pusti vodu za sobom? Eh.. Kao da će početi puštati ako ja potrošim svoje živce. Ima takvih rastrešenih tipova koji u pola posla zaborave što rade i kamo su krenuli. I kaj, pustim vodu za njima. Nisam ni ja savršena. Nije da ne primijetim, i pomislim - bilo bi lijepo kad bi puštao vodu, ali - da se naljutim?

Jer, po meni, ljutnja dolazi iz prostora - nije onako kako ja mislim da treba biti. Pa što?

Uglavnom, učinilo mi se da takve teme ne treba poticati, te - što me ljuti, jer se puno negativne energije skupi. Žuč se mogla rezati u zraku. I voditeljima je postalo neugodno nakon nekog vremena. Treba staviti - što me veseli, pa će to dignuti ljudi.

“Pravi karakter vidi se kad je čovjek pijan.” Charlie Chaplin

Hehe, budući da smo ovdje na blogu promatrani, to nije naš karakter. Doduše, neki si popiju pa se ipak pokažu :)

Ne kužim baš kaj je karakter.. ali recimo da kužim temperament..

Kažu da se možemo promijeniti na razne načine, ali da temperament ne možemo. Vjerojatno možemo, ali pod jačim utjecajima. Ok. Neki sam dan razgovarala s frendicom kako smo različite, ona mirna, voli poznato, promjene joj ni na kraj pameti, a ja sve drugo. Kad me pundravci spopadnu, svašta se podogađa. Da, volim promjene, volim akciju, volim dinamiku. Naravno, ona je u sretnom braku već sto godina, a ja eto tu gdje već jesam.. Gledam njezinom muža, i on je takav, miran, stabilan, voli svoju kuću, gruntek, ljetuje se na istim mjestima, uglavnom su im staze utabane. Eto, sretni ljudi.

A ja pak mijenjaj ovo, mijenjaj ono, samoj sebi se čudim koliko sam dugo na jednom poslu, a jesam jer nema boljeg u bližoj okolici. Moram se sa sobom razgovarati u uvjeriti se da je nešto dobro, i da to ne treba mijenjati. Problem mi je napraviti posao dvaput na isti način jer mi padne ideja na pamet što bih mogla promijeniti, i ode ja.. A jedna sam od onih koja piše procedure. Za druge. Ako idem na posao jednim, onda se vraćam drugim putem.

Pak si mislim, po temperamentu bismo se trebali slagati. Netko statičan ponori s nekim nemirnim. Netko pesimističan guši optimističnog, i obrnuto.

Dalje sami..

.. dosadašnji ste vidjeli više puta, pa red je da i ovaj predstavim. Pogled kroz prozor, mislim, utječe na naše raspoloženje. Zato ljudi žele široke vidike. I/ili zelenilo, vodu..

Da ne ureknem.. evo, sretna sam :) Moje su se ptičice sinoć posekdsale, nakon dugog vremena. I vidim, ženkica je dobro, igra se, znaitželjna je. A bila je jako loše. Na stopalima su joj se razvili žuljevi, tak se to zove, nožice su joj bile upaljene, samo je kunjala na dnu krletke. Odvela sam je veterinarki i dobila je antibiotik i analgetik, i tekućinu za mazanje nožica, nešto što potiče epitelizaciju. Nakon te kure bila je dobro oko mjesec dana, i opet je počela kunjati, nožice se upalile. A bili smo na moru, i dadoh joj ostatak antibiotika, bilo je za još jednu kuru. Ona opet dobro. U jednom mi se je času činilo da opet kunja, i vidim nema druge nego posegnuti za alternativom. Dobila je Bachove kapi, Rescue Remedy (čarolija!), i postalo joj je bolje.

A kako sam došla do tog da joj dam taj lijek? Mužjak je imao problema s letenjam, ima svo perje, ali kao da nema snage, maše on, ali ne leti nego prizemlji. I tako mjesec, dva, tri, ja čekam da mu možda ipak nekakvo perje treba izrasti koje ne vidim. Napokon idem pogledati na internet što kažu, i jedna veterinarka preporučuje taj Rescue Remedy. Imam ga doma (naišla na njega na nekom aerodromu u dutyju), nakapam 4 kapi u vodu za piće, i - sljedeći put kaj je letio, letio je normalno. Nevjerojatno! To je djelovalo - odmah. A ženkica je isto usput pila tu vodu, i vidim i da i njoj pomaže.

S tim da sam njoj morala pojačati terapiju s homeopatijom. Sinoć kad sam vidjela da se seksaju, baš su me razveselili. Jer među pticama, barem ovim mojim, nema milosti. Dok je ženka bila bolesna, mužjak ju nije primjećivao, čak ju je kljucao ako bi bila na hranilici u trenutku kad bi baš on htio jesti. Bio je grub prema njoj. Valjda se u bolesti promijeni aura i on ju ne prepoznaje. Kad je i bila bolje, nije mu padalo na pamet poseksati ju, valjda je vidio da nije spremna. Zapravo, koliko vidim, ženka je ta koja zove i namješta se. Bez toga on hladan. A ona kako je bila nedobro, nije ga baš zvala. A sinoć - eto :) Znači, nožice su joj ok ako su mogle nositi i njezinu i njegovu težinu.

Malo o politici: hehe, Milanović desniji od ADZ. Jedino nije trebao koristiti engleski izraz, iako ga je i tako naš vrli narod razumio. Netko reče da je Trumpizirao naše predizbore. Bome, Trumpova retorika prolazi. Nije bitno što, nego da ima - energije u riječima. Ionako je udio sadržaja u komunikaciji samo 7%.

Nego, čitam na indexu anketu - kako biste glasovali da su izbori danas? Bome me iznenadilo, a vjerujem i vas. Prvi - SDP+partneri 31%, zatim HDZ i Pametno s 13%, pa Živi Zid i MOST s po 11%, i dalje dugo niš, Bandić jakih 3%. Ok, kažu da index čitaju ljevičari, iako u ostalim anketama nije bilo to baš vidljivo. Tako da recimo zanemarim da je SDP najjači, ali Pametno da je ispred MOST-a i Živog Zida? Wow!

I što još? Jučer smo na poslu razgovarali o tomu kako su stranci s kojima surađujemo istesani, vitki, preplanuli, savršenih zubiju, tena, njegovanih ruku, kose.. I onda kad neki naš balkanac dođe s njima na razgovor, a trbušina mu preko hlača, to se tak vidi! Baš odskače!

Aha, vidim tema je jučer bila smrad iz ustiju, i ostali miomirisi partnera.. Mislim treba biti svjestan da je jedan od neugodnijih smradova iz ustiju od - pušenja. Ljubiti se s pepeljatom, baaah!

"Ova divno jednostavna knjiga nije za svakoga. Trebali biste je čitati samo ako možete prihvatiti naizgled besmislenu predodžbu da se proces starenja može obrnuti. Trebali biste je čitati samo ako se usuđujete vjerovati da je "izvor mladosti", koji su prije nazivali i "zdencem mladosti", stvarno postoji. Ako se tvrdoglavo držite postojećeg mišljenja da je takvo što nemoguće, tada čitanjem ove knjige samo gubite vrijeme. No, ako možete prihvatiti da se "nemoguće" zaista nalazi u području vaših mogućnosti, tada vas očekuju bogate nagrade."

Divlje svinje hodajući po kamenu papkićima zvone, kao da malim čekićima lupkaju. Točnije, isti zvuk kao kad se čekićem razbijaju keramičke pločice. A medo s mekanim šapama se ne čuje, osim kad stane na granu, ili kad poskoči onda kao da je mali potres bio.

Prije dvadesetak godina išla sam biciklom po Velebitu. Imali smo šator, vreće, i predvečer bismo tražili neko ugodno mjesto za spavanje. Prvi mi je dan dvaput pukla guma, bio mi bicikl preopterećen pa smo kasnili, nismo stigli odvoziti prema planu. I našli smo mjesto za spavanje pokraj neke kamene cisterne i pojila. Valjda šumari natoče vodu iz cisterne u pojilo pa se šumske životinje dolaze napiti. Oko cisterne bilo ravno i relativno glatko, mi razapeli šator i zalegli.

Usred noći, a imam san kao zec, čujem nekakvu daleku lomljavu granja. Koja se približava. Osjećam da je neka teška životinja, čuju se koraci. Dolazi sve bliže i bliže, sad već čujem disanje. I došla životinja na plato cisterne, tik do šatora. Valjda na pojilo. Ja s druge strane platna i čujem kako diše, i njuši. Bicikle. A bicikli metar od nas. Barem sam mislila da njuši bicikle, jer šator se nije pomicao, a ona je njuškala i njuškala..

Čudan je osjećaj da ti je medvjed na oko metar od tebe, i dijeli vas tanka krpica. Ukratko, promrla sam od straha. U jednom času se medvjed nečega poplašio, i počeo je trčati. Čulo se ta-dam, ta-dam po granju, i mali potresići od težine, pa je došao na cestu, tu se nije ništa čulo i kad je preašo cestu opet ta-dam, ta-dam. Slabo sam spavala ostatak noći. Ujutro moji kompići tvrdili da ništa nisu čuli. Nisam im vjerovala.

Slično mi se je dogodilo jedne godine, u mladosti, u Paklenici. Išli smo pješice od Velike Paklenice prema Maloj, ali tako da odspavamo u selu Jurline, negdje na livadi, a ujutro nastavimo. Našli mi predvečer krasnu livadu, povečerali, ispružili se, nema mi ljepšeg nego spavati pod zvjezdama.. Imala sam jednu tanku navlačnu vreću preko vreće za spavanje koja me štitila od komaraca, a štitila je i vreću od habanja i mazanja.

Već je bio dan, a mene probudi - puhanje. Puhhhh, puhhhh, nešto me njuška, ali kao da ispuhuje u mene. Navlačna mi vreća bilo preko glave, ništa ne vidim. Ukipila se ja, životinja puše i ne odlazi. Bila me frka pomaknuti se. A to traje li traje.. tko zna, možda i 20 sekundi, to je vječnost, možda i par minuta. Ipak se puhanje konačno maknulo i provirim, a ono - krava. Aaah..

A dobro, malo me odnijelo.. Uglavnom, prije dvije večeri pričam sa susjedom ispred kuće, i u šumi blizu nas čuje se mali potres, nešto je bubnulo. Prvi čas pomislim - svinja, ali ne čuje se čekičanje papkića. Hm. Sutradan ujutro su u susjedovom vrtu bile pojedene dvije smokve, polomljene im grane. Veli susjed do - vidio sam medvjeda. Pa da, potresić večer prije bio je od medvjeda, prisjetio me je Velebita..

Ja ne zabušavam, a vi? Eto danas sam odradila pivnicu u malom. Ma nigdje pive, samo čaj, odnosno kava. Ali point je tu. Kako sam i najavljivala, susrela sam se sa Skyem u Crikvi. I opet se pokazalo da je susret uživo - u najmanju ruku koristan, ako ne i nužan. Sky je naočit i kvalitetan momak, nebrušeni dijamant. Evo, to su moje impresije. Ok, dijamant nije lako izbrusiti, jel.. :)

Rekao mi je da smijem reći da smo se sreli. Čavrljali smo valjda dva sata, raznih je tema tu bilo.. sad mi pada na pamet jedna tema, koju sam nevezano načela isti čas s frendicom kad sam došla doma, a to je - svima nam fali - autentičnost. Svima nam je dosta glumatanja i pretvaranja, nedostaju nam realni, stvarni likovi, a ne neki iz bajki.

Rekla sam Skyu kako sam prije 6-7 godina kao početnica na iskrici slagala razne profile, a najviše mi se javljalo na profil u kojem sam iskreno navela svoje nedostatke. Što fizičke, što ostale. Šteta što nemam taj profil sačuvan. Eto, ljudi osjete iskrenost, i poruku - samo sam čovjek, nesavršen. I to nam svima nedostaje.

Poklanjam Skyju jednu pjesmu, svima nam treba, i to ne samo jednom..

Link

.. i on vam veli - vratit ću ti mladost, mladi izgled i vitalnost, dugi život, ali uz jedan uvjet: Strogi celibat do kraja života..

Pa si mislim, što će mi onda mladost? Komadi će me salijetat, a ja moram biti cool. Ili se ipak isplati?

ima jedna šuma..




..u kojoj je jedna kuća u kojoj je vrijeme stalo..
Uredi zapis

14.08.2016. u 21:38   |   Editirano: 14.08.2016. u 22:01   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar